U subotu poslijepodne francuski ratni zrakoplovi započeli su s bombardiranjem Libije, na način koji se može shvatiti jedino kao imperijalistička agresija. Nakon toga je uslijedilo lansiranje 110 raketa Tomahawk od strane američkih i britanskih podmornica. Francuzi pojačavaju svoj položaj slanjem nosača aviona Charles de Gaulle u vode oko libijske obale.

Danska, Norveška, Španjolska i Kanada također šalju avione. Italija daje na korištenje zračne baze i luke, pripremajući svoje vlastite planove. Katar šalje četiri aviona čime postaje prva arapska zemlja koja pruža snage za bombardiranje Libije, dok se ostale arapske zemlje – nema sumnje da će se i Saudijska Arabija naći među njima – također pripremaju za slanje snaga.

Nakon subote uslijedili su novi zračni napadi koji su svijetu predstavljeni kao misija pomoći pobunjeničkim dijelovima Libije protiv Gadafijevih aviona. Na početku su pobunjenici na istoku zemlje poručili kako ne trebaju pomoć izvana. Kada je postalo očito kako je Gadafi uspio okupiti značajne snage i kada je revolucija zadržana,

ideja kako bi zona zabrane letenja nametnuta izvana predstavljala rješenje počela je stjecati popularnost. Međutim, čak je i Privremeno vijeće nastavilo inzistirati na tome kako strane trupe ne bi trebale kročiti na libijski teritorij. U stvari, revolucionarna je omladina u više nego jednoj prilici istupila protiv strane intervencije.

To objašnjava zbog čega je UN-ova revolucija pažljivo sročena, s jedne strane isključujući „okupaciju“ – kakvu smo imali prilike vidjeti u Iraku i Afganistanu, te s druge strane dozvoljavajući upotrebu „svih nužnih sredstava“ kako bi se „zaštitili civili“. Oni koji su tražili zonu zabrane letenja sada dobivaju više nego što su željeli. U revolucijama i ratovima nema prečica.

Već nakon nekoliko dana možemo vidjeti kako cilj operacija nije samo nametanje zone zabrane letenja. Također su gađane jedinice, tenkovi i ostala vojna oprema na tlu, kao i neke zgrade u Tripoliju.

Kako se Gadafi približavao Bengaziju i ostalim gradovima, proširili su se povici kako „međunarodna zajednica“ mora učiniti „nešto“ kako bi zaštitila narod Libije od Gadafijevih snaga. Predstavljeno je razmišljanje prema kojemu bi to bila operacija koja bi se ograničavala na zaustavljanje Gadafija u upotrebi njegovog nadmoćnog zrakoplovstva protiv pobunjenika. To je bila samo isprika s kojom se moglo dobiti podršku UN-ovog Vijeća sigurnosti za operaciju. Sada je jasno da njihovi ciljevi sežu dalje od jednostavnog uvođenja zone zabrane letenja.

Čini se da Arapska liga, suočena s masovnim otvaranjem vatre, počinje ponovno promišljati ovo pitanje ili u najmanju ruku pokazuje znakove unutarnje podjele. Amr Moussa, generalni tajnik Arapske lige, izjavio je kako se zračni i raketni udari „razlikuju od cilja zabrane zone letenja“, kritizirajući „brutalnost“napada i tvrdeći kako je svrha akcija trebala biti samo „zaštita stanovnika.“ Samo nekoliko dana ranije ta ista Arapska liga je glasala u korist uvođenja zone zabrane leta  i pozivala na sankcije UN-a.

