Jučerašnji pokušaj prosvjeda na Markovu trgu onemogućen od strane barikada i policijskih snaga u službi zaštite sistema ukazuje na nekoliko činjenica. U ovome je trenutku potpuna promašenost i zločinački karakter Vlade, posebno njezine protu-radničke ekonomske i socijalne politike, prepoznat od strane velike većine stanovništva, a posebno radne populacije. Želja ogromnog broja radnika, nezaposlenih i socijalno ugroženih  da se Vlada na čelu s Jadrankom Kosor što prije sruši je i više nego opravdana. Međutim, da bi se postigle makar i najosnovnije promjene nije dovoljno da se jedna vladajuća garnitura zamijeni drugom, već je potrebna promjena neoliberalne i protunarodne politike koju ne zastupa samo HDZ, već i sve parlamentarne stranke. Vladu treba srušiti, no osnovno je pitanje čime je zamijeniti. Potrebna je dakle realna politička i ekonomska alternativa : kako u vidu organiziranog otpora koji povezuje sve potlačene skupine, tako i njegove suštinski drugačije političke platforme koja bi trebala zastupati principe radničke vlasti i interese radnika, studenata i nezaposlenih.  S jedne strane, s obzirom na tehnički veoma loše provedenu organizaciju prosvjeda (neformalno slanje poruka preko interneta, odsustvo stvaranja neke ozbiljnije koordinacije sastavljene od predstavnika različitih grupa, kao i ozbiljnije propagande i platforme prosvjeda…), brojka od nekoliko stotina okupljenih ljudi potvrđuje široko rasprostranjeno nezadovoljstvo i ogorčenje. S druge strane, sama organizacija prosvjeda, kao i stavovi koje zastupaju, svjedoči o tome da njegovi organizatori, Savez za promjene na čelu s Ivanom Pernarom, nažalost ne predstavljaju potencijalnu alternativu u smislu u kojem smo to spomenuli gore.

Prije svega je potrebno shvatiti da HDZ-ova vlast ne predstavlja neki nezavisni društveni faktor. Umjesto toga ona je politički predstavnik krupnoga kapitala,  malobrojne vladajuće klase čija se dominacija temelji na izrabljivanju radnika i u nerijetkom broju slučajeva sudjelovanju u privatizacijskoj pljački i drugim otvoreno kriminalnim radnjama. Uništavanje ekonomije, galopirajući rast nezaposlenosti,  plaće nedovoljne za dostojan život itd. nisu naprosto proizvod nedovoljne razine sposobnosti pojedinaca u vladajućoj strukturi, već temeljna obilježja sustava u kojemu živimo i kojih se možemo osloboditi samo njegovim ukidanjem. Kontrola  ekonomije od strane krupnog europskog i hrvatskog kapitala, kojemu interesi naroda nisu samo strani, već i suprotstavljeni, predstavlja okvir koji HDZ-ova vlast zajedno sa svojim partnerima, ali i oporbom na čelu sa SDP-om, nastoji stabilizirati i očuvati i unutar kojega se kreću svi njihovi potezi. Kaotičnost kapitalističkog načina proizvodnje  usmjerena jedino prema stvaranju profita dovodi do neracionalnog iskorištavanja resursa, nezaposlenosti i propadanja ekonomije; štoviše kapitalistima je u interesu da su plaće, kao i radnička prava, što niži, a nezaposlenost što viša, jer je tada radna snaga jeftinija, a time i profit veći. To se ne događa samo u Hrvatskoj, već predstavlja svojstvo kapitalističkog sustava na svjetskoj razini, koje se manifestira kako u periodičkim ekonomskim krizama, od kojih nas jedna još uvijek pogađa, tako i u bijedi i siromaštvu nerazvijenih dijelova svijeta koji predstavljaju ekonomske kolonije šačice imperijalističkih sila Oni koji u svojim rukama imaju poduzeća, tvornice i banke predstavljaju stvarne nosioce vlasti i glavne krivce za sadašnju situaciju, družba koja se nalazi na Markovu trgu predstavlja tek nešto više od njihovog političkog agenta.

