Aktualni prosvjedi na ulicama Zagreba, ali i drugih hrvatskih gradova, otvorili su osim brojnih pitanja aktualnog političkog života i neka pitanja koja se tiču temeljnih problema demokratskog ustrojstva društva i funkcioniranja državne vlasti. Vjerojatno najznačajnije od tih pitanja glasi – Ima li sustav predstavničke (parlamentarne) demokracije, ovakav kakav je on danas, ikakvog smisla? Jer ako se, recimo, protiv Vlade RH prema anketama izjašnjava oko 70% građana i ako pritom u Zagrebu, ali i drugim gradovima, gomile prosvjednika na ulicama već tjednima traže njezinu ostavku, a naša premijerka s ostatkom ekipe iz Banskih dvora u svom ostanku na vlasti ne vidi ništa sporno, jer im je, kako vele, legitimitet osiguran u hrvatskom Saboru, onda tu nešto nije u redu.

Nema sumnje da takve priče o legitimitetu aktualne hrvatske Vlade predstavljaju ne samo ignoriranje prostih činjenica i elementarnih principa demokratskog društva, već svjedoče i o nedostatku osjećaja naše političke elite, i one na vlasti i one “u oporbi”, za neke veoma značajne trendove na svjetskoj političkoj sceni, koji su velikim dijelom vezani i uz nagli razvoj novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, a koji i u životu našeg društva već postaju sve značajniji politički čimbenik. Nije ovdje riječ samo o Facebooku i neformalnim grupama koje nastaju i djeluju zahvaljujući isključivo tehnologijama ove vrste, već o puno širem kompleksu problema vezanih uz principe i metode funkcioniranja mehanizama neposredne demokracije u suvremenom društvu.

Moć vladajućih klasa kroz cijelu se ljudsku povijest u velikoj mjeri temeljila na kontroli nad protokom informacija i manipulacijama javnim mnijenjem. Odnos eksploatatora i eksploatiranih, vladajućih i obespravljenih klasa nije karakteriziralo, niti karakterizira samo otuđenje materijalnih dobara, “predmeta rada i sredstava za rad” na štetu ovih drugih, koji čine ogromnu većinu, nego i otuđenje znanja koja su, u nekom širem smislu, za taj rad potrebna, te uopće informacija, odnosno informacijskih sredstava i komunikacijskih kanala, potrebnih da bi se realnost u kojoj živimo mogla interpretirati na prikladan način. Primijetimo kako su u vezi s prikrivanjem ovih manipulacija nastale prilično popularne mistifikacije prema kojima se narod (obespravljena većina) grubo rečeno smatra glupim, pa prema tome i nesposobnim da sva ta znanja usvoji – ove mistifikacije čine značajan dio paradigme koja i dan danas vlada u obrazovnom sustavu.

Suvremene informacijsko-komunikacijske tehnologije pokazuju se s obzirom na ovu problematiku kao mač sa dvije oštrice. S jedne strane predstavljaju sredstva za višestruko uvećanje razmjera ove vrste kontrole, te proširenje repertoara ovakvih manipulacija koje postaju sve suptilnije i djelotvornije, dok s druge omogućavaju uklanjanja mnogih informacijskih barijera i stvaranje nezavisnih komunikacijskih kanala putem kojih se narodne mase mogu u potpunosti osloboditi informativnog tj. medijskog tutorstva onih koji nad njima vladaju. Događaji kojima smo danas svjedoci bude nadu da prevagu ipak odnosi onaj optimistički scenario. Ljudi danas, zahvaljujući i tom scenariju, jednostavno više ne pristaju da budu pasivni objekti manipulacija političkih i medijskih “elita”. Oni shvaćaju da uopće nisu “glupi”, odnosno nesposobni da shvate bit društvenih zbivanja, već da problem leži interesima moćnika, zbog kojih im se, ne samo u medijima, serviraju lažne slike stvarnosti i “iskrivljena znanja”, dok im se prave istine i znanja potrebna za vlastitu emancipaciju i istinsku samorealizaciju pokušavaju učiniti nedostupnima. Čini se da nije pretjerano ustvrditi kako “nezavisno “, putem interneta, odnosno raznih “društvenih mreža” u koje su građani uključeni u dvostrukoj ulozi kreatora i konzumenata informacija, odnosno znanja, sve više postaje efikasno oružje u borbi protiv cenzure i manipulacija političkih, medijskih i ostalih moćnika, te pouzdan instrument kontrole onih koji su si prigrabili bilo kakav oblik “vlasti”, posebice u smislu otkrivanja i sprečavanja svakovrsnih zloupotreba i korupcije u društvu.

