Prenosimo izjavu Sirijske revolucionarne ljevice (Syrian Revolutionary Left), grupe marksista unutar i izvan Sirije, o neprekidnoj borbi protiv režima.
Izraz ”sektaštvo” se u izjavi odnosi na praksu Assadovog režima da međusobno suprotstavlja različite etno-religijske zajednice koje postoje u zemlji kako bi se održao na vlasti (režim se pokušava predstaviti kao zaštitnik kršćana, Kurda i muslimana alavita nasuprot muslimana sunita koji su većina).
Od početka prošlog mjeseca (siječnja), ubijanja i uništavanja su porasla od strane vladajućeg režima zbog prijedloga “Arapskog plana” koji je zahtijevao povlačenje tiranina u korist njegova potpredsjednika. Vojska i milicije su zapravo napali brojna sela i gradove.
Krvavi režim je iskoristio beskrajne rasprave Vijeća sigurnosti, to što su ruska i kineska vlada iskoristile svoje pravo veta da bi spriječile usvajanje rezolucije koja bi osudila režim, kako bi pokrenuo barbarske napade na gradske četvrti Homsa. Počinjen je novi masakr 3. i 4. veljače, koji se samo pribraja dugoj listi krvoprolića nad odlučnim i revolucionarnim masama. Barbarstvo vladajućeg režima zahtijeva svaku osudu od svjesnih snaga i ljudi koji se bore za pravdu i slobodu te bi potonji trebali inzistirati na pravnim postupcima protiv izvršitelja tih zločina. Usprkos velikim patnjama i žrtvama masa, ovaj krvnički režim je ipak doživio golemi poraz kada je pokušao ugušiti revoluciju i slomiti volju revolucionara.
Narodne mase, svojom velikom revolucijom, pišu retke najslavnije stranice povijesti junaštva, žrtvovanja, hrabrosti i časti u sukobu s jednim od najgorih režima u regiji, u smislu zločina i terora. Intuitivno i iz iskustva znaju da su režimi zabrinuti zbog stanja u Siriji ovdje zbog svojih uskih sebičnih interesa ili kako bi se dugoročno zadržali. Isto tako znaju da ih ne pogađaju žrtvovanja i patnja sirijskog naroda. Mase se oslanjaju samo na vlastitu snagu i odlučnost da sruše krvavi Assadov režim. Znaju i da sve veće sudjelovanje masa u revoluciji, dopiranje do neodlučnih i plašljivih, da što više uzdižu i uvećavaju snage revolucionarnog pokreta koje mašu zastavama slobode, jednakosti i socijalne pravde, to više jača podrška naroda, sprječavajući pad u crne probleme sektaštva koje režim i kontra-revolucionarne snage potiču. Ako se to dogodi, revolucionarni proces bi olakšao patnju i žrtvu, pritom izazivajući pad režima. To će omogućiti mogućnost izgradnje nove, slobodne Sirije, demokratske i pluralistične, temeljene na jednakosti svih građana, bez diskriminacije na osnovi spola, rase i vjere.
Moramo spriječiti ponavljanje masakra u Homsu i svih ostalih koje je vladajući režim počinio. To je razlog zašto poručujemo ovom pokvarenom režimu da se suočava sa sirijskim narodom u svim njegovim komponentama, a ne gradskim četvrtima ili ponekim gradom i selom tu i tamo. Poručujemo tom režimu da će se ustanak nastaviti na svim mjestima. Narod koji se bori protiv diktature (koja nema ograničavajućih sektaških karakteristika) su svi Sirijci u njihovoj velikoj borbi za slobodu. To je razlog zašto režim nije uspio slomiti revolucionarni pokret, posebice na sektaškoj osnovi, nečemu što dinamika revolucije odbacuje. Režim i dalje neće uspijevati u tome jer ljudi su jedno i ujedinjeni u svojoj borbi protiv vladajuće klike.
Generalni štrajk s kraja prošle godine, iako ograničen, pokazao je da može paralizirati gospodarske i vojne poluge režima i pomoći poticati revolucionarnu političku svijest masa. Danas, kada je najavljen pokret građanskog neposluha u trajanju od tri dana kao znak prosvjeda protiv masakra u Homsu, ne pozivamo samo ljevičare da se samo pridruže i učinkovito sudjeluju. Zahtijevamo i da nadziremo i provodimo štrajkove (s političkim, ekonomskim i socijalnim zahtjevima), građansku neposlušnost i poticanje uključivanja svih revolucionarni snaga koje su jedine sposobne paralizirati materijalne poluge sistema i divljaštvo njegove represije.
