Moj zaključak nakon 8 godina radnog iskustva je da ne postoji poslodavac koji će svoje radnike staviti na prvo mjesto ili barem na mjesto koje im pripada zajedno sa svim pravima koje imaju kao ljudi i kao radnici, a koje im država ujedno zakonom garantira, ali ne provodi i ne osigurava provođenje. Razlog je velikim dijelom što se država i poslodavci okreću jedino profitu, što je imperativ današnjeg kapitalističkog uređenja i sustava u kojem živimo. I to treba mijenjati. Treba mijenjati sustav i društvo. U ovome društvu kakvog danas imamo, radnik nikad neće prestati biti rob i žrtva, iskorištena roba. Sve više postajem toga svjesna i kada pomislim da ću to morati biti još 37 godina, te da ću na kraju svog životnog vijeka možda morati kopati po kontejnerima i/ili liječiti dijelove tijela čije sam zdravlje darovala poslodavcu svojim iscrpljujućim radom, a čijim rezultatom (novcem) on sada vozi novi Audi, ide na krstarenje svijetom…Želim čvrsto i odlučno reći; E, NEĆEŠ!
Diplomu SSS frizer stekla sam u lipnju 2003., u svojoj 19. godini.
Osim diplome, u ruke sam ujedno dobila i odgovornost za svoj život i egzistenciju, iako sam se već velikim dijelom sama uzdržavala tijekom srednje škole, radeći na praksi u frizerskim salonima i skupljajući kunu po kunu „tringelta“. Na taj način, štedjelo se za nove hlače, bon za mobitel i osiguravao gablec za svaki dan.
Voljela bih napomenuti da su ti dani prakse u frizerskim salonima bili uvod u radnički svijet i suočavanje sa zbiljom; obespravljivanjem, zlorabljenjem i kršenjem, ne samo radničkih prava, već i dostojanstva čovjeka i nepoštivanja njegovog integriteta. Napominjem da je ovdje riječ o školarcima, dakle maloljetnicima, koje ne štiti niti škola, niti država, pa je i roditelj sam prilično nemoćan u pokušaju zaštite svog još uvijek maloljetnog djeteta, pred šefovima – mentorima spomenutih salona! Ugovor o obavljanju prakse potpisuju 4 strane: škola, poslodavac/mentor, obrtnička komora i učenik. Istog trena kada učenik kroči kroz vrata salona, njegove odredbe postanu mrtvo slovo na papiru. Učenik postaje jedina strana koja je primorana poštivati obaveze i pravila, inače postane dodatno maltretiran, neocijenjen i/ili izbačen iz škole. Učenik ima pravo 3 puta promijeniti mjesto obavljanja prakse, no time se često ništa ne rješava jer u globalu; svugdje je isto sa razlikama u nijansi, što u potpunosti odgovara stanju i položaju radnika danas u hrvatskim poduzećima, obrtima, tvornicama…Profesori u školama sliježu ramenima, objašnjavajući da to nije do njih, i da oni ne mogu prisiliti mentore na poštivanje učenika i njihovih prava. A tko onda može?! Država koja ih je propisala bez mehanizama kontroliranja i sankcioniranja za šefove/mentore i pritom ostavila maloljetnu djecu učenike na milost i nemilost mentorima da ih koriste za potrebe svog poslovanja kako im odgovara. Tako se redovno dešava da učenik odrađuje daleko veću satnicu na praksi, vikendima, blagdanima, u danima koji su predodređeni isključivo za nastavu u školi, pa tako pojedini učenici u jednom danu rade po 7 sati u školi i onda još 6-7 sati u salonu. Mnogi su žrtve mobbinga, a da to sami ni ne znaju, rade pod prijetnjama, vrijeđanjem, omalovažavanjem. Mentori ih koriste za obavljanje svojih prijatnih poslova poput odlaska u banku, ljekarnu, na tržnicu… Vrlo često tijekom cijelog školovanja učenik ne primi ni jednu novčanu naknadu za svoj rad koja mu pripada Ugovorom o naukovanju i Pravilnikom o minimalnim uvjetima za ugovore o naukovanju. Istovremeno, često im uskraćuju potpunu edukaciju u obavljanju stručne djelatnosti od straha od buduće konkurencije koji učenici postanu po završetku svog školovanja. To su alarmantne činjenice koje treba pod hitno mijenjati!
http://www.hok.hr/cro/obrazovanje/strukovno_obrazovanje_za_obrtnistvo/ugovor_o_naukovanju
Svoje prvo službeno, dakle legalno zaposlenje dobila sam tek godinu dana poslije završene škole, iako sam dobar dio te protekle godine radila razne „posliće“ s nemogućnošću ikakve prijave i sklapanja ugovora o radu. Naravno, ne svojom voljom.
