Subotnji prosvjed na Trgu bana Jelačića u kojemu je sudjelovalo nekoliko tisuća prosvjednika i članova sindikata, među kojima i članovi Radničke borbe koji su tom prilikom podijelili nekoliko stotina primjeraka časopisa i letaka s porukom solidarnosti europskih organizacija u borbi protiv EU neoliberalizma, predstavljao je nesumnjiv korak naprijed za radnički i antikapitalistički pokret. Usprkos izostanku konkretnih zahtjeva i stavljanja problematike u Hrvatski kontekst, te jasno istaknutih ciljeva, prosvjed je uspio postići masovnost s kojom možemo biti zadovoljni. To je simptom postepenog prelaska socijalnog pokreta u viši stupanj. Prije samo nekoliko godina, kada je naša organizacija započinjala sa svojim radom, kritika kapitalizma nije u medijima i širem javnom prostoru mogla dobiti gotovo nikakvu pozornost, niti je bila tretirana ozbiljno. Danas, u velikoj mjeri zahvaljujući i učincima globalne krize, sve veći broj ljudi postaje svjestan problematičnosti samog sistema, dakle ne samo pojedinaca na njegovom vrhu, te potrebe njegove promjene. Subotnji prosvjed u tom pogledu jasno pokazuje razvoj svjesnosti radničke klase u proteklom periodu. Istovremeno, smatramo našom dužnošću da ukažemo na neke nedostatke, pogreške i strategije koje ne smatramo ispravnima a koje su se mogle zamijetiti.

Svi koji žele društvenu promjenu trebali bi razumjeti da je prosvjed sam po sebi ne može ostvariti. On zasigurno može predstavljati korak naprijed u smjeru organizacije, radikalizacije i uključivanja širih slojeva u pokret, no on u principu ne može niti stvoriti dovoljan pritisak na vladajuće slojeve kako bi se ispunili zahtjevi potlačenih, a kamoli ukinuti postojeći sustav. Ovdje ne mislimo samo na tradicionalne oblike prosvjeda, već i na one koji uključuju okupacije trgova, popraćenih oblicima samoorganiziranja naroda. Usprkos svom značaju arapskih revolucija kojima smo imali priliku svjedočiti, u kojima je iskazivanje nezadovoljstva u obliku prosvjeda uglavnom imalo ključnu ulogu, one predstavljaju zapravo polovične i nezavršene revolucije, u kojima revolucija nije prešla iz svoje početne u višu fazu. Mase su se stavile u pokret, u borbama često koristile metode neposredne demokracije, ostvareni su neki neposredni politički zahtjevi, no u suštini ono što se dogodilo jest da je jedna vladajuća politička garnitura zamijenjena drugom, a pozicije kapitala i dominacija kapitalista, kao i sustav u cjelini, ostali su neugroženi. Još negativniju bilancu dobili bi promatranjem prosvjednih/okupacijskih pokreta koji su se postepeno iscrpili. No, bilo bi pogrešno tvrditi kako je organiziranje prosvjeda pogrešno ili kako oni nemaju smisla. Pitanje je samo što poduzeti sljedeće i kakvu strategiju usvojiti. Kako polazeći od ovog trenutka omogućiti preduvjete za ostvarenje promjene društva? Ovo je pitanje od presudne važnosti – što nakon subotnjeg prosvjeda?