Sirijski revolucionarni militanti, nastavimo sa širenjem štrajkova i pokreta neposluha kako bismo paralizirali ovaj krvavi režim našim zajedničkim borbama, pukom energijom revolucionarnog naroda Sirije, koja je neograničena, i nastavimo graditi samoupravne komitete i lokalna vijeća koja će se baviti zadacima revolucionarnih masa, jer ovaj diktatorski režim je klimav unatoč svojim lažnim tvrdnjama o vlastitoj nepogrešivosti.
Sa solidarnošću i jedinstvom sirijskog naroda i njegovim herojskim otporom, učinit ćemo mogućim rušenje Assadovog režima.
Radnici, seljaci, studenti, nezaposleni i dužnosnici, potlačeni i mučeni u Siriji, svi zajedno radimo na masovnom generalnom štrajku na nacionalnoj razini.
Slava mučenicima revolucije, pobjeda ujedinjenom sirijskom narodu, ujedinjenom.
Sirijska revolucionarna ljevica
Damask, 5. veljače 2012.
Barbarski režim neće okončati odlučnost sirijskih revolucionarnih masa!,
14 travnja, 2012 at 23:48
Nakon ovako priproste i plitke propagande, kako da vas se više shvati ozbiljno? Još malo pa ćete na site postaviti sirijsku “revolucionarnu” zastavu, zapravo zastavu iz razdoblja francuskog mandata. Sjetimo se takozvanih “komunista” koji su podržavali invaziju na svoju zemlju, Irak. I tada, baš kao i sada, zapadni obavještani krugovi pokazali su da imaju metode kojima mogu veoma lako nadmudriti naivne i nadobudne “ljevičare” sa zapada, kupiti ih s nekoliko simbola i fraza. Ni jednu revolucionarnu, a pogotovo lijevu ideju nisu iskazali ovi tzv. revolucionari, pa je već i samo korištenje revolucije smiješno. Ako se ovaj site smatra imalo lijevim, ne bi trebao pristati na devalviranje riječi revolucija, trebao bi pristati na korištenje te riječi jedino u njenom smislenom i progresivnom značenju – a to je promjena načina organiziranja društvenih ( pa i vlasničkih ) odnosa. Bilo što drugo nije revolucija nego puč, eventualno “obojena revolucija” kakvih smo se nažalost nagledali i suočili s njihovim užasnim posljedicama.
15 travnja, 2012 at 00:43
Ne biti bahat i ne vrijeđati neargumentirano. Tko ovdje normalan brani bilo kakvu invaziju na Siriju? Protivljenje bilo kakvoj intervenciji i imperijalizmu je naprosto nužno i neizostavno u podupiranju revolucije. Politička pitanja ne možeš rješavati povlačenjem naivnih crno-bijelih konstrukcija po kojima su svi diktatori koji su igrom slučaja protiv SAD-a u ovome trenutku dobri, a svi diktatori koji su trenutno uz SAD loši. Spasi nas bože ljevičara i “komunista” koji podupiru buržoaske diktatore i svoju podršku iskazuju represivnim kapitalističkim režimima. To je sasvim na liniji onih “realnih” “ljevičara” koji su podupirali Miloševića,Putina i neke drugih iz šarolike ekipe zločinaca, diktatora/polu-diktatora i političkih manijaka.
Kako je ovaj tekst po tebi nastao? CIA je odlučila izmisliti postojanje Sirijske revolucionarne ljevice, sve u namjeri da na taj način zavede socijaliste i na taj način dobije šta – ništa. Zapravo da samim imperijalistima kvari račune i smanji potporu kod konzervaticava, liberala i svih onih koji se protive socijalizmu. Ta anti-marksističke i naivna koncepcija po kojoj sve društvene događaje umjetno stvaraju tajne službe ti baš ne drži vodu.
Naravno, da nisi nikada vidio revoluciju u pravom smislu riječi, kao niti ja, ali jasno je da se baš nisi niti upoznao s literaturom po tom pitanju, a niti izašao na prošlogodšnje proljetne prosvjede. Da jesi onda bi vidio koliko je besmisleno govoriti o “revolucionarima” na taj način. U pobunu protiv režima se uključuju najrazličitije grupe i slojevi koji se svi bore za utjecaj i međusobno se sukobljavaju – od reakcionara i fašista, pa do socijalista. Ne postoje “pobunjenici” kao nekakav jednoobrazni kolektiv. Ako misliš da će prava revolucija izgledati tako da će milijunske mase ujutro nakon što se probude izaći na ulicu i vikati
“želimo socijalizam”, onda ne znam što da ti kažem, jer, šta kaže Lenjin – tko čeka “čistu” revoluciju taj je nikada neće dočekati.
