Radnička borba : Dakle, radnici Dalmacijavina su ponovno početkom tjedna ušli u štrajk…

Lukica Bucat : Da, to nam je trinaesti štrajk u zadnje dvije godine. Razlog je naravno vezan uz Zakon o radu. Po Zakonu o radu može se štrajkati iz dva razloga : neisplata plaća i nepotpisivanje kolektivnog ugovora. Mi smo prvenstveno pokrenuli štrajk iz prvog razloga, a usto smo tražili i sve ono drugo – smjenu uprave, privatizaciju Dalmacijavina, ulaganje u Dalmacijavino… Samo, naravno u tome nismo uspjeli. Očito je da sindikat u Hrvatskoj nije toliko snažan da može barem preko središnjica nešto značajnije promijeniti. Vidjeli ste i kako je išlo sa prikupljanjem glasova za referendum, pa kako je to, je li, završilo. Završilo je trgovinom i to je ono što je najžalosnije. I ovdje se radi o trgovini. Pokrenuli smo štrajk, štrajkamo zbog tri neisplaćene plaće i jučer u Zagrebu dogovorimo okvirno dvije plaće.  Za jednu sam siguran, a za ovu drugu još nisam siguran, a mi, eto moramo prekinuti štrajk…

Radnička borba : Kakvo je trenutno stanje u poduzeću i čega se najviše bojite?

Lukica Bucat : Poduzeće je pred stečajem koji znači sigurnu likvidaciju Dalmacijavina, a to znači gubitak svih radnih mjesta. Radi se o čistoj trgovini u pregovorima – država kao država ima u njoj jače argumente, pa i silu (ne mislim na silu kao fizičku silu, jasno), a sindikat mogućnost štrajka i izlaženja u medije.

Radnička borba : Kada su započeli problemi sa Dalmacijavinom?

Lukica Bucat : U prošlom sustavu, u Jugoslaviji, bili smo jedna od jačih firmi u ovoj regiji. Mi smo onda i posuđivali ugroženima novac, znate kako je onda išlo – komitet naredi, pa se dio sredstava prelije na drugu stranu…Mi smo onda proizvodili 40 milijuna litara pića godišnje,  nismo nikada imali neke velike plaće, ali su uvijek bile redovite.  Neki puta smo dobivali i one trinaeste plaće u godini. U biti je sve krenulo naopako od 1995. Nakon što je društvena imovina prešla u državno vlasništvo mi smo kao i svi dobili mogućnost pretvorbe. Prvu pretvorbu smo predložili krajem 1992 ili početkom 1993. Međutim, ta prva pretvorba nije prihvaćena, pa smo išli u neku drugu, pa onda ni ona nije prihvaćena. Pretvorba je završena tek početkom 2002. godine. Nakon toga se krenulo sa privatizacijom Dalmacijavina : 2004. prvi natječaj, tada se dug popeo toliko visoko da se nitko nije javio…Nakon toga je išao drugi krug u kojemu su se pojavile samo dvije firme kao kupci – Kerum iz Splita i jedna firma iz Lovrana koja se zove Luje. Oni su dali ponudu fondu, međutim fond nije prihvatio ni jednu ni drugu. Nakon drugog kruga, koji nije prošao baš slavno,  nastala je ona afera – Mali maestro, pa onda Veliki maestro. Dalmacijavino je bila osnova za pokretanje tog postupka pri čemu je Gotovac, tadašnji predsjednik fonda za privatizaciju, završio u zatvoru, a naš predsjednik nadzornog odbora,  Matanović, je trenutno u zatvoru. Tada se privatizacija vratila na početak…No, još smo mogli koliko – toliko poslovati do jedanaestog mjeseca 2008. –  tada smo prestali primati redovite plaće. Kasnile su najprije mjesec, pa dva mjeseca, pa tri mjeseca…i tako su počele naše borbe za plaće i štrajkovi. Bilo je jasno kao dan da takav način ponašanja i rukovođenja Dalmacijavinom, tj. odnosa vlasnika, a vlasnik je država, ne može dugo trajati i da ne vodi nigdje. Sada smo, nakon dvije i pol godine, došli pred kraj te hitne privatizacije…

Radnička borba : Kolika je bila odgovornost uprave, posebno u smislu nezakonitih radnji?

Lukica Bucat : Ovdje su svi opljačkani. Opljačkano je Dalmacijavino, opljačkani su radnici. Tko ih je opljačkao. Opljačkao ih je de facto vlasnik, odnosno država – na način da je stvarao svoje uprave i svoje nadzorne odbore koji su opet stvarali svoje direktore, koji su svi po malo…ovaj 100 kn, ovaj 100 000 kuna. Ja ne mogu nikoga optužiti jer to je sve pokriveno papirima, to jedino može USKOK ako dobije politički nalog, a bez njega neće ni oni. Nitko to ne radi na način da uzme iz blagajne 100 000 kuna i onda ode kući. To se pokrije…Vidite, alkohol koji se može kupiti po 4.80 kn mi smo plaćali 6.30 kn. No kada bi to došlo na sud odgovor bi bio : „mi ne možemo to uzeti za 4.80 jer smo se zadužili i trebalo je platiti avans“. No, može to biti i sasvim druga priča. To je teško dokazati.

