Što mora uključivati revolucionarni program?

Spomenuli smo kako u vremenima relativne stabilnosti kapitalizma revolucionarni program može oko sebe okupiti manji dio radničke klase. No što bi sve podrazumijevao potpuni revolucionarni program? Da bi nastavili govoriti o revolucionarnoj organizaciji prvo moramo odgovoriti na to pitanje. Zasigurno se ne može raditi samo o zahtjevu za napuštanjem kapitalizma. Iako je kapitalistički način proizvodnje temeljna razina postojećeg društva, društvena stvarnost i sistem potlačivanja koji joj je svojstven sastoje se od različitih međusobno povezanih sfera. Konkretno – na klasnu eksploataciju vezana je nacionalna, rodna i spolna…Ukidanje postojećeg društva stoga znači borbu za ukidanje potlačivanja na svim poljima; ta borba stoga uvelike premašuje čisto ekonomsku razinu. Revolucionarni program u skladu s time mora uključivati isticanje prava nacije na samoodređenje i potporu borbi potlačenih naroda za nacionalno oslobođenje, jednako kao i principe borbe za prava žena i neheteroseksualnih skupina. Jedno je od obilježja sektaša odricanje važnosti pojedinim područjima i njihovo ignoriranje, bez obzira na to koliku važnost oni u realnom životu imali za radničku klasu. Naravno, za sektaše nije važna realnost i ozbiljni rad na pridobivanju masa, već samozadovoljstvo u čistoći vlastitih apstraktnih koncepcija. Tako anarhisti odbacuju pravo nacije na samoodređenje i ne podupiru oslobodilačke pokrete. Razlog – ne radi se o borbi za anarhizam stoga ona može dovesti samo do novih oblika eksploatacije itd. Za revolucionarne socijaliste dužnost je prilikom pojavljivanja masovnih progresivnih pokreta uključivati se solidarno u njihov rad, unutar šireg pokreta zastupati potrebu ukidanja kapitalizma i objašnjavati povezanost konkretnog pitanja s kapitalističkim sustavom, jačajući antikapitalističke pozicije i utječući na radničku klasu, istodobno se boreći protiv jedne od formi potlačivanja. U konkretnom slučaju radi se o borbi za nacionalno oslobođenje. Cilj te borbe za za revolucionarne socijaliste nije stvaranje nacionalnih država kao konačno rješenje, već odcjepljenje u slučajevima kada postoji nacionalno potlačivanje i nasilje nad pojedinim narodom, kako bi se u budućnosti narodi mogli ujediniti na ravnopravnoj osnovi. Nasuprot toj logici djelovanja anarhisti najprije vade svoje metre i vage, udubljuju se u razmatranje uklapa li se realni pokret u okvire njihovih koncepcija i, ako ne, okreću mu leđa. Taj način rada najbolji je put za potpuno izoliranje od masa i pretvaranje borbe za novo društvo u mahanje ispraznim frazama, kao i pametovanje s ideološke i moralne visine na kojoj ovi protagonisti zamišljaju da se nalaze. Ovakva djetinjasta strategija povezana je s uvjerenjem, koje tvrdoglavo ostaje u glavama usprkos svom povijesnom iskustvu, o dolasku „prave“ i „čiste“ revolucije budućnosti, u kojoj će se jednim potezom svršiti ne samo s kapitalizmom već i sa državom, svakom represijom itd. Naravno, kao što je istaknuo Lenjin, tko čeka „čistu revoluciju“ taj je neće nikada dočekati.

