Ne Europskoj uniji – da ujedinjenoj Europi!
Od svojih prvih početaka borba radnika protiv sistema ugnjetavanja i za ostvarivanje osnovnih prava ne poznaje granice. Ta činjenica ne proizlazi iz proizvoljnih ili sentimentalnih, već iz izrazito konkretnih i praktičnih razloga. Kapitalizam je u svojemu razvoju razbio zatvorenost u nacionalne granice, tradicionalnu usmjerenost na nacionalnu ekonomiju uz konkurenciju sitnih kapitala zamijenio sustavom svjetskog tržišta obilježenim mnoštvom oblika monopolističkog kapitala, te doveo do ranije neviđene razine integriranosti i međuovisnosti svih dijelova svijeta, posebice Europe Razvoj u svakome od spomenutih oblika pojavio se u vidu produbljivanja oblika potlačivanja i izrabljivanja: razbijanje zatvorenosti u nacionalne granice bilo je popraćeno nasiljem i negiranjem prava na samoodređenje potlačenih nacija, daljnji razvoj svjetskog tržišta značio je uništenje perifernih ekonomija, pogoršavanje socijalnog položaja radničke klase, te pojačanu ekonomsku, a time i političku dominaciju malenog broja vodećih imperijalističkih sila. Razvijajući se kao reakcija na navedene procese radnički i antikapitalistički pokret je u svoje temelje ugradio internacionalizam. Budući da je vladavina kapitala internacionalna i otpor njoj se organizirao kao internacionalan, te se nasuprot strategiji kapitala koji u cilju očuvanja svoje vladavine nastoji podijeliti radnike (po nacionalnoj, rasnoj, kulturološkoj, dobnoj, rodnoj, spolnoj osnovi…), temelji na solidarnosti i jedinstvu svih potlačenih. Polazeći od internacionalističkih principa, dosadašnjih dostignuća ostvarenih u kapitalističkom sustavu, te potrebe borbe za novo društveno uređenje koje će se temeljiti na radničkoj vlasti, u radničkom pokretu Europe se već prije gotovo stotinu godina pojavila težnja za europskom federacijom utemeljenoj na ravnopravnosti svih naroda, solidarnosti, maksimalnoj socijalnoj zaštiti, ukidanju eksploatacije i pokretanju proizvodnje od strane samih radnika, te političkoj vlasti radničkih vijeća.
Europska unija ne samo da nije korak prema tome cilju, već mu je direktno suprotstavljena. Kao struktura koja nastaje u okvirima društveno – ekonomskog uređenja zasnovanog na izrabljivanju ona ne može biti nešto drugo osim organa za izrabljivanje. Utemeljena kao ekonomska zajednica, EU je prvenstveno ustrojena kao tvorba za ostvarivanje interesa krupnog europskog kapitala, uključujući i zaštitu od drugih konkurentskih gospodarstava na svjetskom tržištu. Umjesto da predstavlja ravnopravnu zajednicu naroda, EU osigurava potpunu dominacije država koje predstavljaju najveće europske ekonomske sile, čiji se položaj temelji na izrabljivanju nerazvijenih područja, te nadopunjavanju tog ekonomskog izrabljivanja političkim pritiscima. Procesi donošenja političkih odluka prepušteni su uskom sloju oligarhije i birokrata, bez ikakve mogućnosti utjecaja od strane radnog stanovništva. Stvaranje prostora zajedničkog slobodnog tržišta između nerazvijenih i razvijenih zemalja u neravnopravnoj ekonomskoj utakmici, u kojoj najslabije ekonomije ostaju bez gotovo ikakve zaštite, dovodi do daljnjeg propadanja i usporavanja rasta perifernih gospodarstava. Neke od dominantnih država EU se zasnivaju na otvorenoj represiji nad manjinskim narodima i nepriznavanju prava na samoodređenje (primjeri područja Sj. Irske, Baskije, Katalonije), a vanjska politika EU uz to nerijetko implicitno ili eksplicitno podupire slične prakse u drugim dijelovima svijeta (npr. agresorska politika SAD – a i države Izrael). Dominantne članice EU ( Velika Britanija, Njemačka, Francuska), kao i EU u cjelini, provode represivnu politiku prema imigrantima; što uključuje pritvaranja, racije, fizička zlostavljanja od državnog represivnog aparata, zadržavanje u sabirnim centrima, protjerivanja i progone iz zemlje (posebno je poznat slučaj nedavnog progona Roma iz Francuske), nemogućnost ostvarivanja temeljnih prava, poticanje islamofobije, te diskriminiranje drugih kultura i načina života. Koristeći se potlačenim položajem imigranata kapital je u stanju održavati niže razine plaća za ovu skupinu i povećavati svoj profit, ucjenjivati ostale radnike i prijetiti im jeftinijom radnom snagom, kao i poticati i izazivati etničke podjele u svrhu razbijanja radničkog pokreta. Ekonomska i socijalna politika EU je otvoreno proturadnička i u službi krupnoga kapitala, što se između ostaloga vidi i u podupiranju mjera protiv recesije koje se sastoje u otvaranju novih prostora kapitalu, te mjerama štednje usmjerenima prema smanjivanju plaća i socijalnih prava, ulaganja u zdravstvo i školstvo, te napadu na standard radnog stanovništva; umjesto udara na profite vladajuće klase.
