Nema sumnje da je kriza pojam kojim bismo u dobroj mjeri uspjeli okarakterizirati ovo naše vrijeme, početak 21. stoljeća. Ovdje, dakako, nije riječ samo o aktualnoj ekonomskoj krizi, koju najdirektnije osjećamo na vlastitoj koži, već i o mnoštvu drugih problema i prijetnji koji tište današnje čovječanstvo, a koji se mogu svesti pod ovaj naziv(nik). Tu spadaju raznoliki problemi koje smatramo/nazivamo “ekološkima”, problem nedostatka energenata i raznih drugih potrebnih sirovina, problemi neimaštine i gladi u svijetu, problemi neravnomjernog razvoja koji potiču političke sukobe i nekontrolirane migracije stanovništva, nacionalna, ideološka ili vjerska isključivost koje izazivaju globalnu prijetnju i još štošta drugo. Odgovornost za sve ovo ovdje nabrojano, a što očito predstavlja aspekte jedne “univerzalne krize” ovog našega doba, obično se prebacuje na svjetsku političku i gospodarsku elitu. Njihova je odgovornost neprijeporna, no različitih “razina” odgovornosti ovdje ima više. U ovom ćemo tekstu, uz ostalo, pokušati ukazati i na odgovornost svjetske znanstvene elite, odnosno tehničke inteligencije, s obzirom da se u nekom dubljem smislu ovdje zapravo radi o krizi znanstveno-tehnološkog razvoja čovječanstva, koja ima jednu svoju bitnu etičku dimenziju, na koju ćemo posebno obratiti pažnju.

SLOBODNI SOFTVER, SLOBODNE INFORMACIJE, SLOBODNA ZNANOST

ILI O PERSPEKTIVAMA NAŠEG ZNANSTVENO-TEHNOLOŠKOG NAPRETKA

Nema sumnje da je kriza pojam kojim bismo u dobroj mjeri uspjeli okarakterizirati ovo naše vrijeme, početak 21. stoljeća. Ovdje, dakako, nije riječ samo o aktualnoj ekonomskoj krizi, koju najdirektnije osjećamo na vlastitoj koži, već i o mnoštvu drugih problema i prijetnji koji tište današnje čovječanstvo, a koji se mogu svesti pod ovaj naziv(nik). Tu spadaju raznoliki problemi koje smatramo/nazivamo “ekološkima”, problem nedostatka energenata i raznih drugih potrebnih sirovina, problemi neimaštine i gladi u svijetu, problemi neravnomjernog razvoja koji potiču političke sukobe i nekontrolirane migracije stanovništva, nacionalna, ideološka ili vjerska isključivost koje izazivaju globalnu prijetnju i još štošta drugo. Odgovornost za sve ovo ovdje nabrojano, a što očito predstavlja aspekte jedne “univerzalne krize” ovog našega doba, obično se prebacuje na svjetsku političku i gospodarsku elitu. Njihova je odgovornost neprijeporna, no različitih “razina” odgovornosti ovdje ima više. U ovom ćemo tekstu, uz ostalo, pokušati ukazati i na odgovornost svjetske znanstvene elite, odnosno tehničke inteligencije, s obzirom da se u nekom dubljem smislu ovdje zapravo radi o krizi znanstveno-tehnološkog razvoja čovječanstva, koja ima jednu svoju bitnu etičku dimenziju, na koju ćemo posebno obratiti pažnju.

