Povodom intervjua s radnicima Diokija, dobili smo jedan interesantan prilog o štrajku glađu od našeg odnedavnog čitatelja i prijatelja Radoslava Pavlovića (1950.), koji živi u Francuskoj, inače nekadašnjeg studenta Filozofskog fakulteta u Beogradu (1968.-70.) i suosnivača prve jugoslavenske grupe trockista u Parizu, koja se nakon sudskog procesa “trockistima” 1972. godine raspala. Radoslav Pavlović je s povremenim prekidima nastavio svoju aktivnost kao pristalica Četvrte internacionale, bio inicijator međunarodne akcije “Workers Aid for Bosnia” za vrijeme rata u Bosni, na liniji cjelovite, multietničke i demokratske BiH, a u okviru sindikata “Nezavisnost” u Srbiji i zajedno sa francuskim, španjolskim, britanskim i mađarskim sindikalistima organizator prvog skupa nezavisnih sindikata s područja bivše Jugoslavije u Budimpešti (prosvjetari) i Tuzli (metalci), devedesetih godina prošlog stoljeća.

„Od sada više nećemo dizati ruku na sebe, nego ćemo se boriti za svoja prava“

Ovaj ispravan zaključak koji su sami radnici Diokija izvukli iz svog borbenog iskustva ima vrlo visoku cijenu. Naime, sve češće i u raznim zemljama, radnici izoliranih poduzeća, poslije niza neuspješnih pokušaja da na miran i legalan način dođu do ostvarenja svojih opravdanih zahtjeva, u očaju posežu za metodom štrajka glađu kao posljednjim sredstvom. A to sredstvo je mač sa dvije oštrice, najčešće neproduktivno, ponekad kontraproduktivno.

Štrajk glađu se može uzeti za posljednje i neizbježno sredstvo samo u krajnjim situacijama: u zatvoru ili logoru, kad ste odsječeni od svijeta, kada se vaša riječ ne može čuti dalje od bodljikave žice i stražarskih postaja, kad naspram terora i izgladnjivanja život postaje nepodnošljiv i bezvrijedan, kad ste prinuđeni da zaigrate na posljednju kartu u sukobu s logorskim ili državnim vlastima: ili ispunjenje minimalnih zahtjeva u obranu ljudskog dostojanstva i fizičkog integriteta – ili smrt.

U svim drugim slučajevima štrajk glađu je neprimjereno sredstvo klasne borbe. Zašto?

Prvo, u ovaj štrajk ulaze po pravilu najvrjedniji i najpožrtvovniji radnici, oni koji su u cilju kolektivnog uspjeha spremni da stave svoj život na kocku, a oni će radničkoj klasi fatalno nedostajati u budućim borbama, koje tek predstoje, ako im se nešto dogodi. Ako proglase štrajk glađu, pa budu prinuđeni da ga prekinu za nekoliko dana iz zdravstvenih razloga, efekt u javnosti će biti nikakav, ili čak negativan. Ako ustraju deset-petnaest dana, izvjestan odjek u javnosti će možda prisiliti poslovodstvo ili vladu da nešto ustupe, no zdravlje štrajkača će biti trajno narušeno, pa je pitanje što je vrednije: trenutni ustupak protivnika ili trajno narušeno zdravlje najborbenijih radnika.

S druge strane, što je cilj štrajka glađu? Da izazove simpatiju i podršku javnog mnijenja za stvar ljudi od čijeg rada živi cijelo društvo, a koje poslodavci i politička vlast države s kojom su u sprezi uzimaju za moderne robove, bez ikakve samilosti. Dakle, preostaje samilost i simpatija javnog mnijenja običnih ljudi, koji u borbi štrajkača unekoliko prepoznaju svoje muke i tegobe. No, to javno mnijenje ostaje po sebi pasivno, ne znajući ni samo što da učini u znak solidarnosti, a opterećeno svojim vlastitim problemima ono će za dan-dva zaboraviti događaj i prijeći na druge teme. Javno mnijenje je po sociološkoj definiciji nešto krajnje amorfno, neodređeno, nestabilno, kolebljivo, za radničku klasu krajnje nepouzdan partner. Žrtvovati život najboljih ljudi radničke klase radi trenutačne simpatije nebuloznog javnog mnijenja , politički gledano, pogrešna je računica.

