Rezolucija Četvrte internacionale iz 1951. predstavlja važan povijesni dokument u kojemu je dana kritička analiza faza revolucije u Jugoslaviji, koja je započela u toku NOB-a i nastavljena nakon završetka rata;  sa 1948. kao jednom od najbitnijih faza u kojoj je konačno raskinuto sa diktatima staljinističke moskovske birokracije. Osim ukazivanja na važnost raskida sa Staljinom – nastalim prvenstvenog zbog autohtonog i masovnog karaktera revolucije koja se nije dala vezati interesima i naredbama moskovske birokracije  –  rezolucija ističe i potrebu obrane revolucije kako od staljinističke birokracije, tako i imperijalizma, ali i ukazuje na neke krupne pogreške, kao i oportunistički karakter rukovodstva KPJ, te naglašava opasnosti koje prijete pokušajima izgradnje socijalizma. Povijesna iskustva kojima smo svjedočili u osnovnim crtama potvrđuju ovdje iznesene zaključke, te snažno naglašavaju važnost ove rezolucije i njezinih pouka za budućnost.

Jugoslavenska revolucija

Usvojena rezolucija na trećem kongresu 4. Internacionale u Parizu, travanj 1951.

1. Pobjednička proleterska revolucija u Jugoslaviji u osnovi je produkt dvaju historijskih faktora: revolucionarne uzavrelosti potlačenih masa koja je izražena u pokretu naoružanih partizana i specifičnoj politici koju je slijedila Komunistička partija Jugoslavije u važnim promjenama smjera objektivnog revolucionarnog procesa.

Pokret mase radnika i siromašnih seljaka protiv imperijalističkih okupatora, u uvjetima ekstremnog zaoštravanja socijalnih proturječja, uvećao je kadrove boreći se za nacionalnu emancipaciju, proširio je na borbu protiv jugoslavenskih eksploatatora, poduzeo prve korake prema njihovoj eksproprijaciji i, na samoj liniji borbe, uništio stari državni aparat na najvećem djelu jugoslavenskog teritorija. Specifična politika KPJ, razlikujući se od svih ostalih komunističkih partija u Europi, prvenstveno pod pritiskom masa, uspješno je prihvatila, a potom i preuzela vodeću ulogu u destrukciji starog buržoaskog državnog aparata.; ozakonila je, a potom uopćila izgradnju novog radničkog državnog aparata; konsolidirala, a potom proširila pobjede proleterske revolucije, odbijajući kapitulaciju pred sovjetskom birokracijom i lansirajući odlučnu borbu protiv birokratskih deformacija jugoslavenske radničke države

Tri faze jugoslavenske revolucije

a.) Prva presudna faza jugoslavenske revolucije bila je prijeđena 29.11.1943. na sastanku drugog             zasjedanja AVNOJ-a  u Jajcu. Ovom prilikom konstituirana je privremena vlada koja je vršila dužnosti na svim područjima koja su osvojili partizani, a koja će uskoro uključivati i većinu Jugoslavije. Konstituiranje ove vlade, koja se temeljila na narodnim komitetima nacionalnog oslobođenja, te koja je nastala 1941. označilo je to da je dvovlašće, koje je postojalo u Jugoslaviji od početka partizanskog ustanka, prevladano. Od sada pa nadalje, više nema ni govora o postojanju centraliziranog buržoaskog državnog aparata u Jugoslaviji;  postoje samo ruševine buržoaske vlasti, kao što su sukcesivne mjere eksproprijacije i konfiskacije ostavile samo ruševine buržoaske imovine. Novi centralizirani državni aparat, zasnovan na narodnim komitetima, koji je AVNOJ počeo izgrađivati, bio je pretežno proleterski državni aparat. KPJ, pošto je osvojila vlast na oslobođenom području, taj je dio Jugoslavije prestao postojati kao buržoaska država; a pod vladom radnika i seljaka napredovala je prema finalnom ispunjenju proleterske revolucije.