Nasuprot kičastoj propagandi Vlade, oporbe i zavisnih medija, Europska unija je tvorba utemeljena na izrabljivanju radnika i vladavini krupnoga kapitala, potlačivanju jednih i dominaciji drugih naroda, represiji nad manjinskim skupinama, te dodatnom upropaštavanju nerazvijenih zemalja. Stoga Radnička borba poziva svoje članove, simpatizere, radnike, studente, nezaposlene i umirovljenike da u znak protivljenja EU i principima na kojima funkcionira prilikom raspisivanja referenduma o pristupanju glasaju protiv pristupanja Hrvatske.
Za radnike u Hrvatskoj ne postoji nikakva suštinska razlika između stanja u Hrvatskoj kakvo je sada i stanja kakvo će biti nakon što uđe u Europsku uniju. Ako i ne uđe u EU Hrvatska će ostati nerazvijena zemlja s položajem ekonomske kolonije, ovisna o volji imperijalističkih vladara EU. Također, radnici u Hrvatskoj imaju svoje ogorčene neprijatelje upravo u vidu hrvatskih vlasnika kapitala i hrvatskih političara; iskustvo nas uči da nema nikakvog razloga za vjerovati da su oni naklonjeniji radnicima od europskih kapitalista i europskih političara. Nasuprot malograđanskim političkim teorijama koje se temelje na mitovima o izabranom narodu, šovinizmu, te primitivizmu nije moguće vratiti ekonomski razvoj unazad, na temelju želja i nekoliko političkih mjera istrgnuti zemlju iz mreže odnosa u kojima se pojavljuje kao ekonomska kolonija, te stvoriti autarkičnu nacionalnu ekonomiju svojstvenu 19.st. u kojoj će povrh toga radnici biti zadovoljni, a profiti očuvani. Jedina alternativa dvjema u suštini identičnim stanjima (sadašnja situacija i Hrvatska u EU) jest borba protiv postojećeg društvenog i ekonomskog poretka, te borba za ostvarivanje temeljnih interesa radne populacije. Rješenje se ne sastoji u nazadnom bježanju od dosegnute razine međunarodne povezanosti, nego u promjeni društvenog i ekonomskog konteksta u kojemu se ona pojavljuje. Obilježja EU ne proizlaze iz činjenice što je ona zajednica europskih naroda, nego iz činjenice što je ona tvorba koja predstavlja interese kapitala. Jedini istinski saveznik hrvatskih radnika u borbi za ostvarenje njihovih interesa su napredni europski radnici, posvećeni borbi protiv diktature kapitala, represije nad manjinskim skupinama, te nacionalnog potlačivanja. Jedan od osnovnih oblika borbe treba predstavljati zajednička mobilizacija protiv proturadničkih mjera štednje: osnovni imperativ je što čvršće povezivanje hrvatskih i ostalih europskih radnika u cilju pripremanja napada na vladajući europski krupni kapital. U perspektivi ovoga europskog radničkog jedinstva prirodno se pojavljuje cilj zacrtan na početku – europska federacija koja će se temeljiti na demokratskoj kontroli nad ekonomskim procesima uz ukidanje vladavine kapitala i logike profita, solidarnosti i pomoći razvijenih područja nerazvijenima, punom poštivanju prava na samoodređenje i ravnopravnosti svih naroda, preuzimanju kontrole nad proizvodnjom od strane samih radnika, te vlasti radničkih vijeća. Tek tada će pojam „ujedinjena Europa“ prestati biti prazna floskula kojom se prikriva sistem ugnjetavanja i dobiti realan sadržaj.
Radnička borba
Rezolucija Radničke borbe o Europskoj uniji,
25 ožujka, 2011 at 11:14
Britanske novine su razotkrile groteskne slučajeve korupcije Europskih parlamentaraca u Strassburgu. O njima je otvoreno pisao Daniel Hannan, novinar i književnik (37. godina star), koji od 1999. sjedi u Eurposkom parlamentu u ime britanskih Konzervativaca.
