Pojave kao što su višemjesečne neisplate plaća, propadanja poduzeća, te nezainteresiranost vlasnika za nastavljanje proizvodnje odavno su prestale biti izolirane pojave. Štoviše, može se reći kako su one postale glavna obilježja hrvatske ekonomske stvarnosti. Svako poduzeće pred propašću ima svoju priču, no suština problema je svugdje jednaka i ima svoje duboke uzroke u samom političkom i ekonomskom sistemu u kojemu živimo. Na tisuće radnika se svakodnevno suočava sa scenarijom neisplaćivanja rada, gubitkom posla, te propadanjem poduzeća u kojemu su nerijetko radili i više desetljeća i kojemu su posvetili dobar dio svojega života. Sa takvom sudbinom se ne možemo i ne smijemo pomiriti! Za sve one koji se sa rečenim slažu, a posebno one koji se sami nalaze u takvoj situaciji i žele nešto poduzeti otvara se konkretno i ozbiljno pitanje: što učiniti?

1. Pravna sredstva

Većina radnika koja se suočava s navedenim pitanjem najprije se okreće pravnim, nekonfliktnim i zakonskim metodama (beskrajna pregovaranja, pisanje žalbi i prigovora, apeliranje na državu i pravne institucije itd.), prvenstveno putem sindikalnih struktura. Sama praksa i iskustvo dosadašnjih radničkih borbi najbolje govore o neadekvatnosti i neefikasnosti sličnih metoda za ostvarivanje radničkih prava u trenucima kada su ona ozbiljno ugrožena. Naravno, sve ovisi o težini situacije – ukoliko se radi o neisplati jedne plaće ili napadu na prava manje skupine radnika pravna intervencija može biti dovoljna da se problem riješi. No, ovdje nas zanima kako odgovoriti na problem strukturne prirode, a ne na pojedinačno ili kratkoročno kršenje prava radnika. Odnosno, zanima nas na koji način radnici mogu odgovoriti kada plaće ne dolaze nekoliko mjeseci, kada je poslovanje na problematičnoj razini, te kada uprava pokazuje znakove nezainteresiranosti za nastavak proizvodnje i prijeti masovnim otpuštanjima u skoroj budućnosti.

Na samome je početku bitno shvatiti da pravni sustav nije krojen po mjeri radnika ili po mjeri većine stanovništva, već po mjeri onih koji u svojim rukama drže političku i ekonomsku vlast, te da je uz to provođenje zakonskih odredbi ovisno o osobama koje ih provode, a koje su veoma često u savezu s kapitalistima i političarima. Kada se radnik upusti u borbu pravnim sredstvima pred njime će se pojaviti dvije vrste prepreka: nepravedni zakoni koji pogoduju bogatim vlasnicima kapitala, te neadekvatna provedba onog dijela zakona koji radnici mogu iskoristiti za sebe. Pravo je stoga idealni teren za manipulaciju radnicima i ostvarivanje premoći poslodavca. Jedan dio osoblja sindikata (dio kojega nazivamo birokratiziranim), zadovoljan svojim pozicijama i materijalnom situiranošću, bojeći se ulaska u sukob s poslodavcem i radikalizacije radničkog otpora, neprestano i nekritički zagovara upotrebu isključivo pravnih metoda. Ukoliko se radnici uspavaju i prepuste vodstvu sindikalne birokracije učinak je u pravilu sljedeći: plaće i dalje ne dolaze, poduzeće i dalje nastavlja propadati, uprava dobiva na vremenu, a u radničkim redovima raste panika i demoraliziranost. Svima onima koji planiraju prepustiti svoju sudbinu u ruke borbe pravnim sredstvima savjetujemo da za iskustva upitaju radnike Željezare Split, Poljoprerade iz Hrvatskog Leskovca,  Kamenskog, kao i radnike i radnice desetaka drugih tvornica koje su se nalazile u veoma sličnoj situaciji. Njihova iskustva govore protiv navedenog pristupa bolje od bilo kakve druge argumentacije. Niti država, niti njezine institucije ne poduzimaju bilo što kako bi zaštitili radnike. Radnici su prepušteni jedino sami sebi i svojim saveznicima. Umjesto izlaženja u susret upravi koja je tvornicu dovela do sloma, te gubljenja dragocjenog vremena potrebno je u svim situacijama u kojima je budućnost tvornice i radnika ozbiljno dovedena u pitanje organizirati ozbiljan radnički otpor i poduzeti radikalnije mjere. To naravno ne znači da u isto vrijeme nije potrebno voditi računa o pravnim odredbama i upotrebljavati ih koliko je god to moguće u korist radnika.

