„Najočitije svojstvo revolucije je direktno sudjelovanje masa u povijesnim događajima. U normalnim vremenima se država, bilo da je demokratska ili monarhija, uzdiže iznad nacije i povijest tvore profesionalci u toj vrsti posla – kraljevi, ministri, birokrati, parlamentarci, novinari. No, u onim odlučujućim trenucima u kojima mase više ne mogu podnositi stari poredak, one razbijaju barijere koje ih razdvajaju od političke pozornice, …Povijest revolucije je za nas prije svega povijest nasilnog ulaska masa u područje upravljanja njihovom vlastitom sudbinom. „Lav Trocki, Predgovor povijesti Ruske revolucije

Situacija se kao i kod svake revolucije mijenja iz sata u sat. Svako bi predviđanje nedvojbeno bilo preteknuto slijedom događaja u roku nekoliko sati ili dana. No već sada možemo konstatirati kako Egipćani i Tunižani ispisuju prve stranice revolucija 21.st. Potresaju cijeli arapski svijet, od Alžira do Ramallaha, od Ammana do Sana’a u Jemenu. Ove revolucije proizlaze, u okvirima specifičnih historijskih okolnosti ovih društava, od krize koja potresa svjetski kapitalistički sustav. „Pobune iz siromaštva“ su kombinirane s ogromnom mobilizacijom za demokraciju. Učinci svjetske ekonomske krize kombinirani s represivnim diktaturama, čine ove zemlje slabim karikama imperijalističke dominacije u sadašnjem trenutku. Oni stvaraju uvjete za otvaranje procesa socijalne i demokratske revolucije.

Demonstracije, štrajkovi, masovna okupljanja, odbori za samoobranu, mobilizacije od strane sindikata i civilnih udruga, mobilizacija svih potlačenih klasa, „onih na dnu“ i „onih u sredini“ koji se ljuljaju prema ustanku, „oni na vrhu koji više ne mogu vladati kao prije“, zbližavanje stranaka radikalne opozicije protiv sistema – sve su to sastojci predrevolucionarne i revolucionarne situacije koja je danas spremna da eksplodira.

Danas je došao red da Egipat svjedoči stotinama tisuća radnika, omladine i nezaposlenih koji ustaju protiv diktature Mubaraka. U Tunisu je oborena krvava diktatura. Ona je bila predmet mržnje čitavog društva; svih potlačenih klasa i omladine. Režim Ben Alija, njegova represija, njegova korupcija, te sustav podupiran od strane svih imperijalističkih sila, Francuske, SAD-a i EU-a, morao je biti zbačen.

To je isti pokret koji se danas širi Egiptom. Naravno, postoje i povijesne razlike između ove dvije zemlje. Egipat je najmnogoljudnija zemlja arapskog svijeta i ima odlučujuću geostratešku važnost na Bliskom istoku. Strukture države, institucije, te uloga vojske su različiti. No u suštini se isti pokret širi tim dvjema zemljama.

Tunižanske mase više nisu mogle podnositi ekonomski sistem,  prema riječima Straussa Kahna : „dobrog učenika svjetske ekonomije“, koji ih je izgladnjivao. Eksplozija cijena osnovnih živežnih namirnica, nezaposlenost od gotovo 30%, te tisuće izučenih i kvalificiranih mladih ljudi bez posla, predstavljali su plodno tlo za rast socijalne pobune koja je, u kombinaciji s političkom krizom, dovela do revolucije. Između 2006 i 2008 došlo je do dramatičnog porasta cijene svih prijeko potrebnih proizvoda, uključujući rižu, brašno i kukuruz. Cijena riže se utrostručila u pet godina, krećući se od 600$ po toni 2003, do više od 1800$ po toni po toni u maju 2008. Nedavno povećanje u cijenama žita se ilustrira u skoku od 32% zabilježenom tokom druge polovice 2010 u vezanom indeksu cijena hrane. Veliko povećanje u cijenama šećera, ulja i žitarica dovelo je svjetske cijene hrane do rekordne razine u decembru, prelazeći one iz 2008, koje su potaknule pobune širom svijeta. U isto vrijeme MMF i WTO zahtijevaju podizanje svih tarifnih barijera i kraj svim vrstama ekonomske pomoći po pitanju hrane. Nedavni spekulacijski rast rast cijena hrane je potaknuo svjetski razvoj gladi na neviđenoj razini koji pogađa niz zemalja u Africi i arapskom svijetu.