Nema smisla ulaziti u te sofističke igrarije oko značenja riječi “revolucija”. Postoje socijalističke, a postoje i buržoaske revolucije, a postoji i prelazak revolucije iz buržoaske u socijalističku fazu. A to nesvjesno žele onemogućiti svi oni koji se nekoj revoluciji protive zbog činjenice da neki kapitalistički diktator trenutno nije u savezu s SAD-om i Francuskom. Da bi se bavili politikom treba naučiti malo više od binarnih brojeva. Onaj tko na temelju te drvene logike brani kapitalistički sustav od perspektive daljnjeg radikaliziranja pobune, i ne znajući je prešao na “drugu stranu barikade”.
15 travnja, 2012 at 09:02
Očito je to nesporazum, jer već površan pogled na članak pokazuje da je djelo propagandne mašine koja djeluje po principu megafona – glasno izvikivanje bučnih fraza. Na komediju podsjeća već i opozicija između ” “revolucionarnih masa” i “krvavog, barbarskog, kontrarevolucionarnog režima”. Možda ja nisam temeljito obrazovan marksist – no, ako je nešto binarno, onda su to ovakve fraze, kao prepisane iz sažetka marksističke misli za predškolski uzrast. Ne mogu prihvatiti ideju da je bilo koji režim u trećem svijetu, moguće opisati naprosto kao “buržoaski”. On je možda i to, ali ne samo to. Istom logikom, i “revolucionare” s fejsbuka i tvitera, netko zlonamjeran mogao bi opisati kao buržoaske konformiste kojima zapravo i nije stalo do revolucije, kao prljave liberale, socijaldemokrate u najboljem slučaju.
Treba priznati da su lijevi režimi trećeg svijeta 20. stoljeća imali mnoga postignuća – pa i sirijski režim je u početku provodio opsežne nacionalizacije i težio idejama društvene preraspodjele, a kretanje prema socijalizmu ili nekim njegovim elementima proisticao je i iz veza sa SSSR-om. Njima opozicija danas nisu socijalisti, čak ni liberali, nego vjerski indoktrinirane skupine. Netko može reći da je sve to prikriveni “sitnoburžujski kapitalizam”, da je to samo parola, maska. Ali Siriju podržavaju danas Venezuela, Kuba. Osvrnimo se na sjever – zapadni “progresivac” će i na to odmahnuti rukom i upravo binarnom logikom zaključiti da su i tamo na vlasti tek buržuji. Neki buržujski “revolucionar”, fejsbukovac, koji maše parolama o neposrednoj demokraciji i vjeruje da je društvo moguće preobraziti mirnim prosvjedima u koje su baš svi pripušteni (čak i anarhisti), gdje se u ime jedinstva u prosvjednu gomilu pušta i one koji razgrađuju idejno i organizacijsko jedinstvo – iste bi zamjerke mogao navesti i za jugoslavenski režim. Ima i danas onih koji, ne iskusivši nikad težinu i neophodnost kompromisa koje iziskuje baš svaki pokušaj vladanja, tvrde da biti na vlasti znači u svakom primjeru samo uživati u slasti i tlačiti narod, da i jugoslavensko iskustvo nije bilo ništa više nego “diktatura” i “državni kapitalizam”, jer nije bilo zajamčenih formalnih ljudskih prava u današnjem smislu, jer promjena pravno-političkih odnosa nije dovedena do kraja.
Nisam siguran koliko se Lenjinovi citati i ideje mogu doslovno preslikati na današnju situaciju – kontrarevolucije kao ova, i buržoaski antikolonijalni pokreti o kojima je pisao – nisu isto. Pogotovo oktobarska revolucija ne bi bila moguća u današnjem globaliziranom svijetu (svaki sličan pokušaj danas bi brzo bio zatrt), a i tada je bila moguća samo u kontekstu katastrofe svjetskog rata. Bez njega, reakcionarne snage bi te procese zaustavile bez puno muke svojim provjerenim skupom trikova i opsjena. Kad tako ne bi bilo, i iz vladajućih i vojnih krugova došli bi i danas progresivni pokreti, baš kao što se dogodilo u Egiptu u pedesetima. Današnja ljevica nema svoje ideologe, nema jedinstvene intelektualne pozadine koja bi bila široko prihvaćena u masama ili partijskim krugovima. Uspješna revolucija ne može doći bez određene discipline, hijerarhije i znatne militarizacije pokreta ili partije, koja je nužna da bi se ujedinili disparatni elementi,a koja je nažalost uvijek cijena efikasnosti.