Započela sam s radom u jednom caffe baru u ožujku 2004. Iako sam prvog dana svog dolaska na posao predala radnu knjižicu i sve potrebne dokumente, poslodavac me prijavio tek 2 mjeseca kasnije, u lipnju, a da to nisam ni znala, iskoristivši moju naivnost i neznanje. Tri mjeseca radila sam bez ijednog slobodnog dana, vikendom i po 9-10 sati. Ne mogavši izdržati taj tempo, nezadovoljna uvjetima rada, najavila sam otkaz. Onaj dio plaće koji se dobiva „na ruke“ nakon otkaza, naravno, nikad nisam dobila. Ustrajna u borbi za ono što sam krvnički zaradila, zaprijetila sam prijavom državnom inspektoratu, na što sam dobila direktnu prijetnju; „Mala, ti nemaš pojma s kim posla imaš. Pazi se, jer znam gdje živiš.“
Sljedeće službeno zaposlenje bilo je u jednom zagrebačkom kasinu u sklopu hotela. Rad u noćnim smjenama dovoljno je naporan i stresan sam po sebi, no ovdje je još dodatno bio otežan svakodnevnim vrijeđanjima od strane gostiju, sve redom iz kriminalnog miljea, koje je bilo dopušteno zbog velikih novčanih uloga u igru.
Odlučivši se kloniti nadalje rada u ugostiteljstvu gdje je bilo najlakše moguće doći do zaposlenja s obzirom na radno neiskustvo netom nakon završenog školovanja kada za vas većina poslodavaca u struci ne želi ni vidjeti, okrenula sam se zanimanju srodnom vlastitom, educirala i naredne 3 godine radila u estetsko-medicinskom centru. Tamo je bilo osjetno ugodnije za rad i do dana današnjeg ono je bilo jedino moje zaposlenje na neodređeno. No to me nije osiguralo od otkaza nakon porodiljnog dopusta. Tek sam mnogo kasnije saznala da sam oštećena, te da nikad nisam primila otpremninu na koju sam imala pravo.
U sljedećim potragama za poslom, neizbježna su bila pitanja o bračnom stanju, broju djece, planovima za budućnost u privatnom obiteljskom životu, te naravno opće pitanje; „A tko čuva dijete?“ Naravno, na takvim mjestima, gdje su se pitala takva pitanja, nikad nisam dobila posao. To je užasno ponižavajuće, uvredljivo i bezobrazno; trebalo bi biti kažnjivo, naročito u državi koja se stalno razmeće time kako zagovara pronatalitetnu politiku.
U jednom wellness centru, unatoč predivnom ambijentu, cijeli odjel je svakodnevno bio predmet šikaniranja voditelja. Kolegica i ja, kao novije zaposlenice, posebno smo bile na tapeti. Obraćanje sa omalovažavajućom notom, neravnomjerno raspoređen posao i slobodni dani u mjesecu, prijetnje otkazom, bile su svakodnevica do dana kada sam se obratila direktoru sa konkretnim primjerima mobbinga. U strahu od tužbi, neke stvari su se promijenile, no na tom mjestu nikad nije bilo ugodno raditi. Nakon pola godine torture, promijenila sam radno mjesto.
Obećavali su med i mlijeko u tom novootvorenom antistresnom centru; rad u 2 smjene, 6 sati dnevno, nedjelja slobodna, svaki dan osigurano pola sata antistresnog tretmana za sve zaposlenike i redovite antistresne masaže.
Nakon nekog vremena, postalo je pravilo da do 21h navečer zaposlenik nije znao kada sutra mora doći na posao; hoće li to biti ujutro, popodne, dvokratno ili čak cijeli dan. O željama klijenata i potpunoj bezobraznosti poslodavaca koji su razmišljali jedino o profitu, ovisio je naš sutrašnji raspored.