Egipat je također svjedočio efektima ove eksplozije cijena hrane. Ekonomija ne stvara dovoljno posla za podmirivanje potreba populacije. Neoliberalna politika korištena nakon 2000 je uzrokovala eksploziju nejednakosti i osiromašivanja milijuna obitelji. Gotovo 40% od 80 milijuna Egipćana nastavlja živjeti od manje od dva dolara po danu. Također, 90% nezaposlenih čine ljudi mlađi od 30 godina. Drugu nevjerojatnu stvar predstavlja činjenica kako je egipatska nacionalna sindikalna konfederacija – vođena od strane članova vlade – djelomično povukla svoju potporu vladi u dva tjedna nakon pobune u Tunisu. Željeli su kontrolu cijena, povećanje plaća, te sustav koji bi pomogao u opskrbljivanju namirnicama, budući da ljudi nisu mogli nabaviti osnovne potrepštine kao što su čaj i ulje. Ovaj zahtjev vodstva sindikata je bio nezamisliv budući da je ono ranije predstavljalo podršku neoliberalnoj politici. To je učinak događaja u Tunisu.

U Tunisu revolucija ima duboke korijene. Sadašnji socijalni pokret je rezultat perioda mobilizacija i pokreta koji crpe svoju snagu iz povijesti borbi tunižanskog naroda i njegovih organizacija, prvenstveno mnogih udruga za ljudska prava i demokratske slobode i sindikata kao što su mnoge grane UGT-a (Opći savez radnika Tunisa) :

 –          borba nekih pojedinaca za slobodu govora i putovanja 1999.

–          pokret srednjoškolskih učenika u 2000.

–          mobilizacija protiv rata u Iraku 2001.

–          druga intifada 2002 – 2003.

–          štrajkovi i demonstracije u Gafsi 2008.

–          Ben Guerdane u junu 2010.

–          Sidi Bouzid koji je krajem 2010 otvorio put revoluciji.

 To je povijesni pokret koji je započeo kao kombinacija socijalne pobune i zbacivanja diktature, no koji danas teži krenuti dalje. To je radikalna demokratska revolucija koja ima antikapitalističke socijalne zahtjeve. Ben Ali je morao odletjeti, no suština njegovog gangsterskog sustava je ostala netaknuta. Snaga mobilizacije je natjerala bivše Ben Alijeve pristaše da postepeno napuste vladu, no u trenutku u kojemu pišemo ovo priopćenje, premijer je i dalje Ben Alijev pristaša Ghannouchi. Revolucija želi poći dalje : „Dolje s RCD-om, dolje s Ghannouchijem!”, iza ovih zahtjeva krije se čitav politički sistem, sve institucije, sav represivni aparat koji treba biti izbrisan. Potrebno je riješiti se čitavog Ben Alijevog sustava, te uspostaviti sva demokratska prava i reforme : pravo na slobodan govor, pravo na štrajk, pravo na prosvjede, slobodu udruživanja, osnivanja sindikata i stranaka; ukinuti predsjedništvo i uspostaviti privremenu revolucionarnu vladu!

Riješiti se diktature i svih operacija kojima se nastoji zaštiti moć vladajućih klasa danas znači započeti proces održavanja slobodnih izbora za ustavotvornu skupštinu. Ovaj proces se mora zasnivati na organiziranju odbora, savjeta, koordinacija i narodnih vijeća koja su iz njega proizašla, te koje neće biti moguće preuzeti od strane nekog novog oligarhijskog režima. U ovome procesu antikapitalisti će braniti ključne zahtjeve programa raskidanja veza sa imperijalizmom i logikom kapitalizma: zadovoljavanje životnih potreba potlačenih klasa – kruh, plaća, posao; reorganizacija ekonomije na bazi temeljnih društvenih potreba – besplatne i kvalitetne javne usluge, školstvo, zdravstvo; zajamčena prava žena, radikalna agrarna reforma, socijalizacija banaka i ključnih ekonomskih sektora, proširivanje opsega socijalne zaštite za nezaposlene, zdravstvo i umirovljenike, ukidanje dugova, nacionalni i narodni  suverenitet. Ovo je program demokratske vlade koja bi bila u službi radnika i populacije. U isto vrijeme, bez obzira na to radi li se o organiziranju obrane nekog područja, uklanjanja RCD – ovih vođa iz državne  administracije ili velikih kompanija ili pal organiziranju raspodjele namirnica, radnici i omladina organiziraju svoje vlastite savjete i odbore. Najborbeniji i najradikalniji slojevi moraju podržavati, poticati, organizirati i koordinirati sve te samoorganizacijske strukture. Oni su ono što treba graditi kako bi se uspostavila demokratska vlast potlačenih klasa.

