Zadnjih godina izlazi na površinu preostali dio posljedica prvobitne kapitalističke akumulacije koja je provedena početkom devedesetih u Hrvatskoj. Do prije nekoliko godina, moglo se reći da je ovaj proces uništio većinu poduzeća u raznim industrijama, ali danas se može reći da je uništio gotovo sva poduzeća. Ostale su samo iznimke u vidu krupnog kapitala i onih manjih poduzeća koja ga potpomažu. Poduzeća koja su propala imale su zajednička obilježja što je njihovim radnicima kasnila plaća i po godinu dana, što im nisu bili uplaćivani doprinosi, dok su u isto vrijeme direktori dizali razne kredite, obnavljali vozne parkove te, drugim riječima, izvlačili novac iz poduzeća. Naime, ‘grijeh’ većine poduzeća je što su smještena na atraktivnim lokacijama. Stoga, prvo se treba izmusti što više novaca preko leđa radnika, a potom prodati zemljište. Ujedno se pokazalo, a ova činjenica ne ide u prilog onima koji smatraju da u kapitalizmu kapital nema potporu države i da je ona neka izolirana i pravedna institucija, da su neka poduzeća imala dopuštenje države da ‘kasne’ s uplaćivanjem poreza i doprinosa. Tako je bivši šef porezne uprave priznao kako je Orešar mogao niz godina ne plaćati doprinose i poreze državi, a da to nitko ne osjeti, upravo jer je netko iz vrha vlade to dopustio. Sve ovo uzrokuje da u proračunu nedostaje više milijardi kuna, a u isto vrijeme vlada se zadužuje za približne iznose.

Većina propalih poduzeća smještena je u Dalmaciji, koja je ionako zadnjih dvadeset godina nazadovala. Ova regija doživjela je strahovit udarac pošto je ogroman dio radnika završio na cesti. To se i odrazilo na ukupnu socijalnu sliku te regije, koja jedino životari ljeti kad je turistička sezona. Sve su to najbolje znali i pratili radnici poduzeća Dalmacijavino, Jadrankamen, Uzor itd. Radili su svakodnevno, a da plaće nisu vidjeli i po nekoliko mjeseci, pa i godinu dana. To što je javnost upoznata s njihovim slučajem, nipošto ne govori o njima kao jedinim slučajevima. Oni su naprosto došli do zida te su se odlučili pobuniti. Krenuli su u štrajkove, prosvjedne šetnje Splitom, dolazili su u Zagreb pred ministarstvo gospodarstva kako bi pokušali pritisnuti vlast da reagira, neki (borbeniji) su se obračunali s upravom te zauzeli postrojenja, pa čak i organizirali proizvodnju u postojećim uvjetima.

Polako se među radnicima te regije stvara svijest o potrebi posjedovanja tvornica u kojima rade jer su uvidjeli da drugačije ne ide. To ne znači da su dalmatinski radnici jedini to uvidjeli, međutim oni su se našli u kratkom roku u nizu prijetećih stečajeva, pa je zahtjev za nastavljanjem proizvodnje pod njihovom vlašću nekako prirodno izrastao. Prema tome, među radnicima se javila ideja radničkog dioničarstva, što znači da radnici posjeduju dionice i na taj način utječu ili odlučuju o poslovanju poduzeća. Varijante se kreću od posjedovanja kontrolnog paketa dionica pa do posjedovanja većine dionica. Iako je zahtjev za radničkim dioničarstvom bitan iskorak u svijesti među radnicima, on ipak ne mijenja suštinu stvari.

Radnici Dalmacijavina, dakle, zahtijevaju osnivanje tvrtke Dalmacijavino ESOP koja bi onda kupila matično dioničko društvo, a oni bi tada postali vlasnici. Pošto bi bili vlasnici, kaže Lukica Bulat, mogli bi objavljivati natječaje za direktore te bi, sve u svemu, bili bolji vlasnici od države. Ukoliko bi netko od radnika išao u mirovinu, bio bi obeštećen za svoj dio dionica, ovisno o trenutnoj cijeni.  Radnici bi posjedovali kontrolni paket dionica, a država bi zadržala 54 posto te bi mogla i prodati svoj dio na burzi kad dionicama skoči cijena. Napokon, radnici bi mogli utjecati na dizanje kredita i investicije u Dalmacijavino, kao i na ukupno trošenje novca.

Radnici Jadrankamena, iako je predsjednik uprave pokrenuo stečaj, i dalje rade osam sati dnevno te isporučuju isplaćene narudžbe, pošto još nisu preuzeli financije pa nemaju žiroračun za nove narudžbe. Stoga planiraju osnovati društvo s ograničenom odgovornošću s početnim kapitalom od dvadeset tisuća kuna, kojem će oni biti osnivači. Prvo će ići na minimalan broj dioničara, koji će se kasnije širiti.