Da bismo argumentirali ove naše tvrdnje, prisjetit ćemo se se vizija ljudskog progresa iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća koje danas kao da su zaboravljene. Nesumnjivo je tadašnje uvjerenje da će naša znanost napredovati daleko brže i ostvariti mnogo značajnije rezultate nego je to bio slučaj. Spomenimo ovdje samo projekcije po kojima je čovječanstvo do konca prvog desetljeća 21. stoljeća već trebalo započeti ozbiljne projekte kolonizacije drugih planeta Sunčevog sustava, pri čemu bi Mjesec odavno postao naša baza i svojevrsna “odskočna daska” za taj pothvat. Jesu li ove vizije našeg znanstveno-tehnološkog razvoja bile preoptimistične? Danas se obično kaže da jesu i pripominje kako se zapravo radilo o pretjerivanjima kojekakvih zanesenjaka. No je li to uistinu tako? I jesu li ta dostignuća, konkretno ona spomenuta, na području astronautike i svemirskih istraživanja, zaista tako sporedna i suvišna za ovo naše vrijeme, kako se to često pokušava prikazati? Smatramo da je to još jedna od velikih zabluda “javnog mnijenja” suvremenog čovječanstva, jer se ovdje ne radi o nepotrebnim, besmislenim fantazijama ili možda luksuzu koji si možemo, ali i ne moramo priuštiti, već se radi o gorućoj potrebi, čiji sudbinski značaj proizlazi upravo iz dubine spomenute “univerzalne krize” koja se najvećim dijelom pojavila zato što je čovječanstvo u mnogim vidovima doseglo granice koje nam pružaju resursi naše planete i što te granice predstavljaju prepreku za njegov normalan razvoj, odnosno nastavak naše “ekspanzije”, koja je tijesno povezana s našim sveukupnim napretkom (progresom). Nije teško uočiti kako je upravo taj “nedostatak prostora” za širenje i razvoj, povezan s današnjom hiperprodukcijom “degenerirane tehnologije” (neprimjereno nametnuta ograničenja redovno izazivaju degeneraciju) koja nema nikakvu korisnu svrhu, već je dapače posve bespredmetna ili pak šteti ljudima i društvu koje se njome služi.[1] O zbrci oko prioriteta našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, da i ne govorimo – primjer recimo predstavlja aktualni odnos ulaganja u biotehnološka istraživanja prema ulaganjima u istraživanja novih izvora energije, a imamo i indikativan slučaj potpunog nesrazmjera u interesu “biznisa” za dva komplementarna smjera razvoja/širenja informacijsko-komunikacijske tehnologije – mobilne telefonije i elektronske publicistike odnosno knjižarstva.

Treba naglasiti da su u javnosti prisutne mnoge zablude (najvjerojatnije proširene namjerno i promišljeno) s kojima se suočavamo u razmatranju ovih pitanja. Tako se recimo često spominje priča o složenosti upravo spomenutih pothvata kao opravdanje zbog čega se oni, ovdje i sada, zapravo ne mogu realizirati. Zaustavit ćemo se na ovom argumentu i promotriti ga iz povijesne perspektive, s obzirom da se ovdje pokazuje korisnim utvrditi na koji su se način ljudi kroz povijest nosili s problemom složenosti prirodnih fenomena s kojima su se susretali u svojim teorijskim razmatranjima i praktičnom djelovanju.

Jasno je da se naša slika raznih pojavnosti u svijetu i svijeta samog, kroz povijest usložnjavala. No, ono što je zanimljivo jest da to usložnjavanje nije do beskraja kompliciralo stvari i činilo te slike neraspoznatljivim, odnosno neshvatljivim, nego je, dapače, stvaralo novu “kvalitetu”, koja je omogućavala “proboj” prema shvaćanju dubljih zakonitosti koje generiraju ovu složenost, a pomoću kojih se ona može na relativno jednostavan način rastumačiti i predvidjeti. Ovakvih primjera u povijesti razvoja naših znanstvenih koncepcija ima vrlo mnogo. Jedan od indikativnijih je Ptolomejev geocentrički model našeg planetarnog sustava, koji se, zbog potrebe za usklađivanjem teorijskih rezultata s onima dobivenim astronomskim opažanjima, uvođenjem novih i novih epicikala[2] u putanje planeta zakomplicirao do besmisla, da bi ga onda oborio daleko jednostavniji Kopernikov heliocentrički model. Kasniji Keplerov model ponovno je doveo do stanovitog usložnjavanja teorije, ali je istovremeno omogućio Newtonu da formulira svoju mehaniku i zakon gravitacije, te tako riješi problem gibanja planeta na zadovoljavajući način, svodeći ga na jednostavnu matematičku formulaciju.

Također je indikativan primjer otkrivanja kemijskih elemenata, zahvaljujući čemu je u košmaru različitih tvari koje su ljudi toga vremena (pokraj 18. i tokom 19. st.), odnosno ranije, poznavali, uspostavljen relativno jednostavan i jasan sustav. Slično možemo reći i o otkrićima tzv. subatomskih (elementarnih) čestica koje su eksperimentalno otkrivane kroz cijelo 20. stoljeće, a otkrivaju se i danas, a koje su gotovo u pravilu već ranije bile teorijski predviđene i sistematizirane. Proces pojednostavljenja prijelazom na “viši nivo apstrakcije” zapaža se ne samo u slučaju velikih znanstvenih dostignuća, poput ovih upravo navedenih, već i kod puno jednostavnijih intelektualnih zadaća, koje se rješavaju svakodnevno, recimo kod svih većih programerskih projekata.

