Ostvarile su se najave dane od prije nekoliko mjeseci. Američka kompanija CMC zatvara željezaru Sisak i s radnicima je potpisala ugovore o raskidu ugovora o radu. Na taj način počinje teći otkazni rok od mjesec dana do četiri mjeseca. Radnici će dobiti tri tisuće kuna po godini otpremnine. O uzrocima ove situacije u kojoj se našla željezara Sisak, pisali smo u jednom od naših tekstova na stranici pod nazivom Slučaj željezare Sisak.  Stoga se ovdje na tome nećemo zadržavati. Ono što je ovdje bitno jest odnos prema željezari nove vlasti i političkih stranaka, koje sebi uzimaju pravo nazivati se strankama zainteresiranima za zaštitu radničkih interesa. Ukoliko ovi radnici zaista  ostanu nezaposleni, a mogli bi im se pridružiti i radnici Herbosa, broj nezaposlenih u Sisku mogao bi prijeći šest tisuća. To povlači za sobom i ekonomske posljedice, te bitne sociološke posljedice u dugom roku. Radnici su dobili nekakve otpremnine od tri tisuća kuna po godini staža. Sve da su neki radnici radili i trideset godina, tih devedeset tisuća kuna će se potrošiti u nekoliko godina. Što će biti poslije? To bi prema nekima očito trebao biti problem radnika.

Odnos nove vlasti prema radničkim pitanjima vidjet će se najprije na pitanju željezare. U svom planu 21  Kukuriku koalicija je, između ostaloga, istaknula kako joj je stalo do digniteta radnika. Međutim, gdje je dignitet radnika željezare Sisak, koji dobivaju otkaze? K tome još u najnepovoljnijoj godini za radnika u ovom sustavu.  Radnici su dovoljno stari da se više ne mogu ni prodavati svoju radnu snagu, a opet dovoljno mladi da mogu raditi. S ovime će se morati suočavati radnici željezare sljedećih godina. Gledajući koje su političke stranke u Kukuriku koaliciji odmah se može uočiti da ova vlast nema nikakvu bliskost s radnicima te da joj je stalo do kapitala, a ne do rada. No, postoji jedna politička stranka koja je ostvarila veliki izborni uspjeh, upravo zahvaljujući izbornoj kampanji prema ‘malom čovjeku’, prema radniku idt. Hrvatski laburisti nazivaju se strankom rada kojoj je radnik na prvom mjestu. S druge strane, u saboru će Laburisti iz opozicije kritizirati i korigirati novu vlast ukoliko za to postoje “dobri razlozi”. Jedan razlog je iskrsnuo, onaj o zatvaranju željezare Sisak! Gdje je rješenje od Laburista? Kako oni misle riješiti ili bolje – kako misle djelovati na rješavanju pitanja propale tvornice? Situacija zahtijeva nacionalizaciju željezare Sisak iz najmanje dva međusobno povezana razloga. Radnike treba zaštititi od gubitka posla i, na taj način, gubitka budućih plaća. Radnike također treba zaštititi od čizme kapitala, ukoliko bi se kojim slučajem i pojavio kupac. Dakle, ne smije se dopustiti da privatni kapital uđe ponovno u željezaru, a recentni događaji eklatantan su dokaz. Ukoliko vlada nacionalizira željezaru te radnici ne odu na burzu rada, grad Sisak će izbjeći, bar u dogledno vrijeme, ekonomsku i socijalnu krizu. Svjedoci smo nacionalizacije banaka u čitavom Zapadnom svijetu –  institucija koje se bogate time što su posrednici financijskih sredstava, te te su pravi izraz ovog sustava.

Nacionalizacija željezare bila bi najmanji što vlada može učiniti. Hoće li ona to učiniti? U to sumnjamo. Međutim, opet se postavlja pitanje Laburista. Ne može se biti za radnike i njihova prava samo na riječima. Upravo time što se ne djeluje u pravcu radničkih interesa djeluje se u pravcu interesa kapitala. Možda i ne treba očekivati više od stranke čije vodstvo smatra da je fleksibilizacija tržišta radne snage pozitivna stvar te se za nju zalaže. Kako je moguće tvrditi da se radnički interesi žele obraniti i da se radnička prava moraju zaštititi, ako se pritom radi na tome da se što prije fleksibilizira tržište radne snage? Zar oni ne vide/ne žele vidjeti da fleksibilizacijom radna snaga postaje roba na još višem stupnju? Puno je postavljenih pitanja na koje bi nova vlast, a pogotovo Hrvatski laburisti, trebali dati odgovore. Početni potezi laburista sadrže u sebi tendenciju već toliko puta viđenu u povijesti radničkog pokreta. Bilo je puno stranaka koje su zagovarale razna radnička prava i ‘interese’ ili se na njih pozivale, a kada bi imale priliku to i pokazati, tada bi iznevjerile te iste radnike koji su im dali povjerenje. Stvar je jasna, potrebna je nacionalizacija željezare Sisak. Koji će stav o tome zauzeti Laburisti, to će vrijeme pokazati.

