Intervencija zapadnih sila u Libiji predstavlja točku preokreta situacije u arapskoj regiji. Od samog početka socijalnih i političkih promjena, koje zahvaćaju gotovo sve zemlje arapske regije, Četvrta internacionala je stala na stranu demokratskih i socijalnih interesa arapskog naroda u borbi protiv njihovih tirana. Tunižanska i egipatska revolucija su naišle na našu podršku, te smo stali na stranu revolucionarnih socijalističkih aktivista ovih zemalja. Zato smo podržavali sve demokratske zahtjeve ovih narodnih pokreta – pravo na slobodu govora, pravo na sindikalna kao i politička udruživanja, različitost i necenzuru medija; potom socijalna prava kao što su otvaranje novih radnih mjesta, povišenja plaća, borbu protiv visokih troškova života, podupirali smo rušenje diktatorskih režima, kao što smo podupirali i zahtjeve za konačnim krajem i nestanak bivših režima u duhu demokracije i socijalizma.

U Libiji smo zbog takvog stava od samoga početka podupirali mobilizaciju i narodnu pobunu u cilju svrgnuća Gaddafijeve diktature. U Libiji, solidarnost s narodnim mobilizacijama podrazumijeva da se čini sve kako bi se pomoglo narodu protiv Gaddafija: potpuni embargo na prodaju oružja njegovom režimu, zamrzavanje imovine čelnika libijskog režima u inozemstvu, organiziranje pomoći lijekovima, hranom kao i humanitarne pomoći stotinama tisuća Libijaca progonjenima od strane režima.. Podrška libijskom narodu i zaštita civila podrazumijevaju davanje sredstava kako bi se zaštitili od masakra Gaddafijevih plaćenika, te se na taj način  oslobodili od diktature. Arapski narodi i njihove vojske, počevši s Tunižanima i Egipćanima, mogu odigrati bitnu ulogu u ovoj vojnoj pomoći.

Bombardiranja od strane Francuza, Engleza i Amerikanaca nemaju za cilj “zaštiti civilno stanovništvo” kao što se tvrdi u Rezoluciji 1973 Vijeća sigurnosti UN-a, uvođenjem “zone zabrane letenja” iznad Libije. Kako prolaze dani i sati, zadatak te UN-ove rezolucije doima se sve više i više nepreciziranim. Da li se stvarno radi o zaštiti civilnog stanovništva? Čemu onda rizik od bombardiranja civila? Je li cilj svrgavanje Gaddafija ili ipak nametanje ultimatuma njegovom režimu ili možda čak podjela Libije? Rizik eskalacije nasilja, koji bi mogao voditi ka jednoj ili više kopnenih intervencija, ne može se zanemariti, bez obzira na to što rezolucija govori drugačije. Zapravo, za imperijalističku kolaciju to je samo pitanje ponovne uspostave vlastitog položaja u regiji, uz pokušaje gušenja revolucionarnih procesa koji su u tijeku, uspostavom marionetskih Vlada ili vršenjem pritiska na već otpočeta zbivanja. Također, niti njihov interes za naftom se ne smije zanemariti. Naposljetku, kako itko može vjerovati ovim licemjernim vladama, koje vrše nasilnu okupaciju Iraka i Afganistana te govore da samo žele “zaštiti civilno stanovništvo”, a pritom prepuštajući narod u Bahreinu, Jemenu, Siriji ili Gazi masakru?

Podrška libijskoj revoluciji i svrgnuću Gaddafijeve diktature podrazumijeva već danas humanitarnu i vojnu pomoć pobunjenicima, te kraj imperijalističkoj intervenciji. Libijski narod nije sam. Njegova borba je dio širih revolucionarnih zbivanja koja potresaju arapski svijet. Više nego ikada ranije vrijeme je da arapski narodi preuzmu kontrolu nad svojim sudbinama bez neokolonijalnih intervencija zapadnjačkih snaga.

Sekretarijat Internacionalnog biroa Četvrte internacionale