RB : U medijskom prostoru se u posljednje vrijeme dosta govorilo o borbi radnica Kamenskog koja je kulminirala štrajkom u srijedu. Možete li nam reći koliko dugo radite u Kamenskom i kako bi opisali kratku povijest ovog poduzeća?

Radnica : U Kamenskom radim 34 godine. Temeljna razlika sadašnjeg stanja u tvornici i prijašnjeg prvenstveno je razlika prijašnjeg i sadašnjeg sistema. Prije ste imali siguran posao i osjećaj sigurnosti. To su bile zlatne godine Kamenskog – puno posla, velika proizvodnja, veliki broj zaposlenih. Imali smo i tri posebna pogona van Zagreba – u Lapcu, Gračacu i Grižanima kraj Crikvenice. Ta situacija je neusporediva s ovom sada. U devedesetima je došlo do privatizacije i do smanjivanja proizvodnje. No bila je to relativno kvalitetna pretvorba za ono vrijeme – zadržani su svi ljudi, a firma je prešla u dioničko društvo. Većinom se tu radilo o malim dioničarima koje su činili zaposlenici i menadžment. Nije bilo dionica izvana. Osobno nisam bila vlasnik dionica jer sam mislila da mi se zbog male plaće u njih ne isplati ulagati. Osim pada proizvodnje tada je došlo i do ukidanja proizvodnje košulja, no u isto vrijeme je uveden ženski program. Sve je to funkcioniralo relativno dobro dok u vlasničku strukturu nisu ušli ljudi bez veze s konfekcijom. Firma je dobila direktora Rihtarića, sadašnjeg direktora tvrtke kćeri – Kamensko trgovina, a u igri je bio i Kutle. U igru su ušli neki „mutni ljudi“ za koje ne znamo odakle su došli. Crlenjak je nedavno osuđen za afere, ali neke od njih još nitko nije prozvao? Tko su ti ljudi? Tko je Vlajčević? Oni su odjedanput postali suvlasnici. Sve se to događalo prije dvije – tri godine.

Prošle godine su u firmi osvanuli neki novi ljudi za koje se govorilo da trebaju unaprijediti rad i prodaju, ali oni su napravili štetu. Među njima se nalazila i izvjesna Danijela Šegić koja je imenovana direktoricom komercijale. Uz to je formirana i nova tročlana uprava, u koju su ušli i dotadašnji komercijalni direktor i Danijela. Ona je oformila svoj tim s kojim je, kao, nastojala napraviti neke poslovne pomake. No, to su bili ljudi bez iskustva i bez ikakve veze s ovim sektorom. Posljedica njihovog „stručnog“ rada bila je manjak 200 komada odjevnih predmeta. Međutim, ipak su svi oni u osmom mjesecu dobili otkaze i tada je za direktora Kamenskog d.d postavljen Crlenjak.

Krajem studenog prošle godine država je blokirala rad firme. Kada više nije bilo za isplatu plaća Crljenjak je stalno govorio kako traži kredit i kako će se sve srediti. Tada je napravljena lista tehnološkog viška i obećano je da će se kreditom pokriti plaće i otpremnine. Trebalo se prodati mjesto na kojem se sada nalazi firma, pronaći novu lokaciju i nastaviti proizvodnju. Kasnije se ljude nagovaralo da prijeđu u tvrtku kćer Kamensko – trgovina, no naravno većina nije na to nasjela. To su sve bila prazna obećanja koja su se samo sve više gomilala. Naravno, ljudi su postajali sve više nezadovoljni. Nezadovoljstvo je rezultiralo time da su radnici sve više tražili stečaj. Počelo je prikupljanje potpisa za pokretanje stečaja i 10.8. 2010. odgovarajući papiri su predani nadležnom trgovačkom sudu. Od tada se ništa nije dogodilo – trgovački sud nije dao odgovor. Konačno, nedavno je počeo i štrajk koji će trajati do stečaja ili do isplate zaostalih plaća.

