Cirkus koji su priredili pravosudni sustavi nekih evropskih zemalja, vezan uz akciju objavljivanja preko 250.000 povjerljivih dokumenata američke diplomacije na internetu, a koji će se očito nastaviti još neko vrijeme, zanimljiv je i značajan iz puno razloga. Dakako, zanimljivo je, a k tomu i zabavno, promatrati kojekakve budalaštine i nespretnosti koje ovi sustavi, odnosno eurobirokrati (kojima očito nedostaje ne samo ideja ili mašte, nego i zdravog razuma), čine u pokušajima da situaciju, kao, održe “pod kontrolom”, no ovdje je najznačajnija okolnost što se u ovoj priči posve bjelodanom pokazala prava priroda tzv. Demokracije tj. vladavine nad ljudima koja se prakticira u zemljama “Zapadnog svijeta”. Teško da ijedan normalan čovjek koji je u to upućen, može pomisliti da sve ono što se danas (prosinac 2010.)događa s Julianom Assangeom, osnivačem Wikileaksa, internetske organizacije koja se već godinama bavi prikupljanjem i objavljivanjem strogo povjerljivih službenih dokumenata, nema veze sa iznošenjem na vidjelo američke diplomatske korenspodencije koje je upravo u tijeku, premda se to svim silama nastoji tako prikazati. Zapravo je nejasno zbog čega su se oni koji su organizirali ovu namještaljku uopće upuštali u taj prljavi posao, kad nisu uspjeli smislili neke uvjerljivije optužbe na Assangeov račun, odnosno kad to već nije bilo moguće, s obzirom da je posve logično bilo za očekivati da će Wikileaksova akcija, odnosno ukupna njihova aktivnost, ovim hapšenjem samo dobiti na težini. Hoće li se pokazati da su vlastodršci ovo učinili zato da bi skrenuli pozornost javnosti sa samog sadržaja objavljenih dokumenta ili zato što su mislili kako će zadržavanjem Assangea “iza brave”, spriječiti ili barem omesti objavljivanje još većeg broja, još važnijih  dokumenata koje Wikileaks tek namjerava objaviti i usput potaći Amerikance da već jednom smisle kako da mu dođu glave na najzgodniji (“legalan”) način, više uopće nije važno. Bitno je jedino to što Pokret za slobodne informacije ne samo da je stjecajem ovih okolnosti na velika vrata izašao na javnu scenu i postao “planetarna tema” (on je to postao već ranije), već što se javnost napokon sasvim ozbiljno zainteresirala za problematiku kojom se ovaj pokret bavi i što se u medijima počelo ozbiljno razmišljati i raspravljati o njegovim pravim ciljevima, te o njegovom značaju za čovječanstvo, sadašnje i buduće. Samim je tim Pokretizvojevao svoju najveću pobjedu.