Ovdje iz izvora koji ne citiraju samo “opozicijske aktiviste” saznajemo i da se pretežno radi o ljudima koji su naoružani izvana, poticani od feudalnih režima kao Saudijska Arabija i Katar. Jasno je da bi bilo kakvo lijevo skretanje automatski značilo i bojkot feudalnih sponzora.
Mnogima je teško priznati da država nije samo instrument represije, nego i postignuće ljudske civilizacije, koju ne bi trebalo samo lakomisleno odbaciti doživljavajući je samo kao metodu pritiska odozgo na potlačene mase. Zabluda je misliti da je moguće gerilskim ratovanjem pomaganim, poticanim i naoružanim izvana srušiti institucije, a ne uništiti i društvo, ne vratiti ga u predcivilizacijsko stanje. Tome smo svjedočili na nekoliko primjera upravo na bliskom istoku. Ovakve parole na koje nasjeda danas čak i trockistička ljevica, pridonijet će, bojim se padu još nekoliko “krvavih, barbarskih režima”.
Može li ozbiljna osoba zbilja iskreno tvrditi da će na taj način biti uspostavljena “neposredna narodna demokracija”, uz eventualno moguć korak ili dva nazad, eventualno nakon što revolucija preraste iz buržoaske u socijalističku, sve to u današnjoj geopolitičkoj juhi? Iskreno, pomisao da takva naivnost živi danas na ljevici i kod ljudi za koje mi se čini da nisu nemudri i nedobronamjerni, potpuno me obeshrabruje i oduzima bilo kakvu nadu, a siguran sam da nisam jedini koji zbog tog očajava.
16 travnja, 2012 at 21:35
Mislim da nema potrebe za tolikim očajem. Ovo nije tekst RB, već prijevod rezolucije Sirijske revolucionarne ljevice. Činjenica da postoji takva organizacija koja djeluje u Siriji i koja je dio pobune protiv Assada zasigurno zaslužuje pažnju, kao i to da se prenese. Kao što rekoh priča da je ta organizacija izmišljena od strane CIA-e mi zbog više navedenih razloga baš i ne drži vodu. To je dakle priopćenje, nije nekakva analiza, već tekst napisan s ciljem motiviranja i “nabrijavanja”. To što su u njemu prisutne parole koje zvuče jednostrano stoga nije slučano. Uglavnom je slična stvar s tekstovima tog tipa, posebno u eksplozivnoj situaciji.
Prvo je potrebno historijsko-materijalistički shvatiti kakva je narav nekoga režima. Ako je režim kapitalistički nema onda mogućnosti da je “buržoaski plus još nešto”, te ga treba oboriti. Drugim riječima, cilj je naprosto u tome da vlast preuzme radnička klasa i njemu su podređeni svi drugi ciljevi.
Uzmimo kao primjer Jugu na kraju osamdesetih, daleko (zapravo neopisivo) progresivniju i na sasvim drugom kvalitativnom stupnju u odnosu na Siriju. Sustav je došao u tešku ekonomsku krizu, diljem zamlje pojavljivao se val štrajkova i nezadovoljstva; a državom nije upravljala radnička klasa nego birokracija. Da je tada postojala revolucionarna partija ona zasigurno ne bi samo odmahnula rukom uz frazu da “treba braniti Jugoslavenski sustav kakav je “. Ne, ona bi težila da prodre u mase, organizirala prosvjede i štrajkove protiv tadašnje jugoslavenske vlasti, zahtijevala obaranje birokracije, odbacivanje tržišnih reformi, uspostavljanje dosljednijeg samoupravnog sustava, odbacivanje monopola jedne partije itd. Kako toga nije bilo, na val nezadovoljstva, koje su stvorile društvene proturječnosti a ne CIA, zajašili su kriminalci i nacionalisti kao što su Tuđman i Milošević, koji su u krvi, ratovima i zločinima uništili sve dotadašnje pozitivne tekovine Juge i restaurirali kapitalizam.
Društvene proturječnosti stvaraju pokrete protiv sistema, a oni ljevičari koji im se iz bilo kojeg razloga protive i ostaju po strani u odnosu na njih, prepuštaju prostor za borbu nacionalistima, fundamentalistima i reakcionarima najšire vrste koji onda preuzimaju kontrolu. Dužnost je radnika i marksista u Siriji danas da se uključe u pokret protiv Assada, unutar njega sukobe s reakcionarima, zahtjevaju formiranje radničke vlasti, najoštrije osude petljanja imperijalista u sirijska pitanja itd.