Smatramo da je od presudne važnosti pokret prenijeti na radna mjesta – prvu frontu u sukobu između rada i kapitala. Organizirana radnička klasa putem svojih sindikalnih organizacija jedina ima moć da štrajkovima u industriji, te paraliziranjem prometa i usluga onemogući normalno funkcioniranje ekonomije i osigura ispunjavanje svojih zahtjeva, a time i nanese ozbiljne udarce postojećoj vladavini krupnog kapitala. Taj zahtjev je povezan i s jednom od najvažnijih potreba u radničkom pokretu – da se pojedinačne borbe radnika povežu i prenesu na opću razinu. U ovome trenutku one su izolirane na razini pojedinih poduzeća i zbog toga ne mogu iskorijeniti zajedničke uzroke problema.Dok ne postoji jedinstveno istupanje radnika na razini cijele zemlje propadanja pojedinih poduzeća, neisplaćivanja plaća i gašenje proizvodnje se neće moći zaustaviti. Sljedeći kratkoročni cilj socijalnog pokreta stoga bi trebao biti organiziranje generalnog štrajka, što je od jednog dijela sudionika prosvjeda bilo prepoznato i istaknuto. Većina sindikalnih rukovodioca, dakle neki i od onih koji su bili prisutni na ovome prosvjedu, do sada je poduzimala sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe organiziranje generalnog štrajka; povremeno njime prijeteći, no istovremeno ga sabotirajući. S jedne je strane potrebno da socijalni pokret javno vrši pritisak na rukovodstva kako bi se krenulo u generalni štrajk. Ukoliko će se manifestacije slične prosvjedu u subotu uspješno nastaviti od najvećeg je značaja da se na njima otvoreno poziva na generalni štrajk i zahtijeva njegovo organiziranje. S time povezano, izuzetno je važno pokušati organizirati sindikalnu bazu, tj. obične radnike, kao opoziciju pasivnosti rukovodstava. Potrebno je da zahtjevi za generalnim štrajkom dolaze od samih radnika uključenih u sindikate i da se poljulja utjecaj sindikalne birokracije. Značajan doprinos u tom smjeru bila bi direktna agitacija ispred poduzeća na kraju radnog vremena putem masovne distribucije materijala u kojima bi se dokazivala nužnost generalnog štrajka. Kako bi se to izvelo u zadovoljavajućem opsegu potrebna je uključenost velikog broja aktivista, u što bi se trebali uključiti prvenstveno studenti i mlađi ljudi prisutni na proteklom prosvjedu.

Što se tiče nastavka prosvjednih aktivnosti naš je stav da u svakom slučaju treba odustati od prosvjednih šetnji i okupacije prostora koji imaju samo simbolično značenje i usredotočiti se na masovne napade na institucije koje predstavljaju centre političke moći, kao Sabor i Vlada u toku zasjedanja, kako bi se oštro pritisnulo i dovelo u paniku pripadnike političke elite.

Koliko god da je pojava plenuma od prvorazrednog značaja za socijalni pokret i samoorganizaciju širokih narodnih slojeva bez koje nema revolucije izuzetno je bitno da njihov nastanak proizađe iz prirodnog razvoja pokreta i njegovih potreba. Pokušaj stvaranja plenuma na umjetan način, kada nisu ispunjeni potrebni preduvjeti, na temelju inicijative pojedinih skupina, već se u kratkom roku pokazuje kao kontraproduktivan, te predstavlja opasnost za daljnji razvoj pokreta. To je ono čemu smo nažalost imali prilike svjedočiti na prosvjedu. Uz loše tehničke uvjete, preuranjenost i umjetni karakter cijelog pokušaja (koji je nastao odlukom posebne skupine, a ne na temelju potrebe čitavog pokreta) pokušaj organiziranja «plenuma» doveo je do postepenog osipanja prosvjeda, te okupljanja manjine pojedinaca, većinom studenata, oko plenumske ideje. U takvim okolnostima, a u kombinaciji s tehničkim ograničenjima uslijed kojih nije moguća ozbiljna diskusija i participacija, «odluke» koje su na taj način donesene ne odražavaju pravo stanje stvari, niti imaju neku realnu težinu. Velika opasnost od ovakvih preuranjenih pokušaja dolazi odatle što kompromitiraju ideju plenumskog organiziranja, te otežavaju njegove buduće pokušaje. Naravno, nema ništa loše u tome da se tokom prosvjeda omogući rasprava i iznošenje stavova svima koji su za to zainteresirani. No, to je potrebno strogo razlikovati od plenuma u pravom smislu riječi koji predstavlja organ samoorganiziranja masa, na kome su mogu donositi odluke koje predstavljaju interese čitavog pokreta i izražavaju njegovo trenutno raspoloženje, te koji je moguće pokrenuti tek na potrebnom stupnju radikalizacije mase, a uz to nastojati povezati uz oblike radničkog organiziranja na radnim mjestima.

Kao što je potrebno nedvosmisleno istaknuti konačan cilj društvene promjene – za nas je on jednak ukidanju kapitalizma, a ne samo neoliberalizma kao jednog od njegovih oblika – jednako je potrebno postaviti konkretne neposredne zahtjeve. Jedino tako pokret za revoluciju može imati realnu osnovu i povezati se s materijalnim potrebama, a time i životima, stotina tisuća običnih radnika. Temeljni problemi svakog radnika su pronalaženje posla, isplata svih plaća za koje se radilo, sigurnost radnog mjesta, te zadovoljavanje svih životnih potreba na osnovu vlastitog rada. Ukoliko ostanemo samo na apstraktnoj kritici sistema i njegovih institucija ili naglasak stavljamo prvenstveno na to koliko je direktna demokracija «bolja» od predstavničke i sadašnjeg sistema nećemo se povezati s potrebama običnih ljudi. Potrebno je povezati sadašnje probleme radnika s ciljem ukidanja kapitalizma, odnosno sagraditi most između jednoga i drugoga. Neposredni materijalni zahtjevi bi trebali biti postavljeni na središnje mjesto. Iz njih bi zatim, uslijed potrebe njihove potpune provedbe i zaštite, trebalo dokazivati potrebu radikalne promjene ekonomije i političkih odnosa. U tom smislu Radnička borba se zalagala i dalje će se zalagati za sljedeće neposredne principe, težeći da oni postanu ugrađeni u ciljeve čitavog socijalnog pokreta:

