Radnička borba poziva sve radnike, studente, nezaposlene i umirovljenike da u znak protivljenja EU i neoliberalnim, te proturadničkim principima na kojima funkcionira prilikom nedjeljnog referenduma glasaju protiv pristupanja Hrvatske.

U radničkom pokretu Europe se već prije gotovo stotinu godina pojavila težnja za europskom federacijom utemeljenoj na ravnopravnosti svih naroda, solidarnosti, maksimalnoj socijalnoj zaštiti, ukidanju eksploatacije i pokretanju proizvodnje od strane samih radnika, te političkoj vlasti radničkih vijeća. Međutim, treba razlikovati ideju internacionalne solidarnosti i povezivanja europskih naroda od stvaranja Europske unije. Europska unija ne samo da nije korak prema tome cilju, već mu je direktno suprotstavljena. Njome ne upravlja stanovništvo na istinski demokratski način, već krupni kapital i s njime povezani političari.  
Hrvatski građani ni ne znaju točno o čemu se radi u poglavljima o kojima Hrvatska pregovara s Unijom, a referendumu o ulasku u EU će pristupiti tek nakon potpisivanja pristupnog ugovora, u čemu se još jednom ogleda potpuno licemjerje političara i njihovih floskula o demokraciji i interesima naroda – kao da oni bolje znaju što je korisno za narod od njega samoga. No, deficit demokracije i nemar za mišljenje naroda i jest jedno od obilježja EU – kad su Francuska i Nizozemska prije šest godina odbile ratificirati Europski ustav, rok za njegovu ratifikaciju je samo produljen, te se on u nešto drukčijem obliku pojavio kao Lisabonski ugovor 2009., kad je ratificiran bez referenduma. 12. lipnja 2008. i narod Irske je na referendumu rekao ”Ne!” Lisabonskom sporazumu, no Europsku komisiju to nije omelo u nakanama, te je odluka o pristupu time samo odgođena. Stoga se u nekim zemljama nameće ratifikacija Ustava EU putem parlamenta umjesto referenduma.

Jedna od najučestalijih obmana vlade i medija lansiranih radi pridobivanja podrške za  Europsku uniju jest ona o gospodarskom prosperitetu, no prešućuje se činjenica da gospodarski rast ne znači dobitak za sve, već profit za neke. Osamdeset milijuna građana Europske unije živi u siromaštvu i taj broj je u neprestanom porastu, pogotovo nakon izbijanja ekonomske krize koja je samo produbila jaz između prihoda. To se moglo vidjeti i na primjeru ”baltičkih tigrica” Estonije, Litve i Latvije koje su nakon niza godina ekonomskog rasta iskusile pad BDP-a i do 19 posto što predstavlja jedne od najvećih u svijetu, te porast nezaposlenosti između 12 20 posto. U Poljskoj, koja je 2009. bila jedina članica EU koja je ostvarila rast, nezaposlenost je dosegla 10 posto, od čega 23 posto među mlađim generacijama. Također, Poljska je ostvarila najviši postotak radnika na neodređeno u Europi – 27 posto. Spomenimo usput i poljsku brodogradnju, koja je zahvaljujući direktivama EU prilikom priključivanja morala smanjiti proizvodnju za 40 posto, što je 2009. rezultiralo gubitkom 15 brodogradilišta i 9000 radnih mjesta, a od 3 najveća brodogradilišta opstao je samo Gdańsk – sa samo 20 posto kapaciteta.

Prema godišnjem izvješću Komisije o javnim financijama u EU, 17 zemalja eurozone 2010. je u prosjeku bilo zaduženo sa 85,5% svog godišnjeg BDP-a (do 2013. moglo bi doseći 88,7%), a ta situacija se do 2014. neće promijeniti ni u tim zemljama, ni u drugim članicama EU. Iluzorno je očekivati da će naši problemi nestati ulaskom u Europsku uniju, a jedan od tih problema jest i korupcija koja, primjera radi, i samu Europsku uniju svake godine košta 1% BDP-a, dakle gotovo 120 milijardi eura. Prema istraživanjima, 4 od 5 građana EU vjeruje kako je glavni problem njihove države upravo korupcija.

Ekonomska i socijalna politika EU je otvoreno proturadnička i u službi krupnoga kapitala, što se između ostaloga vidi i u podupiranju mjera  protiv recesije koje se sastoje u otvaranju novih prostora kapitalu, mjerama štednje usmjerenima prema smanjivanju plaća i socijalnih prava, ulaganja u zdravstvo i školstvo, te napadu na standard radnog stanovništva; umjesto udara na profite vladajuće klase. Javne usluge, poput zdravstva, obrazovanja, zaštite okoliša, prometa i telekomunikacija, otvaranjem kapitalu dovedene su pred propast, te postaju izvori profita dostupni samo privilegiranima.