Kada običan čovjek izlazi na ulicu nezadovoljan sadašnjim stanjem on u pravilu u glavi nema gotov politički program, on želi ostvarivanje nekih konktetnih ciljeva. Tu sukobljene strane počinju borbu za njega…Još jednom naglašavam da ne postoje “prosvjednici” kao monolitna skupina kako se to simplificirano prikazuje, a ovaj tekst je samo jedan od niza mogućih dokaza.
Kuba i Venezuela se održavaju u geo-političkim muljažama sklapanjem saveza s onima kojima mogu ,u cilju stvaranja protuteže imperijalistima i SAD-u. To ima veze jedino s kratkoročnom političkom pragmatikom, te nije dokaz za apsolutno ništa.
Nemam sada vremena ulaziti u sva pitanja koja su se dotaknula, no samo bih se osvrnuo na fejsbukovce, liberale, hisptere itd. što je već spomenuto. Naravno da navedenu ekipu treba kritizirati, te ih napadati zbog programske i političke slabosti, no to ne govori ništa o legitimitetu pobune u kojoj sudjeluju, niti je time definira; oni će se štoviše s vremenom nužno morati radikalizirati i odbaciti svoje ranije metode. Ne radi se o tome da se društvenim pojavama iz visine lijepe etikete. No radi se o tome da se povuće jasna distinckije između toga kakva je kapitalistička vlast, a kakva socijalistička (ne staljinistička), kakva je razlika jedne i druge, te kakvi su zadaci revolucionarnih socijalista prema prvoj – na temelju narodnog nezadovoljstva raditi na njemu rušenju i razbijanju, te uspostavi proleterske vlasti.
16 travnja, 2012 at 21:49
Kako ne bi čitava rasprava bila toliko apstraktna, evo malo detaljnije i ozbiljnije analize toga tko sve čini pobunjenike, uz opise pojedinih grupa:
http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article2573
Izjednačavati sve pobunjenike s nacionalnim vijećem je sasvim neopravdano, pogrešno, vodi u sasvim krivom smjeru i prema pogrešnim zaključcima…
16 travnja, 2012 at 23:31
Za očajem itekako ima potrebe, jer ako se na ovom i sličnim sajtovima okupljaju oni progresivniji elementi društva, a vidljivo je da čak nisu osobito dosljedni ni brojni, onda je posve jasno kakav tek pogled na svijet ima ostatak stanovništva. Sajt koji drži do sebe trebao bi se ipak sudržati od objavljivanja propagandnih parola koje nešto tvrde i ambiciozno zvuče, s izostankom garancije da iza toga stvarno stoji idejna, materijalna i ljudska podloga.
Ako pričamo o masama-treba izaći na ulicu, porazgovarati s nekoliko pripadnika tih masa, nasumično. Treba uključiti radio i poslušati što pripadnici tih masa stvarno govore i misle u javljanju u bezbrojne političke radio-emisije. To je ujedno i razlog zašto mi potpuno bizarno zvuči ideja da “društvo preuzme radnička klasa”. Može to netko zvati kako hoće, može se sakrivati iza znanstvenog marksizma, ali ta ideja je zastrašujuće naivna. Nikad nije postojala mogućnost da radnička klasa predrevolucionarne strukture preuzme vlast. Vlast ne može istovremeno obnašati tako velik broj ljudi, trebaju predstavnike. A iskustvo je pokazalo da je tzv. “imperativni mandat” političarima praktički nemoguće nametnuti. Opet se vraćamo do jedine moguće ideje – o partiji kao vodećoj snazi u društvu, kojoj je, bar dok kod radnika ne ojača klasna i svijest, zadatak da autoritativno upravlja polugama društva i radi na toj općoj preobrazbi materijalne i duhovne sfere radništva. To je moguće učiniti samo u jednopartijskom društvu, jer u svakom višestranačju, ljudi će jedva dočekati da na vlast dovedu one koji su im nudili kićene simbole, gladijatorske igre i mrvice kruha. Partija treba tek od radnika učiniti ljude klasno svjesne – oni to u početku nikako nisu. Prvo će radnici većinom djeovati protiv vlastitih interesa. Ognjem i mačem suprotstavit će se onom tko im pokuša oduzeti njihove nacionalne simbole, a zamijeniti ih nečim što većina ne može shvatiti ni apstraktno, ni konkretno.
