RB: Možete li nam reći nešto o sebi i borbi koju vodite?

Bojan Kovačić: Ja sam jedan od članova Stožera za obranu Diokija koji je formiran prije nekoliko mjeseci, te jedan od štrajkača glađu; dakle nisam uzimao niti hranu niti vodu, međutim morao sam prestati iz zdravstvenih razloga. Vjerojatno vas zanima zašto smo se odlučili na taj korak i zašto smo tu. Tu nismo svojom krivnjom. Tu smo zato da se izborimo za svoje pošteno zarađene plaće i otpremnine. Tu smo zato da u ovoj zemlji netko napokon preuzme odgovornost za svoje građane i radnike – jer ova država može preživjeti samo uz plaćene radnike. Do sada nismo nailazili na nikakva rješenja, održalo se masu sastanaka i sa ministarstvima, i s ministrima, i sa INA-om koja nas je najviše kočila i opstruirala. Mi više nismo imali drugog načina nego ovako pokazati svoj bunt. Naši zahtjevi su moralni i sasvim legalni – mi ne tražimo niti lipu više niti lipu manje od onoga što smo zaradili. Mi ne tražimo nekakve bonuse koje su tražili oni menadžeri koju su uništavali poduzeća po cijeloj Hrvatskoj i zato uzimali veliki novac. Njihovi ugovori su bili poštovani, a mi imamo ugovore po kojima moramo biti plaćeni i prema kojima radnici ovoga postrojenja trebaju biti zbrinuti otpremninama. Svi sastanci koji su bili organizirani od ministarstava bili su očito opstruirani od strane nekih vjerovnika.

RB : Jučerašnji sastanak je također bio odgođen…

Bojan Kovačić: Da, bio je odgođen. Vidite, to je ono što nas brine i s čime nismo zadovoljni.To je situacija koja se stalno ponavlja – pjesnički rečeno: «od ponedjeljka do petka, pa opet ispočetka». Mi više sredstava za život nemamo. Mogu vam pokazati papire od jednog mog kolege čija je baka morala vaditi svoja tri zlatna zuba da za njih dobije 618 kn. Došlo je do toga da ljudi moraju čupati svoje zube da bi mogli preživjeti. Suočeni smo s takvim apsurdima da se s njima normalan čovjek ne može pomiriti. Mi smo blokirani od strane banaka, te iste banke nam šalju opomene, ljudi iz tih istih banaka nas nazivaju i nude nam kredite. Na upit da li znaju iz koje smo kompanije kažu da znaju. Toliko su bahati i bezobrazni da nam žele uzeti sve ono što smo zaradili – žele nam uzeti stanove, žele nam uzeti imovinu, pitam se da li žele uzeti i moj bubreg! Ne znam kuda to sve vodi. Ista je stvar i s HEP-om. Blokirani smo zbog HEP-a, a taj isti HEP nam uporno šalje račune, a znaju da zbog njih ne dobivamo plaće. Jednostavno vas to dovede do sloma i čovjek postane ranjena zvijer, ne znajući kako da si pomogne. Ustrajni smo u svemu ovome i neka budu sigurni da nećemo popustiti i da nećemo odustati. Sve smo više složni i ovim putem šaljem poruku – ako nas ne žele, ako nas ne žele plaćati, želi li da svi napustimo ovo postrojenje koje je još uvijek pod plinom? Na to imamo potpuno pravo jer nismo plaćeni za svoj rad i nismo dobili plaću već šest mjeseci. Pa onda neka se brine grad Zagreb, centar za uzbunjivanje, civilna zaštita, gradonačelnik Bandić kako će riješiti ovo stanje na Žitnjaku. Pa neka onda izvrše evakuaciju stanovništva. Neka svi znaju što se ovdje može dogoditi. Do sada smo bili pošteni i fer, radili smo bez plaće, održavali smo pogone sigurnima, ali više ne znam koliko ćemo to biti u mogućnosti!

RB: Kakva je bila uloga sindikata u organiziranju vaše pobune, sindikat EKN je većinski sindikat u poduzeću?