b.) Druga presudna faza jugoslavenske revolucije prijeđena je u listopadu 1945., povlačenjem zadnjih dvaju buržoaskih ministara iz privremene vlade[1]. Samo konstituiranje ove vlade 1944. godine bila je samo epizoda u razvoju jugoslavenske revolucije i bila je nametnuta pod pritiskom imperijalizma i sovjetske birokracije. Iako je usporila potpunu pobjedu proleterske revolucije, ova epizoda, ipak nije prekinula njen razvoj. Tijekom tog perioda koalicijske vlade, novi državni aparat baziran na narodnim komitetima bio je proširen na cijelo jugoslavensko područje. Tijekom ovog perioda svi ostaci buržoaske političke moći bili su eliminirani. Povlačenje dvaju buržoaskih ministara iz centralne vlade bilo je samo posljednji izraz  činjenice da je buržoazija kao klasa izgubila vlast i da je novi državni aparat bio socijalno različitog karaktera od onog prijeratne Jugoslavije. Počevši od tog doba, tranzicija između radničke i seljačke vlade i diktature proletarijata bila je završena i Jugoslavija je postala radnička država. Ovo se manifestiralo činjenicom da su pobjede jugoslavenske proleterske revolucije bile uopćene i zakonski konsolidirane 1945-46 od strane Zakona o narodnim komitetima, Zakona o nacionalizaciji sredstava industrijske proizvodnje, rudnika i banaka i Zakona o konfiskaciji vlasništva, te Zakona o agrarnoj reformi i poništenju dugova seljaka, itd.

c.) Treća presudna faza jugoslavenske revolucije prijeđena je 28.6. 1948., razlazom koji se dogodio između Kremlja i KPJ. Nakon konsolidacije pobjeda jugoslavenske revolucije, KPJ je nastavila svoje širenje nacionalizacijom trgovine na veliko i dobrog dijela trgovine na malo; uvođenjem monopola na vanjsku trgovinu; započinjanjem kolektivizacije na selu  i uvođenjem petogodišnjeg plana industrijalizacije i elektrifikacije zemlje. U isto vrijeme su se razvile birokratske deformacije u radničkoj vlasti u Jugoslaviji kao rezultat toga što je država bila ekonomski nazadna kao i staljinističke politike vodstva KPJ, koja je imitirala institucije birokratiziranog SSSR-a. Razlaz između Kremlja i KPJ, te odbijanje KPJ da se podredi sovjetskoj birokraciji otvorili su put prema razbijanju tih birokratskih deformacija. Načelne mjere poduzete u okviru te borbe bile su: konstitucija radničkih vijeća i početak radničkog upravljanja poduzećima; demokratizacija  kooperativa, ukidanje privilegija funkcionera partije i države; decentralizacija izvršnog aparata u ekonomiji; početak demokratizacije kulturnog i ideološkog života, itd.

Potvrđena permanentna revolucija

2. Dinamika jugoslavenske revolucije potvrđuje teoriju permanentne revolucije u svim bitnim točkama:

a. Potvrđuje činjenicu da borba potlačenih masa za nacionalno oslobođenje protiv imperijalizma jedino može uspjeti ako se preobrazi u proletersku revoluciju. Ova preobrazba u Jugoslaviji nije bila izazvana partikularnim ili konjunkturnim faktorima , već je sačinjavala potvrdu opće strategije koju je formulirala Četvrta internacionala za sve zemlje okupirane do strane imperijalizma u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Ako je ta strategija bila uspješno aplicirana jedino u Jugoslaviji, to je onda zbog specifičnog karaktera KPJ koja je bila na čelu pokreta masa.

b.) Nadalje, potvrđuje činjenicu da nazadna zemlja može riješiti historijske zadatke buržoazije (rješenje agrarnog pitanja, eliminacija polufeudalnih ostataka u državnoj vlasti, pobjeda autentične nacionalne neovisnosti, itd.) samo osvajanjem vlasti od strane proletarijata koji je, u takvim uvjetima, primoran uhvatiti se u koštac tih zadataka zajedno s rješavanjem i historijskih zadataka proleterske revolucije.

c.) Potvrđuje činjenicu da je razvoj i širenje proleterske demokracije nakon konsolidacije radničke vlasti i moguć i nužan zbog efektivne borbe protiv antisocijalističkih i birokratskih tendencija koje postoje i koje se razvijaju u radničkoj državi. U ovome se potvrđuje pozitivno historijsko opravdanje sveukupne borbe Lava Trockog i Lijeve opozicije u SSSR-u između 1923. i 1927., također kao i što degeneracija SSSR-a  predstavlja opravdanje u negativnim crtama.