Već i iz navedenih primjera (a postoji mnoštvo drugih koje bismo mogli navesti), vidimo da se ljudski um, kroz cijelu povijest uspješno nosio sa složenošću pojava s kojima se susretao i da ta složenost zapravo i nije predstavljala neki problem. Daleko je veći problem predstavljalo to što se zbog raznih razloga, koji su rijetko kada bili “teorijske prirode”, već su se u prvom redu ticali društvenih odnosa, posebice pitanja autoriteta i utjecaja pojedinih društvenih skupina na “javno mnijenje” odnosno “svijest” dane ljudske zajednice, pojavljivao “rascjep” između “službene” slike stvarnosti, odnosno nekog njezinog dijela koju su podržavale i propagirale odgovarajuće javne institucije i one slike koja bi odgovarala aktualnom stanju “društvene svijesti”. Posljedice takvih rascjepa često su puta, uslijed njihovog značaja za (ne)funkcioniranje društvenog života, bile dalekosežne. Ovdje je kao primjer zgodno spomenuti problem sa srednjovjekovnom slikom svijeta, koji nije bio u tome što je ta slika bila pogrešna – što Zemlja nije ravna ploča, što ne postoje nebeske sfere i što anđeli ne guraju odnosno ne vuku planete na njihovim putanjama oko Zemlje, već u tome što je ta slika bila “zatvorena”, što se nametala društvu i određivala totalitet života i onda kad je on već izašao daleko izvan njezinih okvira.

U slučaju naših tehničkih, odnosno tehnoloških poduhvata posebno je uočljivo kako se tu problem usložnjavanja određenog zadatka rješava, osim na već spomenut način, također i zahvaljujući organizacijskom napretku. Različite društveno-ekonomske formacije kroz povijest zapadnjačke kulture upravo i pokazuju tijek organizacijskih prilagodbi društva zahtjevima tehnološkog progresa. Proces tih prilagodbi obično nije tekao glatko, već je češće bio neravnomjeran (skokovit), kao uostalom i u slučaju razvoja naših teorijskih koncepcija. I ovdje se u određenim periodima pojavljivao “rascjep” između tehnoloških ostvarenja na koja je bio usmjeren društveni interes i onih koja su realno bila potrebna i dostižna, što se obično svodi na proturječje između naših tehnoloških mogućnosti i organizacijskih pretpostavki, točnije “društvene volje” da se provedu organizacijske promjene koje bi omogućile realizaciju kapitalnih znanstveno-tehnoloških poduhvata. Dakako da organizacijska pitanja imaju veoma značajnu ulogu i na čisto “teorijskom” području, premda se to tamo teže uočava, pa se taj aspekt naše intelektualne djelatnosti obično zanemaruje.

Povijest nas uči kako su ovi rascjepi, pogotovo u slučajevima kad bi poprimili značajne dimenzije – a najbolji primjer ovdje predstavljaju slučajevi “rascjepa” u našoj najopćenitijoj svjetonazorskoj koncepciji – rijetko kada bili prevladavani “sistemskim sredstvima”. Oni su obično izazivali značajne krize i društvena previranja i često su se puta rješavali promjenom kompletne misaone paradigme, što je onda imalo značajne reperkusije na cjelokupno ustrojstvo društvenog života (otuda gore spomenuta “skokovitost” našeg znanstveno-tehnološkog razvoja).

Nema sumnje da su “rascjepi”, odnosno proturječja našeg znanstveno-tehnološkog razvoja o kojima je ovdje riječ, u većoj ili manjoj mjeri bili prisutni oduvijek, kroz cijelu povijest razvoja ljudske civilizacije i da su redovito bili vezani s raznim drugim društvenim problemima i proturječjima. No danas, zbog uloge koju znanost i tehnologija igraju u našoj društvenoj stvarnosti, a ta je uloga veća nego ikada ranije, njihov problem dobiva neke dodatne dimenzije i značaj koji do sada nije imao. Ovdje treba primijetiti da se ranije naš znanstveno-tehnološki razvoj uglavnom odvijao autonomno i stihijski tj. da je bio stvar inicijative pojedinaca ili manjih skupina ljudi koji su svoje zamisli razvijali prema vlastitim planovima i potrebama, dok se danas on organizira i usmjerava od strane državnih institucija i privrednih subjekata, te da je u tolikoj mjeri integriran u sveukupnost života “tehnološkog društva”, da ga je teško promatrati izdvojeno. Zbog toga su povratne veze ove vrste, pogotovo one “negativne” daleko bitnije i uočljivije – proturječja znanstveno-tehnološkog razvoja utiču, u još mnogo većoj mjeri nego ranije, na probleme funkcioniranja naše civilizacije (a također i ona sama sve više stvaraju takve probleme), ali i obrnuto, utjecaj društvenih tenzija i konflikata na naš znanstveno-tehnološki razvoj također je mnogo veći. Premda postoje i pozitivni učinci ovakve vrste “integracije”, s obzirom da se tako osiguravaju relativno povoljni uvjeti za znanstveno-istraživačke aktivnosti, ona se ipak uglavnom pokazuje neprimjernom. To dokazuje i posve očita činjenica da se, gledano u globalu, naš znanstveno-tehnološki razvoj ne uspijeva usmjeriti, odnosno ne usmjerava u pravcu koji bi nam omogućio optimalno korištenje njegovih potencijala i dalji nesmetan napredak i prosperitet. Već se, kako smo naglasili na početku, događa upravo suprotno – taj razvoj još više pridonosi nagomilavanju globalnih problema i prijetnji našem opstanku.