Problem se ne sastoji samo u tome što inicijatori ovoga prosvjeda za sada ne detektiraju ovaj problem, već što otvoreno zastupaju upravo principe sustava na temelju kojih nastaju nezaposlenost, bijeda i nezadovoljavajući radni uvjeti, objašnjavajući ove pojave naprosto nesposobnošću političke elite. Tako se na web stranici Saveza za promjene, u tekstu Ivana Pernara, primjerice može pročitati: „Želimo od naše zemlje napraviti najjaču ekonomiju u regiji. Prihvatiti ćemo čisti kapitalizam dalekoistočnog tipa, sa elementima ekonomskog patriotizma…. Biti ćemo najprijateljski nastrojena zemlja prema kapitalu u čitavoj Europi, napraviti ćemo poljoprivrednu reformu koja će potaknuti seljake da proizvode profitne kulture, umjesto da proizvode viškove pšenice i kukuruza koje država mora otkupljivati, imati ćemo najkonkurentniji turizam… Ideja nerada i života na dug pasti će u prošlost, ali ćemo svi živjeti bolje, te imati rast BDP-a poput Kine. Istovremeno, napraviti ćemo slobodne gospodarske zone u kojima će se moći proizvoditi sva moguća tehnička (i ostala roba koju uvozimo) i to neoporezivo itd…U nizu ostalih tekstova također se veoma dosljedno zastupa neoliberalna politika, čak i u radikalnijem obliku nego što su je do sada u praksi provodile političke elite u posljednjih dvadesetak godina, uz težnje za privatizacijom HRT-a, ukidanje poreza na nasljedstvo, otvaranje dodatnih prostora za kapital itd. Dakle, ono što se ovdje predlaže ne predstavlja alternativu postojećem stanju, nego kritiku HDZ-a zbog nedovoljno dosljednog služenja kapitalu. Naivnost ovih ekonomskih prijedloga, koji zanemaruju proturječnosti kapitalizma, suprotstavljenost interesa radnika i predstavnika kapitala, kolonijalnu ovisnost hrvatske ekonomije o krupnom europskom kapitalu, je toliko velika da čini suvišnim bilo kakvo detaljnije komentiranje na ovome mjestu. Za Pernara najvećeg neprijatelja i stalnu fiksaciju predstavlja upravo socijalizam, dakle politički pokret koji predstavlja interese radničke klase i teži ostvarivanju radničke vlasti. Na pretjerano pojednostavljeni, te zbunjujući i nelogičan način ta kritika se sastoji kako u izjednačavanju kontrarevolucionarne negacije socijalizma – staljinizma (dakle staljinističkim sistemima u Istočnoj Europi i Sj. Koreji)  sa socijalizmom, tako i u izjednačavanju socijalizma s neoliberalnim politikama SDP-a i HDZ-a, stranaka koje su predstavljale nosioce uspostave kapitalizma u devedesetima!

Funkcija ove nelogične zbrke je kako što potpunija diskreditacija socijalizma, tako i davanje dodatnog emotivnog naboja ekonomskom programu koji treba biti još više protu-radnički i protu-socijalan od onoga kojega su do sada provodili HDZ i SDP. Hrvatski radnici su u proteklih dvadesetak godina mogli svjedočiti činjenici kako su najgore posljedice po njihov status, radna mjesta i ekonomiju u cjelini dolazile od strane neoliberalne politike zagovornika kapitalizma, bez obzira na to da li su proizašli iz birokracije staroga režima ili su se predstavljali kao prijatelji naroda, buntovnici i „revolucionari“. Alternativu ne predstavljaju samozvani apostoli kapitalizma, već jedino politički i industrijski organizirani radnički pokret, zajedno sa svojim  prirodnim saveznicima – studentima i nezaposlenima, usmjeren protiv diktature krupnog kapitala.