Trenutno smo svjedoci velikog narodnog nezadovoljstva u Hrvatskoj jer je sve većem broju ljudi dosta dosadašnje politike HDZ-a koja je svjesno prodavala sve što su radnici stvorili u bivšoj državi; radnici su se otpuštali, a Hrvatska se bezobrazno zaduživala. Među prosvjednicima ima različitih političkih struja, pa tako i onih kojima ovakav kapitalizam i njegove posljedice nisu dovoljno kapitalističke. Nazivaju ovu politiku ‘socijalističkom’, te smatraju kako treba uvesti ultra – liberalni oblik u kojem je profit najbitniji i u kojemu se društvo sastoji od egoističnih pojedinaca usmjerenih samo na zadovoljavanje osobne koristi. Međutim postoji i sve više onih koji smatraju upravo suprotno, da je kapitalizam napravio dovoljno zla i da sustav treba promijeniti zajedno sa njegovom političkom elitom jer su u zadnjih dvadeset godina vodili toliko promašenu ekonomsku politiku da je ljudima svejedno tko danas organizira prosvjede – bitno je da se oni organiziraju.

Od mnogih posljedica ovog sustava i ove vlade poput deficita proračuna, a time i javnog duga koji plaća (i koji će plaćati narod), vanjskog duga, niskih mirovina, deindustrijalizacije, lošeg položaja poljoprivrede, ogromnog uvoza, prevelike zaduženosti samog stanovništva, jedna direktna posljedica politike vladajuće stranke, a iz koje su nastali ovi problemi je stanje nezaposlenosti. Ljudima se oduzima njihovo pravo na rad, da privređuju za sebe, a time i da žive. S druge strane, ako ljudi ne rade ne može se izdržavati ona skupina stanovništva koja je ovisna, dug raste jer nedostaje novaca, društvo propada…

O nezaposlenosti se puno piše i svima su puna usta koliko je nezaposlenih, što se može učiniti da se stanje poboljša, koja je od stranaka kriva za to itd. Za razumijevanje problema nezaposlenosti nije dovoljno ići na internetske stranice HZZ-a ili DZS-a i vidjeti da ima puno nezaposlenih. Temelji opsega nezaposlenosti kakav je danas, udareni su početkom devedesetih politikom HDZ-a kroz pretvorbu i privatizaciju – zločinačke procese u kojima su radnici ostajali bez tvornica koje su desetljećima gradili i u koje su ulagali svojim odricanjem. Bačeni su na ulicu te su prisiljeni snalaziti se u novom sustavu u kojem se većina njih ipak nije snašla. S druge strane HDZ-u je bilo lakše jedan dio populacije prijevremeno umiroviti zbog raznih interesa, pri čemu ih činjenica kako će to štetiti mirovinskom sustavu, te preko njega radnicima koji imaju posao, nije zanimala. Kapitalizam ima svojstvo da uvijek postoji jedan dio nezaposlenih, a broj nezaposlenih  pred sam raspad bivše države, nije bio dovoljan, već je u interesu kapitala bilo da ga bude više. Nezaposlenost je jedna od mjera kojom se kapitalisti služe u daljnjoj eksploataciji radnika. Naime, radna snaga je u kapitalizmu roba i prema tome njena cijena ovisi o ponudi i potražnji. Ponudu čine nezaposleni, a potražnju kapitalisti. Kako ima veći broj nezaposlenih u startu se radnoj snazi osigurava niska cijena i time kapitalistu veći profit. Kada tokom faze gospodarskog uspona potražnja za radnom snagom poraste, njezina cijena raste, pa kapitalistima nakon nekog vremena radnici postaju još veći trošak. Radnici kratko vrijeme prosperiraju zbog viših najamnina, ali samo do narednih kriza koje se ponavljaju ciklički. U Hrvatskoj se međutim s brojem nezaposlenih koji je uvijek oko 250 000 zapravo omogućuje da je radna snaga jeftina čak i u ekspanziji (dakle kad potražnja za njom raste), a u krizi još više.  No kako je HDZ  nesposoban voditi bilo kakvu suvislu ekonomsku politiku, tako oni koji su prijevremeno umirovljeni sada predstavljaju najveću pojedinačnu stavku u rashodima proračuna. Time se dodatno oporezuje radnika kako direktno, tako i indirektno: preko visokog PDV-a kao i preko toga da ima manju plaću jer se poslodavcu više isplati ulagati u budući razvoj poduzeća. Dakle korijen nezaposlenosti je u procesima s početka devedesetih koji ujedno označavaju i restauraciju kapitalizma. Zanimljiva laž koja  se ponavlja od strane i HDZ-a i SDP-a je, da ‘smo svi izabrali ovaj tržišni sustav-i da trebamo biti svjesni da taj sustav tako funkcionira’. Tko je izabrao kapitalizam? Štoviše, tko je izabrao neoliberalnu makroekonomsku politiku?  Narodu nije upućeno pitanje želi li novi ekonomski sustav, već samo želi li novi politički sustav. Velika većina ljudi je pod time podrazumijevala naprosto veće političke slobode i kraj monopola jedne partije. Buduća politička elita i osnivači HDZ-a i SDP-a, tadašnji partijski sekretari i birokrati, u savezu s tadašnjim direktorima i  budućim tajkunima je dobro znala što bi narod rekao o kapitalizmu i njegovim posljedicama – napuštanju sustava pune zaposlenosti i socijalne sigurnosti, te pokretanju privatizacija i masovnih otpuštanja. Prema tome nametnuli su kapitalizam, opljačkali su radnike, a i još pljačkaju i pritom govore kako ‘smo sami izabrali’. S druge strane SDP je mogao učiniti puno toga kad je bio na vlasti i to prije svega na polju revizije pretvorbe i privatizacije, a nije – štoviše upravo je razdoblje SDP-ove vladavine bilo obilježeno daljnjim privatizacijama, proturadničkim izmjenama Zakona o radu, te potpunom podčinjavanju hrvatske ekonomije zapadnoeuropskom kapitalu.

