Intervju s Jalelom Ben Brikom Zoghlamijem, odvjetnikom i članom vodstva  Ligue de la Gauche Ouvrière (LGO – Liga radničke ljevice), prijašnjim vođom Organisation Communiste Révolutionnaire (OCR, Revolucionarna komunistička organizacija, tuniška sekcija Četvrte internacionale). Intervjuirao ga je Jan Malewski, 19. veljače 2011., prije pada Ghannouchijeve vlade. 

Tijekom prosinca 2010., tuniške mase su svrgnule diktatora Ben Alija i signalizirale širenje pobune kroz arapske zemlje i ostatak svijeta. Ovo bi se činilo nemogućim u studenom…što se dogodilo u vašoj zemlji?

Mislim da smo uključeni u proces koji bismo mogli nazvati revolucijom, socijalnom revolucijom – društvenom, demokratskom i nacionalnom. Ovo je revolucija protiv sistema. Ali, ovo je također i revolucija za nacionalno dostojanstvo. Revolucija je permanentna, u svojoj tuniskoj i široj arapskoj dinamici. Od siječnja, jedan od najbitnijih slogana, kojeg usput budi rečeno naša organizacija nije smislila, jest „Neprekinuta revolucija, Ben Ali dolje!“.

  Srž naše revolucije se može izraziti trima sloganima: rad, sloboda i nacionalno dostojanstvo. Sve je započelo simboličnim činom samožrtvovanja mladog diplomiranog studenta. On je simbolizirao te mlade diplomce, koji ne mogu dobiti posao, i kreću prema Italiji i Europi dok im pristup još nije zapriječen. Mladi Mohamed Bouazizi simbolizirao je tu potpuno skršenu mladež. Nakon njegovog čina, uslijedila je eksplozija širokih masa, u prvom redu mladih ljudi iz „zaboravljenih“, zapostavljenih regija – Sidi Bouzid, Kasserine, Gafsa i drugih – i ljudi iz radničkih i siromašnih četvrti velikih gradova Tunisa, Nabeula, Sfaxa i Sousse. U svakom od tih slučajeva mladež je bila ta koja je pokrenula borbu. Pristup internetu je, u svojstvu medija, odigrao bitnu ulogu. Oko 1.8 milijuna ljudi ima pristup internetu u Tunisu, a to su većinom mladi.   

Kako je ova pobunjena mladež uspjela suočiti se s policijskom državom?

Izjava koju smo mogli čuti tijekom tih dana, da ova revolucija nema vodstvo, je točna. Nije bilo političkog vodstva. Ali postojala je „pozadinska straža“, tj. određene pozicije koje su podržale eksploziju masa. Mladi su bili primorani suočiti se s represijom onog trena kada su direktno napali sami sistem. Tada su se povukli radi regrupiranja i organiziranja obrane u branšama baznih, radničkih struktura Union générale des travailleurs tunisiens (UGTT – Opći sindikat tuniskih radnika). U ovim regijama, koje nisu znatno industrijalizirane, naišli su prije svega na sindikalno organizirane učitelje i nastavnike koji su studirali tijekom 1980-tih i sudjelovali u studentskom pokretu koji je bio pod utjecajem radikalne i nacionalističke ljevice. Ovi ljudi su sudjelovali u sindikalnom pokretu tijekom 90-tih, najcrnjih godina represije Ben Alijevog režima (četrdesetero ljudi ubijeno tijekom mučenja, 30 000 političkih zatvorenika). Oni ipak nisu djelovali, toliko izraženo, u svojstvu politički organiziranih aktivista, već prije kao radnici s političkom prtljagom, prije svega onom radikalne ljevice. Tko su oni? Vođe naše organizacije ili onih bliskih našoj, sudionici Fronta 14. siječnja koji se sastojao od 13 partija krajnje ljevice i nacionalističkih organizacija..

Vaša organizacija, „Liga radničke ljevice“, osnovana je tijekom borbe.