Radnička borba : Kako to da postoji toliko povjerenje u privatizaciju kao rješenje problema i osiguravanje budućnosti Dalmacijavina? Nije li nam iskustvo pokazalo suprotno? Posebno : u pravilu se događalo da su pravi problemi sa privatizacijom tek započinjali, novi vlasnici najčešće nisu zainteresirani za ulaganja i nastavak proizvodnje, nego za prodaju atraktivnog zemljišta…

Lukica Bucat : Ja sam razgovarao s kupcem koji planira kupiti Dalmacijavino, on ne misli gasiti proizvodnju. Misli je cijelu zadržati, uz dislociranje dijela proizvodnje na neke njemu jeftine terene; također misli i zbrinuti ljude po kolektivnom ugovoru, dakle dati otpremnine uvećane za 50%. Zašto smo mi kao radnici za to rješenje?  Kao predstavnik radnika bio sam prije nekih dva i pol mjeseca na sastanku s ministrima – tamo su bili  Čobanković, Kalmeta, Popijač, Galić, Ozren Matijašević, te predsjednik uprave Dalmacijavina . Pitao sam što će se dogoditi ako ne bude kvalitetnog kupca za Dalmacijavino. S obzirom na dug koji sada iznosi 950 milijuna kuna i s obzirom na potpuno devastiranu proizvodnju – sve naše proizvodne linije su stare 30 godina –  dobili smo odgovor da ćemo tada sigurno morati u stečaj. To s obzirom da stečajne mase više nemamo, budući da je sve pod hipotekom države , a dug je četverostruko premašio temeljni kapital, znači sudbinu sličnu onoj radnica Kamenskog.  Tada smo mi kao radnici predložili da se ne ide u stečaj nego da pokušamo naći mogućnost privatizacije Dalmacijavina u okviru organiziranog radničkog dioničarstva uz strateškog partnera. Mi smo krenuli u tom pravcu i u razgovoru je ponuditelj rekao da će se jedan dio dionica prepustiti radnicima.

Radnička borba : Što je sa mogućnošću preuzimanja od strane radnika?

Lukica Bucat : Mi bi kao radnici, s obzirom da se radi o firmi koja ima i brendove i kvalitetne ljude za proizvodnju, mogli možda i sami preuzeti Dalmacijavino, odnosno kupiti firmu. No, ostali bi dugovi koji se moraju podmiriti, a teško da bi nam HZZO oprostio toliko visoki dug. To bi morali nekako pokriti. Jednako tako  bi morali i uložiti u proizvodnju. U redu, linije nisu toliko skupe – kvalitetna se može naći i za dva milijuna kuna, no ovdje je devastirana i tehnologija tipa podruma, cjevovoda, pumpi, filtera…Sve bi to trebalo kupiti, a po procjeni sindikata za to bi trebalo barem 20 – 30 milijuna kuna. Morali bismo i podmiriti dugove prema zaposlenima, kao i zbrinuti stare ljude koji već jedva rade, za što bi nam opet trebalo barem 20 milijuna kuna. Kada bi radnici preuzeli Dalmacijavino trebali bi osigurati otprilike 150 milijuna kuna. Bili smo u banci za obnovu i razvoj, mogli bi dobiti kredit, no njega bi trebalo i vratiti…Naravno, veliko je pitanje da li bi to država dozvolila. No, nakon svega dolazimo do pitanja kako proizvod plasirati na tržište. Da bi ga uspjeli plasirati, osigurati dosadašnju cijenu svojstvenu našim proizvodima, kao i uložiti potreban iznos za marketing, platiti za dolaženje na policu, a treba uzeti u obzir i veliki uvoz vina – posebno iz Makedonije koja su jeftinija,  toliko bi se morali zadužiti da bi za godinu dana najvjerojatnije propali.

Sada dolazimo do druge stvari. Ovdje, makar zadnjih petnaest godina, ljudi žive u totalnom rasulu. Ovdje niti tko tkome vjeruje, niti postoji solidarnost, niti postoji zajedništvo, svako gleda kako bi uspio doći do 100 kuna. Ljudi su puni nepovjerenja već i prema svojim kolegama. Kada bi mi išli u kupnju firme i kada bi mi dobili odobrenje postavlja se pitanje tko će biti direktor i tu nastaje totalni nered, imali smo sastanke u vezi toga. Svi bi htjeli biti direktor, a opet nitko ne bi htio biti direktor. Kada bi netko postao direktor odmah bi se postavilo pitanje nije li on možda postao direktor na temelju dogovora, prema kojemu za određeni iznos u nekome roku treba otpuštati radnike ili pogodovati konkurenciji itd.

Radnička borba : Ne bi li bilo moguće da direktor kao osoba ima samo formalno –  tehnički značaj, a da se odluke o poduzeću, koje bi onda on slijedio, donose na skupu svih zaposlenih radnika koji bi se sastajao periodički, evo recimo ovdje ispod na dvorištu koje je dosta prostrano?