Nakon što je rečeno gdje leži korijen trenutnog stanja (u restauraciji kapitalizma pomoću procesa s početka devedesetih), treba analizirati trenutnu situaciju i dati zaključak što treba činiti. Po zadnjim podacima HZZ-a (siječanj 2011.) broj nezaposlenih iznosi 334 378. I taj broj izašao je u javnost petnaest dana kasnije nego inače zbog očitih interesa vladajućih. U postotcima on iznosi oko 19.6% što je katastrofalno. U isto vrijeme broj radnika koji se traže na zavodu iznosi 7 296. Dakle samo se nekih sedam tisuća traži nasuprot 334 378 koliko ih je u ‘ponudi’. Kolika cijena radne snage tada može biti, ako ne manja nego prije? Od radno sposobnog stanovništva koje iznosi oko 3.6 milijuna, čak 680 000 je neaktivno i to u dobi između 25 i 64. Prema tome kad se ovom broju doda trenutni broj nezaposlenih ispada je skoro milijun ljudi u Hrvatskoj sposobno za rad, a ne radi! Pritom uz ovih 680 000 neaktivnih, još je i 1.3 milijuna neaktivnih (od kojih je preko devedeset posto umirovljenika čiji je prosjek godina manji od dobne granice koja je potrebna za ulazak u mirovinu!). Uz ovakve poražavajuće brojke logično je da prosječna mirovina iznosi oko 2360 kuna prema zadnjim podacima što je prema nekim pokazateljima na rubu siromaštva. Koliko je samo onih koji imaju i manje prihode? A što je s onih 70 000 koji rade, a ne primaju plaće? Uz ovakve brojke trenutno stanje je dugoročno neodrživo jer proračun puca po šavovima zbog ogromnih rashoda (najviše novaca ide na socijalnu skrb i mirovine), javni dug raste, a sav teret pada na radne ljude koji će posljedice ovog sustava otplaćivati i u dalekoj budućnosti, ukoliko se nešto ne promijeni. Po sadašnjoj logici stvari, kako realne plaće padaju radnici će morati još više raditi, dok će profiti rasti.

