Razgovarali smo s predsjednikom Nezavisnog sindikata Brodosplit Zvonkom Šegvićem.

Radnička borba: Što biste rekli, kako se razvijala situacija u Brodosplitu u posljednje dvije godine, od donošenja Vladinog prijedloga privatizacije brodogradilišta?

Zvonko Šegvić: Odluka o privatizaciji brodogradilišta nije bila odluka Europe, nego Vladina odluka. Od 1991. imamo demagogiju kako je državno vlasništvo nevaljalo. Tu se ne radi o problemu vlasništva nego o problemu načina upravljanja. Onome kome bi ta opasna floskula o tome kako je država loš vlasnik poslala bi poruku onome tko bi došao na čelo – radi šta hoćeš. Mi smo zadnjih 40-tak godina napravili 25 najboljih brodova na svijetu; oni su dobili međunarodnu nagradu za brod godine. Brodogradnja nije visoko profitabilna i to nije njezina zadaća; ona mora oko sebe vezati poduzeća i druge stvari koje imaju interes u nju ulagati i zato je brodogradnja upala u probleme. Nikad velika brodogradilišta nisu u privatnom vlasništvu; to je miješano vlasništvo. Najbliža nama, Italija ima brodogradilišta 99 % u državnom vlasništvu. Dakle nije Europa tu puno pritiskala, ali i da jest zašto bi nam ona sve određivala kad nismo u Europskoj uniji?

Radnička borba: Jednom dijelu ljudi iz Europe bi odgovaralo da se ugasi brodogradnja?

Zvonko Šegvić: Sve je jasno. Konkurencija je Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska, no Nijemci i Španjolci nisu ikada napravili brod godine. Trenutno se izgrađuje najskuplji brod do sada, a raspravlja se ima li smisla zadržati brodogradnju ili ne. Dok se nama zabranjuju poticaji, u tom istom trenutku Njemačka je poticala svoju auto industriju, a Francuska brodogradnju. Europa je zajednica ravnopravnih naroda; malo sutra!

Radnička borba: Kako je čitava stvar oko privatizacije izgledala iz Vaše perspektive? Imali smo prvi, pa drugi krug neuspješne privatizacije…

Zvonko Šegvić: Meni se stalno spočitava da sam protiv DIV-a. To je veliko ime malih mogućnosti. Sa ovima koji su ponudili kupnju brodogradilišta nikad se ona neće realizirati ako se ne desi politička odluka. A znate zašto? Zapravo, oni koji ih žele kupiti, nemaju novaca.

Bez obzira koliko je Brodosplit dužan ili nije dužan, ja bih Vam sad mogao 15 minuta nabrajati koliko je toga 1991. oduzeto vlasništvu Brodosplita; evo samo nekoliko njih: prostor gdje je bila Jugoplastika, ovo parkiralište, ove zgrade, rukometni klub, 2600 stanova…I to je sve uzeto, a sada netko nešto daje Brodosplitu! Ja ne znam ima li obitelji u Splitu koja nije radila u Brodosplitu…

Radnička borba: Što u ovoj situaciji realno može učiniti sindikat odnosno radnici?

Zvonko Šegvić: Ja sam na čelu najvećeg sindikata u Brodosplitu. Razgovarao sam sa radnicima što se može napraviti. Vrlo malo; ljudi više ne vjeruju ni sindikatima ni političkim strankama.

Ja ću napraviti apsolutno sve, a znam da će me jedan dio ljudi sigurno podržati, da Brodosplit ne ode u onu povijest koju mu je Europa i politička vlast namijenila.Već se 10 godina priča da Splitu ne treba Brodosplit; da je to gutač novca. Do zadnje ćemo kapi krvi braniti Brodosplit šta bilo da bilo…

Radnička borba: Kakvo je raspoloženje među radnicima?

Zvonko Šegvić: Radnici su uplašeni. Sve što misle, ako ih pozoveš, reći će – otkaz. Onaj dio škvera koji ima posla i koji radi se još nekako drži, a oni koji su na čekanju su u panici. Opterećeni kreditima i brigom za budućnost, na kraju krajeva kako se osjeća čovjek koji ne zna kada se sutra probudi hoće li imati posao.

Radnička borba: Često se žalite na novinare…

Zvonko Šegvić: Poseban je odnos novinara sa HRT-a i Nove TV prema brodogradnji. To je takva količina neznalica koja ne zna o čemu govori, ali apsolutno uzimaju sebi za pravo da rade na nepošten i nekorektan način, a mi plaćamo pretplatu da ih gledamo. Na primjer, nedavno je jedan novinar, koji je prešao sa HRT-a na Novu TV, govoreći o državnoj potpori zbrajao umjesto da oduzima i prikazivao dug brodogradilišta kao dvostruko veći nego što jest. Tu je u posljednje vrijeme i Slobodna Dalmacija koja piše protiv opstanka brodogradnje, očito se želi dokazati da za brodogradnjom nema potrebe. Ovo je sukob radnika i kapitala; oni koji su u brodogradilištima gradili afere umjesto brodova imaju podršku države. Nije se sasjekla i sankcionirala prva afera koja se dogodila (a ja sam ju prijavio i bio sam svjedok na sudu), a onda se vidjelo da ovo dobro prolazi, pa onda idemo dalje…

Kada je bio velik prosvjed ovdje u Splitu niste ga mogli vidjeti nigdje u novinama. Ja sam bio prisutan kada su se novinari svađali sa policijom koliko je bilo prisutno ljudi. Policija je govorila istinu, a novinari su pod svaku cijenu željeli smanjiti tu količinu ljudi. Kada je prošle godine nagrada za najbolji brod na svijetu otišla Brodosplitu, novinari su veću pozornost posvetili pitanju je li i kakve je Jelena Rozga imala gaćice. To im je važnije od činjenice da je 4000 radnika napravilo jedan takav brod; toliko o medijskom pristupu.

Iz devetog broja časopisa Radnička borba