Kako možemo objasniti ovaj iznenadni gubitak entuzijazma Amr Moussa? Očito je da prizor koji se doima kao bombardiranje još jedne arapske zemlje od strane NATO-a izaziva raširenu opoziciju među običnim Arapima, te će one arapske vlade koje su podupirale bombardiranje početi osjećati pritisak od strane svoga vlastitog naroda. Ovo jutro se Amr Moussa ponovno predomislio, bez sumnje zbog potezanja njegove ruke od strane imperijalističkih gospodara, odbacujući bilo kakve podjele po ovom pitanju, te izdajući zajedničko priopćenje s UN-ovim glavnim tajnikom Ban-Ki-Moonom, ističući kako smo „svi ujedinjeni u cilju zaštite civila“.

Kina, Rusija i Indija su također kritizirale bombardiranja, tvrdeći da „neselektivno“ bombardiranje ide dalje od onoga što je izraženo u u rezoluciji UN-a. Glasnogovornik ruskog ministarstva vanjskih poslova je pozvao na obustavu vatre, žaleći se kako su zračni napadi pogađali ciljeve koji nisu vojni, doveli do ubijanja mnogih civila, kao i do oštećivanja zdravstvenog centra. Kina je poručila kako „žali“ zbog vojne akcije i kako poštuje suverenitet Libije.

Čini se kako Rusija  Kina žele dobiti svoj dio kolača i pojesti ga. Te dvije sile imaju prava veta na svaku UN-ovu rezoluciju. Odlučile su biti suzdržane pri glasovanju, što u praksi znači podršku, budući da su znali da će rezolucija proći ako budu suzdržane. Indijska vlada je izašla s priopćenjem u kojemu stoji da „žali zbog zračnih napada koji se događaju“. Mjere koje su usvojene bi trebale smanjiti, a ne povećati već ionako tešku situaciju za stanovništvo Libije.

Kako bi uvjerili sve ove zabrinute dame i gospodu, britansko ministarstvo vanjskih poslova je objasnilo kako: „ za razliku od Gadafija koalicija ne napada civile. Rezolucija UN-a dopušta sve nužne mjere za zaštitu stanovništva Libije. Kako bi zona zabrane letenja bila osigurana potrebno je provesti pažljivo usmjerene operacije protiv libijskih protuzračnih snaga. Sve misije su brižno isplanirane kako bi se osiguralo poduzimanje sve pažnje za izbjegavanje civilnih žrtava. Nastavit ćemo surađivati s našim arapskim partnerima kako bi sproveli rezoluciju u korist libijskog naroda.“

U prijevodu to znači : „imamo UN-ovu podršku i bombardirat ćemo sve ciljeve za koje mislimo da su nužni“. Rezolucija koja je prošli tjedan donesena od strane UN-ovog Vijeća sigurnosti bila je nejasno sročena upravo iz razloga kako bi se kasnije mogla upotrijebiti za opravdanje bilo kakvog opsega bombardiranja. Fraza „poduzeti sve potrebne mjere“ je već implicirala kako će to značiti više od zone zabrane leta. Zračni udari i akcije kao što su bombardiranje tenkova i drugih snaga na zemlji očito su predviđeni kao dio ciljeva svih snaga koje su poslane da bombardiraju Libiju.

Problem kojega su imali imperijalisti bio je dobiti dovoljnu potporu od strane „javnosti“ za otvoreni rat protiv Gadafija. Radnici su u zemljama kao što su SAD i Britanija umorni od ratova u Iraku i Afganistanu. Potpuno su svjesni činjenice kako im se lagalo. Prisjetimo se samo Blairovih i Bushevih povika o oružju za masovno uništenje, koje bi za čak 45 minuta moglo pogoditi Britaniju! Nakon toga nam se reklo kako u Iraku nije bilo oružja za masovno uništenje. Ljudi nakon toliko mnogo laži opravdano ne vjeruju svojim vladama.