Ove priče o Jugoslaviji svode se na “što bi bilo kad bi bilo”. Za takav razvoj nemamo nikakav povijesni presedan. Pogotovo se u trenutku kad su geopolitičke prilike bile izrazito nepovoljne za Jugoslaviju nije mogla pojaviti takva partija, a da se pojavila, ne bi bila podržana. Nešto od tog duha imao je pokojni dr. Stipe Šuvar-kakvu je podršku on dobio? Dugo je djelovao na sceni bez uspjeha. Ovdje se kroz priče o nekakvim hipotetskim situacijama stalno nameće iluzija čiste opreke između buržoaske vlasti i revolucije koju provodi radništvo, za radništvo. Tvrdim da je revolucija koju provodi radništvo – uvijek protiv radništva. Najčešće-kontrarevolucija koja ide u korist njihovih tlačitelja. Zato upravo nemoguće kontradiktorno zvuči ideja da bi se dosljednom mogla nazvati partija koja se istovremeno zalaže protiv tržišnih reformi i protiv jednopartijskog sustava. Takva bi partija bila prije svega neiskrena-slikovito, kao kad bi netko želio proizvoditi automobile, ali bi tvrdio da mu nije potrebna čvrsta kontrola proizvodnog procesa.
Nikakve društvene proturječnosti neće same po sebi dovesti do promjene sistema, ako progresivne ideje ne uspiju osvojiti bar neke od jačih pripadnika buržoaske klase, i za sebe pridobiti njihovo obrazovanje, kapital, i društveni utjecaj. Bez toga, bar izvan kontekstva svjetskog ratnog sukoba, nikakva pozitivna preobrazba ne može uspjeti.
Nije moguće da netko može ostati slijep za prostu činjenicu da u Siriji, u Tunisu, u Egiptu mase nisu bile revolucionarno raspoložene. Nisu to ni organizacije koje ih podržavaju u zemlji, a još manje one izvan zemlje. Možemo namatati na klupko “što bi bilo kad bi stvarno postojala revolucionarna partija”, ali činjenica je da se u slučaju rušenja vlasti u ovim globalnim okolnostima neće dogoditi nikakva promjena na bolje ili u lijevo, nego će na vlast doći agenti stranih feudalnih država (Muslimansko Bratstvo već je na vlasti u Egiptu i Tunisu)-u ovom slučaju Saudijske Arabije, Katara, Turske. Nema ni daleke nade da bi neartikulirani bijes ljudi netko mogao skrenuti u smjeru klasnog sukoba, ni za stotinu godina, nego upravo u smjeru kontrarevolucije i trajnog obnavljanja i povećavanja nasilja i društvenih nejednakosti.
Popularno je i lako napadati sirijsku vlast. Nakon 2000. godine s dolaskom mlađeg Asada, jesu došle neke neoliberalne reforme, uvođenje privatnog bankarskog sektora, smanjenje socijalne sigurnosti i radničkih prava. Ipak mnogo je toga i ostalo sačuvano. Nitko ne kaže da tamo nema siromašnih ljudi. Ali, zar je zemlja živjela u normalnim okolnostima? Golanske visoravni i dalje su pod okupacijom nemilosrdnog cionističkog režima. Sirija je velikodušno primila više dva milijuna iračkih izbjeglica, osigurala im zdravstveno osiguranje i drugu društvenu pomoć koliko se to moglo. Istovremeno je režim izvana stalno pod napadom. Ako je neko društvo pod opsadom, ono upravo i nema drugog izbora nego da bude autoritarno. Pritisku neprijateljskih država nije se moguće suprotstaviti bez vlastite jake države, koja je tad prisiljena da bude militarizirana, u toj situaciji ne može se bez čvrstog vođe na čelu, jer se drugačije društvo i ne bi moglo održati pod pritiskom vanjskih entiteta koji su financijski i medijski neusporedivo jači.
I ja bih volio da se npr. u 1970. protiv udara Hafeza Asada uspio održati znatno progresivniji general Salah Džadid, on možda ne bi dopusio neka zastranjenja. Ali zbog toga priželjkivati pad režima, priželjkivati dolazak na vlast militantnih vjerskih fanatika (koji u konkretnoj sitauciji – vidi pod “Homeini” – bez puno muke potisnu lijeve elemente koji ih naivno podržavaju u “revoluciji”), priželjkivati propast i odlazak u zaborav plemenite ideje koje je bar načelno zastupala stranka Baas-osebujan spoj pan-arapskog nacionalizma, socijalizma i opće ideje humanističkog modernizma-i željeti da se zastavu Palestine koja je i simbol stranke Baas, i državnu zastavu pan-arapskih boja (nekad priželjkivana zastava zajedničke republike Egipta, Sirije i moguće Iraka) zamijeni zastavom francuskog mandata – znači biti povijesno naivan, ako ne i zlonamjeran. Koliko god da je popularni element basizma danas erodirao, moguće i implodirao, ideje Michela Aflaka još su bar formalno, preskriptivno tu u njihovom programu. S druge strane, sve što opozicija nudi na papiru čak je i u ideološkom smislu nešto izrazito nakazno, upravo monstruozno reakcionarno. Pa i bez obzira na periferne parole navodno lijevih grupa koje se sakrivaju iza islamista.