Egipat se, u trenutku dok ovo pišemo, nalazi u stanju pobune. Usprkos krvave represije razvijaju se valovi mobilizacija naroda. Stotine tisuća demonstranata je na ulicama Kaira, Aleksandrije i Sueza. Dolazi do napada na stranačko vodstvo vladajuće NDP, kao i simbola ovoga režima. Mržnja prema Mubarakovom sistemu, potpuno odbijanje korupcije, kao i zahtjevi zadovoljavanje temeljnih socijalnih potreba nasuprot povećanju cijena su prouzrokovali i potaknuli mobilizaciju svih potlačenih klasa. Režim se trese.  Vodstvo vojske podržano od strane SAD-a je pokušalo izvesti “državni udar u vlastitoj režiji” postavljajući Omara Suleimana, šefa tajnih službi koji predstavlja oslonac postojećeg režima, odmah uz Mubaraka na mjesto dopredsjednika. Vojska se nalazi u zategnutoj situaciji. Zabilježene su scene bratimljenja naroda i vojnika, no suočeno s odlučnošću Egipćana vojno rukovodstvo je također moglo izabrati i konfrontaciju i otvorenu represiju. Zahtjevi milijuna na ulicama su potpuno jasni: Mubarak mora otići, ali tu je i cijela diktatura, cijeli represivni aparat koji treba srušiti, te na njegovo mjesto postaviti demokratski sa svim pravima i slobodama.Poziv na masovnu mobilizaciju 1. veljače je sljedeći korak u tim nastojanjima. I u Egiptu je stoga potrebno prekinuti diktaturu i stvoriti demokratski proces sa svim pravima i osnovnim demokratskim slobodama. Sadašnji pokret je najznačajniji događaj od ustanka iz 1977. godine protiv politike vezane uz proizvodnju hrane, te kao i taj pokret ovaj sadašnji ima duboke korijene.

 Mubarak je trideset godina održavao diktatorski režim, hapseći i ubijajući svoje protivnike, gušeći svaki nezavisni izraz socijalnih pokreta i političke opozicije. Izborna maskarada u Novembru 2010. godine, potpuno kontrolirana od strane NDP-a koji je osvojio više od 80% mjesta u parlamentu, je najnoviji primjer. U posljednjih par godina bilo je važnih štrajkova, posebno tekstilnih radnika EL-Mahalle, generalnih štrajkova i demonstracija, te prosvjeda različitih socijalnih skupina, te velikih anti-imperijalističkih mobilizacija protiv vojne okupacije Iraka i Afganistana 2004. godine, označujući odbijanje i izolaciju režima koji se održava samo zahvaljujući  pomoći SAD-a i Europske Unije. Egipat zajedno sa Izraelom i Saudijskom Arabijom predstavlja tri stupa imperijalističke politike u regiji. SAD, Izrael i Europa će učiniti sve što mogu kako bi spriječili da Egipat pobjegne izvan zone njihovog utjecaja i učinit će sve što mogu kako bi se suprotstavili revolucionarnom  razvoju prosvjeda. Revolucija u Tunisu je zapalila arapski svijet. Ona je također za cijelu jednu generaciju prva revolucija koju doživljavaju. Sve se može promijeniti s ustankom egipatskog naroda. Mobilizacija će sigurno ostaviti posljedice na cijelu regiju, posebno ohrabrujući Palestince unatoč sramnog istupa Mahmuda Abbasa.

Trebamo izgraditi zid solidarnosti oko revolucionarnih procesa koji se razvijaju u Tunisu i Egiptu, potpomognut aktivnom solidarnošću uz mobilizacije u čitavom arapskom svijetu. Ne možemo zanemariti mogućnost udara od strane represivnog aparata Ben Alija, ili opasnost koja prijeti od njegovog prijatelja Gaddafija. Također, ako se režim odluči na konfrontaciju vojno rukovodstvo bi moglo odgovoriti krvavom represijom. Suočene sa produbljavanjem revolucionarnog procesa zapadne sile i vladajuće klase će pokušati ponovno preuzeti kontrolu, razbijajući ovu ogromnu nadu. Tuniški i Egipatski narod mora računati na cijeli međunarodni radnički pokret, na cijeli svjetski pokret za pravdu. U sindikatima, udrugama i lijevim partijama moramo podržati borbu radnih ljudi i revolt koji potresa čitav arapski svijet.

 Živjela revolucija u Tunisu i Egiptu!

Solidarnost s borbama u arapskom svijetu!

 Prijevod i prilagodba : Radnička borba