Političari naplaćuju izmišljene troškove i zapošljavaju članove obitelji za lukrativne plaće. Po važećim pravilima poslanici (zastupnici) dobivaju novac za let u prvom razredu plus dodatnih 20 %, neovisno o tome na koji način putuju. Dakle, ako i lete u prvom razredu, dobivaju sasvim lijepu dodatnu sumicu. Ako su pak spremni letjeti sa Easyjetom ili Ryanair, mogu tjedno na stranu odvojiti 1.000 Eura, da bude jasno – neoporezovanih. Ne čudi onda da većina poslanika koristi tu mogućnost. Tokom 30 godina europski su parlamentarci izgradili odličan sistem nekontrolirane naplate troškova. Novac im se isplaćuje bez pitanja i uvijeta, a pritisak javnosti nije postojao, jer su njihove manipulacije bile dobro čuvana tajna.
Ako si gladan, samo ispruži ruku
Kako se naknade isplaćuju paušalno, većina poslanika zgrće novac gdje god može. Svaki dan koji jedan poslanik provede u Europskom parlamentu, donosi mu dnevnicu od 289 Eura. Ako doputuje u ponedjeljak do 22.00 sata, a otputuje u petak nakon 7.00 sati, na što naravno svaki dobro pazi, naplaćuje svakoga tjedna 1.605 Eura za svoju prisutnost. Uz to, Europski parlamentarac ne troši gotovo ništa za hranu. Ako je gladan, dovoljno je da ispruži ruku i zaustavi nekog od lobista. Lobisti obožavaju Europsku zajednicu, jer su intuitivno zaključili da je EZ skrojena po njihovoj mjeri. Zbog toga što odluke donose nebirani funkcioneri i anonimni izaslanici, interesne grupe mogu progurati zakone koje nacionalni parlamentarci, brinući o svom reizboru, nikada ne bi blagoslovili.
Tako u skupim restauranima Bruessla i Strassburga sve vrvi od predstavnika energetskih društava, farmaceutskih giganata i nikotin lobista, i naravno od predstavnika zelenih grupacija, institucija za pružanje pomoći (humanitarnih udruga), internacionalnih sindikata. Onome parlamentarcu kome uspije zauzeti sjedalo u ključnim gremijima, primjerice u Odboru za industriju i okoliš, u elitnom „Comme ches Soi“ u Bruesslu ili u „Au Crocodile“ u Strassburgu toliko je poznata osoba da mu glavni konobar najdraži aperitiv donosi još prije nego je ovaj zauzeo mjesto za stolom.
Namjestio ženu kao tajnicu
Onda postoji još i konto „razni izdatci“: dodatnih 6.000 Eura mjesečno, koji se isplaćuju automatski. Ti su novci teoretski zamišljeni za pokrivanje troškova benzina i pošte, ali praktički se radi o dodatnom neoporezovanom mjesečnom prihodu. No, najnoviji skandali odnose se manje na takve troškove, a više na dodatak za namještanje suradnika. Svaki Europski parlamentarac može, ako hoće, zaposliti koga hoće i to do maksimalnog mjesečnog iznosa od 17.000 Eura. Tim se novcima može platiti jedna dobra tajnica, a da na kraju godine još uvijek ostane 50 do 60 tisuća Eura za gospođu suprugu.
Francuski kolega Daniela Hannana upitao ga je jednom prilikom: „Što je s vama Englezima, vi zapošljavate supruge, a spavate sa svojim tajnicama?“ „Dobro pitanje“, zaključuje Hannan. „Odgovor je jednostavan. Često je tako da izaslanik iz svog anonimnog života abruptno postaje uvažena osoba. Prvotno se mučio kao skroman docent, da bi – hopla – odjednom bio vožen mercedesovom limuzinom; njegovi govori, koliko god bili banalni, prevode se na 20 jezika; a posvuda ga slijede praktikantice očiju poput srna. Supruga odjednom postaje teret. I tako dolazi na ideju da ženicu plati za to da ostaje kod kuće, u izbornom okrugu“.
Polovica Europskih parlamentaraca iz Britanije zapošljavaju svoju najužu rodbinu. Neki su čak osnovali poduzeća u kojima osobno rade kao direktori ili su to članovi obitelji, a koji za tajničke poslove kasiraju preko 200 tisuća Eura godišnje. Zbroji li se sve, europsiki parlamentarci mogu, bez povrede propisa, zaraditi tri do četiri puta više nego što je njihova regularna plaća.
Europski predstavnici plaćeni su po tarifi koja vrijedi u njihovim zemljama. Talijani, Njemci i Austrijanci najbolje su plaćeni; Španjolci, Skandinavci i Istočni europejci najlošije. Britanci, sa preko 60.000 funti (to je oko 130.000 švicarskih franaka ili 500.000 kuna), nalaze se u sredini. To će se iduće godine promijeniti, pa će svi dobivati istu osnovnu plaću.