Tako je, naša organizacije je osnovana tijekom revolucije. Ali naši aktivisti nisu pristigli niotkuda. Oni su poznati vođe sindikalnog pokreta, sudionici asocijativnih i feminističkih grupacija, poznatih po političkoj konfrontaciji s režimom, nadalje mladi aktivni u kulturalnom pokretu, poznati organizatori koji su stajali na čelu pokreta u Sidi Bouzidu, sindikalni vođe iz sektora osnovnoškolskog obrazovanja, pošta i telekomunikacija. Neki od njih su pristupili našoj organizaciji kao bivši članovi „Revolucionarne komunističke organizacije“, tuniške sekcije Četvrte internacionale, koja se raspala nakon početka represije, zbog nemogućnosti nastavka političkog rada na temelju tadašnjih organizacijskih oblika. Čak četrdeset mladih osoba je osuđeno 1990., u dobnom rasponu od 16 do 27 godina. OCR je bila organizacija revolucionarne mladeži, koja je zauzela jasnu poziciju – protiv režima i fundamentalista, u korist orijentacije prema radnicima i širim narodnim masama. Ta organizacija je također zauzela jasnu poziciju protivljenja prema brutalnoj represiji fundamentalističke policijske države, a to je tada bila rijetka pojava. Čak niti drugi suputnici radikalne ljevice, kao ni demokrati, nisu javno govorili o tome. Da budem jasan, uvijek smo se borili protiv fundamentalista, koji su priželjkivali državu suprotnu interesima radnika i žena. Upravo ti fundamentalisti danas paktiraju s osobom najomraženijom radničkoj klasi, Mohamedom Sayahom, vođom Neo-Destoura. On, uz Ben Alija, je odgovoran za represiju nad općim štrajkom koji se odvijao u veljači 1978. Mi nismo nikada prihvatili ovaj represivni režim, ovu policijsku državu.

Naglasili ste ulogu koju su odigrali borbeni članovi sindikata, nasljednici studentskog pokreta iz 1980-tih, a većina njih nije bila prepoznata kao politička opozicija Ben Aliju.

Nećemo zaboraviti vremena kada su mediji na Zapadu pisali o opoziciji u Tunisu. Tada su pisali o mojem bratu u zatvoru, Tawfiku Ben Briku, pisali su o Moncefu Marzoukiju, kada su mu policajci uništili naočale…a pisali su i o meni, u vezi s odbijanjem izdavanja putovnice. Ali nisu pisali o dva štrajka! Nisu pisali niti o 100 000 nastavnika osnovnih i srednjih škola i njihovim akcijama tijekom posjeta izraelske delegacije. Niti slova o generalnom štrajku UGTT-a. Mediji izvještavaju o mikrokozmosu – hrabrom mikrokozmosu, doduše – ali ne i o ulozi radničke klase. Zašto? Zato što spomenuti mikrokozmos ne predstavlja nikakvu opasnost. Uspješan demokratski politički skup bi privukao maksimalno 250 do 300 ljudi, prosječne dobi između 50 i 55 godina!

Kakvu ulogu su igrali sindikati u rušenju režima Ben Alija?

Politička povijest Tunisa ne može biti shvaćena bez ispravnog razumijevanja uloge i funkcije radničkog pokreta i sindikata u Tunisu od 1924. Naš slučaj je specifičan u kontekstu arapskih zemalja. Nezavisni sindikalni pokret postoji od 1924. Pokret je bio ojačan formiranjem UGTT-a 1946. Režim Bourguibe, koji je vladao od 1956. do 1970., predstavljao je savez između Bourguibine partije („ Neo-Destour“) i vodstva UGTT-a. Program javnog zdravstva iz 1958., program obrazovanja (također iz 1958.) i program industrijalizacije iz 1964. su bili rezultati općeg programa UGTT-a iz 1955. Primjenu programa su na sebe preuzeli ministri koji su također bili generalni sekretari UGTT-a. Čak je i pitanje emancipacije žena usko vezano za radnički pokret. Prvi zahtjev za apsolutnom jednakosti između spolova je došao od Tahara Haddada 1929. On je bio povezan s radničkim pokretom uTunisu, kao i s vođom prvog nezavisnog sindikata, Mohamedom Alijem El Hamnijem.

Tri regionalna štrajka koje je sazvao UGTT su definitivno preokrenuli ravnotežu snaga u korist revolucije – 12. siječnja u regiji Sfax, 13. siječnja u regijama Kasserine, Kairouan, Sousse i Monastir, i 14. siječnja u regiji Gornji Tunis. Unutar Administrativne komisije UGTT-a, koji je sazvao ovaj štrajk, sindikalna birokracija je bila suočena s vrlo snažnom sindikalnom bazom i značajno oslabljena uništenjem svoje historijske društvene baze. Spomenute sindikate su predvodili drugovi radikalno lijevih političkih uvjerenja – sindikati osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, koji su vrlo snažni, su sudjelovali s otprilike 100 000 sudionika, a sam UGTT broji 517 000 članova. Drugi značajni i jaki sindikati su poštanski i telekomunikacijski, sindikati liječnika i radnika u javnom zdravstvu (vođe regija Ben Arous, Jendouba itd.). Sindikalna birokracija je bila prisiljena uvažiti zahtjeve radikalnih sindikalaca. Revolucionari unutar UGTT-a su pozivali na generalni štrajk, a birokracija je morala popustiti pod tim pritiskom, što je dovelo do slijeda regionalnih štrajkova koji su omogućili postupno formiranje pokreta. Ovi štrajkovi su doveli do bijega Ben Alija, a taj bijeg se dogodio na dan generalnog štrajka u Gornjem Tunisu.   

