Na ovogodišnji Prvi maj radnici u Hrvatskoj nemaju niti najmanje razloga za zadovoljstvo. Sadašnju situaciju obilježava veoma visoka nezaposlenost, propadanje čitavog gospodarstva, neprekidni udarci na radnička prava, kao i poskupljenja – od namirnica do javnog prijevoza, što je politički okrunjeno daljnjom vladavinom proturadničkog i zločinačkog HDZ-a. Neprijatelji radnika, studenata, nezaposlenih i umirovljenika, koji iz ovakve situacije izvlače osobnu korist i nastoje je održati, su vlasnici krupnoga kapitala i politička elita. U ovakvom trenutku ogromna se važnost Prvog maja sastoji u tome što nam, prisjećanjem na prošlost radničkog pokreta, ukazuje u kojem smjeru bi trebali tražiti njegovu budućnost – u otporu i beskompromisnoj borbi protiv onih koji nas izrabljuju. Sada je, više nego ikada ranije, bitno da se vratimo pravim vrijednostima i tradiciji Prvoga maja – borbi umjesto pasivnoj malograđanštini, grahu i roštiljima.

Da bi to bili u stanju moramo se sukobiti sa više od dvije ranije navedene skupine. Jednog od svojih najsigurnijih saveznika vlasnici krupnog kapitala i pripadnici političke elite imaju upravo u određenim slojevima radničkih organizacija. Sindikalna birokracija, koju možemo poistovjetiti sa rukovodstvima najvećih sindikata – SSSH-a, HUS-a, NHS-a, Matice hrvatskih sindikata i Udruge radničkih sindikata, čini sve što može da sabotira radnički otpor i pomogne u održavanju postojećeg stanja. Ima li jasnijeg znaka njihovog izdajstva i kapitulantstva od odustajanja od organiziranja Prvomajskih prosvjeda u ovakvoj političkoj i ekonomskoj situaciji! Štoviše, opravdavajući to činjenicom kako bi takav prosvjed mogao dovesti u pitanje socijalni dijalog! Posljedica njihovog socijalnog dijaloga je brojka od 330 000 nezaposlenih, smanjivanje (ionako preniske) prosječne plaće za 100kn, porast cijena hrane (posebno voća, povrća, šećera, ulja i brašna) u prosjeku za 30%…  No, prisjetimo se još samo nekih krajnje izdajničkih poteza sindikalne birokracije u ne tako davnoj prošlosti : za vrijeme trajanje studentskih blokada sindikalni birokrati su učinili sve što su mogli kako bi spriječili da dođe do štrajka profesora koji je visio u zraku i koji bi se prirodno spojio sa studentskim pokretom i njegovim ciljevima, te su pristali na u potpunosti neprihvatljive kompromise kako do njega ne bi došlo; privremeno su izašli iz GSV-a (fiktivnog tijela “socijalnog dijaloga” čija je jedina funkcija stvaranje iluzija o poslodavcima, radnicima i Vladi kao parterima), da bi se odmah u njega vratili; kako bi umirili radnike izbacivali su floskule o organiziranju generalnog štrajka bez ikakvih ozbiljnih priprema i interesa da se u njega ozbiljno krene, makar je to situacija zahtijevala i još uvijek zahtijeva; igrokaz, popuštanja i kompromiserstvo koji su uslijedili nakon prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma ne treba posebno niti komentirati; konačno, u jeku velikih masovnih protuvladinih prosvjeda poduzeli su sve kako bi sindikati ostali pasivno stajati po strani – znajući dobro da bi ozbiljno uključivanje masovnih sindikata, zajedno sa organiziranjem štrajkova i generalnog štrajka, ozbiljno preokrenulo situaciju i dovelo u pitanje sadašnji odnos snaga. Neuključivanje masovnih sindikata predstavljalo je najozbiljniju sabotažu pobune protiv HDZ-a i njegove proturadničke ekonomske i socijalne politike. Odnos sindikalne birokracije prema Prvomajskim prosvjedima samo je dosljedan nastavak njihove nedosljedne politike.

Držanje sindikalne birokracije se naravno ne može naivno objasniti naprosto sklonošću pripadnika birokracije prema HDZ-u. Razlozi su vezani uz njezine privilegije (višestruko veća primanja u odnosu na obične radnike) i duboku povezanost sa vladajućim strukturama (održavanje veza, rad u zajedničkim tijelima i odborima itd.). Rukovodioci stoga nisu zainteresirani za dosljednu borbu koja bi zaštitila radnike – oni u njoj nemaju što za dobiti, a mogu izgubiti svoje financijske  privilegije i položaje u sindikatu (aktiviranje radnika bi dovelo u pitanje njihov monopol i nedemokratski način odlučivanja kojim se koriste), kao i niz prednosti koji proizlazi iz bliskog odnosa sa strukturama moći. Dokle god birokracija bude vladala sindikatima, te držala stotine tisuća običnih radnika članstva u pokornosti, sindikati će umjesto poluge za ostvarivanje radničkih interesa služiti onemogućivanju razvoja radničkog pokreta. Jedna je od osnovnih zadaća stoga što hitnije smijeniti postojeća rukovodstva najvećih sindikalnih središnjica, svrgnuti birokraciju sa njezinih pozicija, demokratizirati sindikate, iskoristiti svu realnu snagu koju posjeduju i staviti ih u službu radnika – u službu borbe protiv nepravednog i izrabljivačkog sistema. Kao što smo i do sada vidjeli, posebno prilikom zadnjih prosvjeda – bez masovnog buđenja radništva. prenošenja nezadovoljstva na radna mjesta i bez organiziranja preuzimanja tvornica i generalnih štrajkova ne može doći do neophodnih promjena.

Radnička borba