Teorija permanentne revolucije Trockog, u kratkim crtama prvi puta prikazana u njegovom eseju ‘Dostignuća i perspektive’ (1906.g.), bila je najsjajniji politički prodor u marksističkoj misli početkom 20.st. Odbacujući ideju o razdvojenim historijskim fazama – sa prvom fazom kao buržoasko-demokratskom -u budućoj ruskoj revoluciji, te ističući mogućnost transformiranja demokratske u proletersku/socijalističku revoluciju u „permanentnom’ (neprekinutom) procesu, Trocki nije samo predvidio opću strategiju Oktobra, već je i omogućio ključne uvide u ostale revolucionarne procese koji će se odvijati kasnije u Kini,  Indokini, na Kubi itd. Dakako, ova teorija nije bila bez problema i nedostataka, ali je neusporedivo relevantnija za realne revolucionarne procese na periferiji kapitalističkog sustava od svega što je proizveo ‘ortodoksni marksizam’ sve od smrti Engelsa do 1917.

U stvari, ideja o permanentnoj revoluciji već se pojavila kod Marxa i Engelsa u njihovoj Adresi Centralnog komiteta Saveza komunista u ožujku 1850., dok je njemačka revolucija 1848-50, revolucija u jednoj apsolutističkoj i nazadnoj zemlji,  još uvijek davala dojam kao da se razvija . Poduprijeli su zajedničku akciju radnika s demokratskim strankama sitne buržoazije  protiv nečasnog  saveza liberalne buržoazije i apsolutizma.

No pritom su inzistirali na tome kako je potrebna nezavisna proleterska perspektiva: „dok demokratska sitna buržoazija želi revoluciju privesti kraju što je prije moguće…naš je interes da učinimo revoluciju permanentnom sve dok posjedničke klase ne budu srušene sa svojih vladajućih položaja; sve dok proletarijat ne osvoji vlast i sve dok asocijacija proletarijata ne bude napredovala dovoljno progresivno – ne samo u jednoj zemlji, već u svim vodećim zemljama svijeta- da natjecanje između proletarijata tih zemalja nestane, te barem dok temeljne proizvodne snage ne budu koncentrirane u rukama radnika“

Ovaj intrigantni odlomak sadržava tri temeljna motiva koja će Trocki kasnije razviti u ‘Dostignućima i perspektivama’ : 1) neprekinuti razvoj revolucije u polu-feudalnoj zemlji vodi do osvajanja vlasti od strane radničke klase; 2) postojanje potrebe da proleterske snage  poduzmu antikapitalističke i socijalističke mjere; 3) neminovni međunarodni karakter revolucionarnog procesa i novog socijalističkog društva, bez klasa i privatnog vlasništva.

Ideju o socijalističkoj revoluciji u nazadnoj periferiji kapitalizma – iako ne u terminima permanentne revolucije -također je iznio Marx u svojim kasnijim spisima o Rusiji : pismu Veri Zasulič (1881.) i  predgovoru ruskom izdanju Komunističkog  manifesta 1882.godine kojeg je napisao zajedno s Engelsom: „Ako ruska revolucija pošalje znak za proletersku revoluciju na Zapadu, tako da jedna drugu nadopunjuju, prevladavajući oblik komunalnog vlasništva zemlje  u Rusiji mogao bi biti početna točka smjera  komunističkog razvitka.“

Sa izuzetkom Trockog, ove ideje su izgleda bile izgubljene za ruski marksizam u godinama između kraja 19.st. i 1917.g. Ako ostavimo po strani polu-marksiste u populističkom taboru, kao što je Nikolaj, ili ‘legalne marksiste’ poput Pjotr Struvea, ostaju nam četiri ograničene pozicije unutar ruske socijaldemokracije:

I) Stajalište menjševika. Oni su razmatrali buduću rusku revoluciju kao  buržoasku po prirodi i njena pokretačka snaga mogao je biti samo savez proletarijata s liberalnom buržoazijom. Plehanov i njegovi prijatelji vjerovali su da je Rusija nazadna, ‘azijatska[1]‘ i barbarska zemlja kojoj je potrebna duga faza industrijalizma i ‘europeizacije’ prije nego što proletarijat može težiti ka vlasti. Tek nakon što Rusija razvije svoje proizvodne snage i prijeđe u historijsku fazu naprednog kapitalizma i parlamentarne demokracije, potrebni materijalni i politički uvjeti za socijalističku transformaciju će biti ispunjeni.