Sigurno je da velik dio ovih problema vezan uz okvire koje je postavila ideologija neoliberalizma, odnosno danas dominantni ekonomski sustav baziran na ovoj ideologiji. Možda nekome zvuči paradoksalno kad kažemo kako upravo “sloboda” koju neoliberalni kapitalizam zagovara, priječi društvo da se organizira na prikladan način i učini ono što je nužno za svoj normalan razvoj, no ovaj efekt samo ukazuje na proturječje pojma slobode kakav se u ovom sustavu podrazumijeva i propagira. A radi se, dakako, o nametnutim, partikularnim slobodama, koje su psihološko-propagandnim djelovanjem uzdignute do tobože sveopćeg principa – o slobodama bez odgovornosti, solidarnosti i brige o dugoročnim perspektivama[3]. Danas je sasvim jasno da ideologija neoliberalizma odnosno suvremenog “neuračunljivog kapitalizma” ne može, kako se to mislilo i još uvijek misli, na neki “prirodan način” uskladiti interese i potrebe različitih društvenih skupina, odnosno globalnog društva (koje su stvorili globalizacijski procesi i koje je danas značajan čimbenik suvremene stvarnosti), već da svojim inzistiranjem na interesima eksponenata svjetskog kapitala, samo zaoštrava društvena proturječja koja postoje od ranije i stvara nova, dosad nepoznata.

Kao što smo naglasili u u jednom od prethodnih tekstova  (“Slobodni softver i slobodna ekonomija ili O putovima oslobođenja čovjekovog rada i egzistencije”) “logika kapitala” koji je u svom pohodu pokorio ne samo “svijet fizičkog rada i proizvodnje materijalnih dobara” nego i “svijet intelektualnog rada i proizvodnje ideja” (koji je ranije uvijek bio na neki način nezavisan, odvojen od “svjetskog sistema”), odnosno duhovnu razinu našeg društvenog bitka, stvorila je jedan veliki teatar apsurda na životnoj pozornici naše civilizacije koji je vremenom postao društveno prihvatljiv, pa i poželjan. Zašto je naša civilizacija pristala na ovu “igru”? Pristala je kao što pristaje i na sve ostale “igre”, uslijed nedostatka kritičke osviještenosti za probleme ove vrste. Ako se ovo “olako pristajanje” i može opravdati stanovitom naivnošću i površnošću društva kao cjeline, za inteligenciju toga opravdanja nema, jer je njezina dužnost ne samo da bude kritički osviještena, već i da radi na kritičkom osvješćivanju najširih društvenih slojeva. S obzirom da je u javnosti, pogotovo onoj hrvatskoj, ovakva vrsta kritičkog osvještavanja vrlo slabo vidljiva (i čak ne dolazi iz “intelektualnih krugova” već iz nekih drugih, zbog čega nastaje i problem s njezinom vjerodostojnošću), već da se uglavnom radi o “kritičkom onesvješćivanju” putem komercijaliziranih i instrumentaliziranih medija, očito je da (naša) inteligencija ne ispunjava svoju zadaću.

Ovaj nemar i nedostatak osjećaja odgovornosti, te uopće moralnu insuficijenciju inteligencije našeg vremena možemo smatrati i sistemskom greškom, s obzirom da je svojim infiltriranjem u “sistem” (društvene organizacije), vremenom postala njegovim strukturnim dijelom i to na svim razinama njegovog funkcioniranja od one elementarne (individualne) do globalne. Međutim, dinamičnost ove interakcije čini ovaj problem mnogo ozbiljnijim, jer je “pokvarenost sistema” dogurala do stupnja na kojemu proizvodi samu sebe, s novom “kvalitetom” (“dodanom vrijednošću”), stvarajući tako sve savršeniji (u negativnom smislu) sustav – odnosa i mišljenja, vrijednosti – ili drugim riječima “krivu svijest koja se samoprosvjećuje” i koja se, iz samog “sistema”, prepoznaje kao “kriva” tek dugoročno i “po plodovima”. No, gledano izvana na “usustavljeni” dio znanosti (koji je danas dominantan i kojemu se jedino i priznaje atribut “znanstvenosti”), sve je to jako dobro vidljivo – kriza etike intelektualnog rada i više nego očita, a rasap vrijednosti koje bi takvim radom trebale rukovoditi i koje bi trebale biti mjerilo njegove smislenosti i uspjeha, nešto je što obično i uvjetuje ovakav “odmak”.