Sada nam se govori kako je službeni cilj uspostavljanja zone zabrane leta sprečavanje Gadafijeve upotrebe zračne sile protiv pobunjeničkih područja u zemlji. Poanta je u ovome : Gadafijeve snage na zemlji su puno bolje opremljene i obučene od onih pod kontrolom Privremenog nacionalnog vijeća u Bengaziju. Pretpostavimo da se imperijalisti ograniče samo na napade na Gadafijeve zračne snage – što je okvir iz kojega su već izašli. Iako oslabljene, pobunjeničke postrojbe će htjeti napasti područja pod kontrolom Gadafija. Ako se na to odluče što će poduzeti snage koje podupire UN? Neizbježno će morati napasti Gadafijeve snage na zemlji, kao što su već i počeli raditi.

Iako je dio Gadafijeve zrakoplovne moći uništen tokom prvih bombardiranja, njegova sposobnost za vođenje rata je daleko od toga da bude otklonjena. Većina njegovog napredovanja prema istoku je učinjena zahvaljujući kopnenim snagama. Kao što je objasnio reporter Al Jazeere :“ pretpostavke o tome što zračne snage mogu učiniti protiv postrojbi na zemlji su se uglavnom pokazale pretjeranima; prisjetimo se samo relativno malene količine štete nanesene srbijanskim oružanima snagama od strane NATO-a 1999. Rezultati su u Afganistanu 2001. bili bolji, no u tom je slučaju uključivanje specijalnih jedinica omogućilo zrakoplovnim snagama da se iskoriste na najučinkovitiji način“, dodajući kako će „obećanje o tome da se neće slati kopnene jedinice vjerojatno biti promijenjeno, unatoč potencijalnim posljedicama, makar u vidu postavljanja jedinica specijalnih postrojbi među pobunjenike. U suprotnome je teško vidjeti kako bi ova kampanja mogla biti učinkovita, barem u urbanim zonama gdje se odvija glavnina borbi“ (Al Jazeera, Napadi na Libiju – iz vojne perspektive, 19. ožujak 2011.)

UN-ova rezolucija predviđa „sva potrebna sredstva“ za zaštitu civila. „Promjena režima“ nije navedena u rezoluciji, no u stvarnosti  je to ono na što sada ciljaju. Kao što George Friedman navodi za Stratfor, online obavještajnu publikaciju: „Gadafijevi osnovni kapaciteti su konvencionalno naoružanje, te posebno artiljerija. Uništavanje njegovih zračnih snaga i izoliranje njegovih snaga neće samo po sebi donijeti pobjedu u ratu. Rat se vodi na tlu. Pitanje je kakva je motivacija njegovih trupa : ako smatraju da je predaja neprihvatljiva ili osobno katastrofalna, nastavit će se boriti. Na ovoj točki koalicija mora odlučiti da li se namjerava posvetiti uništavanju Gadafijevih postrojbi na zemlji iz zraka. To se može učiniti, no nikada se ne može unaprijed reći da li će to upaliti“.

Za sve one koji su možda mislili kako zračna bombardiranja mogu ublažiti patnju libijskog naroda isti pisac hladno dodaje : „ nadalje, ovo je faza u kojoj civilne žrtve počinju rasti. Paradoks je rata pokrenutog s ciljem zaustavljanja ljudskih patnji da sredstva za postizanje ovoga cilja mogu ponekada sama dovesti do stvarnih ljudskih patnji. Ovo nije naprosto teoretska izjava. Na ovoj točki podupiratelji rata koji žele prekinuti patnje prebacuju krivnju na političke vođe koji ne prekidaju patnje bez žrtve. Treba zapamtiti da su svi mrzili Saddama Husseina, no oni koji su ga mrzili često nisu htjeli platiti cijenu njegovog zbacivanja. Europljani su naročito osjetljivi prema ovome pitanju“. Nasuprot svim tvrdnjama o tome kako je cilj ove misije samo uvesti zonu zabrane letenja, u još jednom članku obavljenom u Stratforu čitamo : „Donesena je odluka kako je misija promjena režima u Libiji. Strateški moment čini rutina izgrađena u ratovima nakon 1991., ovoga puta sa jačim europskim sudjelovanjem. Rani dani sukoba će proći prilično dobro, no neće odrediti da li je rat uspješan ili ne. Do probe će doći ako ako rat osmišljen da umanji ljudske patnje počne pojačavati ljudske patnje.“