II) Boljševička koncepcija  je također prepoznala neminovnost buržoasko-demokratskog karaktera revolucije, ali je isključivala buržoaziju iz revolucionarnog bloka. Prema Lenjinu, samo proletarijat i seljaštvo su autentične revolucionarna snage, sposobne da kroz svoj savez uspostave demokratsku revolucionarnu diktaturu. Dakako, kao što znamo, Lenjin je radikalno promijenio svoj pristup nakon Aprilskih teza 1917.

III) Parvus i Rosa Luxemburg su, iako spoznavajući buržoaski karakter revolucije u posljednjoj instanci,  inzistirali na hegemonističkoj ulozi proletarijata poduprijetog od strane seljaštva. Uništenje carističkog apsolutizma se po njima ne može postići drugačije osim uspostavljanja radničke vlasti vođene socijaldemokracijom. Međutim, takva proleterska vlada ne bi mogla u svojim programskim ciljevima premašiti fiksne granice buržoaske demokracije.

IV) Konačno, koncept permanentne revolucije Trockog, koji je razmatrao ne samo hegemonističku ulogu  proletarijata i potrebu da on zauzme vlast, već i mogućnost prerastanja demokratske u socijalističku revoluciju.

Zanimljivo je da Trocki u Dostignućima i perspektivama nije spomenuo niti jedan od gore navedenih citata Marxa i Engelsa. Vjerojatno je zanemario Adresu iz 1850; reizdanje u Zurichu iz 1885.g. na njemačkom jeziku nije baš bilo poznato u Rusiji. Njegovu neposrednu inspiraciju za termin ‘permanentna revolucija’ 1905.godine čini se da je predstavljao jedan članak napisan od strane Franza Mehringa o događajima u Rusiji. Naslov je bio ‘Die Revolution Permanenz’ i izdan je u Neue Zeit, teoretskom časopisu njemačke socijaldemokracije. Mehringov članak je odmah bio preveden 1905.godine u Trockijevim  časopisu  Nachalo u Petrogradu i u istom izdanju se pojavio prvi članak u kojem Lav Davidovič koristi termin ‘permanentna revolucija’: „ Između trenutnog cilja i krajnjeg cilja trebao bi postojati neprekinuti (permanentni) revolucionarni lanac“.

Međutim, pobliže čitanje Mehringova djela pokazuje da je njemački marksist koristio isti termin, ali nije zapravo bio sljedbenik permanentne revolucije u istom smislu kao i Trocki 1905-06. Temelj teorije, njezin koncept o neprekinutom prijelazu iz demokratske ka socijalističkoj revoluciji, Mehring je negirao. Ovo je dobro razumio Martov, veliki vođa Menjševika, koji je u djelu napisanom mnogo godina kasnije opisao djelo Trockog kao uznemirujuću ‘devijaciju teorijskih temelja Programa ruske socijaldemokracije’. Jasno je razlučio Mehringov članak, koji je smatrao prihvatljivim, od eseja  Trockog, kojeg je odbacio kao ‘utopijski’, pošto se u njemu izlazi iz okvira ‘historijskog zadatka koji proizlazi iz postojećeg stupnja proizvodnih snaga.’

Ideje predložene u raznim člancima Trockog u 1905.godini – posebno u njegovom predgovoru ruskog prijevoda Marxovih članaka o Pariškoj komuni – bile su razvijene na više sistematični  i koherentni način, u ‘Dostignućima i perspektivama’ (1906). Međutim, to odvažno pisano djelo je dugo vremena ostalo zaboravljena knjiga. Čini se da je Lenjin nije pročitao, barem ne prije 1917, i njezin utjecaj na suvremeni ruski marksizam bio je u najboljem slučaju zanemariv. Kao i svi prethodnici, Trocki je bio ispred svog vremena i njegove su ideje bile previše neobične i heterodoksne da bi bile prihvaćene ili čak proučavane od strane njegovih drugova iz partije.

