Malo je koji problem od tolike ključne važnosti i praktičnog značaja u ovome trenutku kao pitanje o tome kako ostvariti radikalnu društvenu promjenu počinjući od situacije u kojoj se trenutno nalazimo. Utoliko više zabrinjava činjenica njegovog zapostavljanja i nedovoljno ozbiljnog izučavanja u današnjem socijalnom i antikapitalističkom pokretu. Cilj je ovoga teksta pružiti sažeti i jednostavni uvod u problematiku organizacije i strategije, pritom dokazujući koliko je ona vezana uz jednostavno pitanje : «zašto nam je danas potrebna revolucionarna organizacija?»

Uvod

Za onoga tko pripada radnoj populaciji – ili se školuje da bude njezin dio – nije teško uočiti nepodnošljivost trenutne situacije i potrebu njezine promjene. Svatko od nas se veoma lako može suočiti s neugodnim činjenicama nemogućnosti ostvarivanja prava na posao, gaženja radničkih prava, siromaštva, nemogućnosti studiranja (i/ili kvalitetnog studiranja), nemogućnošću utjecaja na društvene odluke, rasprodajom resursa koji su naše zajedničko dobro, a sa druge strane privilegijama onih koji parazitiraju na tuđem radu, ničim opravdanim nesrazmjernim bogatstvom nekolicine i političkom vladavinom u osnovi jednakih stranaka. Nešto je teže uočiti glavni uzrok problema – kapitalizam koji se zasniva na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i izrabljivanju radnika. Profit koji stvara kapital ne može nastatiiz ničega– njegovo stvaranje nastaje na temelju toga što se radniku isplaćuje manja vrijednost od one koju je svojim radom uložio tokom radnog dana. Kapitalizam tako svojom logikom ima tendenciju stvaranja sve većih razlika, kako između radnika i vlasnika kapitala[1], tako i između država i dijelova svijeta; u okvirima tržišnog natjecanja proizvodnja se vrši kaotično i nema obzira prema interesima većine, ne postoji bilo kakva mogućnost demokratske regulacije ekonomije, pa niti osnovnih resursa i financijskog sektora, kapital pomaže i stvara političke elite koje štite njegove interese… Priroda i planet na kojemu živimo, kao uostalom i svi mi, za kapital predstavljaju samo resurse koji se moraju iskorištavati bez ikakvih obzira koliko god je to moguće – kako bi se što prije i što brže stvorio novi profit.

Ako smo kapitalizam shvatili kao problem onda je jednostavno zaključiti što je rješenje: njegovo ukidanje koje je moguće jedino kao njegova revolucionarna promjena. Za nas u Radničkoj borbi to novo društvo treba biti utemeljeno na društvenom vlasništvu nad ekonomijom i (za razliku od staljinističkih sustava koji su se bez pokrića nazivali socijalističkima, a  u stvarnosti su predstavljali diktature nad radnicima), te na  najširoj radničkoj demokraciji, kako u sferi proizvodnje, tako i u političkoj sferi. Smatramo kako reforme u okviru kapitalizma ne mogu riješiti problem, jer on proizlazi iz njegove suštine: nužno neravnopravnog i izrabljujućeg odnosa između kapitala i najamnog rada. Na ovom se mjestu nepovratno rastajemo od svih reformista, socijaldemokrata[2] i lijevih liberala, koji vjeruju da se poboljšanje položaja radničke klase i rješenje ostalih problema može postići reformama u okviru kapitalizma.  Neki kratkoročni ciljevi su nam zasigurno isti, po nekim pitanjima se u trenutnoj situaciji mora postići i praktična suradnja, no naš krajnji cilj je nepomirljivo suprotan njihovom, naši programi su stoga drugačiji, teorija na kojoj zasnivamo djelovanje je drugačija, principi rada su posljedično tome  drugačiji i naši se putevi tako neminovno razilaze. No, sada se tek na ovoj točki otvara pravo i najteže pitanje – na koji način ostvariti revoluciju počinjući od trenutne situacije u kojoj se nalazimo? Dolazimo do pitanja strategije i organizacije i ono će ovdje biti glavni predmet razmatranja. Kao što smo se prije  morali rastati od reformista sada se na ovoj točki neminovno rastajemo od anarhista, anarhosindikalista, staljinista/maoista[3], akademskih marksista različitih tipova i ostalog šarolikog društva „s ljevice“.