S druge strane, revolucionarni program u sebe mora ugraditi i skupo plaćena iskustva prošlosti. Primjerice, one socijalističke revolucije u 20.st. koje nisu bile krvavo ugušene od strane kontrarevolucije i imperijalizma izrodile su se sustave u kojima je političku vlast monopolizirala birokracija nasuprot radničkoj klasi, koji su se temeljili na potpunom odsustvu radničke demokracije i jednopartijskom sustavu, te u kojima je provođena krvava represija nad pripadnicima radničke klase i svima onima koje je birokracija shvaćala kao prijetnju. Potrebno je stoga postaviti se kritički prema pokušajima izgradnje socijalizma u 20.st., objasniti koji društveno – ekonomski uzroci leže iza procesa ove degeneracije i kako je do nje došlo, te ugraditi zaključke do kojih se tom analizom dolazi u revolucionarni program. Mi stoga ugrađujemo u naš program ovu analizu, inzistiramo na primarnom značenju radničkih vijeća i samoaktivnosti radničke klase, potpune slobode političkog organiziranja, ukazujemo na opasnosti od birokratiziranja, te nužnost permanentnog širenja revolucije izvan nacionalnih granica, kao i njezinog neprekidnog razvoja. Staljinisti ugrađivanje ovih iskustava u svoj program u potpunosti odbacuju, u najboljem slučaju ignorirajući povijesne događaje, na taj način radeći na ponovnom ponavljanju istih pogubnih grešaka u budućnosti. Naravno, niti fraza o propasti pokušaja izgradnje socijalizma zbog odbacivanja marksizma-lenjinizma itd. ne može se shvatiti kao ozbiljan korak u smjeru analize o kojoj smo govorili. Mi kao marksisti moramo fenomen degeneracije revolucije pokušati shvatiti na temelju historijskog materijalizma, na strukturnoj razini, polazeći od procesa u ekonomskoj strukturi i njihove međuovisnosti s političkim i društvenim odnosima, razmatrajući odnose različitih društvenih skupina prema sredstvima za proizvodnju i instrumentima političke moći, kao i konstelacije različitih faktora na internacionalnom nivou, a ne subjektivistički kao rezultat politike pojedinaca, izdaje partijskih rukovodstava, birokratizma kao naprosto obrasca ponašanja itd. Jedna je od velikih zasluga Lava Trockog što je prvi pružio analizu režima u Istočnom bloku kao degenerirane radničke države; države u kojoj je radnička klasa uspješno izvršila revoluciju, te uspostavila državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, koji su se međutim, uslijed kombinacije izoliranosti, zaostalosti privrede, pritisaka izvana, te političke pobjede predstavnika interesa birokracije degenerirali u svome razvoju, ne prešavši iz faze ukidanja kapitalizma u socijalizam. Povijesni događaji, kojima smo imali priliku svjedočiti i u Hrvatskoj, potvrdili su ovu analizu, kao i tendenciju pretvaranja birokracije u novu kapitalističku klasu putem kontrarevolucije.