Na koji je način za Trockog bilo moguće da prereže gordijski čvor marksizma Druge internacionale – ekonomističku definiciju prirode buduće revolucije u zavisnosti od stupnja proizvodnih snaga – te zahvati revolucionarne mogućnosti koje su se nalazile izvan dogmatske konstrukcije o buržoasko-demokratskoj ruskoj revoluciji, što je bila problematika u koju se ni najmanje nije sumnjalo?

Proizlazi kako je postojala povezanost između dijalektičke metode i revolucionarne teorije. To nije  slučajno – intenzivni period revolucionarnog razmišljanja u 20.st., u godinama 1905-1925.g.,  bio je također i  jedan od najinteresantnijih pokušaja  upotrebe hegelijansko-marksističke dijalektike kao instrumenta spoznaje i djelovanja. Pokušat ću ilustrirati povezanost između dijalektike i revolucije u ranom radu Trockoga.

Pažljiva analiza temelja političke smionosti Trockoga, kao i teorije permanentne revolucije, otkriva da su njegovi pogledi bili oblikovani posebnim razumijevanjem marksizma – interpretacijom metode dijalektičkog materijalizma, te različiti od dominantne ortodoksije Druge internacionale i ruskog marksizma.

Mladi Trocki nije čitao Hegela, ali njegovo razumijevanje marksističke teorije potječe od prvih poduka iz historijskog materijalizma iz djela Antionia Labriole. U svojoj autobiografiji Trocki se sjeća  oduševljenja s kojim je ‘gutao’ Labrioline eseje tokom pritvora u Odessi 1893.godine. Do njegovog upoznavanja s dijalektikom je tako došlo  kroz susret s najmanje ortodoksnim od svih velikih ličnosti Druge internacionale.

Labriola, koji se formirao u hegelijanskoj školi, borio se nemilosrdno protiv neo-pozitivističkih i vulgarno-materijalističkih trendova koji su se razmnožili u talijanskom marksizmu (Turati!). Labriola je bio jedan od prvih koji je odbacio ekonomistička obrazloženja marksizma, pokušavajući obnoviti dijalektičke koncepte totaliteta i historijskog procesa. Branio je historijski materijalizam kao samodovoljan i nezavisni teorijski sistem koji se ne može reducirati na ostale struje; također je odbacio skolastički dogmatizam i kult udžbenika, inzistirajući tako na potrebi kritičkog razvoja marksizma.

Startna točka Trockoga je stoga bila kritičko, dijalektičko i anti-dogmatsko razumijevanje kojim ga je Labriola inspirirao. „Marksizam“, napisao je Trocki 1906.godine, „ je iznad svega metoda analize – ne analize tekstova, već analize društvenih odnosa“. Fokusirajmo se ovdje na pet najvažnijih i izrazitih svojstava metodologije koja je u pozadini Trockijeve teorije o permanentnoj revoluciji, po kojima se razlikuje od ostalih ruskih marksista – od Plehanova do Lenjina i od menjševika do boljševika (prije 1917.g.)

1. S nadmoćne pozicije dijalektičkog razumijevanja jedinstva proturječnosti, Trocki je kritizirao boljševičku strogu podjelu između socijalističke vlasti proletarijata i ‘demokratske diktature radnika i seljaka’, kao ‘logičku, isključivo formalnu radnju’. Ova apstraktna logika bila je još više napadnuta u njegovoj polemici protiv Plehanova, čije  se rezoniranje može reducirati na ‘prazan silogizam’: naša je revolucija buržoaska, stoga mi trebamo poduprijeti Kadete, ustavnu buržoasku stranku. Štoviše, u sjajnom odlomku iz kritike protiv menjševika Čerevanina, Trocki eksplicitno osuđuje analitički-tj.apstraktno-formalni, predijalektički karakter menjševičke politike: “Čerevanin konstruira svoju taktiku kao što je Spinoza konstruirao svoju etiku, odnosno geometrijski“. Naravno, Trocki nije bio filozof i skoro nikada nije pisao zasebne filozofske tekstove, ali ovo čini  metodološke dimenzije u njegovom sukobu sa koncepcijom o odvojenim fazama još više čudesnim.