Prije nego što prijeđemo na samo stvar razjasnimo neke nedoumice. Netko će možda reći da ove podjele imaju korijene u prošlosti i da su stoga danas prevaziđene. Točno je da su se one javile u prošlosti, u različitim fazama razvitka radničkog pokreta, u njegovim prijelomnim i odlučujućim trenucima, no one su se javile upravo zbog različitih strateških odgovora na konkretna pitanja koja su se pojavila. Tu se radilo o pitanjima koja s vremenom niti najmanje nisu izgubila na aktualnosti i danas su jednako važna: kako organizirati pobunu najširih slojeva, kako je voditi/da li je voditi, kako preuzeti vlast/da li uopće preuzeti vlast, što učiniti nakon njezinog preuzimanja kako bi se započela izgradnja socijalističkog društva…? Opet smo se od pitanja povijesti vratili na pitanje strategije. No ne radi li se zapravo o cjepidlačenju? Čemu toliko inzistirati na podjelama koje su vezane samo uz strategiju ostvarivanja cilja kad nam je konačni cilj ukidanja kapitalizma svima zajednički? Odgovor ima nekoliko razina. Konačni cilj ukidanja kapitalizma je svim antikapitalistima zajednički, no ne postoje detaljni nacrti niti uputstva kako bi socijalizam trebao izgledati.[4] Nije moguće zajedno s Marxom poviknuti kako „oslobođenje radničke klase mora biti djelo radničke klase“[5], shvaćati revoluciju kao kompleksni društveni proces u koji su uključene najšire mase, koji stvara socijalizam utemeljen na principima radničke neposredne demokracije, a zatim konstatirati kako ste, eto, u posjedu konačnih modela budućeg društva. Konkretni oblici organizacije socijalizma moraju biti uspostavljeni u samoj praksi i na temelju iskustava samih masa – sve ostalo predstavlja predmarksovski utopizam u najgorem smislu riječi. Poanta je rečenoga da sama strategija, način na koji dolazimo do cilja, uvjetuje sam cilj, odnosno to koja će biti njegova obilježja (uvjetuje i hoćemo li do njega uopće uspjeti doći), stoga je jednako bitna kao i sam cilj. Konstatacija kako „nam je cilj zajednički“ u jednu je ruku točna, no samo na veoma apstraktnoj razini.

Strategije različitih antikapitalističkih struja su toliko različite da su međusobno nespojive. Primjerice, ne možemo istovremeno imati partiju i nemati partiju, koristiti se izborima i nikada se ne koristiti izborima, pozivati radnike da reformiraju sindikate i pozivati ih da napuste sindikate, funkcionirati na demokratskom centralizmu i ne funkcionirati na demokratskom centralizmu itd. U trenucima masovnih previranja radnim masama je potrebno ponuditi strategiju i program, a to se može samo ako se ranije iskristalizirala jasna politička linija. Ako se pokaže da su neki njezini dijelovi pogrešni potrebno ih je na temelju iskustva promijeniti. Antikapitalistički eklekticizam, u kojemu nema jasno definiranih principa, te gdje se miješaju i slobodno brzopleto poigravaju sve političke struje, ne može ponuditi jasnu strategiju, niti čvrst program, a ne može niti učiti na vlastitim greškama i mijenjati svoje postavke jer ih niti nema – umjesto njih postoji navedena šarena močvara ideja koja uvijek ostaje jednaka samoj sebi. Tu je svaka mogućnost razvoja pokopana.   

No, s druge strane, kakvog smisla ima voditi u beskrajno dijeljenje kod nas ionako slabe antikapitalističke ljevice, do razine kada se potpuno fragmentirana i razbijena na male grupice zbog svojeg nejedinstva ne može uhvatiti u koštac niti s onim ciljevima koje dijele svi njezini sudionici. Nema smisla, štoviše takva sektaška praksa je štetna. Ono što je potrebno jest ozbiljno raditi na jedinstvu antikapitalističkih snaga, a istovremeno raditi i na formiranju ozbiljne revolucionarne struje, utemeljene na preciznom programu i jasno definiranim ciljevima i strategiji. Mi ćemo se u ovome tekstu baviti prvenstveno diskusijom o drugom dijelu zadatka – izgradnji revolucionarne partije, no ukratko ćemo ocrtati i to kako se u praksi učinkovito može provesti princip jedinstva antikapitalističkih struja, te kako obje stvari pomiriti.   