Međutim, mogućnosti novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija time se ne iscrpljuju. Slijedeći korak, koji se na određeni način već u tijeku, trebao bi dovesti bi do određene vrste njihove “institucionalizacije” u političkom životu društva, odnosno stvaranje (legalnih) okvira u kojima bi one postale “tehnička” osnova političkog organiziranja najširih narodnih masa. Radi se zapravo o stvaranju jedne nove vrste javnosti koja bi omogućila oživotvorenje svih bitnih principa direktne demokracije, a koja bi trebala zamijeniti današnju “političku javnost”, čiji je krah očito neizbježan.

Napomenimo da današnja politička javnost predstavlja “sivu zonu” i da je kompromitirana već odavno, a uspješno se nastavlja kompromitirati gotovo svakim javnim nastupom nekoga od poznatijih političkih dužnosnika. Iz tih istupa redovito možemo zaključiti kako politička kasta živi u nekom svom vlastitom svijetu koji sa svijetom običnih ljudi gotovo da nema nikakve veze. A također zaključujemo da su pripadnici ove kaste uglavnom duhovni i moralni invalidi koji ne osjećaju nikakvu odgovornost za ono što rade (oni to uostalom uopće i ne skrivaju, već javno ističu), a o senzibilnosti prema ljudima čijim se sudbinama poigravaju da se i ne govori. Zapravo, očito je da bavljenje politikom zahtijeva ljude “posebnog kova”, jer se u suprotnom nikad ne bi radili to što rade na način koji je danas uobičajen.

S obzirom na ovakvo stanje stvari, sasvim je jasno da podjela društva koja postoji u domeni njegovog političkog života – na tzv. “javne političke ličnosti” koje odlučuju o svemu, koje se za sve pita i čije se mišljenje smatra presudnim i “obične ljude” koje nitko ni za što “ne zarezuje” (dakako usprkos i formalno “demokratskim” izborima koji se održavaju svake četvrte godine), predstavlja apsurd i treba što prije biti ukinuta. Posredstvom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija moguće je realizirati jednu posve drugačiju “političku javnost”, odnosno stvoriti novi sustav organizacije “javnog prostora u politici”, koji bi bio primjeren današnjem vremenu tj. stupnju razvoja društvene svijesti, pa bi prema tome funkcionirao daleko efikasnije nego onaj koji imamo danas.

Dakako, metode direktne demokracije, koje bi trebale zaživjeti na “nižim” razinama društvene organizacije – u lokalnim zajednicama, tvornicama, javnim ustanovama, temeljit će se na neposrednoj verbalnoj komunikaciji (što je i najprikladniji način socijalne interakcije), no spomenuta nezavisna i slobodna (internetska) javnost koja bi obuhvatila kompletan politički prostor, u današnjim je uvjetima zapravo nužan preduvjet da se ovakav način organizacije ljudskog društva počne realizirati u praksi.

Danas kad našu realnost čine i nacionalne zajednice i glomazne političke unije i multinacionalne korporacije i globalne prijetnje, ovakve se vizije direktnog (plenumskog) odlučivanja čine posve nerealističnim i gotovo neostvarivim. No možda je problem i u tome što se smatra da se ovi ciljevi mogu ostvariti samo “političkim djelovanjem odozdo”, tj. raznim vrstama pritisaka “iz baze” usmjerenim prema tzv. “visokoj politici”. Nema sumnje da bi se akcijama “na protivničkom terenu” u samoj sferi tzv. “visoke politike”, koje bi na ovaj način stvorena “politička javnost” nesumnjivo omogućila, znatno mogli ubrzati politički procesi koji bi vodili u ovom smjeru.