Reći ćemo i na ovom mjestu nešto o ciljevima i značenju Pokreta za slobodne informacije jer je to korisno ponavljati u svakoj prilici. Kao prvo, treba naglasiti da globalni sustav vladanja koji se temelji na lažima I uljepšavanju stvarnosti, prijetvornosti i prikrivenim makinacijama, što je sve, dakako, motivirano isključivo interesima krupnog kapitala koji upravlja svjetskim zbivanjima, ne može funkcionirati produktivno i ne može čovječanstvu donijeti ništa dobro. Na taj se način samo anuliraju pozitivni napori koje ljudska zajednica poduzima radi vlastitog progresa ili ih se čak usmjerava u suprotnom pravcu, što je u zadnje vrijeme očita tendencija. Ovakav sustav vladanja u potpunoj je suprotnosti s istinskom demokracijom koja podrazumijeva iskrenost, dobronamjernost i “otvorenost” prema “drugome”, svih onih koji sudjeluju u društvenim procesima, a to su (odnosno to bi trebala biti) sva ljudska bića koja žive na Zemaljskoj kugli. Dobro, ali ljudi nisu niti iskreni, niti dobronamjerni, niti otvoreni prema drugima – reći će netko, što je istina, no stvar je u tome da aktualni vladajući “sustav”, u čijim se okvirima svatko od nas odgaja i formira, predstavlja najznačajniji čimbenik u stvaranju cijele jedne kulture laži, pokvarenosti, ksenofobije koja razjeda ljudsku zajednicu. Ovdje treba naglasiti da nije samo, kako se to često misli, pokvarenost pojedinca ono što stvara pokvarenost “sustava”, već da barem u jednakoj mjeri vrijedi i obrnuto, tim više što je “sustav” danas postao sila, odnosno stekao moć, kakve nikada nije bilo u povijesti i počeo se razvijati tj. evoluirati gotovo “autonomno”. Otuda dolazi i moć one izokrenute kulture koju smo maločas spomenuli, “kulture neautentičnosti”, koja doduše nije ništa novo i koja zapravo postoji od vajkada, no čiji je značaj danas višestruko potenciran. Tomu su najviše pridonijeli bolja povezanost među ljudima, odnosno daleko veće mogućnosti njihove komunikacije, te opća dostupnost informacija putem elektroničkih medija, koji imaju mogućnost da stvari svojim posredstvom na uvjerljiv način prikažu drugačijima nego su one to uistinu (što je redovita praksa). Ta je “kultura neautentičnosti” dovela dotle da je prijetvornost danas faktor s kojim se unaprijed računa i to na svim razinama “komunikacije” od one globalne, do one osobne razine, zapravo da se radi o nekoj vrsti preduvjeta da bi se učesnik ove komunikacije shvatio ozbiljno, pri čemu se svaka dobronamjernost ili plemenita težnja (ili nedajbože idealizam) smatraju dokazom infantilnosti ili pak kamuflažom nekih skrivenih ciljeva. Popularnost kojekakvih “teorija zavjere”, te opća sumnjičavost i nepovjerenje koje se gaji prema “drugome”, samo su indikatori mjere u kojoj je laž zavladala svijetom. Aupravo ta laž, koja je daleko od toga da bude nešto jednostavno i banalno, već je duboko ukorijenjena, sistemska, institucionalizirana laž, skupa sa svim ostalim “grijesima struktura”, izvor je najopasnijih društvenih devijacija – korupcije, nepotizma, socijalne neosjetljivosti i sveopće nebrige za stanje u društvu, koje stvaraju pogodno tlo za širenje svih drugih vrsta kriminala i onda dovode do raspada socijalne kohezije i vraćanje društva u predmoderno stanje. Nemoć koju savjestan pojedinac osjeti pri suočavanju s tako pokvarenim “sustavom”, tim suvremenim levijatanom koji proždire društvenu energiju, očituje u sveopćoj pasivizaciji progresivnih društvenih snaga koja je i više nego vidljiva. Vjerojatno najznačajniji način prevladavanja ove situacije predstavljaju akcije na razotkrivanju pravog stanja u kojemu se nalazi suvremeno društvo, odnosno u borbi protiv laži i makinacija moćnika ovoga svijeta, koje provodi Pokret za slobodne informacije. Wikileaks i Jullian Assange, pokazuju se danas kao najvažniji akteri ovog pokreta i ključni čimbenici njegove borbe, preko kojih će se očito prelomiti mnoge stvari.