U svjetlu ovih razmatranja, pitanje postavljeno na početku, o odgovornosti suvremene inteligencije, posebice one prirodoslovne i tehničke, za paralizu našeg realnog napretka odnosno izostanak istinskih iskoraka u našem znanstvenom i tehnološkom razvoju moguće je postaviti u njegovom pravom kontekstu, koji se u razmatranjima ove vrste obično zanemaruje. I ne samo to, nego se tako otvara mogućnost za prikladan odgovor, s obzirom da bi upravo od pitanja spomenute “sistemske etike”, po našem mišljenju trebalo krenuti u teorijskom promišljanju usmjerenom na rješavanje problema suvremenog svijeta. Ovdje se zapravo radi o širokom kompleksu pitanja o rečenoj odgovornosti, gdje treba utvrditi njezinu “platformu” i sadržaj, mogućnosti njezinog posviještenja i postvarenja u danim okolnostima, te odgovoriti na pitanja aktualnog trenutka inteligencije same – kako se ona odnosi prema devastaciji uvjeta svoga rada i istraživanja, kako se nosi s problemom nametnute “krive svijesti” i koliko je i na koji način “društveno osviještena”, je li spremna poduzeti odgovarajuće inicijative da se takvo stanje promijeni, te stoji li na koncu teza o “izdaji intelektualaca” našeg vremena, izdaji društva iz kojeg su potekli, izdaji općih interesa za koje bi trebali raditi, izdaji ideala kojima bi trebali posvetiti svoje živote. Ovdje nećemo ulaziti u detalje ove analize (koju ostavljamo za kasnije), već ćemo razmotriti neka konkretna pitanja i moguće konkretne odgovore koji se tiču ove problematike.

Dubina krize intelektualnog rada i njegove etike lijepo je ilustrirana aktualnim događanjima na našim sveučilištima i nekim znanstvenim institucijama. Mnoga od gore navedenih pitanja tu su se postavila u realnom prostoru/vremenu i u svojoj punoj oštrini, a pojavile su se i mnoge zanimljive ideje i inicijative putem kojih se na njih pokušava odgovoriti. Sve to govori da premda stanje svijesti i savjesti naših akademskih krugova u cjelini nije baš obećavajuće, ipak ima “koljena koja se nisu pregibala pred Baalom” zbog uskih sebičnih interesa i probitaka. Nema sumnje da je mnogo onih koji su svjesni svojih zadaća i koji poduzimaju razne inicijative ne bi li se situacija u kojoj se znanost nalazi danas barem donekle promijenila na bolje. Međutim, problem je što su te akcije redovno ograničene na neka pojedinačna pitanja, koja se zapravo ne mogu riješiti bez zadiranja u najširi kompleks problema koji opterećuju suvremenu znanost i to u kontekstu koji je ranije spomenut.

Tako se recimo problem komercijalizacije znanosti, koji je i kod nas danas posebno aktualan, ne može rješavati izdvojeno od problema privatizacije znanja (odnosno “vlasništva” nad znanjem), instrumentalizacije znanosti za razne neprimjerene ciljeve, njezine mistifikacije i pretvaranja u novu “religiju”, te uopće problema “loše znanosti” od koje društvo ima više štete nego koristi, koja živi više od tuđeg neznanja nego od vlastitog znanja, u kojoj je intelektualno poštenje zaboravljen pojam, u kojoj su sposobnost samopromocije, kojekakva poznanstva i puka sreća važniji faktori uspjeha od talenta i temeljitog rada. Ovdje treba ukazati i na problem svojevrsne “sekularizacije” znanstvenog područja i znanstvenika samih (shvaćeno u smislu integriranosti u život “svijeta” i služenja potrebama trenutka) čije su posljedice kobne – umjesto da iz svoje “izdvojene i kritičke pozicije” utiču na tehnološke i društvene promjene i usmjeravaju ih u odgovarajućem pravcu, oni postaju dijelom “društvene kvazielite” čiji je interes očuvati status quo u svakom smislu te riječi, pritom se pretvarajući ili u intelektualne industrijalce i menadžere ili u bezlične državne činovnike, odnosno službenike velikih korporacija.

