Svatko se od nas, posebno u razdobljima krize i recesije, putem medija suočava sa mnoštvom diskusija, analiza i teorija povezanih sa ekonomskim pitanjima. Ekonomija se kao disciplina u vrlo pojednostavljenom prikazu uči već i u srednjim školama, a njezino ozbiljno izučavanje se odvija u sklopu za to predviđenih fakulteta i instituta. To nas ne iznenađuje ako uzmemo u obzir njezinu nedvojbenu važnost za čitavo društvo – bez proizvodnje i razmjene dobara ne bi moglo doći do zadovoljavanja temeljnih materijalnih potreba pojedinaca, a bez toga, sasvim je očito, ni samo društvo ne bi moglo opstati. Ipak, gotovo svi slučajevi bavljenja ekonomskim problemima imaju jednu veliku i očitu manjkavost – ona kreću od pretpostavke da je postojanje današnjeg ekonomskog modela samo po sebi jasno i da je on jedini koji je sposoban da bude učinkovit i da zadovolji materijalne potrebe društva. Takva ničim opravdana pretpostavka ima i jednu posljedicu. Uzimajući današnji ekonomski sustav zdravo za gotovo ne postavlja se ni pitanje na kojim osnovama i na kojem odnosu on funkcionira. Drugačije rečeno: odakle potječe profit prilikom proizvodnje i kako se stvara?

To se pitanje na prvi pogled može učiniti jednostavnim, bezazlenim i nebitnim, no ako budete imali strpljenja i pročitate ovaj tekst do kraja sasvim jasno ćete uvidjeti koliko je ono značajno i kakve ozbiljne posljedice ono ima za razumijevanje ekonomije i društvenih odnosa. Pozabavit ćemo se, dakle, da to kažemo još izravnije, pitanjem odakle gazdama, odnosno kapitalistima, zarada i svoje ćemo razmišljanje temeljiti na čistoj i jednostavnoj logici, argumentirajući svaki korak koji ćemo napraviti. Započnimo s nekoliko uvodnih napomena. Na ovom mjestu ćemo se ograničiti na razmatranje odnosa između vlasnika sredstava za proizvodnju (strojeva, tvornica, postrojenja, materijala itd.) i onoga koga on zapošljava u sferi proizvodnje, te se nećemo baviti odnosima u sferi trgovine i usluga. Također, nećemo se baviti time da li je broj vlasnika veći ili manji i odnosima među njima – npr. na koji način učestvuju u vlasništvu, raspodjelom dobiti na industrijski i trgovački kapital itd. Za naše razmatranje to je pitanje sasvim nebitno, te ćemo si predstaviti kao da se radi o jednom subjektu, među čije se eventualne sastavne dijelove zarada može raspoređivati na najrazličitije načine. Pretpostavit ćemo također da se radi o nekom idealnom slučaju odnosa gazde i zaposlenika, vrlo dalekom od sadašnjeg stanja stvari, u kojemu se poštuju sva prava radnika, gdje se on ne tjera da odrađuje neplaćene prekovremene sate, te gdje ga se ne zakida za plaću nego ga se plaća na vrijeme i točno toliko koliko je predviđeno. Nas zanima na koji način se stvara zarada u okviru postojećeg ekonomskog sustava, a na to pitanje ove malverzacije kapitalista ne mogu dati odgovor – sasvim je očito da one mogu povećati njegovu zaradu, no ne mogu objasniti  na koji način ona nastaje.