U početnoj fazi ovim bi se putem mogla osigurati jednostavna provedba raznih referenduma, potpisivanje peticija, organiziranje različitih akcija i aktivnosti u propagiranju i postvarivanju društvenih vrijednosti od općeg interesa, čime bi se metode direktne demokracije postupno uvodile u javni život i društvenu svijest, i na taj način postajale uobičajeni dio naše svakodnevice. Pritom bi se kod ljudi stvarao osjećaj odgovornosti za društvena zbivanja, te se poticao njihov interes da u njima aktivno sudjeluju, što bi zapravo predstavljalo stvaranje nove političke kulture u čijem bi se ozračju mogli ostvariti značajni pomaci “na bolje”. Na taj bi se način najveći dio populacije od pasivnih primatelja medijskih sadržaja pretvarao u aktivne sudionike društvenih zbivanja, kroz čije bi se diskusije i sučeljavanja mišljenja zasigurno mogla izroditi najbolja rješenja za sve aktualne probleme u društvu. Uostalom, ako ljudi danas imaju vremena da sate i sate provode pred televizorom, onda bi zasigurno nešto vremena mogli posvetiti razmatranju različitih društvenih pitanja i problema, prvenstveno onih za koje su sami kompetentni, ali i svih ostalih. A društvena volja da se takvi ciljevi i ostvare, kako vidimo, postoji, bitno je samo da se ona promovira kao istinska “društvena vrijednost” koja će biti poželjna i prihvatljiva za sve.

Pretpostavki za ostvarenje gore navedenih ciljeva ima mnogo. Među njih prvenstveno spada najšira dostupnost informacijsko-komunikacijskih sredstava, u prvom redu interneta, koji bi bio besplatan i svima zajamčen (u početku barem neke “osnovne usluge”), što je danas realan i ostvariv zahtjev. Također je potrebno poraditi na stvaranju informatičkih tehnologija koje bi omogućile da se mišljenje svih sudionika u diskusijama, a takvih može biti, i teoretski i praktično, ogroman broj, zaista i čuje odnosno bude uzeto u obzir pri kreiranju različitih zaključaka i rješenja (ovdje se misli prvenstveno na softver za odgovarajuće obrade i analize podataka, te razna “usuglašavanja”), a potrebno je razviti i implementirati odgovarajuću komunikacijsku infrastrukturu, posredstvom koje bi jedan ovakav sustav mogao zaživjeti.

Dodatne pretpostavke, koje se tiču samih sudionika u procesu direktne demokracije, odnose se na određena pravila njihovog ponašanja oko kojih se mora uspostaviti opći konsenzus, a prije svega na njihovu odgovornost i zrelost u svom političkom djelovanju koje bi se jednostavno svelo na djelovanje na opće dobro. Kako to postići nije a proriori jasno, no sigurno je da bi se kroz primjeren obrazovni sustav, koji ne bi bio u funkciji neprestanog reproduciranja klasnih odnosa koji vladaju u današnjim društvima, već bi mu cilj bio razvoj slobodnih i samosvjesnih ljudi otvorenih prema svemu što donosi boljitak i progres, mogli postići daleko povoljniji rezultati od onih koje aktualni obrazovni sustav postiže danas.

Napomenimo na kraju da nas na pisanje ovoga teksta nije potakla procjena da je sve ovo ovdje izloženo moguće ostvariti u nekom doglednom vremenu. Sigurno je da će se raditi o dugotrajnom procesu, no bitno je, već sada početi razvijati svijest, o “demokratskim potencijalima” našeg kulturnog i znanstveno-tehnološkog razvoja, koji se obično previđaju, a koji bi mogli imati presudan značaj za dalji razvoj naše civilizacije. Hoće li i kako će ti potencijali biti iskorišteni, to ne znamo, no sigurno je da će biti je potrebno usmjeriti značajan napor prema ovome cilju. Uz sve ostalo, i zbog toga da bi jednoga dana ljudi, na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta, bez okolišanja mogli odgovoriti – Ničemu.

Zagreb, ožujak 2011.

x.y.z