Parafrazirajući izjavu jednog poznatog znanstvenika koja se odnosila na razvoj kvantne fizike u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, možemo reći da s obzirom na sve ovo skupa, uopće ne iznenađuje kako danas toliko mnogo ljudi u znanosti učinilo tako malo, dakako ako se zanemari gomilanje “znanja” koja nisu sa sobom donijela nikakvu novu kvalitetu, jer su nastala iz razloga koji sa smislom i intencijama znanosti same nemaju nikakve veze.

Međutim, stanje u kojemu se nalazi suvremeni svijet zahtjeva da se napravi jako mnogo i možemo reći da je rascjep stvoren između realnih potreba društva u tehnološkom smislu i rezultata koje naša znanost i tehnologija danas polučuju, predstavlja opasnost koja se može pokazati fatalnom i na nekom globalnom planu. Zaista, s obzirom na stanje našeg prirodnog i društvenog “okoliša”, nije pretjerano reći kako se ovdje radi zapravo o problemima i rješenjima od kojih ovisi sudbina naše civilizacije, pa su mnoge vrlo konkretne i efikasne akcije u ovom smislu apsolutno prioritetne. Međutim, vidjeli smo već mnogo puta da aktualna nomenklatura, pa i ona “znanstvena”, nema ni interesa ni volje da rješava goruće probleme našeg vremena – pogotovo one vezane uz devastacija našeg životnog okoliša i krizu svjetskog ekonomskog sustava, koji vremenom postaju sve složeniji i opasniji. To predstavlja samo još jedan dokaz gore iznesene teze o sistemskom problemu koji je neodvojiv od problema inteligencije same, pa kao takav nerazrješiv u okviru naše “oficijelne” znanosti, odnosno društva, kakvi su oni danas.

Rješenje ovog problema očito mogu osigurati samo esencijalni organizacijski iskoraci koje će promijeniti osnovne uvjete i okolnosti znanstveno-istraživačke djelatnosti, odnosno kojima će se osmisliti i realizirati potpuno novi, nezavisan sustav organizacije znanstvenog rada spreman i sposoban da se nosi se s tim problemima. Rezultati aktivnosti Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, koji je kroz zadnjih dvadesetak godina uspio  zgraditi realnu organizacijsku alternativu i na području svoga interesa ostvariti rezultate koji su nadmašili one ostvarene unutar “oficijelnog sustava”, pokazuju da su takvi iskoraci na današnjem stupnju razvoja proizvodnih snaga ne samo mogući već i nužni.

Najbolju ilustraciju tih rezultata, posebno efektivnog rasta ekonomske i društvene uloge ovoga pokreta dao je E. Moglen u svom govoru na St. Joseph Collegeu u Bangaloreu, Indija u ljeto 2007. godine (pogledati odlomak citiran na kraju teksta “Slobodni softver i slobodna ekonomija ili O putovima oslobođenja čovjekovog rada i egzistencije”). Moglen u tom svom govoru napominje da se ovdje radi o početnom koraku jednog dubljeg i obuhvatnijeg procesa čiji je pokretač koncepcija slobodnog softvera (pojam softvera treba shvatiti u širem smislu koji obuhvaća sve dostupne informacije, pa i znanja), s obzirom da je na osnovi njezinih principa moguće je izgraditi jedan potpun idejni i ideološki okvir za uređenje intelektualne zajednice budućnosti, čija bi djelatnost uvelike pridonijela promjeni ukupnih društvenih odnosa koji danas vladaju u svijetu. Ove ideje razrađene su i u drugim dokumentima Pokreta, posebice u onima koje je napisao Moglen – kraća analiza jednog od najvažnijih, “The dotCommunist Manifesta”, dana je u tekstu pod naslovom “Komunizam u virtualnom svijetu”.

Ovdje se međutim ne radi samo organizacijskim pitanjima nego i o pitanjima promjene naše svjetonazorske paradigme koje uključuju novo shvaćanje društvenih i međuljudskih interakcija, novu senzibilnost za ljude i druga bića oko nas, novu duhovnost i etiku našeg djelovanja koja je ideologiji neoliberalnog kapitalizma posve strana. Primjerice, Stallmanovo uporno pozivanje na etičnost mnogima se tako čini smiješnim, no treba reći da je ono je ipak uspjelo motivirati ljude i pokrenuti mnoge akcije koje su barem neke stvari promijenile na bolje. Uostalom danas je već posve očito da naši motivi (bilo koje vrste) koji se kose s osnovnim etičkim normama rezultiraju pogrešnim, promašenim, opasnim ostvarenjima i da jednostavno ne mogu stvoriti nešto dobro, kako su se tome nadali politički ekonomisti i ideolozi buržoaskog društva ranijih stoljeća (njihovi suvremeni nastavljači ovakvim se temama više i ne zamaraju).