Prva dva dana bombardiranja su već odnijela živote mnogih civila. Toliko o obrani civilnog stanovništva! Imperijaliste ne brinu stvarno životi običnih ljudi. Činjenica kako tvrde da štite civile u Bengaziju predstavlja naprosto trik kojime se želi pridobiti javno mnijenje. Oni će ubiti mnoge civile u Tripoliju i ostalim područjima za koja misle da ih treba bombardirati. Kevin Connoly, izvještavajući za BBC iz Tobruka, grada u rukama pobunjenika,  već je objasnio kako „nije jasno da li saveznici mogu napasti trupe pukovnika Gadafija koje djeluju u centru Misrata bez ugrožavanja onih istih civila koje su došli spasiti.“

Ono što imperijalisti žele napraviti jest svrgnuti Gaddafija, kao što su ranije svrgnuli Saddama Husseina. Prije Libijske revolucije uspjeli su Gaddafija držati na poziciji. On je sa njima surađivao na svim poljima i nisu osjetili potrebu za time da poguruju režimsku promjenu. U isto vrijeme je Gaddafi bio jedan od najbrutalnijih diktatora u regiji, te je svatko tko je izražavao protivljenje riskirao zatvor, mučenje i smrt. Ono što je za imperijalisti važno nije priroda režima, nego činjenica da je Gaddafi otvarao ekonomiju zapadnim ulaganjima. Ekonomija je bila djelomično privatizirana, a nove privatizacije su se pripremale.

Sa revolucijama u Tunisu i Egiptu, te valovima prosvjeda koji su riskirali da liše pozicija još više njihovih prijatelja, imperijalisti su se osjećali bespomoćnima da interveniraju. Gaddafijeva Libija im je dala priliku koju su tražili. Igrali su na „humanitarnu“ kartu kako bi opravdali otvorenu imperijalističku agresiju na jednu malu zemlju.

Cilj je rata presijecanje revolucionarnog vala koji se širi arapskim zemljama. Obama tvrdi kako će se raditi o kratkoj kampanji koja će trajati samo par dana, no to je očito laž. Nekoliko zračnih napada neće dovesti do ostvarivanja njihovih ciljeva. To će zahtijevati stalna bombardiranja i postepeno će biti sve više upleteni, vjerojatno i sa kopnenim trupama. U tom procesu mnogi će civili poginuti. Nema sumnje da ćemo uskoro slušati o „nesretnim“ bombardiranjima civila. Slušat ćemo odvratnu frazu o „kolateralnoj šteti“

U ovome ratu se također radi i o različitim imperijalističkim silama koje interveniraju kako bi odredile svoju sferu utjecaja i ostvarile protutežu svojim vlastitim unutrašnjim problemima. U ovome prednjači francuski predsjednik Sarkozy. Prema nedavnim istraživanjima 71% Francuza je nezadovoljno s politikom Sarkozyja, što su za njega najgori rezultati od kada je preuzeo vlast 2007. On je zaista postao izrazito nepopularan u Francuskoj nakon što je njegova vlada uvela oštre mjere štednje prošle godine, što je dovelo do prosvjeda 3.5 milijuna francuskih radnika na ulicama.

Francuska je bila prva zemlja koja je priznala Privremeno vijeće kao u Libiji kao službenu vladu te zemlje. Također je bila najglasnija u pogurivanju ideje o zoni zabrane letenja, kao i prva zemlja koja je bombardirala ciljeve u Libiji. Moramo vidjeti koji manevri leže iza ovoga. U posljednjim je godinama Francuska kao prijašnja imperijalistička velesila počela gubiti utjecaj, te sfere utjecaja – posebno u Africi. Po tom su pitanju bili  u sukobu s imperijalizmom SAD-a i Velike Britanije. Sarkozy bez sumnje misli da će kao najentuzijastičniji zagovornik intervencije u Libiji zadobiti dio izgubljenog utjecaja…kao i nafte u Libiji. Njegove akcije nemaju nikakve veze s brigom o humanitarnim pitanjima.

