Jedan od novijih trendova na tržištu rada vezan uz određena zanimanje jest potražnja za osobama koje su spremne raditi i puno radno vrijeme bez ikakve naknade od strane poslodavca, uz eventualne simbolične naknade od strane burze . Radi se o krajnje beskrupuloznom i ekstremnom vidu iskorištavanja radnika omogućeno pritiscima i zahtjevima koje pred njih postavlja tržište. Ovdje nije riječ o, svakako ozbiljnom, problemu neplaćene prakse u strukovnim školama putem čega se  uz suradnju škola i kapitalista otvoreno izrabljuju maloljetne osobe koje svojim gazdama bez ikakvog troška donose zaradu. Ovdje poslodavci koristeći veliku nezaposlenost i teškoće pri zapošljavanju, kao i potrebu ostvarivanja radnog iskustva i davanja preporuka, rabe tzv. „volontiranje“. Radi se o za kapital veoma idiličnom odnosu : radnik tokom punog radnog vremena donosi profit bez ikakvih troškova radne snage, a zauzvrat mu se daju stvari koje uopće nisu materijalne i ne predstavljaju stvarne ekonomske kategorije – „iskustvo i preporuke“. Osim privatnika ovakve mjere koriste i državne institucije kako bi i na ovaj način pokušale „uštedjeti“, naravno na štetu radnika.

Eksploatacija radnika je tu dovedena do svoga vrhunca – za sudjelovanje u izrabljivanju se, umjesto nadnice u konvencionalnom obliku izrabljivanja, sada daje čista magla. Naravno, nimalo ne iznenađuje što se, kao i uvijek, najotvoreniji oblici izrabljivanja uljepšavaju praznim frazama o volontiranju kao „prilici“ i „ulaznici u svijet rada“. Jedna od njih je i korištenje ovakvih mjera za „borbu protiv krize“. Ne radi li se ipak o korištenju krize (veća nezaposlenost, teži uvjeti koje kapitalisti postavljaju za zaposlenje) za povećanje profita ? Ili, u slučaju državnih službi, pokušajima uštede na štetu radnika. Uzrok krize nisu neki slučajnosti i nesretni slučajevi, već priroda postojećeg ekonomskog sustava – kapitalizma. Točnije, temeljna proturječnost sustava : proizvodnja se odvija na razini čitavoga društva, ima društveni karakter, a njezin cilj je stvaranje profita i privatno stjecanje – interesi pojedinaca koji teže zgrtanju profita i interesi razvoja ekonomije se ne poklapaju. Za razliku od onoga što misli politička elita, kapitalisti i neki sindikalni birokrati izlaz iz krize ne predstavljaju olakšice kapitalu, poticanje kapitalista da više zapošljavaju, smanjivanje poreza za kapital, veće izrabljivanje radnika pod parolom kako „svi moramo snositi teret krize“, već kao prvi koraci zaštita radnika, stvaranje ekonomije usmjerene na zadovoljavanje društvenih potreba – nacionalizacija temeljnih grana i banaka, te formiranje organa radničke kontrole.

U nekim izjavama, koje predstavljaju ili otvoreni izraz maloumnosti onih koji su ih izrekli ili nevjerojatno oholi cinizam, za mjere korištenja volontera se konstatira kako su usmjerene prema smanjivanju nezaposlenosti! Radi se, baš nasuprot, o poticanju nezaposlenosti budući da se na takav način smanjuje interes poduzetnika za zapošljavanjem onih koje bi bili dužni isplatiti. U svjetlu navedenog razmišljanja jedna od najefikasnijih mjera smanjivanja nezaposlenosti bila bi nesumnjivo legaliziranje ropstva  i masovno korištenje robova kao radne snage. Na tragu ove strategije ovo ekstremno izrabljivanje usmjereno je prvenstveno prema skupinama koje su najugroženije i koje su uslijed pritisaka kojima su izložene spremne prihvatiti bilo kakvu mogućnost „ulaznice u svijet rada“ : mladi kojima je „iskustvo“ uvjet polaganja stručnog ispita, oni koji su tek završili školovanje i nemaju radnog iskustva, dugo vremena nezaposleni, starije osobe i invalidi …

Već su na općoj razini priče ovakva „volontiranja“ po svojoj logici i stupnju izrabljivanja koja podrazumijevaju nedopustiva. Stvari naravno postaju još gore kada dođemo do razine pojedinačnih slučajeva u kojima radnici nerijetko ne samo da ne dobivaju nikakvu niti simboličnu naknadu, već sami moraju plaćati staž, zdravstveno i mirovinsko , bez mogućnosti za ostvarivanjem makar povlastice za jeftiniji prijevoz.

U zagovaranje i provedbu ovakvih praksi volontiranja uključeni su kako država tako i Hrvatski zavod za zapošljavanje, čime pokazuju duboko pristrani i proturadnički karakter, još jednom potvrđujući činjenicu kako su oboje samo servisi kapitala koji pomažu u tome da se radnike iskorištava preko svake mjere.

Za nas bilo kakvi oblici „volontiranja“ koji ostvaruju profite za vlasnike kapitala i omogućavaju uštedu na plaćama radnika ne dolaze u obzir. U svim slučajevima radna snaga mora biti propisno plaćena. Radnog iskustvo, kao i povećavanje zaposlenosti i zapošljavanje najugroženijih socijalnih skupina, mora biti ostvareno uz puno i adekvatno isplaćivanje rada, te ostvarivanje svih radničkih prava. Sve ostalo predstavlja najodvratniji i najotvoreniji oblik izrabljivanja, ma kako da se predstavljalo.