U slučaju da po ovom pitanju Laburisti stanu na stranu radnika postavlja se pitanje što bi mogli i trebali učiniti. Laburisti imaju šest mandata u Saboru, a također i razgranate organizacije na terenu, ljudstvo kao i infrastrukturu. U ovoj situaciji moraju se iskoristiti sva dostupna politička i industrijska sredstva – organiziranje prosvjeda, pozivanje na štrajkove solidarnosti, pokretanje peticija, žestoki istupi u Saboru i pokušaji sabotiranja njegovog rada dokle god se ne ispune zahtjevi. Ako Laburisti čak i zauzmu stav o potrebi nacionalizacije željezare Sisak, no ne poduzmu na terenu ništa od navedenih aktivnosti time će biti u potpunosti jasno da predstavljaju salonsku stranku koja je neki puta radnike spremna štiti na riječima kada je potrebno osigurati glasove, no nikada na djelu kada je potrebno zaštiti radnike. Zasigurno će biti onih koji će konstatirati kako se za radničke interese treba izboriti «smireno i legalistički» i «u okvirima institucija». Upravo takvom demagogijom omogućava se uništavanje položaja radnika u vremenu kada je svaki trenutak bitan. Institucije, a pogotovo Sabor, su u potpunosti stavljene u službu kapitala i logike neoliberalnog kapitalizma. Borba za radnička prava znači upravo borbu protiv postojećih institucija.  Ako Laburisti konstatiraju da su stranka koja štiti interese radnika onda bi trebali biti u najoštrijoj mogućoj oporbi u odnosu na neoliberalni SDP i njihovu ekonomsku politiku koja u svemu podilazi kapitalu. Prema istupima Lesara na konstituirajućoj sjednici Sabora jasno se može vidjeti da se takva strategija neće zauzeti, već ona sasvim suprotna. Vodstvo Laburista će sa predstavnicima vlasti razgovarati kao s «kolegama», veoma odmjereno i veoma umjereno korigirajući neke pojedinačne aspekte SDP-ovog programa i strategije, no u suštini ostajući u njegovim okvirima. Ako će Laburisti biti kolegijalni «korektiv» sudionicima u uništavanju industrije i pokretanja snažnog vala privatizacija – posebno u periodu kada su bili na vlasti nakon 2001, koji će svoju proturadničku politiku zasigurno nastaviti, onda time govore dovoljno o sebi kao alternativi i tome kako «nisu isti». Sve navedeno vrijedi utoliko više u trenutku kada je pod svaku cijenu potrebno zaštiti sisačke radnike i izboriti se pod svaku cijenu za jedinu alternativu koju predstavlja nacionalizacija.

Potrebno je posebno istaknuti da sama nacionalizacija po sebi neće predstavljati rješenje za budućnost Sisačke željezare. Prvenstveno je razlog toga što bi u slučaju nacionalizacije upravljanje bilo prepušteno ljudima postavljenima po političkoj liniji, birokratima sklonim korupciji koji ne i provodili radničke interese već samo svoje vlastite interese. Zbog toga je neminovno da zahtjev za nacionalizacijom ruku pod ruku prati zahtjev za uspostavom radničke kontrole. Kroz radničku kontrolu, putem svojih vlastitih radničkih organa, svakome radniku bi bilo omogućeno da ima uvid u knjige i bilance poslovanja, kao i da radnici stavljaju veto na odluke od primarnog radničkog interesa kao što su smanjivanje proizvodnje i otpuštanje. Međutim, čak i tada prilike u pojedinom poduzeću ostaju uvjetovane obilježjima proturadničke, neoliberalne i konačno kapitalističke ekonomije unutar koje mora poslovati. Zaštita svakog pojedinog poduzeća dugoročno je nemoguća bez radikalne promjene postojećeg društvenog i ekonomskog sustava.  To je moguće samo u kontekstu radikalne promjene čitavog sustava i uspostave istinske radničke vlasti, napuštanja diktature kapitala i uspostave ekonomije pod upravljanjem samih proizvođača.

Radnička borba