Danas u Tunisu, za razliku od situacije u Egiptu, ne postoji primarni zadatak organiziranja radničke klase jer organizirana radnička klasa već postoji, a najbitniji sektori su već pod vodstvom radikalne ljevice. Njihov najistaknutiji predstavnik je drug iz Lige radničke ljevice. Trenutna dinamika radničke borbe postavlja zadatak borbe protiv birokracije. Zbog toga je birokracija odbila mjesta u vladi – zbog straha od radikalne radničke baze. Ali, bez obzira na izostanak direktnog sudjelovanja u obnašanju vlasti, birokracija je dala podršku drugoj vladi, koja je još izrazitije povezana s međunarodnim institucijama.

Radnici UGTT-a, izvan domene birokracije, se značajno radikaliziraju. Generalni sekretar je to shvatio i najavio da će podnijeti ostavku na sljedećem kongresu sindikata, za 2 godine. Izjavio je da će poštovati članak 10 statuta sindikata, koji određuje da niti jedan član izvršnih tijela sindikata ne smije biti na službenom položaju duže od trajanja 2 mandata. To znači da će 8 sadašnjih članova izvršnog tijela morati odstupiti s dužnosti. U ovoj revolucionarnoj situaciji vlada atmosfera zahtjeva za demokracijom u svim institucijama, uz veliku radikalizaciju.  

Pad Ben Alija otvara novu fazu, režim je oslabljen, ali ne i svrgnut. Vlada Ghannouchija je slaba, ali ustraje.

Ben Ali i RCD su svrgnuti. Postojeći režim je dao sve od sebe kako bi nastavio s „ben-alizmom“ bez Ben Alija, u svrhu uvjeravanja da su jedini korumpirani ljudi bliski obiteljima Traboulsi i Ben Ali. U biti, korupcija je povezana s dominantnim obiteljima. Trenutno smo suočeni s dvama velikim problemima. Kao prvo, Tunis nije predstavljao sistem civilne birokracije ili jednopartijske diktature, već policijsku diktaturu. Milicije i paravojne formacije nisu dio RCD-a i nisu nestale s rasapom te partije. Te milicije su povezane s policijskim vrhom, koji drži „paralelno tržište“ pod svojom kontrolom. To danas dovodi do ovakvih odreda smrti povezanih s policijom i krijumčarima. Nadalje, Tunis uvelike ovisi o Europskoj uniji, pogotovo o Sarkozyjevoj Francuskoj i Berlusconijevoj Italiji. Ben Ali je 1987. postao predstavnik i pendrek programa strukturnih reformi (PSR), nametnutih 1985. u kriznoj situaciji bonapartističkog režima sve starijeg Bourguibe. Zauzeo je vlast radi konfrontacije sa snažnim sindikalnim pokretom. Međunarodne institucije su odabrale jednog od čelnika policijskih snaga tijekom štrajka 1978. upravo radi provođenja PSR. Ben Ali nije bio niti Hafez el-Assad niti Nasser, nije bio diktator s vlastitim programom, već prije specijalist za represiju koji je postavljen na vlast radi provođenja programa nametnutog od strane međunarodnih institucija – Svjetske banke, MMF-a – i Francuske. U svojim bitnim sektorima, ekonomija Tunisa je izrazito vezana za francuski kapital. Jedan od neposrednih zadataka jest suočiti se s dugom. Za travanj je zakazano plaćanje rate od 480 milijuna dolara. Ovaj dug je izrazito nepravedan i nelegitiman.

Na koje pojave su rasprave u revolucionarnom pokretu trenutno usmjerene?

Počeli smo raspravljati o tranzicijskom program u Tunisu, o hitnim zadacima i tranzicijskim zadacima. Jedan od hitnih zadataka je totalno demontiranje RCD-a te institucija policijske države, pitanje rada za nezaposlene, nacionalizacija – pod radničkom kontrolom – svih posjeda obitelji povezanih s Ben Alijem, poništenje duga, porezi itd. 

