Intervju s Miguelom Romerom, članom Antikapitalističke ljevice (riječ je o sekciji 4. internacionale u Španjolskoj pod nazivom ”Izquierda Anticapitalista”) i urednikom časopisa ”Viento Sur”.

Intervjuirao: Daniel Tanuro, 21.5.2011.

Gdje leže uzroci ove izvanredne mobilizacije koja je uzdrmala španjolsku državu?

Da bismo to bolje razumjeli, moramo se vratiti na generalni štrajk koji se odvijao 29. rujna 2010. zbog predloženih mirovinskih reformi. U odnosu na prijašnje godine štrajk je bio uspješan, te je mobilizirao četvrtinu populacije. Budite svjesni da popriličan broj štrajkova nije uspio posljednjih godina – postoji trajni dijalog između sindikata i poslodavaca oko plaća i ostalih pitanja. Tadašnji štrajk je značio socijalnu remobilizaciju.

No, istog trenutka je pokrenut i medijski protunapad koji je pokret prikazivao kao smetnju. Vodstvo sindikata je podleglo ovoj kampanji, te je pokret ostao bez njihove potpore. Nije sigurno da bi novi poziv za štrajkom rodio istim uspjehom, no zasigurno bi poslao odlučnu i ohrabrujuću poruku: ”ostajemo protiv vladinog projekta”. Umjesto toga, sindikati su u pregovorima s vladom pristali na mirovinske reforme uz neke sitne preinake.

Bilanca je vrlo nepovoljna po radnike: oni koji danas rade, a imaju između 40 i 45 godina, imat će 20% nižu mirovinu nego što bi je imali danas. Ovaj dogovor potaknuo je frustracije, ali i pasivnost u radničkom pokretu. Ipak, to je dovelo i do bijesa među mladima koji su poduprli štrajk, izrazili solidarnost s prosvjednicima itd. Uvriježena ideja je bila da se od većine sindikata ne može ništa očekivati, dok oni manji (poput CGT-a) nemaju dovoljnu težinu, a ako bi i imali dovoljno snage da postanu referentne točke, sektaška politika bi ih u tome spriječila – bili su zadovoljni deklaracijom. Uvjeti su bili zadovoljeni da se inicijativa pojavi među mladima.

Koji sektori čine temelj ovog pokreta?

Početkom 2011. godine mogli ste primjetiti određene napetosti na sveučilištima, no, na nivou antikapitalističke ljevice bili smo prilično pesimistični. Prvenstveno smo primjetili nedostatak perspektiva – socijalno mrtvilo je i dalje trajalo. U ožujku je putem interneta upućen tzv. ”Precarious Youth” proglas  koji je doveo do ogromnih demonstracija u Lisabonu koje su brojale oko 250,000 prosvjednika. Iako su prosvjedi bili siromašnog političkog sadržaja (”Poniženi smo”, ”Najobrazovanija smo generacija, a nezaposleni smo ili nemamo siguran posao”), broj prosvjednika je bio impresivan.

Ovaj događaj imao je izravan utjecaj  na španjolska sveučilišta, pogotovo u Madridu. Ne zaboravimo da nezaposlenost pogađa skoro 20% stanovništva, tj. 4,9 milijuna ljudi, od čega nezaposlenost među mlađima od 25 godina iznosi 40.5%. Većina mladih između 20 i 30 godina preživljava zahvaljujući sitnim poslovima s mjesečnom plaćom od 600 eura, te stoga nisu u mogućnosti živjeti samostalno i neovisno od obitelji.

Tako je oko tisuću studenata formiralo tzv. ”Jovenes sin future” (”Mladost bez budućnosti”), grupu koja se u svojoj platformi opisuje kao inicijativa mladih ”Sin curro, sin casa, sin pension, sin miedo” (”Bez posla, bez kuće, bez mirovine, bez straha”). Od svega navedenoga najvažniji je dio – ”bez straha”. Intervjuirao sam ovu mladež za ”Viento Sur”. To su inteligentni i pristojni ljudi. Njihova platforma je pozvala na demonstracije 7.travnja za koje su očekivali odaziv nekoliko tisuća ljudi. Na kraju se i okupilo između 4,000 i 5,000 ljudi.

Uspjeh tih demonstracija doveo je do organiziranja novih, zakazanih za 15. svibanj. U međuvremenu, pojavila se i druga grupa pod nazivom ”Democracia real ya” (”Stvarna demokracija odmah!”) s politički veoma slabom platformom. Na socijalnom planu, osudili su nezaposlenost, diktaturu tržišta i sl., no na političkom planu su se opisali kao ”ni lijevi ni desni”. Radikalna ljevica je na ovu inicijativu gledala skeptično jer u današnjoj Španjolskoj često nailazimo na agresivnu desnicu, te iz razloga što nitko nije znao inicijatore ove grupe.

