U zadnje vrijeme svjedoci smo više radničkih prosvjeda. Radnici su to poduzeća Dalmacijavino, Jadrankamen, Dioki, HT, Adriachem… Povodi za prosvjede su više-manje zajednički; najava uprave da će otpustiti višak radnika, potencijalno zatvaranje poduzeća uslijed nemogućnosti izvršavanja svojih obveza i nedostatka investitora, neuplata doprinosa i konačno neisplata plaće radnicima. Ove pojave nisu jedine niti su nove, no njihova međupovezanost kao i druge okolnosti (dolazak nove vlasti i u skladu s tim nada u bolju ekonomsku politiku koja, naposljetku, vodi rješavanju nabrojanih problema radnika, a koja ne pokazuje naznake rješavanja istih; općenito nemogućnost sagledavanja izlaza iz postojeće letargične situacije) koje su imale snažan utjecaj dovele su do toga da radnici iskoriste ono na što minimalno imaju pravo. Stoga su radnici u dogovoru sa sindikatima odlučili upoznati javnost s problemima, podsjetiti vladu ne katastrofalnu situaciju radničkih prava i natjerati vlasnike poduzeća da povuku najavljene poteze. Ipak prosvjed je bio njihovo posljednje oružje, nakon toliko intervjua danih medijima uvidjeli su da im preostaje jedino izaći na ulice. Međutim, nekima ni to nije donijelo rezultate, Dalmacijavino će u stečaj bez obzira što su radnici htjeli nastaviti proizvodnju, pa ako treba i sami. Kako stoje stvari s 450 radnika HT koji su trebali biti otpušteni, a zbog čega je održan prosvjed krajem siječnja, nije poznato. Radnici Adriachema su također očajni te su prosvjedovali za zaštitu svojih prava prilikom stečaja. Sada dolazimo do još jedne bitne stvari, stečaja. Ukoliko je poduzeće, državnom politikom ili’potporom’nekom poduzetniku toliko uništeno da mu nema spasa, ono ide u stečaj. Radnici se pritom nadaju da će barem stečajnim postupkom biti obeštećeni, kad već nisu dobili zadnjih pet, deset plaća te doprinose od zadnjih nekoliko godina. Onda nastupa stečajni upravitelj koji konstatira vrlo nepovoljno stanje stvari za radnike, dakle za one koji su stvarali ta poduzeća. Naime, poduzeće grca u dugovima prema bankama, a i državi nije platilo poreze. Po zakonu se rješavaju prvo krupniji vjerovnici, a onda sitni među koje spadaju i radnici. Dok se namire veliki, za radnike ostane mali dio potraživanja realiziran, i to u najboljem slučaju. Prema tome zakon i država nisu na strani rada u minimalno tri krucijalna slučaja. Prvo, poreznoj upravi nije bilo čudno što se ne uplaćuju doprinosi iz bruto dijela plaće. Država je tu oštećena za više milijardi kuna. K tome, sve ovo šteti radniku za buduću mirovinu. Drugo, državi nije bitno što se poduzeća uništavaju (a to su u većini poduzeća prerađivačke industrije koja je temelj industrije) i njihove vlasnike ne procesuira. U prošlosti im je praktički ta poduzeća poklonila. Treće, kroz stečajni zakon država dodatno udara po radnicima. Konačno, kad su radnici na ulici, onda država šalje policiju da ne bude nereda.

Što se tiče samih radnika i njihovih sindikata, oni su ove prosvjede, osim dva slučaja, izveli usamljeno. Na koji način usamljeno? Znalo se dogoditi da u istom danu prosvjeduju radnici dvaju poduzeća, a da pritom marširaju gradom nezavisno od jedni od drugih. Ukoliko su bili u različitim gradovima tim gore. Nekoliko stvari proizlazi iz dosadašnje strategije radnika i njihovih sindikalnih vođa. Polučen je neuspjeh u borbi za njihove ciljeve (kod jednih plaće i dalje nisu isplaćene, kod drugih poduzeće ide u stečaj, a treći vjerojatno neće dobiti ono što traže iz stečajne mase). Država nije ozbiljno shvatila njihove prosvjedne šetnje gradom jer je obično bilo nekoliko policajaca prisutno te nije ništa ni poduzela kako bi riješila problem. Građani kao da nisu bili zainteresirani za prosvjedne šetnje, stoga su radnici činili usamljenu masu. Međutim glavna stvar je nepostojanje povezanosti i solidarnosti između radnika u prosvjedu. Ono što je bitno mijenjati jest prestanak s prosvjednim šetnjama i energiju usmjeriti korisnije i učinkovitije. Dobar primjer su radnici Jadrankamena koji su više vremena proveli pred svojom tvornicom nego što su išli u prosvjednu šetnju. Prijetili su zauzimanjem radnog mjesta, što su i učinili te su poslali ozbiljnu poruku vlasniku. Trenutno su njihovi prijedlozi prihvaćeni, najavljeni otkazi povučeni i proizvodnja je nastavljena, a insinuacije vlasnika da su oni krivi za štetu od nekoliko milijuna kuna zbog štrajka, glatko su odbacili. Prema tome vidi se da je bolje provesti cijeli dan ispred tvornice te naposljetku i na silu ući u nju blokirati imovinu, nego ići gradom i tražiti milost od države i poduzetnika. Njih se može udariti tamo gdje ih boli, a to je materijalna imovina. Druga stvar koju treba mijenjati jest međusobni odnos sindikata i radnika iz različitih industrijskih grana kao i njihov zajednički odnos prema kapitalu. Radnici neće pobijediti ukoliko se bore jedino za svoje poduzeće, za svoje radno mjesto i svoje plaće. Radnička nesolidarnost ide jedino na ruku kapitalu jer se tako otupljuje oštrica. Mogu se održavati i nekoliko prosvjednih šetnji u jednom većem gradu, a da ne poluče veći uspjeh. Međutim, ako su oni koordinirani i vođeni iz jednog centra, ako se fokusiraju na zauzimanje tvornice i time privuku naklonost drugih radnika te im daju primjer tada je sve moguće. Tada su enormno veće šanse da se trenutni problemi radnika riješe. Kapital se ne može prisiliti na ustupke ako se prema njemu odnosi kao prema izoliranoj pojavi. Kapital je duboko uvučen u društvo, napokon on i izražava društveni odnos. Ove nevidljive veze postaju vidljive onog trenutka kad je kapital u opasnosti. Prema tome, sve dok radnici idu sporadično, raštrkano na tvornice, tj. kao izuzeci umjesto pravila, reakcija ostalih poduzetnika i države će biti slična ovoj do sada, mlaka. Preduvjet je radnička organiziranost na teritoriju grada, županije i potom države. Jedinstveni, dobro organizirani, koordinirani i samouvjereni radnički pokret jest korak prema rješenju trenutnih radničkih problema. Zato, radnici umjesto prosvjedne šetnje zauzmite tvornice, umjesto razjedinjenosti ujedinite se, umjesto neorganiziranosti organizirajte se!

D.B.