Istovremeno, postoji prijedlog, na institucionalnoj razini, za stvaranje Nacionalnog kongresa za obranu revolucije unutar kojeg bi djelovale sve organizacije – sindikati, organizacije za ljudska prava, partije i, što je najbitnije, autonomni organizacijski komiteti, koji su uspostavljeni u pobunjenim gradovima i selima. Diskusija polazi od zahtjeva za svrgavanjem Ghannouchija i njegove vlade – vjerujem da će biti prisiljen dati ostavku – i prelazi na zahtjev za novom vladom sastavljenom od od svih elemenata spomenutog Kongresa. Svrha ovog posljednjeg jest uspostava vlade čiji zadatak bi uključivao zakonske mjere koje se tiču trenutnih demokratskih, nacionalnih i ekonomskih pitanja, i priprema za istinski slobodne izbore za Ustavotvornu skupštinu. Smatram da je ovo potpuno realistično. Čak i da ravnoteža snaga ne dopušta svrgavanje ove vlade, značaj i snaga narodnog predstavništva unutar Kongresa će utjecati na vladu, te omogućiti prijedloge zakona, kontrolu i blokiranje itd. Podupiremo Ustavotvornu skupštinu i demokratsku narodnu i radničku vlast. U Tunisu je ovo ostvarivo u obliku narodne i demokratske vlade UGTT-a.

Ono što je potrebno jest kongres masovnog pokreta sa proširenom reprezentacijom, ne samo izvršnih odbora UGTT-a, već svih federacija sindikata i regija. Istovremeno trebamo formirati komitete istinski povezane s narodnim masama, u svakoj regiji, lokalitetu i sektoru. To bi omogućilo narodnim snagama kontrolu te inicijativu.

Govorili ste o autonomnim organizacijskim komitetima. Kako su formirani?

To su strukture koje su se počele formirati tijekom borbe. Prvo u Sidi Bouzidu, Menzelu, Bouzaïaneu, Agarebu, Thali itd. Svugdje gdje su se događale ozbiljne konfrontacije s policijom i represivnim režimom Ben Alija. Ljudi su se organizirali s dvostrukom svrhom: radi ispunjenja svojih zahtjeva i obrane od policije i represije. Ovo je s vremenom dovelo do organiziranja širih narodnih slojeva i formiranja lokalnog vodstva.   

Nakon pada Ben Alija uslijedili su napadi paravojnih formacija i dijela policije, sa svrhom utjerivanja straha. Ljudi su se organizirali diljem Tunisa radi obrane svojih četvrti, škola, javnih službi. To je dovelo do formiranja komiteta za obranu četvrti. Vladajuća partija je upravljala četvrtima, a kada se rasula, ljudi su bili primorani upravljati sami. Uredi RCD-a su postali uredi stanovnika tih gradskih četvrti. Sastajali su se i raspravljali o vladi, njezinim mogućim potezima, vezama između ministara i Ben Alija, vezama s Francuskom, SAD-om itd. Razlog ovim raspravama je bila značajna i duboka politizacija. Ljudi su odabrali sastajati se u spomenutim uredima u praktički svim četvrtima, a odabrali su i formiranje Ureda za obranu revolucije. U nekim četvrtima su spontani organizacijski oblici istrajali, a u drugima je odabrano vodstvo. Komiteti u selima su de facto postali općinska vlast. Ovo je proces samoorganizacije radi ispunjena osnovnih potreba – radi organizacije svakodnevnog života, obrane od paravojnih formacija koje sudjeluju u krijumčarenju, obrane od RCD-a i policije. Ali, još jedan bitan čimbenik jest volja za raspravom u vezi sa socijalnim, političkim i drugim pitanjima i problemima. To je također svrha ovih oblika samoorganizacije.

Kao i svaka druga manifestacija društvene borbe i samoorganizacije, ovi oblici su nejednaki i mješoviti. Vrlo su povezani sa stupnjem radikalizacije. Razlikuju se od regije do regije, sektora do sektora i specifičnih trenutaka unutar procesa borbe. Ali, bitno je shvatiti da se ovi oblici ustaljuju u Tunisu, zasigurno barem u Agaredu, Thali, Menzelu, Bouzaïaneu, nekim četvrtima Tunisa. Neki oblici samoorganiziranja također nastaju unutar javnih institucija kao rezultat intervencije sindikata i radnika u svrhu izbacivanja najkorumpiranijih menadžera i njihove zamjene najkompetentnijima. Primjerice, radnici Tunisie-Télécom-a su zahtijevali renacionalizaciju privatiziranog dijela (30%) i otpuštanje korumpiranih direktora, kao i uklanjanje nedostojnih plaća. U Ministarstvu vanjskih poslova radnici su zahtijevali da se ministar ne vraća na svoju poziciju zbog toga što je proširio predodžbu o Tunisu kao ulizici francuskog imperijalizma. U Ministarstvu za mladež i sport se zahtijevalo izbacivanje najkorumpiranijih elemenata. Ghannouchijeva vlada se suprotstavlja ovakvim zahtjevima te brblja o anarhiji, opasnosti od ekonomskog kolapsa, gubitka kvalificiranih specijalista. Ali radnici znaju tko je najkvalificiraniji u korupciji – ta ista vlada! Svi takozvani visokokvalificirani ljudi su na svojim pozicijama zbog dva razloga: korpupcije i služenja programu strukturnih reformi koje nameće Europska unija, MMF i Svjetska trgovinska organizacija. Za ovo isisavanje naše krvi su doista kvalificirani!  