”Democracia real ya” je isprva bila bazirana na Madrid, da bi se zatim inicijativa proširila i na druge gradove. Dok su u drugim gradovima prosvjedi bili skromni, u Madridu su demonstracije brojale 20,000 do 25,000 prosvjednika. Povorka je izgledala radosno i borbeno, za razliku od dosadašnjih koje su bile dosadne. Demonstracije su dospjele u Puerta del Sol gdje su završene govorima od kojih je veliki broj bio otvoreno ljevičarski i kritičan prema većini sindikata, a koji nisu pisali studenti, već ponajviše Carlos Taibo, akademik libertarijanac.

Kao što to često biva, sudjelovala je i manja grupa crnih blokova koja je izazivala incidente, no represija je bila vrlo snažna i četrnaestero ih je uhićeno. To je odmah dovelo do solidarnosti u borbi protiv policije i u tom trenutku je niz ljudi, potpuno nepoznatih i neorganiziranih, došao do fantastične ideje: organizirati kamp u Puerta del Solu sljedeći dan. S obzirom da je preostalo jedva dvadesetak ili tridesetak ljudi, ideja se mogla činiti i bizarnom, no ipak je pokrenuta. Stotinjak ljudi koje je policija rastjerala s trga dovedeni su 16. svibnja ujutro pred sud, da bi se već popodne nekoliko stotina – zapravo nekoliko tisuća – ljudi okupilo na Puerta del Solu.

Podrška i simpatije ljudi prema uhićenima bile su ogromne. Skupovi održavani svaku večer u 20:00 h su sve više rasli (s 15,000 prosvjednika na 20,000) i organizirali se u više od stotinu gradova. U Valenciji, čije je stanovništvo prilično desno orijentirano, demonstracije 20. svibnja okupile su 10 000 demonstranata, a taj prizor već dugo nije viđen. Nedavni prosvjedi brojali su 15,000 prosvjednika u Barceloni i 30,000 u Madridu – toliko da je bilo nemoguće uopće pristupiti trgu.

Birački odbor je zabranio okupljanje i prosvjed na petak, a ministar unutarnjih poslova je naredio da se ljudi rastjeraju – no, to nije bilo moguće. Ministar Rubalcaba je političar koji nema principe, ali je inteligentan. Bio je blizak s Felipeom Gonzalesom u počecima GAL-a[1]. Izjavio je kako je ”funkcija policije rješavati probleme, ne stvarati ih. Rasturiti demonstracije od 30,000 ljudi znači stvoriti još veći problem. Policija treba intervenirati samo u slučaju sukoba, no ovdje ga nema”. Inteligentno se ponio s obzirom da je kandidat na izborima. Ljudi su se uplašili da će policija rastjerati demonstrante nakon ponoći, no u 2 sata ujutro policija se povukla i izbila je erupcija veselja. Još jedna činjenica koju je vrijedno spomenuti jest ta da su održale demonstracije solidarnosti u 538 gradova diljem svijeta!

Tko vodi ovaj pokret? Da li je njegov sadržaj sada jasniji? Koja je uloga žena i imigranata?

Postoji oko 60-ak koordinatora u dobi između 25 i 28 godina. To su školovani ljudi s kvalifikacijama, nezaposleni i oni koji rade u očajnim uvjetima, te oni bez političkog iskustva. Među njima nema studenata. U demonstracijama je sudjelovao tek mali broj mladih iz popularnijih četvrti, te, da bi izbjegli imidž pokreta iz centra grada, koordinatori u Madridu su odlučili posjetiti te četvrti.

Što se tiče programa, on je vrlo dobar. Traži se nacionalizacija banaka, zaštita od nezaposlenosti i sl. Također se protivi izbornom zakonu. To je program demokratskih i socijalnih reformi, a tu je i ekologija, doduše kao marginalna tema. Antikapitalistička svijest nije jako razvijena, a slogan ”a-a-a-anticapitalista” koji se često čuje na demonstracijama, ipak nema veći ideološki značaj.

Velik broj žena je uključen u pokret, no feministički pokret i feministički zahtjevi ne: postoji mnogo plakata koji se referiraju na svibanj 1968., no nijedan se ne osvrće na feminističko pitanje, što je zabrinjavajuće. Vjerojatno razlog leži u činjenici da se feministički pokret u Španjolskoj u zadnjih 30 godina okrenuo isključivo ženskim pitanjima. Riječ ”žena” se čak ni ne spominje u programu.

