Modna kuća ‘Uzor’ desetljećima je bila respektabilno poduzeće koje je poslovalo s dobiti, bilo je prepoznatljivo po kvaliteti i imalo 750 zaposlenih. Tih nekoliko desetljeća je trajalo do devedesetih godina i “ekonomske politike” HDZ-a. Danas je situacija sljedeća – radnica ima 112 i pritom ne primaju plaću mjesecima.  Problemi su im započeli u ožujku 2009.godine kad im je plaća od 2500 kuna (sedam do osam puta manja od one saborskog zastupnika, a sedamdeset do osamdeset puta manja od predsjednika uprave telekomunikacijske kompanije) kasnila i po 20 dana. Nije dovoljno što su prije dobivale plaću petnaestog u mjesecu, te time zapravo kreditirale poduzeće, nego im je i ta mizerna plaća kasnila. Radnice su upozoravale na situaciju, no tadašnji predsjednik uprave im je na to odgovorio: “Budite strpljive! Još malo.” Nije da su mu povjerovale, ali čovjek u situaciji kad nema novaca, a prestar je da nađe novi posao, više ne zna kome vjerovati. Nakon što čekanju nije bilo kraja, radnice su opet reagirale, na što im je dotični gospodin rekao, da ako on ne prima plaću i ne žali se, niti one nemaju pravo da se žale. Ovo ne zahtijeva nikakav daljnji komentar. Plaće se i dalje nisu isplaćivale, da ne govorimo o doprinosima i putnim troškovima. Onda se nakon više mjeseci radnicama uplatilo po 400 kuna da ih se pokušalo zadovoljiti s mrvicama. Ženama koje ne primaju plaću mjesecima i imaju razna dugovanja (od neplaćenih računa, preko kupnje hrane jer i one moraju jesti, do troškova za svoju djecu koju šalju u školu i koja ne mogu pratiti nastavu praznih trbuha) uplaćeno je oko 15-ak% redovne ionako premale plaće. No, radnice su i preko toga prešle, jer im je uprava ponavljala kako je posla preko glave, kako su neke ponude morali odbiti, te kako će u najgorem slučaju čim plaće dobiti čim sjednu neki novci za račun, naplate se dobavljači i banke. Radnicama je sugerirano da budu, jer kako kaže predsjednik uprave, njihovo ponašanje može ugroziti stabilnost situacije i time ugroziti buduće poslovanje. U istom vrijeme, dakle strojevi su se nabavljali, no radnice se nisu plaćale. Za direktora je isplativo uzeti stroj i platiti ga jer ionako ima radnica koje će na njemu raditi. Njih će već nekako smiriti i nagovoriti da nastave raditi, jer konačno one tamo i jesu samo dodatak stroju. U međuvremenu je došao novi predsjednik uprave, ali se politika uništavanja ovog nekad jakog poduzeća nije promijenila. Stari direktor je  prijavljen zbog sumnje da je oštetio državni proračun za 20 milijuna kuna jer je pogodovao nekim vjerovnicima za vrijeme neprekidne blokade računa. Nakon ove vijesti ubrzo je došla i druga. Vlasnik poduzeća ima u vlasništvu još nekoliko firmi koja duguju 5.5 milijuna kuna ‘Uzoru’. Dok se Hrvatska vlada hvali kako je stari model privatizacije i poslovanja prevladan, tj. oni koji su to radili su blizu kazne, a naravno mediji svako malo pokazuju M.Kutlu kao projekciju svih loših privatizacija, dotle se pred našim očima odvija pljačka. Vlasnik ima nekoliko firmi u vlasništvu među kojima i aktualnu, ‘Uzor’. Na štetu modne kuće, njegove ostale firme su profitirale jer imaju dugovanja koja očito ne misle podmiriti. Sličnih obrazaca je bilo i u devedesetima. ‘Poduzetnik’ bi kupio poduzeće, te od njega, preko ostalih svojih poduzeća, uzimao razne proizvode koje nije plaćao i time upropastio prvotno poduzeće koje bi prodao,a s druge strane je već profitirao zahvaljujući drugim poduzećima jer su besplatno nabavljala robu. Spomenimo i to da je taj vlasnik bivši dobar prijatelj i osobni teniski trener Franje Tuđmana. Nakon svega ovoga radnice više ne mogu trpjeti i odlučile su se za stečaj. Plaću nisu dobile od mjeseca kolovoza prošle godine. Ovako kao jedan od vjerovnika moći će naplatiti jedan dio potraživanja. Izgleda da idu putem kojim su išle radnice Kamenskog. Prvo su vjerovale da se to ne događa njima, zatim su mislile da su i direktori ljudi i da im to neće napraviti, potom su postale očajne i konačno pokrenule stečaj. Razlika je što u ovome slučaju stečaj tek predstoji. U međuvremenu, radnice će živjeti nesigurno (kao i dosada uostalom), bijedno, neke od njih i sa suicidalnim mislima, neke s neprespavanim noćima, ali sve se nadaju da će dobiti dio koji njima pripada. Možemo konstatirati da u ovom i u ostalim slučajevima, radnicima i radnicama pripadaju i sama poduzeća. One su svojim radom otplaćivale kupljene strojeve, one su svojim radom izgradile tvornicu, one su omogućile ono bogatstvo koje je tako bezobzirno i bezobrazno opljačkano devedesetih i čiji kraj nastupa u godini 2011. Radnice Uzora, tvornica pripada vama više nego ikome i trebate je zauzeti, izbaciti upravu i vlasnika, te same organizirati proizvodnju. Ako ste mogle prije i došle ste do 750 zaposlenih, što vas sprječava da to učinite opet?