Važno pitanje koje također mora pronaći svoje mjesto u revolucionarnom programu jest i analiza prirode države i vezanosti države uz klasne odnose. Jasno odrediti poziciju revolucionarne organizacije prema državi je pitanje od primarnog značenja i zbog važnosti ovoga organa se ne može nikako zaobići. Ovo pitanje povlači jasnu liniju između revolucionarne politike s jedne strane, te reformizma i oportunizma s druge strane. Klasična socijaldemokracija je, u fazi svojega oportunističkog truljenja u prvoj četvrtini prošlog stoljeća, postepeno odbacujući revoluciju i borbu za socijalizam, analizu države Marxa i Engelsa zamijenila frazama o evolutivnom uspostavljanju socijalizma i preuzimanju buržoaske države, te njezinom korištenju u interesu radnika. Prema tom gledištu uspostava socijalizma teče postepenim koracima : socijaldemokratska partija jača i dobiva sve više glasova na izborima, postepeno u parlamentu dobiva većinu, te onda nizom reformi uspostavlja socijalizam. Nasuprot tome, predstavljajući glas revolucionarnog krila unutar socijaldemokracije – koje će se kasnije od nje odvojiti i preuzeti naziv komunističkog pokreta – Lenjin je u Državi i revoluciji ponovno aktualizirao i dodatno razradio historijsko-materijalističku analizu države. Prema njoj država predstavlja instrument vladajuće klase, u kapitalizmu buržoazije, za držanje potlačene klase u pokornosti sredstvima represivnog aparata i mehanizmima indoktrinacije. Radnička klasa ne može naprosto preuzeti kapitalističku državu i upotrijebiti je u svom interesu, budući da je ona organizirana na načelima političkog monopola i održavanja vlasti manjine, već je mora razbiti i organizirati radničku državu utemeljenu na vlasti radničkih vijeća nasuprot parlamentu, kako bi postala instrument volje većine – radničke klase, te se zaštitila od pokušaja kontrarevolucije organizirane od strane poražene kapitalističke klase. Tada, pobjedom revolucije, te ostvarivanjem pretpostavki za ukidanje klasnih podjela, odnosno izgradnjom socijalizma, država kao povijesni oblik utemeljen na principu prisile i političke dominacije jedne klase u odnosu na drugu odumire. Premda takav pristup nipošto ne odbacuje mogućnost sudjelovanja revolucionarnih snaga na parlamentarnim izborima i u parlamentu kao oporbe[1] on je u potpunosti suprotstavljen svakoj fiksaciji usmjerenoj prema parlamentarnom djelovanju, te njega promatra kao samo jedan od instrumenata u službi klasne borbe, a nipošto obrnuto kao što čini reformizam. Također, premda parlamentarno djelovanje može omogućiti bolje organiziranje i mobilizaciju radničke klase, te pružiti javnu platformu za oštre antikapitalističke istupe, ono nikada ne može zamijeniti masovni radnički pokret, zbivanja na radnim mjestima i ulicama, te stoga niti ne može služiti kao način s kojime bi se mogla izvršiti revolucija. S druge strane sektaši, bilo da se radi o različitim profilima anarhista ili socijalista oboljelih od «dječje bolesti ljevičarenja» (različite skupine «ultralijevih», maoista itd.) u potpunosti odbacuju parlamentarnu borbu, bilo kada i u bilo koje doba. Time još jednom otvoreno rada na samoizolaciji u odnosu na mase, odbacujući korištenje jednog fronta borbe koji se otvara, a koji može igrati izvjesnu ulogu u njezinom ishodu. Kao što je rekao Lenjin u Dječjoj bolesti ljevičarstva u komunizmu :

«dok nemate snage da rastjerate buržoaski parlament i svakojake reakcionarne institucije drugačijeg tipa, vi ste dužni da radite u njima upravo zato što tamo još ima radnika kojima su popovi i seoska zabačenost zamračili svijest, inače riskirate da postanete naprosto brbljavci...»

