Kao odgovor na nastojanja francuske vlade,  koja teži podizanju dobne granice za odlazak u mirovinu sa sadašnjih 60 na 62 godine uz isplaćivanje pune mirovine tek nakon navršenih 67 godina, Francusku je paralizirao snažan socijalni pokret u koji se aktivno uključilo više milijuna ljudi. Odluka Senata koji  je stao uz vladu  predstavljala je okidač za izlazak na ulice.  U štrajkove i prosvjede  uključili su se nastavnici, vozači autobusa, poštari, kao i srednjoškolci i studenti. Pored njih štrajkali su i radnici na željeznici i radnici  francuskih rafinerija. Ukupno je od dvanaest francuskih rafinerija jedanaest bilo u štrajku. Na štrajk su se nadovezali i radnici u najvećoj francuskoj naftnoj luci Fos Lavera u Marseilleu koji štrajkaju kako protiv predložene reforme tako  i boreći se za poboljšanje svojih radnih uvjeta.. Zatim su se u akciju uključili i  radnici kamionskog prijevoza blokirajući spremišta goriva i stvarajući kaos na prometnicama usporenom vožnjom. Rezultat ovih akcija bila je blokada cesta i zračnih luka, te nestašica goriva na skori trećini benzinskih stanica.  

Što se može naučiti iz ovog snažnog pokreta koji i dalje traje? Zagovornici kapitalizma imali su običaj  s ponosom pokazivati na zapadnoeuropske države, hvaleći ih zbog tobože odličnog socijalno-gospodarskog modela koji pruža sigurnost i osnovni životni standard svojim građanima. Danas je očitije nego ikada ranije u proteklih nekoliko desetljeća koliko je to udaljeno od realnosti. Vlade sve otvorenije pokazuju spregu  s kapitalom gdje kapital diktira uvjete. Razlika u odnosu na raniji period je u tome što se danas ta veza očituje eksplicitno.  Suočene s razornim učincima recesije, vanjskim dugom, izrazito niskim rastom BDP-a, te nezaposlenošću, buržoaske vlade nastoje pronaći izlaz u otvaranju sve većeg prostora krupnom kapitalu (obično se većina ovih mjera naziva mjerama podizanja konkurentnosti) – smanjivanjem radničkih prava,  te reduciranjem socijalnih izdvajanja – uključujući i mirovine, što je praćeno težnjom produživanja radnog staža potrebnog za mirovinu. Naravno dominantne kapitalističke europske zemlje, kao što je Francuska, imaju daleko veće mogućnosti  efikasne upotrebe ovih i ostalih mehanizama od zemalja koje se ekonomski gledano nalaze u kolonijalnom statusu. No, pokazalo se kako stvari neće teći tako glatko za vladajuću klasu – svjesnost radničke klase i širokih slojeva ispriječila se na putu ovakvim planovima.

Sama Francuska nema neki novi problem u odnosu na ostale europske zemlje, uključujući i Hrvatsku. Znatna neravnoteža između radno sposobnog i radno aktivnog stanovništva jedan je od problema kroz koji se kriza kapitalizma očituje. Treba znati da je radno aktivno stanovništvo onaj dio stanovništva kojeg čine zaposleni i nezaposleni (odnosno dio nezaposlenih koji je i službeno prijavljen na burzi). Prema tome ne samo da postoje nezaposleni, već  postoje oni koji nisu više u radno aktivnom stanovništvu i to znači da su ili umirovljeni ili nisu  prijavljeni na zavodu za zapošljavanje.  Sindrom Hrvatske, Slovenije i ostalih zemalja ne vrijedi za sebe, već je to opća osobina kapitalističkih zemalja. Dakle, te zemlje ne mogu ostvariti punu zaposlenost, pri čemu se ne misli na punu zaposlenost u smislu vulgarnih ekonomskih teorija (koje tvrde da ne postoji puna zaposlenost per se, već postoji jedino uz prirodnu stopu nezaposlenosti-kao da je prirodno da je čovjek nezaposlen). Činjenica je da i Francuska ima nezaposlene ljude i to nemali broj koji su sposobni raditi i stvarati novu vrijednost i puniti proračun te tako ‘izdržavati’ umirovljenike, no kapitalizam ne pronalazi način da ih zaposli, inače sam kapitalizam koji se temelji na tržišnoj stihiji gubi smisao. Problem nesrazmjera radno sposobnog i radno aktivnog stanovništva se u osnovi ne sastoji u prekratkom radnom vijeku ili prevelikom broju umirovljenika, već u potrebi demokratske regulacije i planiranja  ekonomskim procesima, kako bi se s jedne strane proizvodnja potaknula i racionalno organizirala na razini čitavog društva, te s druge strane postignula puna zaposlenost. No, postići ovaj cilj znači raditi na ukidanju kapitalističkog sustava – za saveznike kapitala to stoga ne dolazi u obzir. Opcije koje preostaju političkim predstavnicima kapitalističke klase su otvoreni napadi na prava radnog stanovništva.   Ljudi su to prepoznali i zato  rekli veliko „NE“ reformi mirovinskog sustava i izašli na ulice.

Metoda koja se koristi u toku ove borbe je vrlo učinkovita budući da se ide za tim da se blokira jedan od glavnih izvora energije, a to su nafta i njeni derivati. Blokadom rafinerija i luka preko kojih se nafta transportira radnici su onemogućili korištenje nafte, a blokadom  zračnih luka i prometnica doveli do prometnog kolapsa. Naravno, kada je kaos u prometnom smislu onda je kaos i u ekonomskom smislu zbog velikih gubitaka.  Francuska je zbog toga morala načeti svoje naftne rezerve kojih ima za 98 dana. Koliko je narodni otpor učinkovit vidi se po reakciji predsjednika Sarkozya koji je naredio deblokadu skladišta goriva, nakon čega je uslijedila intervencija redarstvenih snaga. Po njemu je ovaj štrajk  prekršio jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo kretanja.  No ne spominje stalno zakinuto ljudsko  pravo – pravo na rad.  Većina Francuza ovaj štrajk podupire, a među manjinom koja mu se protivi nalaze se uglavnom kapitalisti, Sarkozyevi glasači i politička elita. Možemo nešto i naučiti iz ovog štrajka i probati primijeniti njegove pouke na naše prilike.  Prvi zaključak kojega već sada možemo izvući je da se put prema zaustavljanju protu-narodnih reformi otvara organiziranim akcijama svih skupina radnika, izvođenjem masa na ulice, te iskorištavanjem snage koju pružaju sindikati. Naredni korak je također jasan i njega su već odavno istaknuli borbeni slojevi francuskih radnika – generalni štrajk.