Samoorganizacija koju spominjete se također proširila na medije?

Iz historijske perspektive, pokazuje se da tisak nije kontrolirao jedino Abdelwahab Abdallah, tuniski Rasputin, već iznad svega posebne službe političke policije, a njihovo vodstvo  i kadar nisu zamijenjeni. Sve do sada, uprave vladinih i privatnih novina bile su blisko povezane s političko policijom. To vrijedi i za televiziju i radio. Ali u mnogim novinama postoje pokreti, radnici i novinari uspostavljaju svoje komitete radi povećanja slobode u radu i kontrole nad administracijom. Sve je više zahtjeva i više pokušaja kontrole od strane radnika i sindikata, pogotovo u najvećim javnim TV kućama i u nekim novinama – u Sabahu, Al-chourouku. Ipak, dvije privatne TV kuće još nisu osjetile te posljedice, prije svega Berlusconijeva NessmaTv, čiji šef je blisko povezan s političkom policijom i pristašama Ben Alija.  

Spomenuli ste cilj uspostave Ustavotvorne skupštine…na koji način je taj cilj povezan sa samoorganizacijom o kojoj ste govorili? 

Ovaj zahtjev jest, povijesno, bio jedan od zahtjeva tek šačice radikalno lijevih grupa. Većina aktivista revolucionarne ljevice nije bila zainteresirana. Ljudi prije nisu čuli da se takvo nešto spominje pa nisu niti znali što je to. Partije i organizacije nisu raspravljale o ovom pitanju. Nakon pada Ben Alija, inicijativu je preuzeo Front 14. siječnja, koji okuplja najbitnije okosnice organiziranih snaga krajnje ljevice, radikalne ljevice i nekih nacionalističkih grupa koje su povezane u svim sektorima i regijama, te uz to održavaju odnose s sindikalnim militantima i mladim aktivistima. Ljudi su počeli raspravljati o Ustavotvornoj skupštini. Svugdje u Tunisu, u tvornicama, školama, gradskim četvrtima, u Kefu, Sidi Bouzidu, Agarebu, Thali…ljudi su počeli preuzimati slogan Ustavotvorne skupštine: „Ne Gannouchiju! Ne predsjedničkom režimu! Za Ustavotvornu skupštinu!“.

Moje mišljenje je da ovaj zahtjev, bio on uspješno proveden ili ne, predstavlja kako artikulaciju svih demokratskih zahtjeva, tako i socijalnih. Ustavotvorna skupština će biti doista narodna institucija, a ne tek institucija velevažnih parlamentaraca, ukoliko će spomenuti zahtjev biti artikuliran u narodnim komitetima, te ukoliko je čvrsto povezan s lokalnim i regionalnim samoorganiziranim komitetima.  

I kao zadnje pitanje, u kakvoj se situaciji nalazi tuniska revolucionarna ljevica?

Danas, srž revolucionarne ljevice sačinjavaju neorganizirani aktivisti. Postojeće organizacije, kojih je otprilike tucet, ne predstavljaju niti 10% te ljevice koja je prisutna u autonomnim organizacijama gradskih četvrti, u sindikatima itd. Iz ovoga proizlazi zadatak stvaranja partije koju ova revolucija treba, a taj zadatak treba staviti na dnevni red upravo u tijeku same revolucije. Ovo nije lagan zadatak. Organizacije radikalne i revolucionarne ljevice polagano izlaze iz ilegalnosti, ili su tek u procesu formiranja. Ako će uspjeti privući do sada neorganizirane aktiviste, još uvijek će preostati problem manjka materijalnih resursa – ureda, knjižnica, sredstava komunikacije, publikacija. Nadamo se da će nam internacionalna revolucionarna ljevica, koja je oduševljena revolucijom u Tunisu, pomoći. Hitno je. A ta pomoć je zapravo vraćanje usluge!

Prijevod i prilagodba : D.D

Izvor  International viewpoint