d.) Potvrđuje činjenicu da se pobjednička proleterska revolucija u nazadnoj zemlji, usred neprijateljskog svijeta, nužno razvija kroz rastuće poteškoće i kontradikcije koje se reflektiraju u ekonomskim krizama i sukcesivnim socijalnim napetostima unutar radničke države. Samo internacionalno širenje revolucije i pomoć pružena jugoslavenskoj revoluciji od strane pobjedničkog proletarijata mogu osigurati stvarno i mirno rješenje problema postavljenih od strane industrijalizacije i dragovoljne kolektivizacije na selu.

U istom vrijeme dinamika jugoslavenske revolucije potvrđuje analizu napravljenu od strane Četvrte internacionale u vezi pitanja SSSR-a i staljinizma. Potvrđuje karakter staljinističkih partija kao degeneriranih radničkih partija, jedno prijeko potrebno objašnjenje kako bi se shvatio novi kurs kojim je pošla jugoslavenska revolucija od prekida KPJ i Kremlja. A posebno potvrđuje temeljnu tezu trockističkog pokreta koja zastupa da je staljinizam fenomen karakterističan za period oseke u revolucionarnim borbama masa, te da se on može prevladati jedino novim porastom revolucionarnih borbi. U Jugoslaviji, prvoj zemlji gdje je proletarijat došao na vlast nakon degeneracije SSSR-a, staljinizam više ne postoji kao odlučujući faktor u radničkom pokretu, što nikako ne isključuje njegovu ponovnu pojavu pod određenim uvjetima.

Odnos klasnih snaga na unutarnjem planu

3. Perspektive jugoslavenske revolucije su u osnovi određene odnosima snaga između klasa na nacionalnoj i na internacionalnim arenama.

U Jugoslaviji, radnička je država suočena s rastućim pritiskom od seljačkih posjednika koji traže     način na koji bi prešli iz jednostavne robne proizvodnje na kapitalističku akumulaciju s privatnim prisvajanjem sredstava za proizvodnju. Ova se tendencija razvija automatski i nužno na temelju postojećeg ekonomskog i tehničkog razvoja zemlje i koincidira s čvrstom tendencijom kulaka koji pokušavaju ostvariti spajanje s internacionalnim kapitalističkim tržištem.

Zasad se ove tendencije drže obuzdanima kako slijedi:

a.) pomoću spore modifikacije odnosa socijalnih snaga koja je rezultat industrijalizacije zemlje, brojčanog povećanja proletarijata, njegove kohezije, političke svijesti i njegovog rastućeg prosvjetnog napretka, zahvaljujući početku razvoja proleterske demokracije, itd.

b.) pomoću diferencijacije između samog seljaštva, koja rezultira iz potpore koja je dana od strane radničke države siromašnim seljacima i pomoću razvoja poljoprivrednih kooperativa.

c.)  pomoću mjera prisile koje je poduzela radnička država  sprečavajući razvoj ovog automatskog ekonomskog procesa: prohibicija prodaje i kupnje zemljišta iznad 30 ha; sektor dvojnih cijena; progresivne kvote prisilnih isporuka poljoprivrednih proizvoda (porez u naturi); etc.

Ipak, dokle god industrijska proizvodnja predmeta potrošnje ne osigura seljacima rastući prinos usporedno s rastom poljoprivredne proizvodnje, i dokle god mehanizacija poljoprivrede ne bude sposobna stvoriti zdravu ekonomsku bazu za kolektivizaciju, industrijalizacija će biti vođena usred neprijateljstva i otpora dijela seljaštva. Pod ovim uvjetima jedino svjesna participacija proletarijata u izvršenju  vlasti moći će zaštiti pobjede revolucije u skorom periodu. Jedino znatno širenje postojećih mjera demokratizacije i borbe protiv birokratizacije može osigurati svjesnu potporu proleterskih masa za radničku državu.