2. Štrajk glađu

Iako se na prvi pogled čini kako se radi o radikalnijoj mjeri, štrajk glađu zapravo predstavlja samo nastavak pogrešne strategije koja je opisana u prošloj točki. Štoviše, osim što je njezin nastavak, štrajk glađu je i njezino produbljivanje u sasvim pogrešnom smjeru. Umjesto prihvaćanja očigledne činjenice kako poslodavci, te Vlada i državne institucije rade protiv interesa radnika (prvi zbog što brže zarade, a drugi kako ne bi iznevjerili one koji su njihovi saveznici i koji im financiraju kampanje i daju ostale oblike podrške), prilikom štrajka glađu i dalje se uzaludno apelira na njihovu savjest i pomoć. Radnici, koje su vlasnici kapitala i političari svojim djelovanjem osudili na propast i doveli u trenutnu situaciju, podižu ruke sami na sebe, uništavaju svoje zdravlje i mole svoje krvnike za milost.  Također, forma štrajka glađu nužno pasivizira radnike; ne dovodeći do aktivnog jedinstva i zbijanja redova, već do sumornog i očajnog iščekivanja lažne milosti koju trebaju udijeliti članovi uprave ili poslušne sluge krupnog kapitala iz HDZ-a, zajedno sa nekoliko licemjernih suza za potrebe medija. Već se tisuću puta pokazalo kako se zahtjevi potlačenih neće ostvariti molbama i žrtvama prinesenim na oltar vladajuće oligarhije, već samo borbom i socijalnim otporom usmjerenim protiv Vlade, kapitala i institucija. Onima koji razmišljaju o pokretanju štrajka glađu treba poručiti: Radnici, oni od kojih tražite milost vaši su glavni neprijatelji i stoga vam je neće dati! Do sada se prilikom štrajka glađu uvijek mogao vidjeti sljedeći scenarij: štrajk glađu traje neko vrijeme i radnici se iscrpljuju uništavajući svoje zdravlje, stižu predstavnici Uprave i/ili Vlade i pozivaju na razgovor, daju se obećanja i štrajk glađu se prekida; nakon još malo vremena postaje očito da se situacija ne popravlja i da se obećanja nisu ispunila, te se ponovno pokreće štrajk glađu…I tako se taj začarani ciklus neprestano ponavlja, svakim krugom bacajući radnike u sve očajniju situaciju, sve više slabeći moral i borbenost, te dovodeći radnike u situaciju kada su dovoljno očajni da pristanu na gotovo sve ustupke kapitalu koji konačno pobjeđuje i igra se obustavlja.

Ako se zaista želimo učinkovito izboriti za svoja prava potrebne su nam mjere hrabrosti i otpora, a ne mjere očaja.

3. Štrajk i radnička kontrola

Jedini efikasan oblik zaštite radnika predstavljaju one metode koje koriste snagu koju imaju radnici (organiziranost i solidarnost, te brojnost) kako bi upravu, vlasnike i institucije prisilili na popuštanje i ispunjavanje radničkih zahtjeva. Metoda pokretanja štrajka i uspostavljanja radničke kontrole nad tvornicom je nezaobilazna, najefikasnija i jedna od najstarijih metoda radničke borbe – stara gotovo jednako dugo kao i moderni radnički pokret. Česta je greška što se organiziranju štrajka najčešće pristupa sa velikim zakašnjenjem, odnosno onda kada situacija već postane očajna. Tada  nedostatak pripremljenosti i organiziranosti, kao i opadanje morala, predstavljaju veoma ozbiljne prepreke, posebno ako se treba reagirati u kratkom vremenskom roku. Također, ranije pokretanje štrajka ujedno ima i preventivnu ulogu, te osim toga omogućava radnicima bolje pregovaračke pozicije. Već nakon prvih neisplaćivanja plaća, kao i uočavanja pojava koje govore o nezainteresiranosti uprave za proizvodnju, treba pristupiti pripremama za pokretanje štrajka. Naravno, paralelno s pripremanjem terena za štrajk, može se i posegnuti za uobičajenim pravnim mjerama. U svakom slučaju, bitno je za shvatiti da kvalitetan štrajk, posebno ako govorimo o većim poduzećima, podrazumijeva i njegovu dobru organizaciju – upoznavanje svih zaposlenika s problemima i idejom ulaska u štrajk i pridobivanje za nju onih koji su trenutno indiferentni, zahtijevanje sudjelovanja u njemu onih koji ga podupiru, jačanje osjećaja solidarnosti, formiranje čvrste jezgre (uglavnom oko borbenih sindikalnih povjerenika) zadužene za tehnička pitanja i ostvarivanje kontakta sa što širim krugom radnika itd…Pogrešno je, dakle, čekati zadnji tren za pripreme za štrajk, a onda u njega ući sasvim kaotično – to najčešće vodi do poraza. Naravno, pokretanje priprema za štrajk i pokretanje samog štrajka sasvim su različite stvari. Sam trenutak stupanja u štrajk ovisit će o konkretnom razvoju stvari u pojedinom poduzeću.