Lukica Bucat :  Jasna mi je ta ideja, ali ovdje stvari stoje malo drugačije…U Dalmacijavinu su takve ideje prije dvadeset godina, kada se nešto u tom obliku možda i moglo izvesti, bile bogohuljenje, reakcije bi bile „ti si iz Beograda“, nitko o tome nije ni pomišljao. Danas radnici koju sa tada imali 30 – 35 godina već imaju preko 50 i stalo im je samo do toga da im netko da otpremnine  i da odu u mirovinu, a onda ih baš briga tko će biti direktor. Nemaju niti volje niti želje da upravljaju i time se bave. Nije im do toga da se na takav način bore jer znaju da će ovdje biti još dvije ili tri godine i onda idu u mirovinu.

Radnička borba: Želite reći da kada bi ovdje dolje sazvali skup nitko ne bi došao?

Lukica Bucat : Pa, ja sam sazvao sastanak o radničkom dioničarstvu, zapravo dva sastanka. Upravo radi toga da vidim zainteresiranost radnika za sve to – jedan u srijedu, a drugi u četvrtak – oba u 14h. Nama je radno vrijeme do 15 i namjerno sam sazvao toliko rano, znajući koliko to dugo mora trajati – praksa je inače ovdje da ljudi idu kući već oko 14 i 15. Nas je oko 300 u Splitu, a na prvi sastanak je došlo 47 ljudi, dok je na drugi došlo osmero…

Radnička borba:…a radilo se o osnovnom pitanju vezanom uz budućnost poduzeća…

Lukica Bucat : No, ljude na zanima ta budućnost, njih zanima osobna budućnost, a ona se vidi u dobivanju otpremnine i odlasku u mirovinu…

Radnička borba : Dakle nedostatak solidarnosti kao osnovni problem?

Lukica Bucat : Upravo o tome govorim. Nije to samo problem Dalmacijavina, to je problem u masi firmi. Ti radnici se na stotinu načina osjećaju prevareni i izigrani, iako su i oni sami krivi zato jer se nikada nisu bunili. Evo recimo, radim anketu u vezi organiziranog radničkog dioničarstva i nitko neće ispuniti anketni listić dok se ne vidi kako je rukovoditelj ispunio. Nađe se tu neka iznimka koja misli glavom, no u principu svi ovako razmišljaju.

Radnička borba : Kako sada stoje stvari sa proizvodnjom?

Lukica Bucat : Zaustavili smo se na proizvodnji od otprilike 6 milijuna litara godišnje. No, od desetog mjeseca ne proizvodimo jer nam je vlasnik, država, zabranio proizvoditi. Već sam od trećeg mjeseca prošle godine bio upozoravan na sastancima s ministrima da će se Dalmacijavino naći u situaciji kada više neće moći proizvoditi jer više neće moći dobiti trošarinski broj. Stalno su govorili – mi ćemo to riješiti, mi ćemo to riješiti…Stigao je deseti mjesec – došlo je rješenje „vi više ne smijete proizvoditi žestoka pića i vino“. A šta ćemo proizvoditi – kvasinu i sokove? Zašto ne proizvodimo? Zato što država usklađuje poglavlja s EU, pa u poglavlju 8. o tržišnom natjecanju piše da one firme koje su dužne državi i koje ne mogu dobiti bankovnu garanciju, a plaćaju trošarinu, ne mogu dobiti trošarinski broj. Kako je država iz godine u godinu dozvoljavala dug koji je došao do 950 milijuna kuna država nam ne može odobriti poslovanje, budući da u protivnom krše sporazum s EU. To će se riješiti kada nas netko kupi, jer će se tada poništiti dug. To je jedina šansa da proizvodimo. U ovih sedam mjeseci smo izgubili kompletno tržište što se tiče žestokih pića, a da ne kažem da smo prije nove godine imali prilike izvesti naše robe u vrijednosti od osam milijuna kuna, a nismo mogli. Vlasnik onemogućava poslovanje vlastite firme.

Radnička borba : No problem nije samo u Dalmacijavinu, Dalmacijavino je samo jedan primjer, tu se radi o stotinama firmi po cijeloj Hrvatskoj, o cijelim industrijskim granama, pa ako želimo, i o obrazovanju i znanosti…

Lukica Bucat : Tako je, da. Jučer smo bili s ovim našima iz brodogradilišta. Oni imaju malo drugačiji problem. Svako poduzeće ima neki svoj problem i tu dolazi do nezajedništva. Tu postoji i zajednički okvir, ali… Kada sam zadnji put pozvao škverane da dođu pružiti podršku u prosvjedu oni su mi poslali telegram potpore. Zašto? Zato što to država tako mudro isplanira – neću reći da je namjerno, ali ispada tako – točno u tom trenutku oni potpisuju ugovor za izgradnju dva nova broda. I jasno, što je sada ljudima važnije? Zar će izazvati sebi problem, pa da im kažu „nećemo vam to potpisati zato što ste napravili nered“? S druge strane, da sada škver sutra organizira prosvjed mi smo u Dalmacijavinu vezani sa jednom i pol plaćom koja nam je obećana i koju ne možemo ugroziti…