Cameron se nalazi u sličnoj poziciji u Britaniji, također pateći od oštrog pada podrške u proteklom periodu. Njegovi postoci popularnosti su „pali s litice“, kako to neki opisuju. Dok njegova vlada nastavlja s provođenjem drakonskih mjera štednje, Cameron se suočava s rastućim radničkim nezadovoljstvom, kao što ćemo vidjeti naredne subote u Londonu, kada se očekuju najveće demonstracije od 1970-ih, ako ne i veće.

Stoga, kako Sarkozy, tako i Cameron, mogu pokušati s nečime što će odvući pozornost s unutrašnjih problema u njihovim vlastitim zemljama i usmjeriti pozornost ljudi na intervenciju u Libiji. U isto vrijeme mogu se šepuriti na svjetskoj pozornici, tvrdeći kako brane demokraciju i ljudska prava širom svijeta. Nema sumnje, vlade Danske, Norveške, Kanade, pa čak i malenog Katara, mogu pokušati s odvlačenjem od unutrašnjih problema.

SAD su bile veoma suzdržane u vezi ulaženja u još jednu vojnu kampanju u arapskim zemljama. Javno mišljenje se značajno promijenilo po pitanju rata u Iraku, te sada većina smatra kako je on bio pogreška, jednako kao i za rat u Afganistanu. To objašnjava zbog čega  do posljednjeg trena (utorak prošloga tjedna) Obamina administracija nije bila toliko entuzijastična za glasanje o podupiranju zone zabrane leta nad Libijom.

U petak,  Wall Street Journal je ovako opisao situaciju” : Još prošlog ponedjeljka, kada je Sarkozy nagovarao Hillary Clinton  da uvuče SAD u intervenciju u Libiji, ona je bila rezervirana. Državna tajnica je upozorila francuskog predsjednika da bi rat mogao biti riskantan i krvav, kazali su službenici obje zemlje kojima su davane instrukcije tokom susreta. …Pa ipak, do vikenda su Francuska, SAD i međunarodna koalicija zauzeli poziciju poduzimanja „svih nužnih mjera“ – što je kod za vojne napade na Libiju pod nadzorom UN-a. Zapadni i arapski diplomati kažu kako je, gledano iz retrospektive, sastanak u Elizejskoj palači bio je početna točka četiri uzburkana dana diplomacije koji su približili Obaminu administraciju intervenciji. Mnoštvo je faktora dovelo do pomaka, kažu, uključujući i zabrinutost administracije kako će se naći izvan toka s promjenama koje se zbivaju u arapskom svijetu i kojima bi manevrirala Velika Britanija i naročito Francuska, oboje agresivniji zagovornici intervencije.“(Wall Street Journal, March 19, 2011)

Iz svega ovoga vidimo kako ova agresija protiv Libije nije uzrokovana bilo kakvim brigama za narod Libije. Radi se o grupi imperijalističkih razbojnika koja hladno kalkulira kako na najbolji način mogu obraniti svoje interese u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku.

Radnici i omladina širom svijeta ne bi smjeli ni najmanje biti prevareni retorikom o takozvanim humanitarnim ciljevima vojne intervencije u Libiji. Uvijek je slučaj da kada imperijalističke sile kreću u rat najprije pripremaju javno mnijenje. Ovoga puta radi se o sirotinji iz Bengazija.