– Bez izuzetka ukinuti svaku privatizaciju kod koje su uočene nepravilnosti, te konfiscirati svu imovinu i zaradu stečenu na taj kriminalni način. Na taj način stečeno financijsko i industrijsko bogatstvo preusmjeriti u pokretanje proizvodnje, te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne

– Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme i prisiljavaju na prekovremeni rad, nakon prve neisplaćene plaće i bez obzira na eventualna opravdanja poslodavaca

– Preuzimanje velikih propalih poduzeća od strane države uz uspostavu radničke kontrole. Tako se može zaštiti na tisuće radnih mjesta, poduzeća spasiti od propasti i rekonstruirati, te putem radničkog nadzora onemogućiti daljnje cvjetanje kriminala i zakulisnih igara.

– Osiguravanje da plaće ispod jasno određenog minimuma svojim rastom prate rast životnih troškova.

– Skraćivanje radnog tjedna bez smanjivanja plaća, kako bi se, između ostaloga, omogućilo povećanje zaposlenosti – Prevladavanje recesije omogućeno opterećivanjem samo najbogatijih pojedinaca koji ne žive od svojega rada, bez ikakvih dodatnih opterećivanja radne populacije. Radnici ovu krizu nisu izazvali i oni je ne smiju ni plaćati.

– Uvođenje ekstremno progresivnog poreza za bogate koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih.

– Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, profit, kamata, dionice)

– Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije

– stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije

– Potpuni prestanak svake privatizacije, posebno – ukidanje mjera usmjerenih prema privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa; nacionalizacija najznačajnijih strateških sektora, posebno energetike

– Stvaranje organa radničke kontrole nad industrijom

Navedeni zahtjevi predstavljaju samo prve konkretne korake prema zaštiti radnika u vidu nanošenja strateških udaraca vladavini kapitala i jačanju pozicija radničke klase. Nište ne bi bilo više pogrešno nego smatrati kako se samo na temelju njih ili još nekih reformi može ostvariti konačan cilj ukidanja kapitalizma. Kapitalizam predstavlja društveno – ekonomsku formaciju koja se zasniva na izrabljivanju radnika od strane kapitalista, pri čemu se navedeni odnos i raspodjela moći koju stvara prenose na sve druge oblike društvene stvarnosti – prije svega na političke odnose. Da bi promijenili postojeće društvo potrebno je stoga ukinuti korijen na kojemu se zasniva : kapitalistički način proizvodnje, a to u konačnici znači eksproprijaciju kapitalističke klase, preuzimanje tvornica i čitave ekonomije od strane radničke klase putem direktnodemokratskih organa. To također znači i ukidanje postojećih političkih institucija i prelazak vlasti u ruke radne većine društva, putem sistema radničkih vijeća. Tu se u punom smislu riječi radi o revoluciji – radikalnoj društvenoj promjeni koja ukida postojeće društvo, te koja se nipošto ne može svesti na nekakav skup reformi.

Već se sada u socijalnom pokretu snažno počinje osjećati ozbiljan nedostatak prepoznatog programa oko kojega bi se izvršilo okupljanje svih nezadovoljnih, kao i postojanja čvrste i dovoljno masovne političke organizacije koja bi mogla artikulirati pokret i zastupati njegove interese, kao i njegov konačni cilj. Bez nastanka snažne radničke partije borba protiv postojećeg sistema neće moći prijeći u višu fazu. Osnovni napori Radničke borbe usmjereni su upravo prema ovome cilju. Pozivamo sve pojedince i organizacije koji se s nama slažu u pogledu ove potrebe kao i neposrednih ciljeva, bez obzira na neslaganja oko pojedinih specifičnijih pitanja, na otvorenu i slobodnu diskusiju u cilju pokretanja zajedničke suradnje i jačanja socijalnog pokreta.

Izvršni komitet Radničke borbe