U nedjelju poslijepodne u kino dvorani u Općini Pučišća održana je tribina pod nazivom „Zajedničko zlo“. Na tribini su govorili čelnici sindikata bračkog „Jadrankamena“ i splitskog „Uzora“. ‘Zajedničkim zlom’ smatraju, opravdano, Orešara, vlasnika tih nekada perspektivnih i jakih poduzeća. Već duže vrijeme radnici ovih poduzeća rade u katastrofalnim uvjetima, ne primaju plaću (niti im se uplaćuju doprinosi) – ukratko, jedva žive.

Tekst o radnicama Uzora i njihovim problemima već postoji na našim stranicama, stoga je bitno upoznati čitatelje sa slučajem Jadrankamena.

Čelnik Sindikata Tonči Drpić iz Jadrankamena rekao je da je od 1996.godine na različite načine iz poduzeća isisano milijardu kuna. Takvim načinom ‘poslovanja’ vlasnik Orešar direktno je odgovoran za propast ovog poduzeća, te za dužničko ropstvo radnika.  Drpić kaže da su se dizali krediti, jamčilo se bez pokrića i to sve u isto vrijeme dok su strojevi zastarjeli i povremeno ostajali bez nafte, nije bilo rezervnih dijelova, a to je sve uzrokovalo da proizvodnja propada. Radnika je u Jadrankamenu ostalo 300 i nakon što završe na burzi to će direktno pogoditi i njihove obitelji (pogotovo u slučaju kada u tome poduzeću rade i otac i sin).

Inače, početak kraja ovog poduzeća počeo je godine 1995. kada je Bruno Orešar postao vlasnik. Kako se poslovalo vidi se iz činjenice da je današnje stanje u poduzeću takvo da dugovanja iznose 140 milijuna kuna i da su podijeljena 23 vozila i 100 mobitela. Treba se upitati koliko je od toga pripalo radnicima. To nije sve jer su radnicima plaće kasnile 19 mjeseci! Naravno o doprinosima za zdravstveno i mirovinsko ne treba ni govoriti. Radnici, koji su očevi i sinovi, morali su se snalaziti na svakakve načine kako bi preživjeli, kako bi djecu hranili, a u njihovo se ime vlasnik zadužuje i dijeli mobitele i aute kao igračke. Taj će se dug namiriti ili proizvodnjom (što je malo vjerojatno, a pritom to znači da plaće neće sigurno rasti) ili konačno stečajem ili prodajom nekretnina u vlasništvu Jadrankamena. Iz ovog će radnici, koji su to poduzeće i stvorili, izvući deblji kraj. Pošto nisu dobili plaće (19 mjeseci!), radnici su odlučili iskoristiti jedno od rijetkih prava koje im je preostalo, pravo na štrajk. Tako su 21.veljače stupili u štrajk ali su ubrzo tuženi od strane Uprave s obrazloženjem kako su štrajkali nezakonito. Sudsko vijeće Županijskog suda u Splitu presudilo je kako je štrajk koji je trajao jedan sat (od 10 do 11, 21.2.) nezakonit. Radnicima koji bruto plaću (dakle sa svim doprinosima) nisu dobili od kolovoza 2009. (!) i koji su iz očaja stupili u štrajk jer više nisu mogli trpjeti takvu situaciju, presuđeno je da na to nisu imali pravo. Plaću za siječanj (bez doprinosa) radnici su dobili tek 21.3., a za veljaču im je uplaćeno tek 40% plaće. Pritom je vlasnik Orešar kazneno prijavio Općinskom sudu u Splitu sindikate njegova dva poduzeća zbog optužbe da govore neistine, što njegovom poslovanju izaziva štetu. Sud je odbacio te prijave.

Priča o Jadrankamenu još je jedna u nizu koja ima isti obrazac u okviru prvobitne akumulacije kapitala koje se događa zadnjih dvadeset godina. Savez političara i budućih tajkuna omogućuje potonjim da dobiju poduzeće (perspektivno) na atraktivnim lokacijama koje onda unište te prodaju nekretnine ili ga naprosto dovedu do stečaja. Za to vrijeme radnici ne dobivaju plaće i žive jadno. Kakva je veza političara i kapitalista najbolje se vidi iz sljedećih činjenica: dvadeset mjeseci nisu uplaćivani doprinosu i plaćani porezi državi (samo za to poduzeće) i pritom nitko nije reagirao. Kada se zbroje svi ti slučajevi onda dobijemo lijepu kombinaciju. Ne uplaćuju se doprinosi ni porezi, rashodi premašuju prihode proračuna, Vlada tvrdi da nema novaca za mirovine i zadužuje se ili rasprodaje imovinu. Logično je pitanje zašto Vlada dopušta da se ne uplaćuju doprinosi. Konačno sve dugove opet će morati otplaćivati radnici. Radnici ne samo da kreditiraju kapitalistu (isplata plaće je oko 15.u idućem mjesecu) već i čitavo društvo, a upravo su oni osiromašeni. Sljedeća činjenica iz koje se vidi veza politike i kapitala je da je lokalni HDZ na sjednici odbio da prva točka bude upravo stanje Jadrankamena pa je tako postavljanje kućnih brojeva dobilo prednost nad neisplatom 20 plaća i bijedom radnika. Pritom suci presuđuju u korist Orešara i njegove ekipe jer su radnici odlučili štrajkati na jedan sat. Gdje su sad glavne sindikalne središnjice? Njihove vođe sastanče s Vladom i dogovaraju da se do 20.travnja riješi pitanje neisplate plaća. I to na način da se do tada predlože rješenja pa će se onda kasnije krenuti u provođenje. A do kad će to trajati nitko ne zna. Sindikalne vođe kao i premijerka se slažu kako je neisplata plaća grozna i da se to mora riješiti. Radnici po dvije godine ne dobivaju plaću, a njihovi predstavnici i Vlada o tome pričaju tako ležerno da bi čovjek pomislio da dogovaraju neke potpuno beznačajne stvari.

Radnicima ne preostaje ništa drugo nego da sami organiziraju proizvodnju jer su u tome daleko uspješniji od sadašnjih vlasnika. Radnicima ne preostaje ništa drugo nego da uzmu ono što im i pripada, a to su plodovi njihova rada. Tada nitko neće moći uzimati kredite u njihovo ime, kupovati razne aute, bogatiti se, a sve na teret neisplate plaća.

Radnici to su vaša poduzeća, vi ste ih stvorili i samo ih vi možete razvijati!