18 travnja, 2012 at 23:03
Meni nije bas jasno kakav ti to idejni buckuris zastupas, no to sa socijalizmom, nema nikakve veze, a bogami niti s marksizmom. Sam priznajes da odbacujes koncepcije kao sto su vlast radnicke klase i radnicka revolucija, dakle najelementarnije elemente socijalizma. Ok, to je tvoj legitimni stav na kojega imas pravo, no onda nije opravdano pozivati se upravo na onu politicku opciju koju svakom tezom opovrgavas. Sam kazes da nisi bas upoznat s marksizmom. No zasto se onda tako samouvjereno bacas na politicka i ekonomska pitanja? Sto bi rekao za covjeka koji ne zna niti zbrajati, a krece rjesavati integrale ili za nekoga tko ne zna plivati, a zeli biti ronilac? Cak i ako si anti-marksist s marksizmom bi se trebao upoznati kako bi mogao argumentirati svoje stavove.
Mozda da pocnes s ovom rubrikom, ima dosta materijala : http://www.radnickaborba.org/category/analize/
Tvoja ideja svemocne autoritarne partije je vec isprobana i vidjeli smo jasno dokle je to dovelo – do pucanja u radnike, slanja vojske na strajkace; do Gulaga, progona, zatvaranja, ubijanja i mucenja, posebno ukljucujuci prave revolucionare. Konacan ishod smo vidjeli pocetkom devedesetih. Nema bas mnogo onih koji bi gledali reprizu.
19 travnja, 2012 at 01:23
Izgleda da je u pravu onaj demon koji mi govori da se na dogmatski nastrojene ljude ne može utjecati. Oni smatraju da se marksizam mora prihvatiti u cijelosti, ili potpuno odbaciti. Po njima nije moguće prihvatiti marksističku analizu vrijednosti i analizu klasnih odnosa u kapitalizmu, a odbaciti ideju na društvenim proturječnostima uvjetovane radničke revolucije. Ja ne vidim gdje sam se uopće bacio na ekonomska pitanja, a ni na politička – ali jesam pokušao navesti neke stvari za koje mi se čini da se i prostim opažanjem može vidjeti kako su pogrešne ( ideja o revolucionarnom potencijalu radničke klase – neki još vjeruju u to iako je bjelodano da njen revolucionarni potencijal ne da raste, nego svakim danom sve više opada ). No, današnji salonski “marksisti” izgleda kao sveto pismo drže Solženjicina ili L. Kolakovskog, a smatraju da su Staljin ili Castro zli diktatori koji su uništavali ljude i vodili jednopartijske sisteme iz čiste obijesti i zloće. Oni bi birali – to hoću. to hoću, to neću. Ne ide to tako u povijesti – sovjetski “zločini” bili su kao alternativa manje zlo onom što bi bilo u drukčijoj povijesnoj kontingenciji. Problem je da bi ljudi birali samo ono što im odgovara, a nisu spremni prihvatiti da sve to ima svoju cijenu koja nikad nije mala.
19 travnja, 2012 at 08:47
“Po njima nije moguće prihvatiti marksističku analizu vrijednosti i analizu klasnih odnosa u kapitalizmu, a odbaciti ideju na društvenim proturječnostima uvjetovane radničke revolucije”
pa upravo ovo prvo dovodi do jasne spoznaje ovog drugog. Dok je ovo drugo i bilo glavni poticaj za ono prvo.