Bojan Kovačić: Ne, EKN više nije većinski. Nismo bili zadovoljni djelovanjem sindikata, kao što je izgleda nezadovoljna i većina radnika u Hrvatskoj. Dolazilo je do masovnog iščlanjenja ljudi iz tog sindikata. Ti radnici su zatim prelazili u sindikat SING. Prešli smo kod njih zato što su nam dali veliku podršku i logistiku prilikom našeg prvog velikog prosvjeda. Svojim članovima su dali dosta veliku novčanu pomoć koja se otprilike kreće oko 400 000 kn. Time je taj sindikat pokazao brigu i socijalnu osjetljivost, ali zato i sindikat postoji. Naravno, mi nismo zadovoljni, ali smatramo da nismo zadovoljni s razlogom. Očekujemo od sindikata puno veće ulaganje i puno veću podršku. Zato smo se i organizirali u jedinstveni stožer koji se sastoji od tri predstavnika sindikata i predstavnika zaposlenika iz svih postrojenja. Djelovali smo zajednički i pokušavali smo si pomoći. Sve je to legalno, no neki bi se morali zamisliti nad time da li je budućnost Hrvatske da radnici uzmu pravdu u svoje ruke. Za pravdu i pravicu bi se inače trebale brinuti neke ustanove. No, te ustanove pogoduju samo velikim korporacijama i različitim malverzacijama. Pogoduju bankama, pogoduju nekakvim stranim investitorima, očito se pogoduje i MOL-u koga osobno smatram okupatorom Republike Hrvatske, ma koliko ova izjava zvučala drastično. Smatram da je to što rade takve kompanije pljačka, da je to nemoralno i da je to okupacija. Očito im je u interesu samo jedno – kupiti tvornicu, staviti na nju svoje šape, uništiti je, ljudi ostaju bez posla i šalje ih se na ulicu, a banke postaju vlasnici tog zemljišta. Za mene je to čista ekonomska okupacija i kriminal. Kod nas se kriminal rješava tako kako se rješava – nikako. Sve su to nekakve farse koje se razvlače godinama…

RB: Do sada smo mogli vidjeti to nisu izolirani slučajevi u jednom ili dva poduzeća, već da takva praksa diktature nad običnim čovjekom postaje opće pravilo…

Bojan Kovačić: Da. To je izgleda postala praksa u Hrvatskoj. Ne znam kako je u drugim zemljama, no kod nas je očito tako. U ovoj situaciji u kojoj se nalazimo bio bih radije  rob i vratio se u robovlasničko društvo. Zašto? Zato što je rob imao besplatan smještaj, hranu i vodu. U sistemu u kojem živimo ja neću imati pravo na besplatan smještaj, već ću postati beskućnik . Ako mi oduzmu moju imovinu, posla neću naći, a vodu ću skupo plaćati ako privatiziramo i vode. Opet će doći neki novi MOL, nekakav tajkun izvana, nekakva banka, nekakav mafijaš koji će mahnuti nekakvim novcima, dokopati se našeg bogatstva i onda nam to masno naplaćivati, a mi ćemo biti kruha gladni i vode žedni. Ako je to budućnost mene i mog djeteta onda ja ne želim takvu državu i ne želim takav sistem.

RB: Ne čini li vam se da se sve više pokazuje kako nedostatak solidarnosti, sloge i zajedničkog istupanja radnika različitih poduzeća sve više šteti svima. Reagira se od slučaja do slučaja, a onda već često bude kasno i ponavlja se isti scenarij…

Bojan Kovačić: Da, ponavlja se taj scenarij zato što su očito politika i te socijalne ustanove vezane i uvijek se ide na ono ”ne talasaj”. Ja smatram da je to pogrešan put. Ako se ovako nastavi ja vas pitam tko će u ovoj Hrvatskoj raditi. Sve se svodi na to da naši ministri i premijeri hodaju po zemlji i onda se vesele kada se otvori neki trgovački centar. Ako je budućnost u trgovačkim lancima ja ne znam čime ćemo kupovati bez proizvodnje.

Radnička borba: Kada se počelo osjećati da se stvari u poduzeću ne razvijaju u dobrom smjeru?