Pitanje je do kada će takva situacija trajati? Zadnjih deset godina  HDZ i SDP raspravljaju o tome tko je kriv za stanje u državi, a pritom ljudi postaju sve siromašniji, ostaju bez posla, a politička garnitura i dalje prima visoke plaće kao da je sve u redu. Odavno su dokazali da na njih ne treba računati i da razlog zbog kojeg dobar dio ljudi ne izlazi na izbore  što trenutno ne postoji oporba koja bi mogla provesti ono što se od nje očekuje. Međutim, prava oporba je sam narod koji se mora organizirati i uzeti vlast. Političarima je glavni argument diskvalificiranja prosvjeda taj da prosvjedi nisu artikulirani, te da oni koji ih vode ne znaju koji im je daljnji cilj ako Vlada padne, budući da prosvjednici odbacuju kako vladu tako i lažnu oporbu. Budući da se ne može vjerovati političkim elitama, koje su u sprezi s krupnim kapitalom, potrebno je težiti uspostavljanju paralelnih organa vlasti samih radnika.  U svakoj sferi društvenog života (od kvartova do radnih mjesta) potrebno je uspostaviti tijela po uzoru na studentske plenume koja se trebaju povezati i od svojih delegata formirati zajedničko tijelo. Time bi se pokazalo da u Hrvatskoj može postojati paralelna vlast koja će nasuprot Saboru predstavljati interese radne populacije. Mnogi će pomisliti kako je ta opcija utopijska, nerealna i kako predstavlja plod apstraktnih razmišljanja. No, tome nije tako, ona je proizvod konkretnih povijesnih iskustava  – ovakvi organi su se pojavljivali u svakoj revoluciji koja je imala istinski demokratski i masovan karakter – od pobune radnika Pariza u 19.st, preko Ruske revolucije 1905. i 1917., do Španjolskog građanskog rata i antistaljinističke Mađarske revolucije…Suvremene tehnološke mogućnosti omogućuju učinkovitost rada ovakvih tijela do razine o kojoj sudionici ranije spomenutih demokratskih radničkih vijeća iz povijesti nisu mogli ni sanjati. Na primjeru studentskog plenuma na Filozofskom fakultetu mogli smo se osvjedočiti koliko je ovakav oblik odlučivanja učinkovit u praksi. Ne postoji druga dugoročna alternativa – odbacivanje kako vlasti tako i lažne oporbe, koje je postalo svojstveno prosvjednicima, ne proizlazi naprosto iz odbacivanja rukovodioca u parlamentarnim strankama, već je simptom dubokog nezadovoljstva postojećim političkim sustavom. Nije slučajno da su političari korumpirani, nesposobni i da rade protiv interesa radnog stanovništva – postojeći politički sustav upravo pogoduje takvima i pomaže u njihovom nastanku. Stoga izbori ne mogu donijeti nešto suštinski novo, već samo zamijeniti jedne pojedince drugima, pri čemu će sam sustav ostati isti. Naša težnja mora biti da pokušamo promijeniti sam sustav.

Prosvjedi se nastavljaju, i sve su su sve brojniji, no bitno je da se što više uključe radnici (i to svi radnici – oni koji ne primaju plaću, oni koji su završili na burzi, oni koji rade u lošim uvjetima i to ne kao pojedinci, nego kao organizirana skupina sa vlastitim zahtjevima i političkom platformom). Oni su najviše izgubili i zato trebaju tražiti potpunu reviziju pretvorbe i privatizacije, smjenu ove Vlade i odbacivanje lažne oporbe  i konačno trebaju uzeti ono što im pripada i što su gradili desetljećima.

Radnici zauzmite tvornice i organizirajte proizvodnju! Neka vama pripadnu plodovi vašeg rada!

Niti HDZ niti SDP, već radnička vlast!

Radnička borba