Što se tiče konkretnih dostignuća u realizaciji ovih ideja, treba također reći da rezultati projekta GNU (ali i ostalih projekata razvoja i širenja slobodnog softvera), dokazuju kako je danas moguće organizirati i uspješno “zaokružiti” složene tehnološke projekte, koji se temelje na principu “otvorenosti” i nisu motivirani komercijalnim interesima, i to na globalnom nivou, tako da u njima sudjeluju stotine ili tisuće ljudi s raznih krajeva svijeta. To je ujedno dokaz postojanja spremnosti dijela inteligencije, ali i i širih slojeva društva da se priključe alternativnim tehnološkim poduhvatima, odnosno da ih na ovaj ili onaj način podrže.

Čini se da uspjesi koje polučuju ovi projekti postupno stavljaju doktrinu neoliberalne ekonomije, gledano na idejnoj razini, u poziciju u kojoj se nalazila srednjovjekovna slika Zemlje i Nebesa (sa Zemljom kao ravnom pločom, nebeskim sferama i anđelima-pokretačima planeta) u doba nakon što je Magellan oplovio Zemaljsku kuglu ili nakon što je Kepler otkrio zakone gibanja planeta. Kao što smo ranije naglasili, danas je već sasvim izvjesno da je ova (neoliberalna) ekonomija izgubila svoju “realnu osnovu”, kao što je bjelodano i to da znanost i tehnologija, prvenstveno ona “slobodna” dakle oslobođena egoističnih interesa i ograničenja koje joj nameću današnji globalni posjednici moći, otvaraju nove mogućnosti za uspostavu nove ekonomske doktrine, odnosno novog ekonomskog sustava kojega možemo okarakterizirati terminom “slobodna ekonomija”, zahvaljujući kojemu će biti moguće razriješiti proturječja našeg civilizacijskog razvoja i premostiti rascjepe koje je suvremeni “neuračunljivi kapitalizam” u domeni znanosti i istraživanja stvorio između naših tehnoloških mogućnosti i aktualnih istraživačkih napora, odnosno dostignuća. Ili, kako bi to Moglen rekao “između između onoga za što znamo da je moguće i onoga što kapitalisti omogućavaju da se realizira”. Za ostvarenje ovih ciljeva potrebno osigurati brojne pretpostavke od kojih su neke danas već i ostvarene. Što se tiče «tehničkih pretpostavki» koje se mogu i moraju početi ostvarivati već u ovome trenutku jedna od najvažnijih je informacijsko-komunikacijska struktura koja je stvorena razvojem interneta, kao i materijalna uvjeti zahvaljujući kojima je omogućen rad na ovim projektima (treba naglasiti da se ovdje ne isključuju i “komercijalni” aranžmani). Tu su nadalje pretpostavke formalno-pravne prirode oko kojih se danas odvijaju mnoge aktivnosti Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije. Neke od njih ostvarene se tek djelomično, dok je većina tek u nekoj početnoj fazi svoga ostvarenja. Najvažnije od tih pretpostavki nabrojane su u obliku sedam zahtjeva u Moglenovom “The dotCommunist Manifestu” i o njima je već bilo riječi (mogu se naći u prethodno objavljenim tekstovima). Ovi su zahtjevi formulirani vrlo općenito, s očitom intencijom osiguranja osnovnih pretpostavki za temeljitu transformacije sistema u okviru kojega se odvijaju naše intelektualne djelatnosti, o kojoj je ovdje riječ.

Treba primjetiti da većina tih zahtjeva vrti oko problematike “vlasništva” nad znanjem i njegove “distribucije”, koja je u ovoj priči jedan od ključnih faktora, te predstavlja izvor je mnogih proturječja i zabluda. Nema sumnje da u primjerenom rješenju ovog problema leži ogroman potencijal za ubrzani nastavak našeg realnog znanstveno-tehnološkog razvoja. Primjerice, u vezi sa složenošću (u kognitivnom smislu) problema koji se postavljaju pred današnju znanost, ali i drugim problemima koji su vezani uz procese znanstvenog istraživanja i edukacije, možemo reći, skupa s Moglenom, da nije stvar u tome što su ljudi jako glupi, pa nisu sposobni doći do odgovarajućih rješenja za probleme našeg vremena, već u tome što je ogromna većina ljudi ne samo lišena mogućnosti da učestvuje u rješavanju tih problema, već i mogućnosti pristupa znanjima potrebnim za njihovo rješavanje ili čak mogućnosti da dobije najosnovnije informacije koje se na njih odnose (a često dobiva i lažne ili krivotvorene informacije). S obzirom na važnost resursa znanja (informacija) u današnjem svijetu, ovo pitanje prestaje biti čisto “tehničko”, odnosno stvar nečije volje ili želje “za znanjem”, već postaje pitanje suštinskog opredjeljenja između istinski demokratskog uređenja društvenih odnosa i suvremenog “puzajućeg” totalitarizma, koji nikada i nije prestao prožimati većinu sfera u kojima se odvija stvarni život čovjeka i svijeta. Jasno je da zahtjev za “demokracijom” ostaje fraza bez sadržaja, ako njome nije obuhvaćena ukupnost ovoga života, već se svodi na igre na političkoj pozornici u kojima “običan čovjek” učestvuje jedino putem svoga “prava glasa”.