Od nas se počela očekivati „fleksibilnost“. Za nekog tko ima dvogodišnje dijete, to je bilo nemoguće i prestresno. Bilo je za svakoga u tom centru, no nitko to nije htio reći naglas. Osim mene. Nakon nekog vremena, izborila sam se za fiksnije vrijeme rada, i time navukla bijes poslodavaca i zaposlenika, koji se iz meni neshvatljivih razloga, nisu htjeli izboriti zajedno sa mnom. Strah, nesigurnost, kivnost, ljubomora, neiskustvo, neznanje, navika na obespravljenost i nemoćnost? Kombinacija navedenog? Vjerojatno. Centar se zatvorio nakon 2 godine rada, pogođen krizom i nesposobnošću, a prevelikom gramzivošću i pokvarenošću svojih vlasnika.
Protiv idejne začetnice i osnivačice tih centara, diljem Hrvatske i svijeta, a i nekih njezinih sljedbenika, podignute su kaznene prijave, u Sloveniji čak za nesavjesno liječenje i smrtni ishod klijenata, te je ishođena zabrana rada. U Hrvatskoj, franšizni centri, pod drugim imenom koje se svako malo mijenja, normalno rade, iako je podnesena kaznena prijava DORH-a protiv jednog djelatnika koji je izučio praksu svoje učiteljice i počeo prakticirati na svoju ruku. Spomenimo da privatni tretman sa učiteljicom stoji 1000 eura, i da je novac i profit jedino o čemu brinu učiteljica i njezini centri. Niti o klijentima, niti o zaposlenicima. Te nadalje, vrlo vješto izbjegavaju ruku zakona koji im ogroman profit, zarađen na leđima zaposlenika i klijenata, omogućava.
Jedna od posljednjih stanica u ovoj priči jedne radnice smještena je ponovno u kafić. Ovaj put na preporuku zajedničkog prijatelja koji je, kao i ja na kraju, ostao opečen neisplatom plaće. Sada već 8 mjeseci neuspješno utjerujem dug u iznosu od 800 kn jer se samo zamolbom i razgovorom ne može riješiti. Iskreno, ne znam kako bih ikome dokazala prekovremeni rad, rad nedjeljom i plaćanje djela plaće „na ruke“. Zbog toga je dug znatno veći, a kada je ostao neisplaćen, bacio je mene i moju obitelj zajedno sa 3-godišnjem djetetom na rub egzistencije. Tu je i problem pravne države i državnog inspektorata. Da slučaj i završi na sudu, država će ih kazniti zbog prekršaja zakona, ali neće ih obvezati na isplatu dugovanja osim ako ne podnesem privatnu tužbu, za koju naravno nemam novaca. Dakle, kod nas i pravda košta. I za pravdu treba imati novaca. Besplatna pravna pomoć je kozmetički instrument. Zahtjeva toliko papirologije, potvrda, prikupljanja dokumenata, da je mnogima veća muka prolaziti kroz taj mukotrpni i dugotrajan proces nego zaboraviti na dug svog poslodavca. Naravno, tako je i osmišljeno; da postoji, a ne da služi onima kojima je potrebno. Toliko o našoj državi, sustavu, ZOR-u i zaštiti radnika.
Tada sam prvi puta bila prisiljena žicati okolo kako mi dijete ne bi krenulo boso u vrtić na jesen, budući da je svoju ljetnu obuću prerasla i valjalo je obnoviti cijelu garderobu, a ja sam bila prisiljena 2000 kn rastegnuti na 2 mjeseca pokrivanja svih obaveza i troškova za život. Poslodavac je ostao gluh na molbe čak i nakon smrti moje majke, kada sam očekivala konačno ispunjenje obećanja o isplati „uskoro“, te sam primala sms obavijesti svaki put kad bi ga podsjetila na dugovanje. No dobila sam samo izraženu sućut i prazan bankovni račun. Da napomenem, kafić je zatvoren, a u pogon je pušten novi luksuzni restoran u samom centru grada.
http://www.restoran.lanterna-zagreb.com/
Braća vlasnici i dalje uživaju situiranim i lagodnim lifestylom, ne odgovarajući ikome za oštećenu gladnu radnicu i njeno boso dijete.
Posljednja priča smještena je u fitness centar. Vlasnik, inače profesor na Kineziološkom fakultetu i instruktor skijanja, posjeduje fitness centre na 4 lokacije u Zagrebu. Njegova poslovna filozofija je imati po jednog zakonski zaposlenog djelatnika u svakom centru, a svi ostali zaposlenici rade na crno ili preko SC-a za najnižu moguću dnevnicu u gradu.