Nije li to odlična motivacija hrvatskim političarima da vodu guraju na europski mlin? Bezpogovorno izručenje naših generala i branitelja Haaškom i domaćem sudu, dokidanje već izglasanog ZERPa ili akceptiranje budućih ucjena EZ, njima donose atraktivne sjedalice u parlamentu EZ ili nekom od stotine potpuno suvišnih gremija.
Ogriješi li se neki parlamentarac o propise, to nikoga ne smeta. Prije nekoliko godina laburistički britanski predstavnik otpustio je svoju tajnicu, koja je onda na sudu razotkrila manipulacije svoga poslodavca. Parlament je „istražio“ slučaj i optuženoga oslobodio svake krivnje.
Takvo ponašanje slika je žalosne stvarnosti – biračima je sve svejedno. Demokracija funkcionira samo onda, kada postoji jedno zajedničko javno mišljenje. Preduvijet za zajedničko javno mišljenje je zajednički identitet s kojim se svi možemo identificirati kada kažemo „mi“, a to nije ništa drugo nego domoljublje, odnosno osjećaj pripadnosti jednoj naciji. Ako odrstranimo riječicu „demos“ ostaje samo „kratos“ – moć jednog sistema, koji putem zakona mora iznuditi ono što ne može u ime nacionalnog patriotizma.
Drugim riječima: ne postoji nikakva veza između ljudi koji donose zakone i ljudi od kojih se očekuje da te zakone poštuju. Nitko ne osjeća povezanost sa svojim Europskim predstavnikom. „Ako hoćemo biti iskreni, moramo reći da nas nitko ne poznaje“, kaže Hannan, „ako jedan poznati političar bude ulovljen u kršenju propisa, to je onda skandal. Ako pak netko, koga nitko ne pozna, napravi isto ili nešto još gore, onda to nije vrijedno vijesti.“
Zašto je globalizacija postala toliko priželjkivana, sada je jasno!
Sistem je korumpirajući
Hannan je gotovo jedini koji je otvoreno progovorio o korupciji u Europskoj zajednici. Kada su novine počele pisati o tim slučajevim, javnost je bila šokirana. Hannanova upornost dovela je do toga da su parlamentarci, iako škrgučući zubima, ipak morali prihvatiti određene reforme. U svibnju je izglasano novo pravilo o troškovima. Od iduće godine biti će nadoknađeni samo stvarni troškovi i to uz pokaz računa. Ilegalno će biti i zapošljavanje najuže obitelji. Kako se i očekivalo, parlamentarci kritiziraju planirane promjene. „U buduće ću letjeti samo prvom klasom i zaračunati svaku šalicu kave popijenu u zračnoj luci“ – opća je reakcija.
Planirana reforma ipak će donijeti neke pozitivne promjene. „Današnji sistem je korumpirajući“, kaže Hannan, „Europski predstavnici oko sebe vide postupke koje bi, prije svog imenovanja, smatrali nemoralnima. To od dobrih ljudi čini loše ljude. Ako se akceptiraju male prevare i laganja, onda ni velike ne izgledaju tako strašno. Poslanici tada ne primjećuju ni milijarde koje odlaze u subvenciju poljoprivrede, prevare na račun pomoći u inozemstvu ili onih koje nestaju u strukturalnom razbacivanju. Kritizeri takvog lošeg stanja proglašavaju se ksenofobičnim neznalicama (onima koji mrze sve strano). Od tuda je samo jedan mali korak do toga da poslanici počnu vjerovati kako su „narodne mase“, kao u Irskoj, generalno u krivome. I kada „mase“, kao u Irskoj, referendumom kažu NE, onda je, po njihovom mišljenju, razumno ignorirati volju naroda.“
Vlade večine članica EZ boje se upitati narod („mase“) za mišljenje. Kako bi smanjili riziko odbijanja, svim mogućim trikovima pokušavaju izbjeći referendume. Govoriti o demokraciji i stalno se na nju pozivati, nije teško. Prakticirati demokraciju ne samo da je puno teže, nego i jako rizično! Nikada se nezna kada će te primitivne mase, koje namazane i obućene u nacionalne boje svoje zemlje navijaju za svoje dečke, svojim „nepromišljnim“ NE onemogućiti laku zaradu stećenu sjedenjem u udobnim kožnim sjedalicama EZ i besplatne ručkove u luksuznim restauranima. Jaslice Europske zajednice nemaju ništa zajedničkog s onima koje su masama poznate.
OVAJ ČLANAK PRENOSIM IZ FORUMA HR A LIJEPO PIŠE O EU