Štrajk glađu je neosporna potvrda da obustava rada u jednom poduzeću nema svoj širi sindikalni i politički produžetak, kojim bi se stvorila šira radnička solidarnost. On je posredni dokaz borbenosti dospjele do točke usijanja, ali i izolacije, nemoći i očaja. Kako izaći iz te izolacije?

Iskustva sadašnjeg radničkog pokreta u cijeloj Europi više su negativna nego pozitivna. Politika masovnog otpuštanja industrijskih radnika nakon naleta kapitalističke krize – 400.000 radnika je otpušteno samo u Francuskoj za godinu dana, mahom zbog gubitka narudžbi u automobilskoj industriji – dovela je do najrazličitijih reakcija radnika: prinudno zatvaranje direktora u kancelarije, prijetnje da će plinskim bocama dignuti u zrak ovaj ili onaj objekt, demoliranje kancelarijskih pa čak i gradskih sudskih prostorija, napokon štrajk glađu. Kad bi izašli na ulice, često bi se manifestacija pretvorila u neozbiljni karnevalski cirkus, koji odudara od ozbiljne dramatičnosti sukoba. Ni sindikalne centrale, ni lijeve stranke nisu ništa učinile da se pojedinačni štrajkovi sliju u bujicu širokog radničkog otpora, na koju vlada ne bi mogla odgovoriti šutnjom. Gotovo svi štrajkovi su se završili porazom i odlaskom radnika na urede za zapošljavanje, gdje se svaki ponaosob trudio da izvuče što i koliko može od državne socijale, koja je znatno izdašnija od malih i siromašnijih kapitalističkih država, no koja nikako ne donosi novo zaposlenje.

Razlog ovako nezavidnoj situaciji radničkog pokreta leži u tome što su ih sindikati i lijeve političke partije (socijalisti, komunisti, pa čak ponegdje i trockisti) prepustili samima sebi. Višestoljetno iskustvo radnika je izbrisano pod uplivom liberalizma kao da nikada nije postojalo. Vodstva sindikata, socijaldemokrata, komunista su kao vulgarni demokrati ušli u intimno srodstvo s buržoaskom demokracijom, a zaboravili, kao što neko lijepo reče, da demokracija nije kruh pa da se jede. Stoga treba poći od gorke, ali neosporno realne činjenice: radnici se jedino mogu uzdati, kao što Bošnjaci kažu, „u se i u svoje kljuse“. Drugim riječima, moraju iz započetih borbi izvlačiti političke pouke.

Prva je već spomenuta u naslovu intervjua Radničke borbe. Druga je kako voditi borbu za svoja prava u tako skučenim uslovima, kao što su ravnodušnost republičkih sindikata i političkih partija, antiradničko zakonodavstvo, čak odbojnost javnog mnijenja kad se radi o štrajku radnika uvezenih iz druge države. To je danas bolno pitanje radničkih štrajkova širom Evrope, a ne samo Hrvatske, Slovenije ili Srbije. Evo nekoliko misli o tome, na temelju dalekih ili skorašnjih iskustava radničkog pokreta.

Prije svega, štrajk je elementarni oblik klasne borbe, a kao takav izložen odnosu snaga. Samo masovna, većinska odluka kolektiva može imati izgleda na uspeh. Manjinski štrajkovi su unaprijed osuđeni na neuspjeh. No, i većinski štrajk vrlo često nailazi na zid šutnje ili ignoriranja zahtjeva radnika od strane poslodavca. Oni jednostavno čekaju da se ljudi zamore i odustanu. Na to se može i mora odgovoriti tako što će se bezuspješni mirni i legalni zahtjevi za pregovorima poduprijeti okupacijom poduzeća, sa štrajkačkim stražama na ulazu. Treba već jednom dati do znanja tko je pravi gazda u firmi: onaj koji je na neki mutan način došao do vlasničkih papira ili, pak, oni koji su svojim radom tokom desetljeća stvorili poduzeće i koji prave dohodak i za sebe, i za gazdu i za državu. Na to će poslodavac, ako mu je bar malo stalo do poduzeća, učiniti neke korake, pa je na štrajkačima da na svojim zborovima kolektivno utvrde što im je prihvatiti, a što ne.