Tako je u centu gdje sam ja radila, bila zaposlena samo voditeljica centra, koja je ujedno i štitila interese svog poslodavca, a moja malenkost zajedno sa 4 instruktora, domarom i čistačicom se odrekla gotovo svih svojih radničkih prava, Ugovora o radu, prijave, plaćanje doprinosa, godišnjeg, bolovanja, jer eto tako; „Mi ne prijavljujemo.“, kaže šef, a ti uzmi ili ostavi. „Možda, vidjet ćemo.“, zaključuje proročanski on, zajedno sa poslovicom; „Probleme treba rješavati, a ne stvarati.“
Moj zaključak nakon 8 godina radnog iskustva je da ne postoji poslodavac koji će svoje radnike staviti na prvo mjesto ili barem na mjesto koje im pripada zajedno sa svim pravima koje imaju kao ljudi i kao radnici, a koje im država ujedno zakonom garantira, ali ne provodi i ne osigurava provođenje. Razlog je velikim dijelom što se država i poslodavci okreću jedino profitu, što je imperativ današnjeg kapitalističkog uređenja i sustava u kojem živimo. I to treba mijenjati. Treba mijenjati sustav i društvo. U ovome društvu kakvog danas imamo, radnik nikad neće prestati biti rob i žrtva, iskorištena roba. Sve više postajem toga svjesna i kada pomislim da ću to morati biti još 37 godina, te da ću na kraju svog životnog vijeka možda morati kopati po kontejnerima i/ili liječiti dijelove tijela čije sam zdravlje darovala poslodavcu svojim iscrpljujućim radom, a čijim rezultatom (novcem) on sada vozi novi Audi, ide na krstarenje svijetom…Želim čvrsto i odlučno reći; E, NEĆEŠ!
Onaj tko misli da kapitalizam i parlamentarna „demokracija“ danas idu ruku pod ruku zajedno sa moralnim načelima, ljudskim i radničkim pravima, ili pripada kapitalistima – gamadi koja od ovog društva jako lijepo i sigurno živi ili vrlo uspješno izbjegava suočavanje sa istinom i zbiljom. I jedno i drugo treba mijenjati. Zato ja sudjelujem u RADNIČKOJ BORBI.
Radnica
Priča mlade radnice,
7 travnja, 2011 at 23:48
Treba li se išta dodati na ovaj tekst, na ovu poruku! Zar je moguće da smo sami sebe doveli u tu situaciju da šutimo i trpimo i da mislimo da će nam to donjeti bolje sutra?! E NEĆE! Zar je moguće da smo se doveli do toga da moramo moliti za pošteno zarađen novac i biti do neba zahvalni kada nam taj isti krvavo zarađeni novac sjedne na račun, pa zar je moguće da smo sami sebe napravili robovima!? I to kome!? Onoj istoj gamadi koju spominje ova poštena i do krajnjih granica iskorištena radnica, onoj koja se na naš račun bogati i onako bezobrazno iz svojih skupocjenih auta i vila nama smije u lice, rugaju nam se u lice… Pa zar je moguće da smo se doveli do toga! Ne razumijem ovaj narod što je sve u stanju pretrpit i prelomit toliko poznatu rečenicu AKO JE ZNAO SEBI ZNAT ĆE I NAMA! Pa zar nismo na najbolniji mogući način naučili da NEĆE! Svaka čast Radnice, svaka čast i na hrabrosti i na odlučnosti! Da je bar više ljudi i radnika kao vi… Ne bi bili tu gdje jesmo, na rubu…
8 travnja, 2011 at 15:11
Sve je ovo dio paketa koji omogućuje da se kotač kapitalizma okreće; nezainteresiran, pasivan, neobrazovan narod i cijela radnicka klasa koja je po brojnoste najveća skupina u zemlji( koje bi tek bile njene mogućnosti u trenutku kada bi organizirano odlučili suprostaviti se i vršiti pritisak na kapitaliste?!), šupljikavi zakoni, zatupljujući izopaćeni mediji…!!! Wake up!
8 travnja, 2011 at 18:43
žena je jasno rekla – ne može se samo čekati i trpjeti i žaliti se, hajde svi koji ste nezadovoljni – uključite se u borbu!