U slučaju Iraka javno je mnijenje bilo pripremano propagandnom artiljerijom o oružju za masovno uništenje, te o tome kako je Saddam Hussein “zli diktator”, što je naravno i bio, no prikladno su ignorirali svoje vlastite prošle dobre dogovore s užasnim diktatorom. U Afganistanu su najprije pomagali islamske fundamentaliste protiv Rusa, a onda kada se ovo okrenulo protiv Amerikanaca u vidu talibanskog režima otkrili su potrebu za obranom afganistanskog naroda. Sada ih brane bombardirajući ih koliko mogu.

Njihova dvoličnost je još više razotkrivena kada pogledamo Bahrein, kao što smo spomenuli u ranijim člancima. Bahreinski režim se koristi britanskim oružjem kako bi razbio svoj vlastiti narod. Gdje je Cameronova želja da intervenira ovdje?

Kako bismo bili pošteni prema čovjeku, točno je da je intervenirao…u veljači u “demokratskom” parlamentu Kuvajta gdje je priznao kako je Zapad bio u krivu kada je podupirao neke od diktatora koji se sada nalaze u procesu zbacivanja. No, dok je Cameron držao svoj govor više od 100 britanskih kompanija je sudjelovalo u masovnom Blisko-istočnom sajmu oružja u nadi kako će napraviti dobre poslove s nekima od ovih identičnih diktatora. Britanski ministar obrane Gerald Howarth je predvodio britansku delegaciju poduzetnika.

U Jemenu imamo jednako brutalnog diktatora, Ali Abdullah Saleha, čije su snage sigurnosti prošloga tjedna ubile više od pedeset ljudi. Ima li znakova kako se približava UN-ova rezolucija? Ne, samo nekoliko govora u kojima se izražava žaljenje zbog takvih incidenata. Njihova je pažnja sada usmjerena na situaciju u Libiji.

No, koji je bio utjecaj bombardiranja unutar Libije, posebno u Tripoliju? Kao što smo već objasnili, činjenica kako je Privremeno vijeće pozvalo na zonu zabrane letenja, dajući UN-u ispriku koju je trebao da intervenira, omogućilo je Gaddafiju da prikaže pobunjenike kao zapadnjačke marionete, kao agente stranih sila koji žele preuzeti Libiju. Sada kada je bombardiranje započelo čini se kako je ovaj učinak umnožen. Dok zapadnjačke bombe padaju na Tripoli i druge dijelove zemlje, bez sumnje ubijajući mnoge civile i uništavajući važnu infrastrukturu, podrška Gaddafiju će porasti.

U isto vrijeme na istoku zemlje vođe Privremenog vijeća vezale su svoju sudbinu uz intervenciju imperijalističkih sila. U tom pitanju su izdali revoluciju. Stavili su sudbinu naroda Libije u ruke Francuske, Britanije, SAD-a i manjih sila. Niti jedna od ovih sila ne intervenira kako bi obranila revoluciju. Ako uspješno uklone Gaddafija, vlada kojoj pomognu da dođe na vlast neće braniti interese libijskih radnika i omladine. Kako Cameron i Sarkozy mogu napadati radnike u svojim vlastitim zemljama, a onda braniti radnike Libije?

Sadašnje je Privremeno vijeće jasno pokazalo da naginje prema Zapadu, da želi dobre odnose sa Zapadom, da će jamčiti za njihova ulaganja u Libiju itd. Završit će kao marionetska vlada zapadnih imperijalističkih sila, ništa više i ništa manje. Gdjegod i kadagod su novi režimi dolazili na vlast putem imperijalističkih bajuneta, ti režimi nisu donijeli slobodu za njihov narod, nego su ih učinili robovima istih gospodara kao i ranije. To je ono što žele imperijalisti. Zbog toga se radnici i omladina čitavog svijeta, boreći se protiv svojih vlastitih kapitalističkih klasa, moraju suprotstaviti imperijalističkoj agresiji na Libiju. Zadaća zbacivanja Gaddafija pripada narodu Libije i nikome drugome.

Fred Weston

Preuzeto s: www.marxist.com

Prijevod i prilagodba: Radnička borba