Stavljanje tvornice pod kontrolu samih radnika predstavlja logičan korak naprijed u odnosu na štrajk. Za zaštitu imovine, nerijetko od samog vlasnika i uprave, potrebno je formirati radničke straže i uspostaviti kontrolu nad ulazom u poduzeće. Vlasnik koji radnicima ne isplaćuje plaće i koji firmu, a time i ljudske živote, vodi u propast ne bi smio biti pušten u krug poduzeća, jednako kao što ne bi smjeli ni svi oni koji su upleteni u poslovanje poduzeća. Pri tome se ne smije dopustiti zastrašivanje zaštitarima i popustiti zbog njihovog prisustva: snaga organiziranih radnika je neusporedivo jača od snage desetak zaštitara i na silu se treba odgovoriti silom. Radnici su tvornicu (jednako kao i profit kapitalista) stvarali svojim radom i imaju svako pravo da je stave pod svoju kontrolu. Štoviše, većina tvornica je prešla u ruke sadašnjih vlasnika čistom pljačkom – privatizacijom u kojoj je zajednička imovina čitavoga društva prelazila u ruke saveznika, sljedbenika i rođaka tadašnjeg državnog vrha. Stoga radnici imaju očigledno pravo ne samo da tvornicu u toku štrajka stave pod svoju privremenu kontrolu, već da u njoj uspostave i svoju stalnu vlast, odnosno da tvornica zaista postane njihova.

Međutim, poduzeće nije neki izolirani otok, već je dio društva. Radnici ne mogu efikasno upravljati tvornicom ako je čitava ekonomija, koje je tvornica dio, utemeljena na principima profita i izrabljivanja radnika. Također, zbivanja u tvornici, posebno ako se izmaknu kontroli i dovedu do ugrožavanja pozicija kapitala, umiješat će se i država pomoću sudstva i represivnog policijskog aparata. Naravno, ne kao nepristrani pomiritelj, već kao zaštitnik interesa kapitala, odnosno interesa vlasnika i uprave. Osim toga, nemoguće je, dugoročno gledano, osigurati uspješno poslovanje pojedinog poduzeća ako se ne promjeni protu-radnička državna vlast i ekonomska politika rađena na štetu radnika i siromašnih. Borba radnika za spas pojedinog poduzeća ne može biti završena u okviru tog poduzeća, već ona zahtijeva korjenitu promjenu čitavog društvenog i ekonomskog sustava u kojemu živimo. To je neostvarivo bez najsnažnijeg jedinstva svih radnika, bez obzira na struku u kojoj rade, te bez organiziranja masovnog radničkog pokreta  koji koristeći s jedne strane generalne štrajkove, a s druge strane političku borbu ne teži ostvariti dva cilja: svrgnuti postojeću političku elitu (što uključuje kako HDZ, tako i SDP i cijelu oporbu) i uspostaviti radničku vlast, te stvoriti ekonomiju po mjeri radnika, odnosno većine stanovništva. Tek će tada postati moguće da tvornice u punom smislu riječi pripadnu radnicima. Što radnici mogu učiniti u međuvremenu? Ukratko, odgovor se sastoji u prijelaznom stanju između sadašnjeg stanja stvari i potpune radničke vlasti u tvornicama – radničkoj kontroli – u kojoj radnici putem svojih odbora imaju uvid u poslovne knjige poduzeća, pravo veta na otpuštanje radnika, te općenito mogućnost kontrole i postavljanja svojih ljudi na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Preuzeto iz sedmog broja časopisa Radnička borba