17 travnja, 2011 at 13:30
sve je to lijepo ali kako se vi to u radničkoj borbi borite protiv sustava, tako što jednom mjesečno po kafićima pričate o rušenju kapitalizma, što imate konkretne akcije jednom godišnje, čekate da se sustav sruši sam od sebe. Vi ste obična revizionistička organizacija, zbog hrpe takvih skupina i tobože radničkih partija cjelokupni komunistički pokret je u krizi i podilazi imperijalističkim silama. Nisam nigdje vidio da podržavate, objavljujete tekstove na sajtu ili bilo kakve informacije o Naksalitima,Filipinima, Nepalu, Bangladešu gdje se vode bitke koje bi mogle u budućnosti zadati ozbiljne udarce imperijalizmu i biti od presudne važnosti za proletarijat diljem svijeta.Kakva je funkcija 4.internacionale kojoj pripadate, da s vremena na vrijeme objavi priopćenje i tako desetljećima unazad. Okanite se ćoravog posla i prestanite obmanjivati javnost i nazivati se komunistima ili nekim apologetima radničke klase, jer to niste niti ćete ikada biti. Živio drug Staljin, živio Ramon Mercader
17 travnja, 2011 at 14:50
“Živio drug Staljin, živio Ramon Mercader”, kraj je sasvim dovoljan da te se, dečko (jer ako nisi jako mlad onda je stvar tragična), ne shvati niti najmanje ozbiljno. Kako shvatiti ozbiljno onoga tko slavi kriminalce i zločince i njihove sluge izvršitelje. Ti se kao pozivaš na radnike a uzvikuješ parole u čast Staljinu koji je zajedno sa svojom klikom ne samo do kraja i formalno razbio sustav sovjeta, onemogućio bilo kakve štrajkove, već i poubijao i pozatvarao sve boljševike članove centralnog komiteta. Vladavina “drugova” Staljina, Maoa i svih onih istočnoeuropskih diktatora koji su svoju vladavinu opravdavali pozivanjem na socijalizam natopljena je krvlju tisuća radnika, revolucionara i svih onih koji su se borili za minimalne demokratske slobode. Svatko normalan u tim sistemima i njihovim liderima vidi proturadničke diktature i zločince.
Za razliku od svakakvih staljinističko/maoističkih sektaša koji se ne mogu prilagoditi radu u svojoj zemlji nego blebeću o tome kako se bore protiv imperijalizma, što je izgovor sa se ostane kod kuće i ne radi ništa, Radnička borba se bavi pokušajima organiziranja radništva i ozbiljnim radom u realnim, a ne revolucionarno-romantičarskim, uvjetima. Jednako tako i Četvrta internacionala, koja stretegiju djelovanja prilagođava uvjetima u svakoj pojedinoj zemlji. To na Filipinima npr. uključuje i metode gerilskog otpora, napominjem jer tebe jedino to i zanima. Pritom se njezini članovi moraju suočavati i sa tvojim prijateljima maoističkim sektašima koji ih van svakog razuma i oružano napadaju.
http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article1945
Ako je tebi jedini način na koji se može djelovati objavljivanje tekstova o pokretima koje si naveo, pregledaj malo u arhivi na stranici i vidjet ćeš analize vezane uz tu problematiku. Naravno, bez oduševljenja staljinističkim koncepcijama o dvije faze revolucije, kao u Nepalu gdje se zahvaljujući njima koči revolucija ili idejama o tome da se socijalizam može uspostaviti ratovima seljačkih vojski bez sudjelovanja radnika u gradovima.
17 travnja, 2011 at 20:06
Šta ti misliš da je Lav Trocki bio veliki humanist nasparam monstruma Staljina o čemu ti pričaš da se u Nepalu koči revolucija zbog staljinističkih metoda, to može reći samo totalni diletant. Nepalci se boje strane intervencije, oni su sa svih strana okruženi imperijalističkim silama Indijom i Kinom, posebno Indiji ne bi odgovoralo da Nepal padne u ruke maoistima koji bi onda mogli i Naksalitima pružati zaklon. Pa maoisti u Filipinima se bore 40 godina i oni nisu nikakvi sektaši unutar neke skupine nemojte obmanjivati, ovo što si napisao da ih napadaju na tome im svaka čast, prvo treba počistiti stvari u svom dvorištu, obračunati se sa kvazi ljevičarima. A glede ove tvoje digresija na Indiju što kažeš da se socijalizam može uspostaviti ratovima seljačkih vojski, osnovnu vojsku svakog oslobodilačkog ustanka čini seljaštvo, jer u suštini seljačko pitanje nacionalno pitanje.