Kako god, mjere demokratizacije uvedene 1950. su samo jako sporo, mijenjale stav industrijskog proletarijata, što je rezultat njegovog opravdanog nepovjerenja prema kursu KPJ,  pritiska od gladi i siromaštva radnika i što je rezultat nepoželjnih objektivnih uvjeta za široku revolucionarnu mobilizaciju masa. Potrebe industrijskog proletarijata počele su dolaziti u sukob s inherentnom logikom kursa usmjerenog nadesno kao i sa službenom ideologijom vlade i KPJ. Zbog ove činjenice, odnos snaga između klasa unutar Jugoslavije počeo se mijenjati počevši od 1951., a na štetu proletarijata. Radnička država je bila primorana napraviti seriju ustupaka klasnim neprijateljima, a koja se sastoji uglavnom od sljedećeg:

a. )Ukidanje kontrola cijena i trgovine, dopuštajući ubrzanu privatnu akumulaciju dijela bogatih seljaka i trgovinskih špekulanata.

b.) Oklijevanje s agrarnom  kolektivizacijom i dopuštenje seljacima da se povuku iz određenih vrsta poljoprivrednih kooperativa.

c.) Decentralizacija vanjske trgovine koja prijeti rapidnom potkopavanju državnog monopola vanjske trgovine.

Pod pritiskom imperijalizma i Kremlja

4. Na međunarodnom planu, rastući pritisak vršen je na jugoslavensku revoluciju od strane dva smrtonosna neprijatelja, svjetskog imperijalizma i sovjetske birokracije:

a.) Svjetski imperijalizam želi uništiti pobjede jugoslavenske revolucije, režim diktature proletarijata i kolektivizirano vlasništvo sredstava za proizvodnju u industriji i nad rudnicima. On računa da će uspjeti kroz faze u ovoj igri: prvo, upotrebom političkog i ekonomskog pritiska, a potom otvorenom ili prikrivenom vojnom intervencijom. Njegovi su ciljevi u trenutnoj fazi uključenje Jugoslavije u imperijalistički diplomatski front i u njegove sredozemne vojne saveze. Tim početkom, on traži način da u kasnijoj fazi zadobije pravo na nadgledanje jugoslavenske ekonomije, pravo na investiranje u rudnike i industriju, legalizaciju buržoaskih i sitno-buržoaskih političkih stranaka, umjetno uništenje monopola vanjske trgovine, itd.

b.) Sovjetska birokracija želi svim sredstvima pridonijeti uništenju režima diktature proletarijata nezavisne od Kremlja, a koja je smrtonosna prijetnja utjecaju staljinizma nad međunarodnim radničkim pokretom, te u dugom roku prijetnja birokraciji u Istočnoj Europi i samom SSSR-u. Uništenje jugoslavenske revolucije od strane imperijalizma predstavlja manje zlo Kremlju nego nezavisni razvoj proleterske Jugoslavije. Do sada, sveukupna politika Kremlja prema Jugoslaviji (ekonomska blokada, provokativne vojne demonstracije, propagandne kampanje, etc.) bila je u cilju da se ta zemlje gurne u imperijalistički tabor. Kako god, ova politika je samo pripremanje za sljedeću fazu kontrarevolucionarne strategije staljinizma prema Jugoslaviji koja će se sastojati od pokušaja da se Jugoslavija uključi u sferu utjecaja sovjetske birokracije sredstvima vojne intervencije.

Dugoročno, ovaj neprijateljski, dvostruki pritisak koji je vršen može biti uspješno odbačen jedino svjesnom podrškom svjetskog proletarijata i međunarodnom pobjedom socijalističke revolucije. Za sada, situacija nestabilne ravnoteže između imperijalizma i sovjetske birokracije je dopustila određenu odgodu jugoslavenskoj revoluciji. Ali ova odgoda se odvija, posebno nakon izbijanja rata u Koreji, unutar okvira povećanog paralelnog pritiska koji je vršen na Jugoslaviju, pritiska koji nije neutraliziran dovoljno proširenom međunarodnom proleterskom akcijom za pomoć Jugoslaviji. U ovakvim uvjetima jugoslavenska država našla se primorana napraviti podosta ustupaka neprijateljima na međunarodnom planu. To je vodilo ka oportunističkoj devijaciji u njenoj vanjskoj politici i posebno onoj koju je vodila KPJ (idealizacija UN-a, neutralnost, sitno-buržoaski koncept agresije, pacifistička koncepcija klasne kolaboracije u borbi protiv rata, itd.).