Isto vrijedi i za imigrante – čine dio pokreta, ali nisu među koordinatorima. Svi glasnogovornici su rođeni Španjolci[2] ..

Što očekujete od pokreta, kako vidite njegovu budućnost?

Izbori će donijeti pobjedu desnici u brojnim regijama i općinama, pa samim time i poraz Španjolskoj socijalističkoj radničkoj partiji. Bit će zanimljivo vidjeti rezultate Ujedinjene ljevice (IU) koja je nastojala izaći kao politički izraz ovog pokreta. To je bio vrlo oportunistički potez, budući da je ona institucionalna ljevica, a ne antikapitalistička. Prema anketama, pridobili su između 6 i 8% glasova – ako dobiju više od 8% glasova, to će utjecati na pokret. IU planira sastanak s vodstvom pokreta i tu postoji opasnost. IU ne može homogenizirati pokret jer oni nisu aktivistička organizacija, već sektaška i institucijska. Ipak, težina koju imaju kao institucionalna organizacija mogla bi privući vodstvo pokreta ukoliko povjeruju da bi mogli dobiti mjesto u Parlamentu. To bi moglo predstavljati rizik za samostalnost i radikalnost pokreta. Sindikati su također dogovorili sastanak. Zapravo, pokret je postao politička referenca za svakoga.

Pitanje koje treba postaviti u ovom trenutku jest: ”Što s kampovima?”. Treba ih podizati, no to će postati diskutabilno, te će se pojaviti i druge inicijative – prvenstveno one koje ciljaju na popularne četvrti. Mediji su već najavili kraj prosvjeda, kao i sociolozi. No, njima ne treba vjerovati. Možda sam preoptimističan, no stvarno mi se čini da pokret neće nestati. On ipak uključuje previše ljudi, pogotovo mladih ljudi koji taj pokret doživljavaju kao dio sebe i koji žele da se borba nastavi.

Masovna demonstracija 250,000 Portugalaca nije se nastavila. No, ovdje su demonstracije izbile tijekom perioda izbora, a najpopularniji slogani bili su ”PSOE, PP, isto sranje”, što je za većinu postala referentna točka. Entuzijazam je ogroman. Misao vodilja (i to točna) je bila da ”ništa neće biti kao prije”, da stvari pokrećemo nabolje i to je naša prilika, no nastaviti neće biti lako.

Glavni uvjet za nastavak pokreta jest taj da on i dalje raste i da uspostavlja veze s ostalim društvenim pokretima: ženskim pokretom, ekološkim pokretom, i naravno, radničkim pokretom – a to pak zahtjeva udruživanje i akumulaciju snaga, te ulaganje izvana. Imali smo negativno iskustvo 2009. kad se formirao jak pokret  oko stambenog pitanja: nije se mogao nastaviti zbog unutarnjih sukoba isprovociranih od strane sektaša. Pokreti ovakvog tipa mogu trajati samo ako su iznutra ujedinjeni.

Što je sa sindikatima, kakav je bio njihov doprinos?

U većim sindikatima nema lijeve struje, dok je CGT[3] marginalan. Stoga pokret nije dobio ništa više od verbalne podrške, koju su vođe uostalom i morali pružiti. Nije bilo nikakve poruke solidarnosti od strane radnih komiteta ili radnih mjesta u štrajku. Ovaj pokret je potpuno nov i nije povezan s već postojećim pokretima[4].

Kakav je utjecaj arapskih revolucija? Primjetljiva je sličnost između ovog i arapskog pokreta..

Zasigurno je da postoji odjek arapske revolucije što se tiče okupacije javnih prostora i sredstva povezivanja i komunikacije, ali također i zapanjujuće hrabrosti prosvjednika. Ipak, ne bismo smjeli pretjerivati: što se tiče čvrstoće i žilavosti borbe, tu nema usporedbe.

Kako bi se antikapitalistički aktivisti trebali ponijeti?

Mi smo bili prisutni u ovom pokretu i prosvjedima od samog početka. Prije toga smo sudjelovali u ”Jovenese sin future”, no potpuno nepovezani s ”Democracia real ya”, kao i ostale političke struje. Sudjelovali smo i u kreiranju programa i održavamo dobre odnose s neovisnim nesektaškim strujama u pokretu. Općenito, važno je biti razuman i oprezan, pogotovo što se tiče samopotvrđivanja (simboli, zastave, naljepnice i sl.).

Prijevod i prilagodba : Radnička borba