Radnici Autoprijevoza Sinj Ivan Ćupić, Slavko Bračulj i Igor Tokić započeli su u srijedu štrajk glađu zbog redovnog otkaza ugovora o radu kojega im je potpisao direktor Jakov Jerkan. Radnici su se smjestili u maloj prostoriji gdje su napravili krevete kako bi tamo prebivali za vrijeme štrajka. Istu večer direktor Jerkan poslao je na radnike dvojicu zaštitara kako bi izbacili radnike. Kad su došli zaštitari, pokušali su ih izbaciti, ali bez uspjeha pa se nakon toga jedan od zaštitara sjetio da radnike zaključa u toj prostoriji kako ovi ne bi mogli van. Bila je to ideja direktora koji im je i dao ključ. Radnici su ubrzo nakon toga pozvali policiju nakon čijeg dolaska su se zaštitari povukli. U međuvremenu su za ovo doznali i drugi sindikalisti i građani koji su došli radnicima u posjet. Od četvrtka ujutro nastavili su dolaziti razni pojedinci te razne udruge i grupe građana kao znak potpore radnicima. Iako je bilo zahtjeva da, za njihovo dobro, odustanu od štrajka glađu jer je opasan po život, radnicima nije padalo na pamet da odustanu. Sigurno su imali u sjećanju i slučaj njihovog kolege Branka Norca koji je također štrajkao glađu te mu je tada obećano brzo rješavanje problema. Ubrzo nakon toga je vraćen na posao. Građani, predvođeni crkvom odlučili su održati skup potpore ovoj trojici štrajkaša u ponedjeljak u 11 sati na kolodvoru. Tim skupom bi se također izrazio i prosvjed protiv nefunkcioniranja institucija sustava jer se sumnja da se kroz privatizaciju Autoprijevoza događao kriminal velikih razmjera.

Ipak, dan kasnije, u petak oko 16 sati, radnici su prekinuli štrajk glađu zbog ozbiljnog pogoršanja zdravstvenog stanja jednog od štrajkaša. Došla je hitna pomoć te im je preporučeno da se odmaraju i uzimaju hranu. Sindikalist Matijašević razgovarao je s Kalmetom koji preuzeo obvezu rješavanja pitanja otkaza (prihvatljive otpremnine ili povlačenje otkaza). Međutim, neovisno o tome skup za ponedjeljak će se održati. Također organizatori pozivaju što veći broj građana Sinja i cijele Cetinske krajine da dođu uz poruku da će skup biti apolitičan.

Iz ove žalosne priče nužno je uočiti nekoliko stvari. Prvo, nedostatak organizacije, plana, strategije među radnicima (ne samo štrajkašima već i ostalim radnicima u Autoprijevozu) što je rezultiralo očajničkim potezima te se završilo vrlo brzo. Drugo, ‘spremnost’ građana da pomognu, dakle solidarnost. Međutim, ova ‘spremnost’ je pod upitnikom. Građani će održati skup potpore i on će biti apolitičan. Skup potpore znači da će se građani okupiti i međusobno pričati o stanju u tom poduzeću, a što niti uprava niti političari neće uzeti za ozbiljno. Nadalje, skup ne može i ne smije biti apolitičan. Sve što se tiče života pojedinca (u ovom slučaj rada, a time i njegova života) stvar je politike. Po ovome ispada da se čovjek ako je egzistencijalno ugrožen može se buniti, ali u granicama normale, dobrog ukusa i ne smije izražavati političke stavove. Treće, općenita situacija vezana uz radnike koja potiče na poteze poput štrajka glađu. Očajnički potez poput štrajka glađu je jedan od najlošijih poteza koji radnik može učiniti, a mi ovdje viđamo sve više takvih slučajeva. Radnik time ruši svoje dostojanstvo (pokazujući upravi da je on toliko nemoćan, što uvelike pridonosi rušenju dostojanstva, da nije spreman na išta sem da gladuje), duboko se pasivizira i, napokon, daje moć direktoru. Štrajk glađu rezultira time da je radnik izuzetno iscrpljen, nemoćan ni za što, a kamoli da se bori i solidarizira građane. Građani počinju žaliti radnike te umjesto da se svi odupru takvoj politici poduzeća, oni održavaju skupove i tješe štrajkaše kako je život svetinja i da ništa nije vrijedno dovoditi život u opasnost. Ovi radnici, kao i svi prije nego što imaju u planu štrajk glađu, trebali bi se radije organizirati te koordinirano pobuniti. Ukoliko bi, na primjer, uradili neki čin koji bi rezultirao nasiljem uzrokovanim radničkim nezadovoljstvom, bilo da direktor šalje zaštitare i policiju, bilo bi to potpuno opravdano, a i time bi radnik bio na većem dobitku. Zašto bi bilo opravdano? Ukoliko je čovjek sveden na životinjske uvjete, te ukoliko su mu prekršena najosnovnija prava, onda mu ne preostaje drugo nego da reagira po instinktu, dakle da se brani i rukama i nogama. S druge strane bio bi na dobitku jer ukoliko bi dobio kaznu u obliku zatvora, pokazao bi da ga direktor nije mentalno slomio, dakle da mu nije oduzeo elan i dostojanstvo. Nadalje, u zatvoru, koliko god to čudno zvučalo,  imao bi i hranu i piće, grijanje, struju. Na žalost, sve one stvari koje nema doma. Kako bi ionako dobio otkaz, a u svojim godinama ne može sada dobiti novi posao, ne bi mogao zaraditi za obitelj. Međutim, on bi pokazao da će radije u zatvor nego da se ponižava na način da gladuje i iscrpljuje, dok direktoru ne pada ni dlaka s glave. A ako se štrajk glađu kojim slučajem i povoljno završi po radnika, opet je problem generalno ostao neriješen. Postoje drugi radnici čija su prava također ugrožena i kojima prijeti otkaz. Ovime se radnici distanciraju jedni od drugih, što olakšava kapitalistima cijelu stvar.

Možemo zaključiti da zbog svoje prirode, štrajk glađu je najlošiji potez radnika. Njime se gubi dostojanstvo, potiče na individualizam (jer čovjek je u zdravstvenim problemima ipak sam), narušava potencijalna organiziranost, gubi se strategija i plan, duboko iscrpljuje radnika, solidarizira građane, ali u krivom smislu, a to sve ima za posljedicu da kapital stječe još veću prevlast. Stoga se treba organizirati jer samo organizirana akcija može imati učinak i samo ona može očuvati dostojanstvo čovjeka u životinjskim uvjetima.

L. D.