Primijetimo koliko boljševičko shvaćanje inzistira na momentu preuzimanja državne vlasti i razbijanja kapitalističkih državnih mehanizama. Ono podvlači nužnost oštrog raskida sa starim političkim sustavom u relativno kratkom vremenskom roku. Naravno, ne radi se o tome kako se vjeruje da se revolucija u smislu svih potrebnih preduvjeta i priprema može provesti «od danas do sutra». Ne radi se niti o naivnom vjerovanju da su revolucijom riješeni svi problemi i da nakon nje neće postojati različitih poteškoća, padova, uspona i traženja novih puteva. Radi se samo o tome da se naglašava kako proces društvene promjene u sebi mora neizostavno sadržavati trenutak diskontinuiteta u vidu revolucionarnog preuzimanja vlasti i razbijanja buržoaske države. Upravo je ova točka mjesto raskida između reformizma i revolucionarne politike. Naime, zbog zvučnosti i popularnosti riječi «revolucija» nije rijetkost da se zapravo antikapitalistički reformisti i lijevi liberali nastoje predstavljati kao revolucionari. Oni tada upotrebom riječi «revolucija» samo u najširem značenju društvene preobrazbe nastaju zamagliti gore postavljeno pitanje i na indirektan način poručiti kako nema potrebe za momentom diskontinuiteta o kojemu smo govorili. Takva perspektiva onda dovodi do strategije koja u političkom smislu često prelazi u otvoreni reformizam i evolucionističke iluzije. Tako jedan dio anarhista, ali i znatan dio radikalnijih aktivista u studentskom pokretu, vjeruje kako se strategija djelovanja mora zasnivati na nekoj vrsti širenja direktnodemokratskih struktura paralelno s postojanjem buržoaske države, uz postepeno veće demokratiziranje buržoaske države (povećanje uloge referenduma uz korištenje elektronskog glasanja itd.) i propagandni rad među ljudima (koji se često shvaćaju ne kao radnička klasa, već van svakog klasnog određenja – npr. kao «građani»). Tada se očito očekuje kako će u nekoj vrsti konkurencije između dva politička oblika, kapitalističke države i direktnodemokratskih struktura, država priznati svoj poraz ili još bolje biti integrirana u novi politički sustav. Stvar postaje još gora ako se ova zamišljena konkurencija izražava u obliku gotovo pa metafizičkog sukoba dvaju apstraktnih principa – «direktne demokracije» i «predstavničke demokracije» (a ponekad se ide toliko daleko da se navode i razlozi za i protiv jednog i drugog modela, kao da se na tržnici raspravlja o cijeni povrća i kao da se povijesni proces svodi na odabir apstraktnih modela od strane apstraktnih pojedinaca koji ne pripadaju niti jednoj klasi, te još u potpunom političkom vakuumu). Mi u potpunosti odbacujemo ovakav pristup. Naravno, odbacivanje ovakve reformističke strategije ne znači da ne smatramo kako je važno raditi na jačanju radničke samoorganizacije i pokušajima formiranja organa radničke kontrole u tvornicama, kao i npr. studentskih plenuma, koji se zasnivaju na direktnoj demokraciji i njezinoj upotrebi u klasnoj borbi. Također, povijesna iskustva, od kojih je najvažnije ono Oktobarske revolucije, nam poručuju kako na vrhuncu mobilizacije masa dolazi do pojave dvovlašća u kojemu s jedne strane postoji buržoaska država, a s druge strane vlast sovjeta – vrhunca radničke samoorganizacije kojima se uspostavlja radničko političko tijelo koje je u stanju koordinirati borbama čak i na razini gradova. Međutim, to isto iskustvo jasno ukazuje na to kako je stanje dvovlašća dugoročno neodrživo, te kako se ono mora završiti otvorenim sukobom oba oblika i razbijanjem jednog od njih. Revolucionarna strategija je od samoga početka usmjerena na cilj revolucionarnog preuzimanja vlasti, te pokušava organizirati kako svoje redove, tako i široke mase u tom smjeru. Tu se polazi od shvaćanja da nije moguć nikakav suživot proleterske demokracije i buržoaskog političkog sustava, a niti ozbiljna demokratizacija kapitalističke države. Štoviše, smatramo da su pokušaji bilo kakvog djelovanja u tom smjeru politički izuzetno štetni jer u masama pomažu širiti iluzije umjesto da ih organiziraju za cilj revolucionarnog preuzimanja vlasti.