Promotrimo dakle nekog vlasnika sredstava za proizvodnju – pod pretpostavkom da se ne radi o sitnom obrtniku, koji sam radi nad tim sredstvima za proizvodnju, on zapošljava druge koji za njega rade. On, kapitalist, kao što smo ranije naznačili, svojim radnicima redovito isplaćuje unaprijed dogovorenu plaću. Radnik, pak, tijekom određenog vremena mora ulagati fizički i intelektualni napor u proces proizvodnje, te na taj način robi dodavati novu vrijednost – onu koja potječe od njegovog rada. Promotrimo sada što se događa nakon jednog ciklusa proizvodnje, nakon što se proizvedena roba proda. Vrijednost proizvedene robe potječe od dva razdvojena doprinosa – vrijednosti utrošenih sredstava za proizvodnju (vrijednosti materijala utrošenog na njezinu proizvodnju, troškova upotrebe strojeva, unajmljivanja tvorničke zgrade itd.) i vrijednosti koja potječe od rada radnika koji su sudjelovali u procesu proizvodnje. Sada nam se čini da se naš industrijalac nalazi u neugodnoj poziciji – radnicima mora platiti plaću, a osim toga mora nadoknaditi i vrijednost utrošenih sredstava za proizvodnju. Ako bi radnicima isplatio plaću koja je po vrijednosti ekvivalentna radu kojega su uložili, te pokrio ostale troškove, on sam bi ostao bez ičega. Jer, koliko bi novaca dobio za proizvedenu robu, toliko bi bio prisiljen vratiti natrag – dio radnicima, a dio da se pokriju ostali troškovi. No, time bi za njega cijeli proces proizvodnje bio besmislen, budući da on sam ne bi dobivao išta. S druge strane svi mi vrlo dobro znamo da razni industrijalci i krupni kapitalisti žive i više nego dobro. Također, profit mora biti tako visok da može omogućiti ne samo dobit vlasniku sredstava za proizvodnju, već i povećanje proizvodnje i nova ulaganja. Kako to možemo razumjeti? To je pitanje izuzetno važno – ono objašnjava na kojim osnovama funkcionira postojeći ekonomski sustav. Stoga ćemo ga svakako nastojati objasniti. Vjerujemo da će neki pohitati da objasne ovu zagonetku pretpostavljajući da naš kapitalist ostvaruje profit time što se roba prodaje po cijeni koja je veća od njezine vrijednosti, odnosno veća od troškova proizvodnje. Stvar bi na taj način mogla funkcionirati kada bi promatrali samo jednog gazdu, ili kada bi u društvu postojale dvije strogo razdvojene skupine – jedni koji proizvode, a drugi koji kupuju. No mi moramo uzeti u obzir čitavo društvo i cijeli ekonomski sistem, odnosno moramo uzeti u obzir kakvi su oni u realnosti. To znači da i taj kapitalist kojega promatramo mora također kupovati dobra od drugih kapitalista, kako za proizvodnju i njezino proširenje, tako i za osobne potrebe. Ako bi cijelu stvar razmatrali u okviru cijelog društva ukupni ostvareni profit bi bio jednak nuli, jer koliko bi se dobilo na jednoj strani toliko bi se izgubilo na drugoj. Uzmimo da neki kapitalist robu proda po cijeni koja je 10% veća od njezine vrijednosti. Njezinom prodajom ostvarila bi se, naravno, dobit od 10%, no taj kapitalist bi od drugih morao kupovati sirovine i ostala potrebna sredstva za proizvodnju , te npr. hranu, piće odjeću itd. Budući da bi svi slijedili istu logiku kao i naš kapitalist, te njemu prodavali svoju robu po cijeni većoj od njezine vrijednosti, dobit od 10%, o kojoj smo govorili na početku, bi nestala. Odnosno, slijeđenje iste logike na razini čitavog društva dovodi do toga da je ukupna ostvarena dobit ponovno jednaka nuli. To znači da na ovaj način ne možemo objasniti kako nastaje profit, odnosno da je taj model, koji se možda činio jednostavnim i prirodnim, netočan.

Morat ćemo ponovno promisliti čitav problem i pokušati pronaći ispravan odgovor na njega. “Trik” se sastoji u sljedećemu: rekli smo da radnik ulaže u proizvod vrijednost jednaku njegovom radu. Gazda mu za to isplaćuje plaću, no visina te plaće nije na ikakav način određena vrijednošću koju je radnik uložio u robu svojim radom – to su dvije sasvim nezavisne veličine. Mogli bismo to reći i ovako – kapitalist radniku plaća njegovu radnu snagu, a radnik ulaže određenu vrijednost u proizvod tijekom proizvodnje. Te dvije veličine nisu jednake, već se razlikuju. Kapitalist plaća vrijednost radne snage radnika, ali radnik tijekom dana u robu uloži više rada nego što ga je za to platio kapitalist. To je kao da je radnik jedan dio dana radio, a da ga kapitalist nije platio. Odatle potječe profit, odnosno dobit koju kapitalist ostvaruje. To znači da kapitalist u stvari izrabljuje ili pljačka radnika i na tome principu se zasniva postojeći ekonomski sustav. To je ujedno i jedino logično i znanstveno objašnjenje nastanka profita do kojega možemo doći.

časopis Radnička borba, broj 2