2. U djelu ‘Povijest i klasna svijest'(1923) Lukač je uporno tvrdio kako je dijalektička kategorija totaliteta suština Marxove metode, doista temeljno načelo unutar područja spoznaje. Trockijeva teorija, napisana dvadeset godina ranije, izuzetna je ilustracija ovih Lukačevih teza. Doista, jedan od najvažnijih izvora superiornosti Trockijeve revolucionarne misli bila je činjenica kako je prihvatio gledište totaliteta, razumijevajući kapitalizam i klasnu borbu kao svjetski proces. U predgovoru ruskom izdanju (1905) Lassaleovih članaka o revolucijama 1848.g., on tvrdi: „Vezujući sve zemlje zajedno sa svojim načinom proizvodnje i svojom trgovinom, kapitalizam je pretvorio čitav svijet u jedan ekonomski i politički organizam(…) Ovo direktno daje događajima razvijeni i međunarodni karakter, te otvara široke horizonte. Politička emancipacija Rusije koja je vođena radničkom klasom (…) učinit će je inicijatorom likvidacije svjetskog kapitalizma, za koju je povijest stvorila objektivne uvjete.“ Jedino postavljajući probleme u tim terminima- na stupnju ‘zrelosti’ kapitalističkog sustava u njegovoj cijelosti-bilo je moguće nadmašiti tradicionalni pogled ruskih marksista, koji su definirali socijalističko-revolucionarnu nezrelost isključivo kroz nacionalni ekonomski determinizam.

3. Trocki je eksplicitno odbacio nedijalektički ekonomizam –tendenciju koja je htjela reducirati, na neposredan i jednostran način, sve društvene, političke i ideološke proturječnosti na ekonomsku infrastrukturu – što je bilo jedno od obilježja Plehanovljeve vulgarne materijalističke interpretacije marksizma. Doista, Trockijev prekid s ekonomizmom bio je jedan od odlučnih koraka prema teoriji permanentne revolucije. Ključni paragraf u Dostignućima i perspektivama definirao je s velikom preciznošću političke uloge koji se podrazumijevaju u ovom raskidu: „Zamisliti da je diktatura proletarijata na neki način automatski zavisna o tehnološkom razvoju i resursima zemlje predstavlja predrasudu ‘ekonomističkog’ materijalizma pojednostavljenu do apsurda. Ovaj pogled nema ništa zajedničko s marksizmom.“

4. Trockijeva metoda odbacila je nedijalektičku koncepciju povijesti kao predeterminiranu evoluciju, tipičnu za menjševičke argumente. On je imao bogato i dijalektičko razumijevanje povijesnog razvitka kao proturječnog procesa u kojem su u svakom trenutku prisutne alternative. Zadatak marksizma, napisao je Trocki, je istančano „otkriti ‘mogućnosti’ razvijajuće revolucije“. U Dostignućima i perspektivama, kao i kasnije u esejima – na primjer u svojoj polemici protiv menjševika ‘Proletarijat i ruska revolucija (1908)’ – Trocki analizira proces permanentne revolucije prema socijalističkoj transformaciji kroz dijalektički koncept objektivne mogućnosti, čiji ishod zavisi od nebrojeno mnogo subjektivnih faktora kao i o nepredvidljivim događajima- a ne kao neminovnu nužnost čiji je trijumf  (ili poraz) unaprijed osiguran. Ovo spoznavanje slobodnog karaktera društvenog povijesnog značenja dalo je revolucionarnoj praksi glavno mjesto u arhitekturi teorijsko-političkih ideja Trockoga od 1905.g.nadalje.