17 travnja, 2011 at 22:49
Prle koja je tvoja poanta, što želiš postič? Čime se ti baviš osim kritiziranjem onih koji barem izbliza imaju slične stavove poput tvojih-ti sebe nazivaš ljevičarem, zar ne? Imaš 17 ili 18 godina?
18 travnja, 2011 at 00:17
Čini mi se da Trocki za razliku od Staljina nije uveo prisilnu i suludu kolektivizaciju zbog koje su ljudi umirali kao muhe, gotovo svakog osmog stanovnika SSSR-a tokom velikih čistki osumnjičio i poslao u Gulag, strijeljao ili doveo do smrti sve članove centralnog komiteta boljševičke partije,a naročito pripadnike Lijeve opozicije i njihove obitelji, za par ugovora sa imperijalistima prodao španjolsku revoluciju, potpisao sporazum sa Hitlerom i kao znakove prijateljstva izručivao neke od njemačkih komunista koji su htjeli pobjeći Gestapou, uveo kult vlastite ličnosti i osobnu diktaturu…
To je logika, najprije ćeš oružjem napasti one koji su ti najbliži, koji su izbačeni iz partije, te su kvaziljevičari valjda zato što su htjeli predložiti izmjenu programa i izbore za rukovodstva, koji su u staljinističkim partijama nedopustivi.
Seljačko pitanje je nacionalno pitanje? Tebi se pobrkalo što je nacionalno, a što je klasno pitanje. Ne znam, ja se ipak držim marksizma, kao i Lenjina, te tvrdim da je temeljni nosioc revolucije radnička klasa (kojoj se pridružuje i koja organizira seljaštvo). Recept seljačkog oružanog ustanka je najbolji put za poraz revolucije – radnici i široke gradske mase se pasiviziraju, ne razvija se radnička vlast odozdo, odlučivanje je koncentrirano u rukama birokratske partije…
A Nepal? Dakle, htjeti revoluciju, ali kada onda dođe onda reći da se ne može izvesti zbog okruženja – za to vrijeme sjediti u parlamentu, ulaziti u saveze s kapitalističkim strankama i postati još jedan kotač u službi sistema. Tok revolucije i izgradnje novog društva je ograničen kapitalističkim okruženjem, no ne preuzeti vlast, već od toga bježati kada za takvo što postoje uvjeti predstavlja oportunizam, a legitimacija mu je staljinistička teorija o dvije odvojene faze revolucije, razmaknute neodređeno dugo.
18 travnja, 2011 at 02:38
Pogledaj šta je SSSR bio prije Staljina , a šta poslije i pametnom dosta. Zemlju u kojoj je 80% ljudi se bavilo poljoprivredom pretvorio je u prvu industrijsku silu svijeta i drugu svjetsku ekonomiju nakon ww2 odmah poslije SAD-a, a znamo kakve je žrtve podnio sovjetski savez nasparam SAD-a. Za vrijeme Staljina komunistički pokret je bio jedinstven dok se Tito nije prodao zapadu i činjenica je da od druga Staljina nije postojala ličnost koja bi tako snažno ujedinila sve komuniste svijeta pod istu zastavu. Glede ovog pakta s Hitlerom to je najsavršeniji taktički potez kojem je okrenuo zapadne imperijalne sile protiv Hitlera budući da je postojala opasnost da se priključe Njemačkoj protiv SSSR-a. I ljudi ajde mi molim vas recite kada je u dosadašnjoj povijesti čovječanstva neka trockistička organizacija predstavljala iole neku relevantnu političku opciju?
18 travnja, 2011 at 21:20
Doista je jadno da BAŠ OVDJE, u komentarima ovog članka/ispovijedi, kreću prepucavanja glede VELIKOG DRUGA STALJINA. Savjet prletu: obrazuj se (hint: proguglaj bolivijske trockiste, primejrice; proguglaj utjecaj Staljinove Kominterne na Šangajsku komunu – krvoproliće, kao i na organizirane revolucionarne radnike tijekom Španjolskog građanskog rata; proguglaj “The Ironies of Indian Maoism” itd. itd.). Savjet Radničkoj borbi: ignorirajte budale.