No, zašto odbacujemo takve stavove i zašto ih smatramo iluzijama? Prije svega važno je naglasiti ovisnost političkog uređenja nekog društva o njegovom ekonomskom ustrojstvu. U nekome društvu između jednoga i drugoga uspostavlja se duboka veza i oni u konačnici moraju biti kompatibilni. Kapitalistički način proizvodnje može u svoju službu staviti najrazličitije političke oblike – monarhiju, parlamentarnu monarhiju, parlamentarnu republiku, vojnu diktaturu… No, ono što je zajedničko svim ovim oblicima jest duboka podjela na političku elitu i običnu masu koja podrazumijeva nemogućnost da široke mase zaista neposredno donose odluke vezane uz društvena pitanja. Na taj način na političkom polju kapitalistička klasa čuva svoju dominaciju. U najboljem slučaju donošenje odluka, koje ne smiju zadirati u sferu slobodnog tržišta, prepušteno je profesionalnim političarima u odnosu na koje ne samo da kapitalisti mogu očuvati nezavisnost, nego ih i na niz načina prisiljavati da slijede njihove interese. Nasuprot tome politički sistem socijalizama, u skladu s ciljem uspostave društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i društvene kontrole ekonomije, kao i postepenog odumiranja klasa, mora ukinuti podjele na elitu i masu. Radnička vijeća su ujedno i radna i zakonodavna tijela, ujedno i politička i ekonomska. Nemoguće je zamisliti njihovo djelovanje kao vladajućih organa u uvjetima kada i dalje postoji kapitalističko upravljanje ekonomijom i kada poduzeća nisu u društvenom vlasništvu jer tada ne postoji mogućnost planske demokratske kontrole nad ekonomskim procesima. Uspostava radničke demokracije kao političkog sustava zahtijeva izgradnju socijalističke ekonomije. No, socijalistička ekonomija podrazumijeva eksproprijaciju kapitalističke imovine, uspostavu društvenog vlasništva i mehanizama regulacije na razini čitavoga društva (kao što je demokratski – plansko centralno planiranje).[2] U tom smislu, budući da socijalizam treba biti izgrađen kao opći sistem, ne može se govoriti o «više ili manje socijalizma». No eksproprijacija kapitalista na razini čitavoga društva može se postići samo ako se osim fizičkog preuzimanja njihove imovine, razbije kapitalistička država koja ih štiti, zajedno sa svojom policijom, vojskom i zakonima; te ako se organizira radnička vlast koja će je zamijeniti, ali i organiziranjem najširih masa i po potrebi upotrebom nasilnih metoda onemogućiti njezinu restauraciju. Tu dolazimo do ranije spomenutog momenta oštrog raskida.

Vlast buržoaske države je centralizirana, ona upravlja represivnim aparatom i vladajućoj klasi zasigurno nije u interesu da samo tako prepusti svoje privilegije.

Nemoguće je težiti postepenoj razgradnji kapitalističke države upravo iz tih razloga. Revolucionarna organizacija koja teži razbijanju centralizirane kapitalističke države, kako bi se zajedno s revolucionarnim pokretom oduprijela svim silama starog društva, mora također biti centralistička, no isto tako i demokratska – temeljni princip njezinog rada jest sinteza demokracije i centralizma, o čemu ćemo više govoriti kasnije.

Svaki ozbiljniji pokušaj stvaranja paralelnog političkog i ekonomskog sistema u okvirima postojećeg sistema protiv sebe okreće čitav stari sistem, sve oblike ekonomskih, političkih, propagandnih i drugih pritisaka koji neminovno vode u njegovu izolaciju, gušenje i propast. Isto se događa i sa svakom političkom strujom koja pokaže da nije na razini zadatka preuzimanja političke vlasti u cilju razbijanja buržoaske države, bilo da je riječ o pogrešnoj strategiji ili o oportunizmu. Dobar primjer za navedeno, kao i kombinaciju oportunizma i potpuno pogrešne strategije, predstavljaju španjolski anarhisti tokom građanskog rata. U trenucima kada su postojali svi uvjeti za revolucionarni prevrat anarhisti svoje djelovanje ograničavaju samo na svoje sindikate, u više navrata tokom 1936. i 1937. imajući iza sobom mase naoružanog radništva najvećeg dijela republikanske Španjolske odbijaju provesti ustanak, ostvarujući kompromise i bježeći od provođenja revolucionarnih zadataka. Konačno, nakon toga u predrevolucionarnoj situaciji ulaze u buržoasku vladu, time otvoreno radeći na gušenju revolucije.

Ognjen