Danas dominantni odnos prema znanju – koje je dostupno samo izabranima, čije prisvajanje ide do besmisla (spomenimo samo primjer patentiranja genoma) i koje uslijed raznih manipulacija informacijama dobivenim znanstvenim istraživanjima (primjer krivotvorina i namještaljki posebno u farmaceutskoj industriju i biotehnološkim istraživanjima), gubi svoju vjerodostojnost, jedan je od pojavnih oblika spomenutog totalitarizma. Sličan se odnos pojavljuje i u slučaju drugih vrsta informacija od značaja za naš život, koje se često upotrebljavaju za razne vrste manipulacija javnošću (pogotovo one medijske). Aktivnosti Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije usmjerene su zato na promociju znanja, odnosno informacija svih vrsta, kao javnog dobra koje je vjerodostojno i dostupno svima (osobito putem interneta). Pravni aspekt ovih napora predstavljaju licence (uvjeti korištenja) razvijene u tu svrhu – Copyleft, Free Document Licence, Creative Commons Licence i dr.

Ovakav stav predstavlja, usput budi rečeno, zahtjev za normalnim odnosima u znanstvenoj zajednici i posve je prirodan, pošto se znanost se oduvijek temeljila na otvorenosti, komunikaciji, kritičkom duhu i upravo u tome leži njezina moć da rješava probleme i mijenja našu stvarnost (na bolje). Informacije odnosno znanje takve su prirode da se ne mogu “posjedovati” ili “ograničavati” na bilo koji način. Treba uočiti da je pitanje vlasništva nad znanjem proturječno već i zbog jednostavne činjenice da su sva naša dostignuća zasnovana na radu niza prethodnih generacija, kroz mnoga stoljeća, te da se, u krajnjoj liniji sadržaj našega znanja stvara uglavnom kroz stvaralaštvo i komunikaciju ne onih koji se stavljaju u ulogu “vlasnika”, već onih kojima se pravo vlasništva otuđuje.

S obzirom na sve ovdje izložene činjenice, nema sumnje da dostignuća i iskustva Pokreta za slobodni softver   mogu poslužiti kao smjernice za obuhvatnu akciju kojom će se osloboditi kreativne snage čovječanstva i stvoriti uvjeti za dalji normalan  progres naše civilizacije, koji je danas očito zapriječen. Stvaranje slobodne znanosti zahtijevat će, dakako, otpor, pa i pobunu određenih dijelova inteligencije, kao i žrtvovanje mnogih privilegija koje oni svojim društvenim statusom stekli[4], no vizija slobodne zajednice koja će zahvaljujući novoj duhovnoj, tehnološkoj i organizacijskoj paradigmi riješiti probleme kojima je opterećen suvremeni svijet – u kojoj će totalna automatizacija i robotizacija materijalne proizvodnje (u današnje vrijeme zanemarena zbog veće isplativosti preseljenja proizvodnih pogona u zemlje siromašnog jugoistoka) osloboditi ljude prisile fizičkog rada, na koji će način nestati statusne razlike među ljudima i narodima, u kojoj će novi izvori energije (čije se istraživanje i usavršavanje zapostavlja zbog interesa vladajućeg energetskog lobija), kao i resursi našeg planetarnog sustava (čije iskorištavanje premda tehnološki moguće zasad nije niti u povojima) riješiti probleme nedostatka energetskih i materijalnih resursa i u kojoj će kozmička ekspanzija čovječanstva riješiti ne samo problem prenaseljenosti našeg planeta (rasta ljudske populacije) ili raznih političkih trzavica i nesuglasica, već i pitanje sudbine i smisla našeg materijalnog postojanja – predstavlja najbolju nagradu i poticaj da se na ovom putu istraje usprkos svemu.

X.Y.Z.

Zagreb, travanj 2011.