Bez radikalne izmjene odnosa snaga između klasa na međunarodnoj areni, ovoj tendenciji prijeti produbljivanje, a što znači i propast jugoslavenske revolucije. Proturječnost između progresivne evolucije jugoslavenske države u 1950. i evolucije udesno kod njezinu vanjsku politiku koja je, u trenutnoj fazi, izraz je krize izolacije jugoslavenske revolucije; ta će proturječnost iznaći rješenje u kasnijoj fazi na jedan od dva sljedeća načina: ili će se jugoslavenska socijalistička revolucija spojiti s revolucionarnim pokretom i s međunarodnom revolucijom ili će međunarodni ustupci imperijalizmu biti praćeni s ustupcima u samoj Jugoslaviji.

Ali unatoč desnoj devijaciji u vanjskoj politici i unatoč svim ustupcima na koje se već bilo obvezalo prema klasnim neprijateljima u Jugoslaviji, rukovodstvo KPJ i jugoslavenske radničke države ne može mirno ukinuti materijalnu bazu ove države a da ne ukine i sebe. Američki imperijalizam i bogato seljaštvo Jugoslavije imaju samo prijelazni interes u dogovorima s KPJ i s tako iznuđenim koncesijama; njihov temeljni interes zahtijeva uništenje radničke države i vraćanje vlasti buržoaskim političarima koji se već javljaju. Upravo će zbog toga politika KPJ u sljedećem periodu, periodu zaoštrenih socijalnih borbi u Jugoslaviji, biti obilježena njenim neodlučnim centrističkim karakterom koji može naglo promijeniti svoj desni kurs u smjeru avanturističke borbe protiv kulaka i pokušaja da se održi vlast svim sredstvima. U osnovi, pitanje hoće li KPJ biti primorana produbiti radničku demokraciju, korak koji ne može a da nema reperkusije na vanjsku politiku partije, će ovisiti o stupnju stvarne aktivnosti jugoslavenskog proletarijata u radničkim savjetima i narodnim komitetima, ili će, u nedostatku stvarne mobilizacije masa, režim poprimati sve više i više birokratske oblike.

Karakter KPJ

5. Nemoguće je odrediti dinamiku i perspektive jugoslavenske revolucije bez da se u isto vrijeme definira i sam karakter KPJ. Ako staljinizam može biti definiran kao podvrgavanje radničkih interesa bilo koje zemlje interesima sovjetske birokracije, KPJ je, počevši od 1941., ocrtala orijentaciju koja je vodila razlazu 1948. i  zbog te činjenice je prestala biti staljinistička partija u punom smislu riječi. Razlika u orijentaciji KPJ i ostalih KP Europe bila je u prvom redu rezultat pritiska masa. Ali to nije dovoljno da se objasni evolucija u Jugoslaviji. U ostalim zemljama, gdje je revolucionarno vrenje bilo, bar na početku, snažno kao i u Jugoslaviji (Španjolska 1936., Grčka 1944.), KP su poduzele dijametralno suprotni smjer od onoga što ga je poduzela KPJ. Razlika u orijentaciji između KPJ i ostalih KP Europe mogla je nastati jedino zbog interakcije između revolucionarnog pritiska masa i promjena strateških koncepcija koje su one proizvele u vodstvu KPJ pod povoljnim uvjetima, a kojima treba dodati i odsutnost kontrole kremaljskog aparata.