Međutim, novopečeni kapitalisti, proizašli iz ratovima urušenog prava na rad i prava vlasništva, osorni i naduti, računajući na tajkunske veze s političarima, prije će posegnuti za državnom silom koju će im posuditi politički prijatelji na vlasti, nego na poštene pregovore. Dakle, vjerojatno sljedeći korak u „dijalogu gluhih“, a to znači eskalaciju sukoba, biće neka vrlo hitra sudska odluka kojom se nalaže izvršnim organima (policiji) da oslobodi „privatno vlasništvo“ od radničke okupacije i da „omogući slobodu rada“ za štrajkbrehere. Dakle, ekonomski spor s poslodavcem prerasta u politički sukob s državom. Radnici iz toga moraju izvući političke zaključke, iako se nikada ranije nisu htjeli baviti politikom.

Na presudu suda se može dati jedini mogući odgovor: masovna mobilizacija! Treba na prosvjede izvesti žene i djecu, susjede, građanstvo, studente, apelirati na radnike drugih poduzeća, razne sindikate, da svi dođu pred firmu i budu svjedoci kako se radnička klasa istjeruje na ulicu. Treba interpelirati lokalne političare, posebno socijaliste, da politički podrže radnike, iako nemaju u svojim rukama neku zakonsku moć. Ako ne podrže opravdanu radničku borbu, za sljedeće izbore ne trebaju dolaziti kod radnika i moliti za glasove, jer većinu njih jedino zastupnička ili neka druga fotelja interesira. Ali tko će unaprijed znati što će koji političar učiniti? Umjesto ih optuživati da su isti kao desne konzervativne partije, treba im se obratiti na uljudan način, ne moleći ih – nego zahtijevajući od njih da javno podrže radnike. Onima koji to učine, treba javno zahvaliti. One koji se ogluše, treba javno žigosati kao kapitalističke sluge pod socijaldemokratskom etiketom. Klasna borba znači stvarati raskol u toj socijaldemokratskoj nebulozi, koja bi da mirno uživa svoje sitne ili krupne privilegije na teoriji bratstva i jedinstva između rada i kapitala. A sve činjenice u vezi borbe radnika treba vješto i bez ustezanja predočiti lokalnoj i nacionalnoj štampi. Nisu ni svi novinari prodate duše, kao ni svi socijaldemokrati. Drugim riječima, od lokalnog štrajka treba medijski i okupljanjem masa pred firmom napraviti regionalni, ako ne nacionalni događaj dana. Treba ‘talasati’! U tome je neophodna svestrana podrška svih sindikalista i političkih aktivista radnika, bez obzira na njihovu usko partijsku pripadnost (socijalisti, komunisti, trockisti, anarhisti) , na liniji udruženog radničkog fronta, jer sutra može doći i na njih red.

Kad dođe policija, nepotrebno je izazivati bilo kakav fizički sukob. Fabrika će se morati najvjerojatnije napustiti, ali će to biti izvedeno uz bučne proteste prisutnih, uz radničku pjesmu i zavjet da će ih sljedeći put biti nebrojeno više. No, to će biti izvedeno pred hiljadama svjedoka, u prisustvu novinara, uz glasnu podršku žena, djece i radnih ljudi, koji će vršiti snažan psihološki pritisak na policiju, koja je većinom sastavljena od prosječnih ljudi, a ne od zločinaca. Oni će po naređenju morati obaviti zadatu dužnost, ali će to učiniti u danim okolnostima bez nepotrebne brutalnosti, ako već ne uz pritajenu simpatiju.

Pod takvim okolnostima , od ekonomskog neuspjeha da se ostvare zahtjevi biće stvorena javna politička i moralna pobjeda nad poslodavcem i državom, koja stavlja na uslugu kapitalistima sud i policiju, a koju plaćaju radni ljudi kao poreski obveznici. Drugim riječima, radnička klasa će ulaziti u naredne sukobe moralno ojačana, politički prosvijećena, s kapitalom široke javne podrške, koja će se pretvoriti u neku vrstu trajne solidarnosti, umjesto da ostane trenutačni bljesak samilosti maglovitog javnog mnijenja nad štrajkačima glađu. Porazni štrajkovi neće se više ponavljati u nedogled kao do sada, već svaki novi štrajk bit će škola iskustva za sljedeći.