19 travnja, 2011 at 16:58
To upravo i ja htjedoh reći. Ovdje nije mjesto teorijskim prepucavanjima, a provokatorima baš nigdje ovdje nije mjesto. Takvima bih poručila prije nego što krenu prozivati i kritizirati na neutemeljenim činjenicama i informacijama da se sami zapitaju što oni sami poduzimaju za promjenu na bolje. Piskarati u komforu vlastitog stolca, a ne licem u lice, može svatko. A to najradije rade neinformirani, ljeni i kukavice. Argumentirana rasprava je jedini pokazivatelj zrelosti i kulture ponašanja.
12 kolovoza, 2011 at 13:12
Objavite ovo, baš me zanima komentar…
2197,00 kn
ili slovima dvijetisućestotinuidevedesetisedam kuna. Minimalna je plaća u RH. Ostavimo sada nebitna razglabanja koliko je to u varijanti bruto, bruto 1, koliki je odbitak,
prirezi, razrezi, zarezi ili urezi. Iznos od 2197 kuna mora, da bi bilo „pošteno“, dobiti čovjek koji radi mjesec dana najslabije plaćen posao, na primjer čistačica u nekoj zabit ili čoban u nekoj još većoj zabiti. Ok, čoban je barem, prema HDZ-ovom patentu, perspektivno zanimanje, a i za metabolizam pogoduje jer čovjek na vrijeme liježe i skače na noge lake.
Da li je faking 2197 kuna dovoljno za život dostojan čovjeka? Nije. Da li svi koji zarađuju faking 2197 kuna žive dostojno čovjeka trećeg milenija u državi koja obiluje vodom i hranom? Ne, žive daleko ispod granica ljudskog dostojanstva. U pravu je jedinstven i neponovljiv gradonačelnik Primoštena, Stipe Petrina; ljudi koji rade, a ne primaju plaću, a u tu kategoriju možemo svrstati i one koji zarađuju ponižavajućih 2197 kuna, hrvatskih, žive gore od robova. Jer robovi imahu besplatan smještaj i hranu. 2197 kuna, hrvatskih, jebenih, nije dosta ni za hranu. A smještaj, grijanje i ostalo…ha, jebiga, nek se snalazi stoka sitnog zuba. I nema u 2197 kuna, mizernih, bijednih, jadnih, jebenih, hrvatskih, ni nove tople odjeće, ni novih cipela. Nema ni vožnje autom, ni slatkiša za djecu. Nema ni dovoljno mesa. Nema, za prekrasnih ljetnih dana, mirisa roštilja. Nema kazališta, kina, muzeja. Nema ni kratkih izleta, naravno, ni mirisa našeg, hrvatskog, Jadrana. Zapravo, nema ničega.
Od početka recesije, iako ni prije nije bilo znatno bolje, plaće koje su bile nešto veće, sustavno su smanjivane i približile su se ovoj minimalnoj. I sve ostale plaće, osim naravno onih koje u džep trpa stoka krupnijeg zuba, potisnute su do najmanjeg mogućeg iznosa. Za to u većini slučajeva, potpuno sam i apsolutno uvjeren, nije bilo razloga. Mučki i perfidno je zloupotrijebljena masovna histerija krize i neizvjesnosti. Još jedna u nizu bezočnih pljački građana. Obilato potpomognuta od strane vlasti, jer vlast tada, kao ni sada, nije znala gdje joj je glava, a gdje rep. Čak su pohvaljivali takve slučajeve kao primjere odgovornog i mudrog ponašanja privrednika. A ti su „privrednici“, od najvećih tajkuna do običnih obrtnika, rizik neostvarivanja željenog profita prebacili na radnike. Kako genijalno!? A ona glupa tuka je čak apelirala na strane kompanije da, u znak solidarnosti s našim poduzećima, ne isplaćuju našim radnicima božićnice. Ok, rekli su Švabe. I podijelili lovu onima u Goppingenu ili Schweindorfu.