U prvoj fazi, ove promjene su se izrazile kroz pokušaj vodstva KPJ da pomiri interese jugoslavenske revolucije sa interesima sovjetske birokracije (1941. do početka 1948.). Iz tog razloga, dok je ostajala unutar međunarodnog okvira staljinističke politike i dok je javno i bez rezerve prihvaćala unutarnju i vanjsku politiku sovjetske birokracije, KPJ se, međutim, diferencirala u to vrijeme od staljinističke politike u sljedećim točkama:

a.) Stvaranje, 1941. narodnih komiteta za nacionalno oslobođenje i proleterskih brigada u partizanskom pokretu.

b.) Odbijanje kolaboracije, 1942. s Mihajlovićevim četnicima i s buržoaskom vladom u egzilu.

c.) Orijentacija, 1943. prema stvarnom preuzimanju vlasti od strane KPJ i konstitucija aparata nove države, radničkog tipa.

d.) Eliminacija, 1945., unatoč dogovorima ‘Velike trojice’, posljednjih tragova buržoaske vlasti u zemlji i dovršetak proleterske revolucije.

e.) Nastojanje vanjske politike i ekonomske orijentacije manje ovisne od Kremlja od ostalih zemalja u tampon zoni.

Akumulacija ovih akcija, popraćena s inicijalnom privatnom kritikom cjelokupne staljinističke politike (značajno: kritika pretjeranih privilegija vrhovnih funkcionera SSSR-a; kritika odnosa ekonomskog porobljavanja nametnutog zemljama tampon zone; kritika politike francuske, talijanske i grčke KP, za vrijeme ‘oslobođenja’, itd.), vodila je prema preventivnom razlazu Kremlja s KPJ. Ovaj razlaz bio je neminovan zbog nepomirljivosti interesa između jugoslavenske revolucije i sovjetske birokracije.

S početkom tog razlaza otvorena je druga faza diferencijacije između KPJ i staljinizma. Napredujući na čisto empirijski način, KPJ je uspješno naglasila:

a.) Podređivanje internacionalnog komunističkog pokreta interesima Kremlja i porazi radničkom pokretu nekoliko zemalja koji su uzrokovani tim podređivanjem.

b.) Totalni politički, ekonomski, vojni i kulturalni ‘zahvat’ sovjetske birokracije prema  zemljama tampon zone i njegove strašne posljedice za radničke mase tih zemalja.

c.) Temeljnu orijentaciju sovjetske birokracije prema podjeli svijeta kroz uspostavu suživota s imperijalizmom i korištenjem radničkog pokreta kao zamjenu u tu svrhu.

d.) Degeneraciju SSSR-a kao rezultata izolacije prve radničke države i njenog zaostalog karaktera, te formiranje privilegirane birokratske kaste koje je uzurpirala svu moć u SSSR-u.

e.) Opasnost od birokratizacije u svakoj proleterskoj revoluciji, opasnost s kojom se može boriti jedino povećanjem radničke demokracije.

f.) Nužnost rekonstruiranja radničkog pokreta u nekolicini zemalja.

Centristička politika i ideologija

Početkom tog razdoblja  KPJ je prestala biti polu-staljinistička partija i razvila se u centrističku partiju, nošena prema vlasti zahvaljujući revolucionarnim masama. S druge strane, za partiju su karakteristične desno-oportunističke devijacije, od kojih su najbitnije :

a. Empirijski karakter ideološkog razvoja koji još nije obuhvatio u punom smislu lenjinističku koncepciju prirode naše epohe.

b. Pragmatični i neprincipijelni karakter vanjske politike KPJ s tendencijom opravdavanja diplomatskih manevara jugoslavenske države.

c. Podcjenjivanje međunarodnog radničkog pokreta i nedostatak razumijevanja teorije permanentne revolucije kao cjeline.

d. Odsutnost prava na formiranje struja unutar KPJ.

e. Oportunistička koncepcija izgradnje revolucionarni partija u svijetu (generalizacija jugoslavenskog iskustva, podcjenjivanje važnosti programa, itd.)

f. Od desnog skretanja u jugoslavenskoj vanjskoj politici, pragmatična elaboracija teorije državnog kapitalizma na slučaju SSSR-a pridružila se neo-reformističkim koncepcijama o novima formama kapitalizma, itd.

Samo modifikacija međunarodnog odnosa snaga između klasa, porast svjetskog revolucionarnog pokreta, pomoć i bratska kritika tog pokreta te rastuće  razumijevanje kod dijela vođa i kadrova KPJ, omogućiti će da se izbjegne kristaliziranje na krivim pozicijama koje može voditi likvidaciji naprednih postignuća jugoslavenske stvari.