Na kraju, treba spomenuti jednu drugu stavku od presudnog značaja za svaku radničku borbu, bez obzira na povoljan ili nepovoljan ishod štrajka. To je staro provjereno sredstvo radničkog pokreta – radnički savjeti – koji su uz suradnju liberalizma, socijaldemokracije i staljinizma potpuno izbrisani iz svesti radničke klase. Stvaranje trajnih radničkih savjeta po poduzećima, po oblastima, sve do nacionalnog odbora je nenadmašeno sredstvo, da radni ljudi koji drugima prave vile, a sami žive kao podstanari u podrumima i šupama društva, dođu do svoje političke i socijalne afirmacije. Sindikati postoje, takvi kakvi su, no njihova uloga je ograničena na neposrednu obranu interesa zaposlenih. Oni u politici i šire u društvu nemaju nikakve političke ili zakonske nadležnosti. A očigledno je da radnik kroz sindikalnu borbu, čak i pod uslovom da ima sposobne i privržene sindikaliste, ne može ništa trajno ili značajno postići izvan fabrike. Radnički savjeti, za koje je najpodesnije da se formiraju slobodnim izborom radnika u kolektivu u toku štrajka, su neka vrsta stalnog i sveobuhvatnog zastupnika radničke klase, iznad sindikalnih podružnica. Sindikalisti ili politički lijevo usmjereni radnici će vrlo često biti izabrani u te savjete, ali biće odgovorni pred zborom radnika, a ne pred svojim sindikalnim ili partijskim centralama. Povezivanje i udruživanje delegata tih savjeta na pokrajinskom i nacionalnom planu stvoriti će mogućnost da radnička klasa kaže svoju riječ o svim važnim pitanjima države – od stanja državnih dugova, preko privatizacije i upropašćivanja poljoprivrede, do problema nezaposlene omladine. Potrebe i težnje radničke klase viđene u prizmi višepartijskog parlamentarnog sistema pokazale su se kao krajnje zanemarene, ignorirane pa i prezirane od strane vladajućih stranaka, računajući tu i socijaldemokrate i njene laburističke nijanse.

U nedostatku neke doista radničke stranke, kako u Hrvatskoj tako i u njenoj okolini, radnici su protjerani iz skupština ili sabora kao i u Titovo vrijeme. A oni čine stup društva. Čak ni pod najpovoljnijim okolnostima njihova stranka bi u parlamentu mogla izvući samo neke mrvice, koje bi inflacija brzo pojela. Stoga je – a to je historijski dokazano – jedino sredstvo radničke klase da se potvrdi kao noseći društveni sloj, da stekne svoje vlastito političko oružje, da nametne progresivan put izlaza cjelokupnog društva na put napretka, a ne regresije u divljački kapitalizam i socijalnu pauperizaciju, jedini odgovor – radnički savjeti.

Ali to nije legalno, toga nema u Ustavu, uzviknut će netko! Točno, novokomponirana buržoazija na vlasti, skrpljena od Titovih udbaša, antikomunističkih emigranata, ratnih profitera, bivših birokrata i prozapadnih biznismena (posrednika stranih kapitalista) nije ni radila Ustav i zakone za radne ljude, nego da sebi stvori legalnu političku i socijalnu podlogu, budući da je nekadašnju buržoaziju revolucija urušila. Otuda njena organska slabost, popustljivost pred institucijama zapadno-europskog kapitala i bezobzirnost prema radnicima, njenim sugrađanima. No, pozitivni zakonski propisi i Ustav su samo kodifikacija postojećih odnosa klasnih snaga. Kad radnička klasa bude u stvarnosti stekla svoj Radnički savjet, i promijenila odnos klasnih snaga u svoju korist, bilo koji pravni namještenik biće u stanju da to zabilježi na komad papira koji se naziva Ustavom.

Ipak, sve ovo je samo naznaka problematike koja čeka radne ljude, a ne izrada nekog konačnog recepta koja je iznad mogućnosti jednog pojedinca, pa čak i jedne političke grupe. Kao što se nekada govorilo, radnicima nikada nitko neće donijeti ni društveni boljitak, a još manje pravedno socijalističko društvo na pladnju. Vrijeme je da svi lupamo svojom glavom, ali zajedno. Hvala „Radničkoj borbi“ na informaciji i ustupljenom prostoru.

Radoslav Pavlović

p