Što treba razumijevati pod samoodređenjem? Treba li odgovor tražiti u pravnim definicijama (određivanjima pojma), izvedenima iz svakojakih „općih pojmova“ prava? Ili odgovor treba tražiti u povijesno – ekonomskim izučavanjima nacionalnih pokreta? …

1. Što je samoodređenje nacija?

Prirodno je da ovo pitanje ide u prvi red kad se čine pokušaji da se marksistički razmotri takozvano samoodređenje. Što treba razumijevati pod samoodređenjem? Treba li odgovor tražiti u pravnim definicijama (određivanjima pojma), izvedenima iz svakojakih „općih pojmova“ prava? Ili odgovor treba tražiti u povijesno – ekonomskim izučavanjima nacionalnih pokreta? …

Točno postavljanje tog pitanja, neizbježnog za marksista, odmah bi potkopalo devet desetina argumenata Rose Luxemburg. Nacionalni pokreti ne niču prvi put u Rusiji i nisu samo njoj svojstveni. U cijelom je svijetu epoha konačne pobjede kapitalizma nad feudalizmom bila povezana s nacionalnim pokretima. Ekonomska osnova tih pokreta sastoji se u tome što je za potpunu pobjedu robne proizvodnje potrebno osvojenje unutrašnjeg tržišta od strane buržoazije, što je potrebno državno ujedinjenje teritorija sa stanovništvom koje govori istim jezikom, uz uklanjanje svih mogućih prepreka razvoju tog jezika i njegovu učvršćenju u literaturi. Jezik je najvažnije sredstvo ljudskog općenja; jedinstvo jezika i njegov nesmetan razvoj jedan je od najvažnijih uvjeta stvarno slobodnog i širokog trgovinskog prometa koji odgovara modernom kapitalizmu, slobodnog i širokog grupiranja stanovništva po svim pojedinim klasama, najzad – uvjet čvrste veze tržišta sa svakim gospodarom i gospodarčićem, prodavačem i kupcem. Zato je osnivanje nacionalnih država, koje najviše zadovoljavaju zahtjeve modernog kapitalizma, tendencija svakog nacionalnog pokreta. Najdublji ekonomski faktori guraju k tome, i zato za cijelu Zapadnu Europu – još više : za cijeli civilizirani svijet – tipično, normalno za kapitalističko razdoblje  jest nacionalna država. Prema tome, ako želimo shvatiti značenje samoodređenja nacija ne igrajući se pravnih definicija, ne „izmišljajući“ apstraktne definicije, nego analizirajući povijesno – ekonomske uvjete nacionalnog pokreta, neizbježno ćemo doći do zaključka : pod samoodređenjem nacija razumije se njihovo državno odvajanje od tuđenacionalnih kolektiva, razumije se osnivanje samostalne nacionalne države. ..

2. Povijesno – konkretno postavljanje pitanja

Bezuvjetan zahtjev marksističke teorije pri analizi bilo kojeg socijalnog pitanja jest njegovo postavljanje u određen povijesni okvir, a zatim ako je riječ o jednoj zemlji (na primjer o nacionalnom programu za određenu zemlju) uzimanje u obzir konkretnih osobitosti po kojima se ta zemlja razlikuje od drugih u granicama jedne te iste povijesne epohe. Što znači ovaj bezuvjetan zahtjev marksizma u primjeni na naše pitanje? On prije svega znači da je potrebno strogo odvojiti dvije, s gledišta nacionalnih pokreta, sasvim različite epohe kapitalizma. S jedne strane, to je epoha sloma feudalizma i apsolutizma, epoha formiranja buržoasko – demokratskog društva i buržoasko – demokratske države, kad nacionalni pokreti prvi puta postaju masovni, uvlače na ovaj ili onaj način sve klase stanovništva u politiku putem štampe, sudjelovanja u predstavničkim tijelima itd. S druge strane, pred nama je epoha potpuno formiranih kapitalističkih država, s davno uspostavljenim ustavnim uređenjem, s jako razvijenim antagonizmom između proletarijata i buržoazije – epoha koja se može nazvati predvečerjem sloma kapitalizma.

Za prvu epohu tipično je buđenje nacionalnih pokreta, uvlačenje u njih seljaštva kao najmnogobrojnijeg i „najpokretljivijeg“ sloja stanovništva u vezi s borbom za političku slobodu uopće i za prava nacionalnosti napose. Za drugu epohu tipično je nepostojanje masovnih buržoasko – demokratskih pokreta, kad razvijeni kapitalizam, sve više zbližavajući i miješajući u trgovinski promet već potpuno uvučene nacije, stavlja u prvi plan antagonizam između internacionalno udruženog kapitala i internacionalnog radničkog pokreta.

Dabome, jedna i druga epoha nisu odvojene zidom, nego su povezane mnogobrojnim prelaznim karikama, pri čemu se razne zemlje razlikuju još i po brzini nacionalnog razvoja , po nacionalnom sastavu stanovništva, njegovu razmještaju itd.itd. Ne može biti ni govora o prilaženju nacionalnom programu marksista jedne određene zemlje bez uzimanja u obzir svih tih općepovijesnih i konkretno državnih uvjeta…

4. „Prakticizam“ u nacionalnom pitanju.

… Što znači zahtjev „praktičnosti“ u nacionalnom pitanju? Ili podržavanje svih nacionalnih težnji; ili odgovor „da“ ili „ne“ na pitanje odcjepljenja svake nacije; ili uopće neposrednu „ostvarljivost“ nacionalnih zahtjeva. Razmotrimo sva tri moguća smisla zahtjeva praktičnosti.

Buržoazija, koja prirodno istupa na početku svakog nacionalnog pokreta kao njegov hegemon (rukovodilac) naziva praktičnošću podržavanje svih nacionalnih težnji. Ali politika proletarijata u nacionalnom pitanju (kao i u ostalim pitanjima) podržava buržoaziju samo u određenom pravcu, a nikada se ne poklapa sa njezinom politikom. Radnička klasa podržava buržoaziju samo u interesu nacionalnog mira (koji buržoazija ne može dati potpuno i koji je ostvarljiv samo na osnovi potpune demokratizacije) , u interesu ravnopravnosti, u interesu najboljih uvjeta za klasnu borbu. Zato baš protiv prakticizma buržoazije proleteri ističu načelnu politiku u nacionalnom pitanju, podržavajući buržoaziju uvijek samo uvjetno. Svaka buržoazija hoće u nacionalnim stvarima ili privilegije za svoju naciju ili isključive koristi za nju, to se naziva „praktičnim“ Proletarijat je protiv svih privilegija, protiv svake isključivosti. Zahtijevati od njega „prakticizam“ znači ići na uzici buržoazije, padati u oportunizam…