Prema podacima sindikata, više od tri milijuna radnika, od ukupno pet i pol milijuna koliko ih ima Portugal, sudjelovalo je u generalnom štrajku održanom 24.11.2010. Štrajk je bio naročito jak u javnom sektoru – posebno u transportnom sustavu (ovdje je štrajk najbolje uspio u zračnim lukama, gdje je doveo do otkazivanja 90% svih letova), u školama (prema sindikatu nastavnika ovaj štrajk je predstavljao štrajk sa najvećim sudjelovanjem nastavnika – preko 80%), te bolnicama (s najvećim učešćem medicinskih sestara). No, industrijski sektor također nije mnogo zaostajao, s izuzetno visokim postotkom sudjelovanja u štrajku u automobilskoj i odjevnoj industriji, te proizvodnji papira.

Manuel Carvalho Silva, predsjednik sindikalne središnjice CGTP je izjavio: “ Od sada pa nadalje bit ćemo zahtjevniji i jači u obrani naših zahtjeva kao što su minimalna plaća, pristajanje uz ugovore koji štite radnike i nezaposlene, te zahtijevanje drugačijih mjera.” Štrajk je organiziran u znak protivljenja proturadničkoj politici portugalske socijaldemokratske vlade koja, na već uobičajene načine, izlaz iz ekonomske krize u kojoj se nalazi zemlja pokušava pronaći daljnjim napadom na radnička prava. Novi paket proturadničkih mjera je, prema izjavama portugalske vlade, bio usmjeren prema smanjivanju deficita koji je krajem 2009. iznosio 9.3 % BDP-a. Spomenuti paket vladinih mjera uključivao je povećanje poreza, smanjivanje plaća zaposlenih u javnom sektoru između 3.5% i 10%, zamrzavanje mirovina u 2011, te smanjivanje socijalnih izdvajanja. Reakcija na ove mjere bio je dogovor između dvije najveće portugalske sindikalne konfederacije, UGT-a i CGTP-a, o zajedničkom pokretanju generalnog štrajka, što je prvi takav dogovor u protekle 22 godine.

 Portugalski radnici su uspješnim izvođenjem ovoga veličanstvenog generalnog štrajka poručili da, jednako kao i Grčki radnici, više ne vjeruju pričama o tome “kako svi moramo snositi posljedice krize i žrtvovati se kako bismo iz nje što prije izašli”. Jasno se pokazalo da ta šuplja fraza služi samo za prikrivanje prave realnosti u kojoj isključivo radnici snose teret krize do koje su doveli kapitalisti i njihovi politički saveznici. Ne radi se o zajedničkom, složnom i ravnopravnom naporu svih društvenih klasa za izlaskom iz krize, već o klasnoj borbi koja se vodi željeli to radnici ili ne, te u kojoj vladajuća klasa bez ikakvog ustezanja rabi sredstva otpuštanja, smanjivanja plaća i mirovina, te ostalih napada na radnička prava. Najbolji prvi korak u pokretanju obrane od navedenih napada kapitala jest organiziranje generalnog štrajka, a to je upravo ono što su portugalski radnici i napravili. Pouke portugalskog generalnog štrajka za hrvatske radnike i aktiviste socijalnog pokreta su ogromne i pokazuju nam u kojem smjeru trebamo ići. Radu na organiziranju generalnog štrajka u Hrvatskoj ne postoji nikakva alternativa i on predstavlja apsolutni imperativ. Do sada se nažalost jasno pokazalo da su rukovodstva najvećih hrvatskih sindikalnih središnjica ozbiljna prepreka ostvarivanju toga cilja – usred svoje nedosljednosti, popustljivosti, koncentriranja na sekundarna pitanja, te izbjegavanja opcije organiziranja generalnog štrajka. Jedina solucija je jačanje radničkog pritiska na rukovodstva, te hitna smjena svih onih rukovodioca koji umrtvljuju radnički pokret, vežu mu ruke, te rade protiv njegovih interesa.