U naredne dvije godine Grčka će biti prisiljena uštedjeti do 28 milijardi eura, Italija 45 milijardi eura, Španjolska 15 milijardi, Irska 4 milijarde, Velika Britanija 7,2 milijardi eura itd. A na koji način? U Grčkoj ukidanjem 13. i 14. plaće za državne službenike, smanjenjem plaća koje u prosjeku iznose 1200 eura mjesečno za 10-15 posto, velikim otpuštanjima u javnom sektoru, kresanjem mirovina, povećanjem stope poreza s 19 na 23 posto, povišenjem dobne granice za odlazak u mirovinu s 61,4 na 63,5 godine – a sve te rigorozne mjere donesene su pod pritiskom EU i MMF-a kako bi dobili zajam od 8 milijardi eura potrebnih za isplate plaća i mirovina.
U Italiji zamrzavanjem plaća radnicima u javnom sektoru, ukidanjem više od 50 000 radnih mjesta, prebacivanjem državnih praznika koji padaju na radni dan na nedjelju kako bi se povećao broj radnih dana, te odgađanjem odlaska u mirovinu skorašnjim umirovljenicima za 6 mjeseci. Španjolska će gotovo polovicu štednje ostvariti ograničavanjem državnih investicija, smanjenjem plaća u javnom sektoru, usvajanjem reformi tržišta rada koje će poslodavcima olakšati otpuštanje radnika (inače, nezaposlenost u Španjolskoj pogađa 20 posto stanovništva, od čega 40 posto mlađih od 25 godina), privremenim zamrzavanjem  mirovina i povišenjem dobne granice za umirovljenje sa 65 na 67 godina. Irska vlada je već prije godinu dana smanjila plaće javnim službenicima za 5%, smanjila dječji doplatak i socijalna davanja, osigurala da svaki deseti zaposleni stanovnik Irske izgubi radno mjesto, dok stopa nezaposlenih nije narasla na 14 posto – Europska komisija je pohvalila ovaj plan kao ”čvrst temelj” za pregovore. Portugalski paket ”spašavanja” sastavljat će ECB i MMF koji će tako kontrolirati gospodarstvo, potrošnju i mjere štednje. U Velikoj Britaniji PDV je povećan sa 17 na 20 posto, a utrostručenje iznosa školarina je mobiliziralo desetke tisuća nezadovoljnih da izađu na ulice.

Sasvim je jasno da EU ne predstavlja Europu blagostanja i ravnopravnih naroda, već Europu kojom vlada kapital na štetu najširih slojeva radne populacije, Europu od šefova i za šefove, u kojoj oni koji posjeduju kapital i oni koji rade za njih nikad neće biti jednaki. Ovo su već shvatili narodi Europske unije koji su na ove mjere odgovorili  izlaskom na ulice kako bi izrazili otpor napadima na životni standard od strane onih koji su za krizu odgovorni – od mirnih prosvjeda predvođenih sindikatima, preko bacanja kamenja i paljenja policijskih auta do blokade i štrajkova, od kojih su neki svojevremeno bili poduzeti s ciljem paraliziranja željezničkog i zračnog prometa i sprečavanja proljetnog sastanka Europskog vijeća. Na njemu su Angela Merkel i Nicolas Sarkozy odlučili predstaviti Pakt o konkurentnosti koji bi između ostalog donio i decentralizaciju kolektivnog pregovaranja, ukidanje automatskog godišnjeg usklađivanja plaća s indeksom inflacije i povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu.
Isto tako, iza parola o demokraciji, jednakosti i jedinstvu kriju se ozbiljna narušavanja osnovnih ljudskih prava koja možemo vidjeti na primjeru politike Europske unije prema nacionalnim manjinama i nepriznavanju njihovog prava na samoodređenje (npr. u Sjevernoj Irskoj ili Baskiji) ili represivnoj politici prema imigrantima što uključuje pritvaranja, racije, fizička zlostavljanja od državnog represivnog aparata, zadržavanje u sabirnim centrima, protjerivanja i progone iz zemlje (prisjetimo se nedavnog protjerivanja Roma iz Francuske koja uopće ni ne priznaje koncept nacionalne manjine ili prisilnih sterilizacija Romkinja u Češkoj, za koje je Vijeće Europe potvrdilo da su zabilježene i u Slovačkoj i Mađarskoj).

Imigranti uglavnom nemaju državnu zaštitu i politička prava, iako pridonose BDP-u. Npr. poljski građevinski radnici (kojih godišnje dolazi 50 000 do 100 000) u Irskoj rade i do 60 sati tjedno za 300 eura – bez sindikalnih prava. Političari prikupljaju poene svaljujući na njih krivnju za ekonomsku krizu i optužujući ih da se ne pokušavaju integrirati u društvo, istovremeno im uskraćujući osnovna sredstva koja bi im to omogućila. Politika Europske unije sustavno doprinosi i jačanju islamofobije uz blagoslov proklamacija o ”propasti multikulturalnog društva” i jačanje ekstremno desničarskih organizacija i političkih stranaka koje na izborima dobivaju od 4 pa i do 30 posto glasova. Ulaskom u EU Hrvatska neće postati dio nikakve elite – ona je bila i ostat će periferijski izvor profita zbog same prirode kapitalizma i njene uloge u njemu…
Ulaskom u EU Hrvatska neće postati dio nikakve elite – ona je bila i ostat će periferijski izvor profita zbog same prirode kapitalizma i njene uloge u njemu. Stoga uredništvo Radničke borbe poziva sve radnike, studente, nezaposlene i umirovljenike da u znak protivljenja EU i principima na kojima funkcionira prilikom raspisivanja referenduma o pristupanju glasaju protiv pristupanja Hrvatske.

Deseti broj časopisa Radnička borba