Praonica Plat je osnovana 1987. godine u Dubrovniku pri hotelu Plat, a radila je sve do 1991. Nakon završetka rata biva privatizirana i predana većinskim dijelom donedavnim vlasnicima među kojima se ističu Ivo Zec i Pero Srijemsi. U sezoni je praonica Plat, prema riječima radnika, uvijek odlično poslovala i radila punom parom, ali radnicima se ipak prijetilo otkazima, te su morali raditi u neljudskim uvjetima. Da stvar bude zanimljivija, jedan od većinskih vlasnika je osnovao svoj vlastiti obrt, naravno u toj branši, a radnici smatraju kako postoji velika mogućnost da je upravo praonici Plat vlasnik oduzimao velik dio posla kako bi svojoj vlastitoj praonici priskrbio što više klijenata. Prije 2 godine ovaj pogon kupuje poduzeće Labud d.o.o. i ostavlja istu upravu kao onu koja je preuzela praonicu u vrijeme privatizacije. Nakon samoubojstva Ive Zeca iz neutvrđenih razloga prije 8-9 mjeseci praonicu Plat je preuzeo slovenski biznismen Igor Tomazin. Trenutno je u praonici Plat 15-tak stalno zaposlenih radnika, a u jeku turističke sezone primaju još 15 sezonskih radnika. Praonica Plat obavlja poslove kao što su pranje i glačanje rublja, posteljine i ostalih stvari velikom broju hotela i restorana na dubrovačkom području (Plat, Astarea, Cavtat, Albatros, Epidaurus, Croatia, Argentina, Osmine, Mline…). Postoje brojni primjeri nepravilnosti i kršenja radničkih prava u praonici Plat.

U ugovoru sklopljenom između radnika i praonice Plat, u članku 9. stoji iznos bruto plaće od 3.515,50 kn, a  dalje se može  vidjeti dio isplatne liste plaće gdje je osnovica bruto 2.154,60 kn. To je samo jedan od mnogobrojnih primjera kršenja zakona. Dakako, platne lista znaju biti uskraćene radnicima i po 8 mjeseci. U člancima 6. i 7. istog ugovora stoji da je radni fond 40 sati tjedno i da radnici imaju pravo na jedan dan odmora, ali tadašnji poslodavci uspjeli su samo ucjenama ishoditi potpise radnika za dobrovoljan prekovremeni rad. Na potpis su ih tjerali prijeteći otkazima i nenormalnim uvjetima rada iako su i sadašnji uvjeti izuzetno teški za one zaposlene u njoj. Prije nekoliko godina jedna osoba zaposlena sezonski bila je ponukana viđenim uvjetima rada i robovlasničkim odnosima prijaviti sve inspekciji rada, ali kod odgovornih osoba nije naišla na ikakav odaziv. Teško je i povjerovati na što su sve ove radnice bile spremne zatvoriti oči i šutjeti zbog straha da će sutra biti otpuštene, te ostati i bez onih slabih primanja koje imaju. Što se tiče konkretnih uvjeta rada za ove slabo plaćene radnike, oni nisu ni najmanje onakvi kakvi su zakonom propisani za obavljanje ovakve vrste djelatnosti. Sredinom ljeta kada temperature i u hladu dosežu 35-38 stupnjeva, u pogonu praonice gdje se nalaze glavni strojevi za pranje i glačanje rublja temperature se penju na 45 stupnjeva bez odgovarajuće klimatizacije za radnike koji obavljaju sav taj posao. Godine prolaze, a sva nadležna tijela ostaju gluha i nijema na sve nedostatke u kojima se praonica Plat našla, a sve iz kristalno jasnog razloga – korupcije. Sve zbog korumpirane inspekcije rada, korumpiranog sindikata koji bi te radnike trebao predstavljati, korumpiranih direktora, tajnika i svih ostalih odgovornih za poslovanje praonice.

Praonicu Plat je prije par mjeseci kupio slovenski biznismen koji u Kopru posjeduje vrlo modernu i profitabilnu praonicu rublja, te svoj posao želi proširiti i na susjednu mu Hrvatsku. Slovenac je odlučio renovirati i modernizirati praonicu Plat, a sve to su dakako popratili naši lokalni i državni mediji. HRT-ov prilog o praonici bavi se Slovencem koji se odvažio investirati, a nema ni riječi o samim radnicima, o onima koju tu praonicu već godinama održavaju na životu usprkos svim nedaćama, nesposobnim direktorima i voditeljima, nestručnosti kadra koji ih je godinama vodio. Upravo o onim radnicima čiji se zakoni ne poštuju već godinama, o onim radnicima kojim su uskraćena sva njihova prava, koji ne dobiju ni ono što im je ugovorom zagarantirano, o radnicima kojima je toga svega dosta i koji žele promjene. Dotični Slovenac radnicima nije ponudio nove ugovore niti im plaća ugovorenu plaću. Možda se vlasnik sa pogonom u Sloveniji ne ponaša kao robovlasnik, ali je našao mjesto gdje to svakako može. Vrijede li radnici išta?  Zar uistinu nemaju ikoga tko bi brinuo o njima u cjelini?

R. B.