Bojan Kovačić: Unazad desetak godina bili smo među prvim izvoznicima, mnogo smo proizvodili i tokom rata, u državni proračun smo za doprinose odvajali oko 300 milijuna kuna godišnje, naš proizvod je bio visoke kvalitete i veoma tražen na tržištu EU i u svijetu. Sada smo došli do toga da proizvodnju žele ugasiti, a nas baciti na ulicu. Ovo postrojenje radi 24h na dan, subotom i nedjeljom, za nas nema praznika i radimo na +40 i na –20. Ovo je postrojenje posebno opasno za zdravlje, radimo s ugljikovodicima, a oni su kancerogeni, tu ima kancerogenih kemikalija. Od ljudi koji su otišli odavde i koji su sada nažalost pokojni 90% njih je umrlo od karcinoma.

Stvari su se počele krivo odvijati već 2008. godine. Sve se to poklapa s privatizacijom INA-e, s gospodinom Sanaderom… Ima tu puno stvari kojima bi se državne institucije trebale pozabaviti. Ja osobno nemam nikakvih dokaza, ali sve su to kockice koje se mogu složiti u jedan lijepi mozaik . Bilo je tu i krivih poslovnih odluka. Umjesto da se novac ulagao u proizvodnju on se ulagao u nešto s čime mi nemamo veze – kupljen je Novi list, za to je plaćeno 28 milijuna eura, ista je situacija bila s Glasom Slavonije. Da je taj novac bio uložen u postrojenje i modernizaciju, vjerujete mi, mi smo mogli normalno raditi. Bilo je tu i prodaje zemljišta. Mi smo imali rezervoarski prostor gdje su nam INA i JANAF plaćali najam – radi se o iznosu od nekih 150 000 eura mjesečno. Svatko tko je pametan trudio bi se da to zadrži. Zemljište je prodano zajedno s tim rezervoarima i došli smo u apsurdnu situaciju da je naša kompanija trebala plaćati najam za plin koji nam treba za daljnju proizvodnju – i to navodno po višestruko višem iznosu nego kada je to zemljište bilo u našem vlasništvu. Gdje je tu razumna poslovna odluka? Evo kuda je to vodilo: lijepo su nas parcelirali, parcelu po parcelu prodavali i uništavali.

RB: Koji su daljnji koraci?

Bojan Kovačić :  Ja smatram da se treba nešto promijeniti. Zato smo tu i za to se borimo i nećemo odustati. Ovo može otići i u sasvim krivom smjeru – oni ovdje mogu poslati i policiju. Jednom će se i to dogodi – policajac će dignuti ruku na radnika. Kada se to dogodi ja vas pitam – što slijedi dalje?

Odavde ne idemo dok ne dobijemo svoje plaće, pa makar se morali tući i s policijom. Nećemo ići niti radi svojih kolega koji još štrajkaju glađu i koji ugrožavaju svoj život. Ne možemo više živjeti u ovakvom društvu i gledati kako sve oko nas propada. Kada su me 1991. zvali da ratujem nitko me tih godina nije pitao imam li kredit, imam li malo dijete, ponudio sam svoj život i štitio ujedno i sve one koji su sada u Vladi. Imam sreće što sam iz rata izašao živ, no ne znam kako se osjećaju oni koji su ranjeni, koji nemaju ruke i noge i koje gledaju sve ovo – izdaju kojom se uništava ono što smo radeći godinama stvarali. Sada branim svoj dom zajedno s ostalih 450 radnika i smatram da na to imam pravo.

Ovo na Diokiju je jedna mala revolucija. Do sada smo zaista bili pošteni i korektni – pregovarali smo, razgovarali, molili, a na kraju su neki od nas digli ruku na sebe. Što možete očekivati poštenije? Ali, od sada više nećemo dizati ruku na sebe, sada ćemo se boriti za svoja prava. Nema tog papira koji će nas skrenuti s tog puta – osim kune kojom bi platili naše plaće. Ne mogu se prema svima nama odnositi kao prema roblju. Sada radimo na povezivanju s radnicima u drugim firmama, okrenut ćemo se prema prosvjedima i građanskom neposluhu, povezat ćemo se i sa studentima, kao i svima onima koji nam žele pomoći i iskazati solidarnost.