Već sada, zauzete pozicije kao rezultat korejskog rata, djelomice pokvarile su učinke jugoslavenske stvari u međunarodnoj krizi staljinizma; u ovim uvjetima  i u nedostatku dovoljno snažnog revolucionarnog međunarodnog rukovodstva, nije isključeno da staljinizam ponovno  zadobije uporište u vrhu KPJ.

U vezi s time, pozicije i stav koji KPJ zauzima prema trockizmu- bilo otvoreno ili pokušajima ignoriranja ima  znatnu političku važnost. Ovdje se ne radi samo u historijskom ispravljanju prošlosti; ovo je test koji će pokazati hoće li radnička struja koja je izronila iz  iz kritike staljinizma, uspjeti u vezivanju s tradicijom i programom boljševizma, i tako konačno i odlučno svladati staljinizam.

Zadaci 4. Internacionale

6. Zadaci Četvrte internacionale u vezi jugoslavenske revolucije su doneseni u okviru njezine   generalne strategije, prilagođavajući svoju analizu karakteru jugoslavenske države i KPJ:

a.) Četvrta internacionala bezuvjetno brani pobjede jugoslavenske revolucije protiv svjetskog imperijalizma i protiv sovjetske birokracije. Ona poima ovu obranu i kao strateški zadatak- spoj međunarodne revolucije s jugoslavenskom revolucijom- i kao neposredni taktički zadatak : mobilizaciju međunarodne revolucionarne avangarde i proleterskih masa svih zemalja za konkretne akcije u obranu pobjeda jugoslavenske proleterske revolucije.

Ova obrana ne može doći u sukob s interesima svjetske revolucije kojih su dio i oktobarske pobjede. Četvrta internacionala će također osigurati obranu protiv bilo kakvog pokušaja unutarnjih snaga da iskoriste Jugoslaviju protiv interesa svjetske revolucije.

b.) U slučaju rata sovjetske birokracije protiv Jugoslavije, Četvrta internacionala će biti za obranu Jugoslavije, a protiv kontrarevolucionarne akcije Kremlja. Na ovoj politici, utemeljenoj na interesima svjetske revolucije, inzistirati će se bez obzira na svu materijalnu pomoć koju eventualno Jugoslavija primi od kapitalističkih zemalja. U slučaju produženja sukoba ova pozicija će biti preispitana  za svaku specifičnu okolnost.

c.) Četvrta internacionala će pokušati uključiti KPJ u akcije ujedinjenog fronta za posebne ciljeve. Svaka od tih akcija pretpostavlja naš načelni dogovor obzirom na cilj koji treba postići, te ne može ni u kojem slučaju eliminirati pravo internacionalnog revolucionarnog pokreta na kritiku politike jugoslavenske vlade i KPJ. Praktična vjerojatnost realizacije takvih akcija je strogo ograničena zbog trenutno desnog kursa KPJ.

d.) Četvrta internacionala vjeruje da se jedan od njenih načelnih doprinosa konsolidaciji pobjeda jugoslavenske revolucije sastoji u iskrenoj i beskompromisnoj kritici svih političkih pogrešaka i oportunističkih devijacija na strani KPJ. Ove kritike bi trebalo shvaćati kao polazišnu točku konkretnih iskustva međunarodnog radničkog pokreta koja moraju biti podijeljena i s KPJ kao i ona svojstvena iskustva jugoslavenske revolucije;  one trebaju ići za time da prinude jugoslavenske komuniste na zamjenu njihovog trenutnog oportunističkog rukovodstva revolucionarnim rukovodstvom koje bi u praksi primijenilo politiku koja odgovara i interesima međunarodnog proletarijata i koja čuva jugoslavensku revoluciju; prekid s imperijalističkim diplomatskim frontom, zaustavljanje ekonomske i političke koncesije imperijalizmu, efektivno mobiliziranje radnika i siromašnih seljaka protiv kulaka i špekulanata, produbljivanje radničke demokracije, slobode diskusije, okupljanja i tiska za sve struje u radničkom pokretu koje se baziraju na proleterskoj vlasti u Jugoslaviji, podupiranje međunarodnog radničkog pokreta i davanje istinske potpore stvarnom revolucionarnom regrupiranju.