Oslobođenje radničke klase kao djelo radničke klase i vladajuće ideje kao ideje vladajuće klase

Jednostavna koncepcija o oslobođenju radničke klase kao djelu radničke klase, ukoliko se pobliže i dosljedno razvije, odbacuje kako sve oblike avanturizma, prema kojima se socijalizam može ostvariti djelovanjem zavjereničkih skupina, državnim udarima i svim oblicima u kojima se pojedinci ili izolirane grupe predstavljaju kao „osloboditelji“ radničke klase, bez obzira na to kojim se sredstvima služili; tako i mogućnost ostvarivanja socijalizma parlamentarnim pobjedama ili vladavinom partije/vođe „u ime radničke klase“. Ona upućuje na radne mase kao nosioce revolucionarnih preobražaja, na potrebu njihovog širokog aktivnog učešća u političkim pitanjima i stvaranja novih političkih oblika koji su u stanju izraziti navedene težnje, budući da su institucije parlamentarne „demokracije“ za to neadekvatne. Kao što je poznato i potvrđeno mnogim povijesnim iskustvima, radnička vijeća – koja u kulminaciji svog razvoja izrastaju u sistem sovjeta – predstavljaju upravo takve političke oblike. Preduvjet za ovo su visok stupanj radikalizacije masa, ali i visok stupanj političkog obrazovanja i raširenosti socijalističkih ideja među radničkom klasom. Međutim, vladajuća kapitalistička klasa i njezina politička elita osim materijalnog bogatstva i ekonomske dominacije posjeduju kontrolu nad funkcioniranjem sredstava informiranja i obrazovanja – televizija, internetski portali, radio, novine i časopisi, škole i fakulteti. Ekonomska dominacija je povezana s mogućnošću nametanja službene ideologije – iz prve izrasta potonja, potonja štiti prvu. Ideološki aparati u službi buržoazije omogućavaju da se postojeći poredak i njegovi oblici kod većine ljudi shvaćaju kao prirodni i jedini mogući, jednako kao i političke ideje koje su često ne samo strane, već i u najoštrijoj suprotnosti s interesima radničke klase ( kod nas je to politika svih parlamentarnih stranaka od desnice, preko centra, do prividne ljevice). Stoga, kao što su istaknuli Marx i Engels u Njemačkoj ideologiji, vladajuće ideje nekog društva predstavljaju ideje vladajuće klase. Ne zbog njihove genijalnosti i superiornosti, već zbog monopola nad materijalnim sredstvima koja omogućavaju njihovo širenje.

Danas upravo ovaj moment držanja masa u pokornosti na temelju indoktrinacije, obilato potpomognut suvremenim tehnološkim mogućnostima, u usporedbi sa 19. st. kada su Marx i Engels pisali Njemačku ideologiju ima višestruku uvećanu važnost u odnosu na čistu fizičku silu. Direktna je posljedica navedenoga da revolucionarni socijalistički program u mirnim i statičnim političkim vremenima može okupiti oko sebe samo manjinu stanovništva. Tu se prirodno nameće potreba posebnog organiziranja onih koji dijele antikapitalističke stavove, odnosno potreba stvaranja organizacije kojom bi se svi takvi pojedinci nastojali povezati, koordinirati, usuglasiti se oko detaljnog zajedničkog programa i stavova, zajednički istupali prema van, te se angažirali u praktičnim pitanjima od interesa za radništvo i socijalni pokret. Već se sada može vidjeti zašto neformalne grupe, diskusijske grupe, kružoci itd. nisu zadovoljavajući oblici za ostvarivanje ovoga cilja: one su ograničene na uske krugove ljudi i lokalnog su karaktera (fakultet, poznanici, kvart, u najboljem slučaju grad…), u velikoj se mjeri temelje na osobnim poznanstvima i vode stalnom miješanju osobnih i političkih odnosa, ispod površine navodne “ravnopravnosti, apsolutne demokracije oslobođene tereta svih struktura, „nepotrebnih formalnosti“, te  «svake hijerarhije i centralizma» vode stvaranju neformalnih autoriteta i vođa koje se onda ne može niti smijeniti niti dovesti u pitanje, jednako kao što ozbiljnu političku raspravu često zamjenjuje neformalni dogovor „na pivi“, iza leđa drugog dijela članova, vođen po prijateljskoj i osobnoj liniji…Ovakve krajnje nedemokratske pojave, te neozbiljni – zapravo djetinjasti – način političkog rada, gotovo su univerzalno pravilo kod anarhističkih grupa koje se kunu u apsolutnu demokraciju, borbu protiv svih autoriteta itd. Naravno, ovakvo povezivanje može biti od koristi kada se radi o početnom upoznavanju sa socijalističkom teorijom, no ne i za nešto više od toga.      

Ognjen