19 travnja, 2012 at 21:12
Miroslav, momak, nije marksizam vreća krumpira, pa da iz nje grapiš ono što ti na prvu više leži. Nedogmatizam ne može biti isprika za neznanje, nesklonost učenju i neozbiljno zasnivanje stavova na onome što nam u nekom trenu više leži. Ako ti je seksi nešto mijenjati prije svega je potrebno da veoma dobro razumiješ to što želiš mijenjati i da za svoju reviziju imaš dobre argumente. Ja nisam vidio nikakve. Ja ću reći da revolucionarni potencijal radničke klase raste i da je to očito vidljivo u krizi i trenucima mobilizacija koje odatle proizlaze, pa čak i kod nas. No ti ne mijenjaš “neke tamo sitnice” ti odbacuješ u jendom dahu klasnu analizu, historijski materijalizam , koncepciju o radničkoj vlasti (diktatura proletarijata kao vladavina čitave klase), odbacuješ temeljnu ideju da oslobođenje radnika mora biti djelo njih samih itd.itd. U tvom odbacivanju ništa ne preostaje osim nekakvog lijevog folklora, te mržnji prema kapitalu i SAD-u. Odatle se može i u fašizam, zašto da ne?
Staljin predstavlja najvećeg masovnog ubojicu revolucionara u povijesti. Svi drugi članovi CK boljševičke partije su strijeljani, poslani u logore, protjerani, stari revolucionarni generali su smaknuti, da ne govorimo o članovima Lijeve opozicije i njihovom obiteljima, kao i njemačkim komunistima koje je NKVD izručivao natrag Gestapou…šta te snašlo da uspoređuješ Fidela i Staljina, jebo ga pes? Staljinistički zločini su bili usmjereni prema kontrarevoluciji i likvidaciji onih koji su ostali vjereni tradicijama Oktobra i principima radničke demokracije.
19 travnja, 2012 at 22:24
Pomalo je komično da se na ovom sajtu, čiji tekstovi obiluju pojednostavljenjima, stalno netko poziva na znanje i obrazovanost, te još drugima spočitava na nedostatku istih. Ja sam dao sasvim dovoljno argumenata, a oni ne pretendiraju na izvedenost iz teoretskih premisa, nego se odnose na vlastito opažanja u interakciji ljudima oko sebe. Kad bih se oslonio samo na literaturu u koju su lijevi autori ulili svoje želje i nadanja, i ja bih glasno vikao o revolucionarnoj naravi radničke klase.
Moje ogorčenje proizlazi iz promatranja svega što čujem da govore ti isti radnici – gotovo da svaki novi udarac koji im baš kao klasi bude nanesen, oni dočekuju s mazohističkim užitkom, i još zazivaju nove udarce i žešću eksploataciju. O tome da “nam treba biti puno gore da bi nam nakon toga postalo malo bolje” čuo sam iz radničkih usta. Podcjenjuju i pljuju upravo one koji su im klasno najbliži. Stvar funkcionira gotovo obrnuto proporcionalno. Ako biram kome vjerovati, optimizmu modernih marksista, ili vlastitim očima, biram ovo drugo. Nije mi drago što sam zaključio da je jedini način da se od radnika način klasno svjesne osobe – da to za njih učini netko drugi. neka vrst maćehe, ako hoćeš. Ne sviđa mi se olako potezanje riječi fašizam – to je kao neka vrst “jokera”, koji se danas koristi za sve što nam ne odgovara, što nije “čisto”. U izostanku simpatija prema SAD-u ne vidim ništa loše, a vidim i dobre razloge za to, ako se to fokusira na njihov establishment, draža mi je i “fašistička” netolerancija prema imperiji, nego snishodljiva, “analitička” objektivnost i nalaženje opravdanja za njihove desetljetne ratove i trajne obavještajne podvale. I folklor je dobra riječ – često imam dojam da on može biti dobar alat za pridobivanje masa, i kao takvog ga se ne bi trebalo bojati koristiti, čak i ako to ponekad znači odstupanje od dosljednosti.
Vjeruj mi da nikom ne bi bilo draže od mene da ispadnem djetinjasta naivčina, da se jednog dana, a svakako što prije, stvarno stvori klasno svjesna radnička jezgra, i to iz međudjelovanja klasnih suprotnosti, bez čovjeka u zlatnom sedlu na ratnom konju. Ali pristajem na okladu u što god želiš, da se to neće dogoditi, i da pomodni prosvjedi po uzoru na OWS nisu nikakav razlog za optimizam, više kratkotrajni izljev frustracija donedavno privilegiranih pripadnika boljestojeće buržoazije, neiskrenih, koji imaju vrlo malo iskrene klasne lojalnosti.
19 travnja, 2012 at 22:48
“Ako biram kome vjerovati, optimizmu modernih marksista, ili vlastitim očima, biram ovo drugo.”
kad bi se vjerovalo samo svojim očima, i danas bi se sunce okretalo oko zemlje. zemlja se ne bi okretala oko svoje osi. mikroorganizmi ne bi postojali, a da o atomima i ne govorimo…
prema tome, možda da još jednom odvagneš kome vjerovati.