Kritika pozicija u prošlosti

7. Dužnost je Četvrte internacionale da kritički preispita, u svjetlu događaja koji su se odvili nakon 1948., svoju prošlu analizu jugoslavenske revolucije i samu dinamiku te revolucije čiji su događaji smješteni pod novim svjetlom.

Od 1942. Četvrta internacionala je, općenito, točno predviđala pokret jugoslavenskih partizana i građanski rat koji se razvio kao njegova posljedica. Ova se točna analiza nastavila i do početka 1946. Od tada nadalje, Internacionala je počinila ozbiljne pogreške u ocjenjivanju s obzirom na jugoslavensku revoluciju; one se sastoje u izjednačivanju jugoslavenskog razvoja kao onog u drugim zemljama tampon-zone; u brkanju KPJ sa staljinističkim partijama onih zemalja u tampon-zoni; u pogrešnoj hipotezi da je KPJ zaustavila revolucionarni pokret  masa i da je novi centralizirani državni aparat koji je izgrađen zapravo buržoaski državni aparat u svojoj strukturi, unatoč eliminaciji buržoazije iz ekonomskog i političkog života zemlje, što je bilo uočeno od strane Internacionale.

Nakon prekida KPJ i Kremlja, Četvrta internacionala bila je jedina tendencija u internacionalnom radničkom pokretu koja je odmah razumjela napredni značaj i historijsku važnost ovog događaja i koja je pokrenula međunarodnu kampanju za obranu Jugoslavije; povezala je analizu koju je napravila za uzroke raskida s analizom koju je napravila prije 1946. o širini revolucionarnog masovnog pokreta u Jugoslaviji. Kampanja za obranu Jugoslaviju bila je, ipak, dijelom spriječena odlaganjem Internacionale da prizna karakter Jugoslavije kao radničke državu. Ovo odugovlačenje je bilo u osnovi izazvano pogrešnom procjenom o prirodi centraliziranog državnog aparata uspostavljenog 1945.

Ove razne pogreške u ocjenjivanju bile su uzrokovane sljedećim:

a.) Odsutnošću preciznih informacija o jugoslavenskim događajima i institucijama počevši s godinama 1945-46.

b.) Odsutnošću svakog javnog diferenciranja KPJ u odnosu na sovjetsku birokraciju  i staljinizmom prije 28.6.1948.

c.) Činjenicom da je točna opća analiza primarno kontra-revolucionarne uloge sovjetske birokracije u tampon-zoni uzrokovala da Internacionala izjednači a priori, bez odvojene analize svakog slučaja posebno, politiku KP-a s onom birokracije (to nije samo bilo pogrešno u slučaju Jugoslavije, već i Kine).

Lekcija koja je naučena iz ovih pogrešaka pri ocjenjivanju je da je prijeko potrebna konkretna i precizna analiza nacionalnih posebnosti u razvoju radničkog pokreta svake zemlje. Međutim, u našoj epohi su važni zakoni razvoja za dijelove svijeta ili za cijeli svijet, ti zakoni nikad ne mogu biti  zamijenjeni  partikularnom analizom svake zemlje u određivanju točne kratkoročne revolucionarne politike.

Brzina i jednoglasnost kojom je Četvrta internacionala mogla, odmah nakon 2.6.1948. , napraviti preokret u obrani Jugoslavije, kao i konkretno ponašanje koje je slijedilo i okarakteriziralo  evoluciju KPJ od tada, te dokazalo da te pogreške u evaluaciji nisu nikada nastale zbog pogrešne generalne koncepcije, već su se dogodile unatoč točnoj evaluaciji Četvrte internacionale o prirodi staljinizma i njegovom dijalektičkom odnosu s masovnim pokretom. Jedino u svijetlu ove procjene jugoslavenska revolucija postaje shvatljiva i poprima svoj puni značaj kao bitna faza u svjetskoj krizi staljinizma.

 

Izvor: Fourth International, Vol.12 No.6, November-December 1951, pp.200-207.; Marxists Internet Archive

Prijevod i prilagodba : Radnička borba

Jugoslavenska revolucija - rezolucija Četvrte internacionale iz 1951, 5.0 out of 5 based on 4 ratings