U Sloveniji je minimalna plaća ( gremo na zahod !!!) oko 4500 kuna. Naši vrli ekonomisti počesto kompariraju našu i njihovu privredu, BDP i ostalo, kada žele pokazati kako kod nas i nije toliko loše. I uvijek spominju prosječnu plaću, nikada nisam čuo podatke o minimalnoj. Zato jer je njihova minimalna dostojna čovjeka, a naša nije. Briga me za prosječno, za nas je bitna minimalna jer se svi poslodavci ravnaju prema njoj, što je odavno trend već svugdje u predatorsko-liberalnom kapitalizmu. Zato, dok netko ne ispravi ovu bolnu nepravdu koja se zove 2197 kuna, ne možemo očekivati ništa bolje. Što bi se dogodilo kad bi se kod nas odlučilo da je minimum 4197 kn? Siguran sam – ništa. Propali bi oni koji ionako trebaju propasti, otpušteni bi bilo oni koji će u skorije vrijeme ionako biti otpušteni. A poslodavci kojima bi to bio prevelik teret neka taj posao odrađuju sami; gostioničar neka poslužuje sam, Azimi Aljeti iz pekare na ćošku neka sam prodaje peciva, vlasnici kladionica neka sami tipkaju listiće. Todorići neka sami rade na strojevima u tvornicama. Ako ni to ne žele…valjda će netko drugi vidjeti interes. Znam da ovo izgleda kao SF maštarija, ali dok svi šute o tome, ostat će maštarija. Ostat će nam i svinjarija zvana 2197, prema kojoj se poravnavaju i ostale vrijednosti, do besmisla obezvrijeđenog, rada.
Tko su arhitekti i kreatori ovakvog robovlasničkog stanja u državi?
Naravno, kriminalna organizacija zvana HDZ je perjanica te skupine. O njima je zaista rečeno već sve i suvišno je bilo što dodati. No, njima uz bok su i stranke opozicije, ponajviše SDP i HNS, toliko zaokupljene političkim elitizmom da zaboravljaju čak na onaj minimum pristojnosti i čak više ni formalno, onako barem uzgred, ne raspravljaju o svinjariji koja se zove 2197. Kuna. Jebenih, mizernih, krvavo zarađenih. Hrvatskih. SDP je u koalicijskom mandatu izdao radništvo kresanjem prava i to im nikada neću oprostiti. Sada punom snagom idu istim kolosijekom, u izdaju svih načela socijaldemokracije za koju se, navodno, zalažu.
Jedna od glavnih poluga ovog šarolikog društva svakako je Crkva.
Njihovo energično i neprestano ukazivanje na nepravde u društvu, nepravde teške poput Isusovog križa, imalo bi neobičan značaj za radnike i seljake. Iako seljaci praktički više ne postoje jer postadoše i oni radnici, u tim i takvim obiteljima glasovi Kaptola imaju poseban odjek. No, nije Crkvu briga za radnike, važne su im samo njihove debele, licemjerne, pedofilske guzice. Od kada su oni moralna vertikala društva – društvo je u moralnom knock-downu. I šute, uporno. A njihova šutnja košta, naravno radnike, a koga bi drugoga, tristo milijuna godišnje. To je 136 000 puta 2197. Ah, da, sigurno će me netko podsjetiti da je Crkva više puta na to upozoravala. Je, ali alibi upozorenjima, tek toliko da bude u evidenciji.
Hm, alibi upozorenja. Nešto me upravo podsjetilo na sindikate, taj ljigavi, ponizni, ulizivački, neradnički nakot. Oni su, u ovakvoj ulozi i formi, izdajnici nad izdajnicima, najgori od najgorih neprijatelja radnika. Parazitski uhljebljeni, pogoduju upravo onima protiv kojih bi se trebali boriti za radničku dobrobit. Sindikalni vođe trebaju imati karizmatičnost, a karizmatičnost Krešimira Severa je, uz držanje kao da je maloprije pokakao gaće, blebetanje o „košaricama“ koje više nitko ne uzima za ozbiljno. A Ozren Matijašević se naslikava sa Kosoricom i ostalim nesposobnjakovićima. Čak ih i hvali. Nemaš ti njih kaj hvalit, Ozrene. Jer napravili su reklamu iz tebe, puštaju te ko džingl. Sram te bilo. Jer i ti i ostali radite za puno više od 2197 kuna. Jebenih, hrvatskih, mukotrpno zarađenih.
Živio Monty Python, Radnička borba, Socijalistička radnička partija i El comandante!!!
12 kolovoza, 2011 at 13:16
objavljeno 28.7.2011 na strenici http://www.Savjest.com
12 kolovoza, 2011 at 19:53
Potpisujem, sve je rečeno!