5. Dok su populisti inzistirali na posebnostima Rusije, a menjševici vjerovali da njihova zemlja nužno treba slijediti ‘opće zakone’ kapitalističkog razvitka, Trocki je bio sposoban postići dijalektičku sintezu između univerzalnog i partikularnog, specifičnosti ruske socijalne formacije i svjetskog kapitalističkog procesa. U izvrsnom odlomku iz Historije ruske revolucije (1930) on eksplicitno formulira gledište koje je bilo već implicitno izraženo u njegovim esejima 1906.godine: „ Suština koncepcije Slavenofila, sa svom njezinom reakcionarnom fantastičnošću, kao i Narodnjaštva, sa svim njezinim demokratskim iluzijama, sastoji se u tome da se radilo o čistim spekulacijama, oslonjenim na temelju nesumnjivih i štoviše dubokih specifičnosti ruskog razvitka, međutim shvaćene jednostrano i netočno procijenjenih. U svojoj borbi s narodnjaštvom ruski je marksizam, nastojeći dokazati identičnost zakona o  razvitku za sve zemlje, često upadao u dogmatsku šablonizaciju pokazujući tendenciju da odbaci i ono što je bilo dobro u njegovim koncepcijama. Trockijeva historijska perspektiva predstavljala je stoga dijalektičko ukidanje, sposobna da istovremeno negira, očuva i nadmaši proturječnosti između populista i ruskih marksista.

Kombinacija svih ovih metodoloških inovacija je bila ono što je učinilo Dostignuća i perspektive tako unikatnim u krugu ruskog marksizma prije 1917.godine; dijalektika je bila srce teorije permanentne revolucije. Kao što je Isaac Deutscher napisao u svojoj biografiji – ako netko pročita ponovno taj pamflet iz 1906 .godine ,“ne može ne biti impresioniran zamahom i hrabrošću te vizije. On je izvidio budućnost kao netko tko s planinskog vrha razmatra novi i beskrajni horizont i ukazuje na beskrajno, nepoznato znamenje u daljini.“

Slična se veza između dijalektike i revolucionarne politike može pronaći u Lenjinovom razvoju. Vladimir Iljič je ostao vjeran ortodoksnim pogledima ruskog marksizma sve do 1914.godine, kad ga je početak Prvog svjetskog rata vodio do otkrivanja dijalektike: proučavanje hegelovske logike je bio instrument pomoću kojeg je očistio teorijsku cestu koja ga je vodila do finske stanice Petrograda, gdje je prvi put obznanio „Sva vlast sovjetima“. U ožujku-travnju 1917.godine, oslobođen prepreke koju je predstavljao predijelaktički marksizam, Lenjin se pod pritiskom događaja u pravom trenutku oslobodio svoje nužne političke posljedice: apstraktnog i strogog principa prema kome”ruska revolucija može biti samo buržoaska jer Rusija nije ekonomski sazrela za socijalističku revoluciju“

Nakon što je prešao Rubikon, Lenjin se posvetio proučavanju problema iz praktičnog, konkretnog i realističnog kuta, te je došao do zaključaka vrlo sličnih onima koje je objavio Trocki 1906.godine: koje su to mjere, koje konstituiraju tranziciju prema socijalizmu, a da mogu biti prihvatljive većini naroda, to jest masi radnika i seljaka? To je bio put koji je vodio Oktobarskoj revoluciji…

Michael Lowy

Michael Lowy, filozof i sociolog brazilskog porijekla, član je Nove antikapitalističke partije iz Francuske i 4.Internacionale. Član je Međunarodnog instituta za istraživanje i edukaciju (IIRE) iz Amsterdama i bivši istraživački direktor francuskog nacionalnog vijeća za znanstvena istraživanja (CNRS). Napisao je mnogo knjiga, uključujući Marksizam Che Guevare, Marksizam i teologija oslobođenja, Domovina ili majka Zemlja?i Rat bogova: religija i politika u Latinskoj Americi. Koautor je  (s Joel Kovelom) međunarodnog ekosocijalističkog manifesta. Bio je jedan od organizatora prvog međunarodnog ekosocijalističkog susreta, u Parizu, 2007.godine.