Premda je objavljivanje upravo američke diplomatske korenspodencije na web siteu Wikileaksa očito bilo puno više rezultat slučajnog spleta okolnosti nego jasne namjere, ipak treba reći da je ova stvar sasvim dobro “pogođena”. Prijetvornost i laž “sustava” na globalnom se planu osobito ističu u odnosima među državama, odnosno u aktivnostima svjetske diplomacije. Istina, odvratno je slušati već i ono što iz ovih krugova izlazi u javnost – silesije diplomatski zabašurenih cinizama i lijepe riječi koje prikrivaju užasnu stvarnost, no tek su informacije koje se drže pod embargom pravi indikator ovih odnosa i generator brojnih konflikata koji nerijetko imaju tragične posljedice. Može se reći da je tajna diplomacija zapravo zloduh svjetske politike i da akcije u njezinom raskrinkavanju predstavljaju nužan dio šire akcije stabiliziranja svjetskog političkog sustava. Zanimljivo je da su već početkom prošlog stoljeća vođe socijalističkog pokreta prepoznale svu opasnost ovakvog načina uređivanja međunarodnih odnosa. “Eliminacija tajne diplomacije prvi je i najvažniji uvjet za poštenu, narodnu, istinski demokratski vanjsku politiku” – naglasio je Trocki još u oktobarskim danima i odmah po preuzimanju ruskog Ministarstva vanjskih poslova, u novinama počeo objavljivati tajne ugovore vlada Antante i diplomatsku prepisku, na užas svjetske diplomacije. Paralela s onim što se događa danas sasvim je očita.

Ako se kao slijedeći korak ljudi iz Wikileaksa pokaže objavljivanje podataka o poslovanju bankarskog sustava, kako je najavljeno, odjek će zasigurno biti još i veći od odjeka aktualne akcije. Tako nešto je logično za očekivati – jer ako je tajna diplomacija zloduh svjetske politike, onda je bankarski sustav zloduh našeg vremena. Taj je sustav (ili drugim riječima nekontrolirana moć koju su si prisvojili akteri bankarskih makinacija) glavni krivac za veliku ekonomsku krizu koja već nekoliko godina trese cijelim svijetom i koja je uzrokovala patnje i nedaće milijuna odnosno milijardi ljudi. Bilo bi dobro, i tomu se nadamo, da ta akcija pridonese raščišćavanju odnosa u bankarskom tj. financijskom sektoru, ne bi li stvari tu napokon došle na svoje mjesto, a ljudi, koji su za sve to odgovorni, našli se iza rešetaka. Sve u svemu, možemo reći da je za očekivati da će akcije Pokreta za slobodne informacije u borbi protiv diktature laži koja vlada Zemaljskom kuglom imati odlučnu ulogu u konačnom raskrinkavanju ne samo politike kao djelatnosti čiji smisao nije omogućavanje normalnog razvoja društva i i rješavanje društvenih problema, nego osiguranje interesa vladajućih klasa na štetu svih ostalih, već i svih drugih aspekata društvenog života koje je zahvatila pošast “kulture neautentičnosti i zlosilja”; da će omogućiti raskrinkavanje mnogobrojnih spletki i rušenje lažnih autoriteta i u gospodarstvu, kulturi, znanosti, obrazovanju, te tako otvoriti put za uspostavljanje normalnih društvenih odnosa, primjerenih današnjem stupnju razvoja proizvodnih snaga i društvene svijesti. Naglasimo na kraju da se ovdje radi o akcijama i aktivnostima čiji uspjeh može osigurati jedino najšira podrška javnosti, jer jedino se tako na globalnoj sceni može iskazati puna snaga ljudske težnje za istinom i pravdom.1 Dakle, o tome hoćemo li od sada mi promatrati i kontrolirati Velikog brata, a ne obratno, kao što je to bilo dosada, kako kaže i kako se nada Michael Moore, odlučujemo i mi sami, ne samo svojim lijepim željama i nadama, nego svojom vlastitom, upornom i beskompromisnom borbom za istinu.

1 Ove bi akcije svakako trebale uključiti podršku za uhapšenog američkog obavještajnog analitičara Bradleya Manninga, koji je dokumente što se upravo objavljuju dostavio Wikileaksu, a kojega zbog toga, kako navode mediji, najvjerojatnije čeka doživotna robija.

 X. Y.Z