RB : Tu se vjerojatno radilo i o nezainteresiranosti uprave za nastavak proizvodnje, odnosno o zainteresiranosti za prodaju atraktivnog zemljišta?

Radnica : Da. Ovim novima – Rihtariću, Crljenjaku i ostalima jedini je interes lokacija i brza zarada.

RB : Što biste mogli reći o djelovanju sindikata u cilju zaštite radnika u poduzeću, posebno u pogledu posljednjih događaja?

Radnica : Vodstvo sindikalne organizacije u firmi je stalno bilo pod utjecajem uprave, nisu se zauzimali za radnike, nije postojala nikakva inicijativa. Nije postojala prava želja za borbu za prava radnika i pružanje pravih informacija. Predsjednica sindikalne podružnice nalazi se u rodbinskoj vezi s članom Nadzornog odbora, pa i to vjerojatno objašnjava neke stvari. Na kraju su morali sudjelovati u aktivnostima, no sve u zadnji tren i samo onda kada su ih radnici na to prisilili. Sindikalni rukovodioci su bili više kočnica nego inicijativa, zapravo – stalno su gušili radničku inicijativu. Kada se odvijalo skupljanje potpisa za stečaj predsjednica sindikalne podružnice je „iznenada“ otišla na bolovanje. Veoma sam razočarana i podrškom granskog sindikata – Sindikata tekstila, obuće, kože i gume. Od samoga početka imali su veoma mlak pristup prema cijeloj problematici, trebali su se se više angažirati kada su vidjeli kako slabo sindikalisti u firmi rješavaju situaciju. Mislim da se sindikati javnih poduzeća stvarno bore za radnike, a ovi što zastupaju privredu čini mi se da ne rade ništa – dobro, izuzevši možda metalce i ostale struke gdje prvenstveno rade muškarci. Kada pogledate naše medijske nastupe vidite da nigdje nema Jadranke Bartolec, predstavnice sindikata. Oni koji istupaju su radnice i članovi sindikata koji nisu funkcioneri. Predsjednice sindikata nema ni blizu, a to je sramota.

RB : Veoma slični problemi prisutni su u različitom broju poduzeća širom Hrvatske, bez obzira na proizvodni sektor. Gotovo uvijek se tu pojavljuje pitanje propadanja poduzeća, nezainteresiranost (često kriminalne i polu–kriminalne) uprave za proizvodnju, atraktivnost zemljišta na kojemu se nalazi tvornica, blokada poduzeća od strane države i nepoduzimanje nikakvih daljnjih mjera od strane njezinih institucija. Dakle, mogli bi reći da se radi o općenitom problemu sustava u kojemu živimo, a ne naprosto o problemu pojedinog poduzeća?

Radnica : Svakako, upravo se o tome radi. Da je državi bilo u interesu da zadrži radna mjesta nešto bi poduzela i učinila da se nešto promjeni, pozvala bi na odgovornost upravu. Dvije godine firma nije plaćala doprinose. Svi se pitaju kako je moguće da nadležne institucije nisu obavijestile ljude. Do danas nije ništa napravljeno. Mi smo dobili pomoć prvenstveno od studenata. U redu, Crveni križ je poslao šatore, no oni su doslovno rekli „vratite ih do tog i tog dana i do toliko i toliko sati“. Ako nekome zaista želite pomoći ne možete mu u ovakvoj situaciji dok ljudi štrajkaju glađu uvjetovati na koliko dana može koristiti šator.

Ovu državu toliki lopovi muzu i zakonski su zaštićeni, s druge strane radnice moraju raditi bez primanja plaće, ako ne žele snositi posljedice u skladu sa zakonom! Kako zakon dopušta da na čelu bilo koje firme bude netko tko je zakonski procesuiran – npr. taj Crlenjak koji vodi ne znam koliko sporova!