Iako su ovi zahtjevi napredak, zašto oni ne mijenjaju suštinu stvari? Radničko dioničarstvo je korak naprijed, ali prema učvršćivanju kapital-rad odnosa. Na ovaj način, sami radnici postaju kapitalisti, a ova proturječnost u sebi ne može se dugo održati. Naime, radnici posjeduju većinu dionica te odlučuju, kao što je navedeno, o zapošljavanju direktora, suradnji s državom, trošenju novca itd, ali oni ne mijenjaju suštinu, a to je najamni odnos. Naravno, razlika je ta što će oni raditi za sebe, a ne za nekog tajkuna, tj. što će odlučivati što će biti s profitom i na koji način će se ti novci trošiti. Ove odluke, razumije se, donosit će u dogovoru s direktorima, državom. Ipak, ono na što radnici trenutno ne obraćaju pažnju jest nekoliko stvari. Cijena dionica, osim o reputaciji poduzeća, naravno ovisi i o samom poslovanju poduzeća. Prema tome, ako je poduzeće profitabilno iz godine u godinu, cijena dionice mu raste, potražnja za njom raste. No, ako poduzeće loše posluje, cijena dionice pada, potražnja za njom pada. Ova kolebanja cijena dionica mogu biti kobne u određenim trenucima. Ukoliko je većina radnika pred mirovinom, na primjer, a pripada im obeštećenje s obzirom na broj dionica koje drže, radnici su u strahovitom gubitku kada je cijena dionica jako niska. Postoje poduzeća u Japanu koja nude doživotno zaposlenje svojim radnicima kao i stabilnu mirovinu, a ona proizlazi iz cijeloživotnog ulaganja radnika u fondove firme. I tamo je bilo nemalo slučajeva kada bi poduzeće propalo, a radnici ostali bez mirovine za koju su čitav radni vijek odvajali dio plaće. Ne trebaju se ni spominjati posljedice takvih pojava. Cijena dionice, osim za mirovinu radnika, igra ulogu i u još nečemu. Što će biti kada dođe kriza i kad se budu morali rezati troškovi? Radnici, naravno neće biti spremni otpustiti svoje kolege u cilju racionalizacije troškova, ali direktor kojeg su izabrali, a koji nije iz njihovih redova, im predlaže da to moraju učiniti ukoliko žele zadržati stabilne cijene dionica i ukoliko ne žele generirati gubitke. Ovdje ima puno prostora za potencijalni sukob. S druge strane, druga poduzeća na tržištu, u direktnoj konkurenciji s poduzećima koja imaju radničko dioničarstvo, ne mare toliko za svoje radnike pošto ovi nisu vlasnici. Stoga će vlasnici tih poduzeća dio svojih radnika prisiliti da radi više i za manje plaće, a dio će otpustiti. Na taj način će uvelike smanjiti troškove. Radnici-vlasnici u svom poduzeću takve poteze neće moći povući bez većih sukoba. Što je s dividendama? Vlasnik dionice ima pravo na dividendu. O tome uvelike odlučuje upravni odbor koji je u uskoj suradnji s nadzornom odborom poduzeća, a kako uprava nije iz redova radnika, već je samo birana od strane radnika, opet nastaje sukob na toj razini. Zbog kojih razloga? U nekim situacijama, direktori će predvidjeti da nije dobro isplatiti dividende, dok se sami vlasnici neće s time složiti. Ukoliko se dividende isplate, manje ostaje za investicije. Na ovaj način, poduzeće zaostaje za konkurencijom, a s druge strane kad je jednom isplatilo određenu dividendu, onda se očekuje da će sličnu ili veću moći isplatiti i u budućnosti. Ova očekivanja su u ovom sustavu ključna jer ona mogu srušiti cijenu dionica i vratiti stvari na početak. S druge strane, radnici imaju drugačiji pogled od direktora. Smatraju da je dotična situacija upravo takva da se dividende mogu isplatiti i da to neće nanijeti štetu njihovom poduzeću. Uostalom, dividenda im prije nije isplaćivana baš zbog potrebe akumulacije kapitala. Dakle, sukob interesa radnika i direktora izlazi na površinu, a on je samo odraz strukturne proturječnosti što radnik ostaje u najamnom odnosu, ali u odnosu prema samom sebi. Ovakvi sukobi u budućnosti često dovode do slabljenja pozicije poduzeća na tržištu.

Prema tome, iako su radnici promijenili vlasnika, tj. oni su postali vlasnik, ipak nisu promijenili ključne uvjete ovog sistema. Na ovaj način su se uklopili u sistem, preuzeli njegova pravila i ukoliko ih ne budu poštivali, propast će. Konkurencija, kao inherentni zakon kapitalizma, pojavljuje se kao vanjska sila pojedinom kapitalistu, pa ima isti utjecaj i na poduzeća s radničkim dioničarstvom, baš zato što se jedino promijenio vlasnik. Dakle, kapitalistički monopol nad sredstvima za proizvodnju je i dalje ostao nepromijenjen. Dok god radnici budu igrali po pravilima kapitalista, oni će izvući deblji kraj. Ugnjeteni ne mogu pobijediti ukoliko poštuju pravila ugnjetavača. U suprotnom će samo dublje biti uvučeni u sistem. Naime, ukoliko poduzeće propadne, a radnici su bili vlasnici, zaključak će biti da su radnici krivi pošto su oni vlasnici. Na taj način se otupljuje oštrica klasne borbe jer se pokazuje kako sindikati nisu potrebni ako su radnici vlasnici poduzeća i kako su radnici sami krivi za potencijalno loše stanje poduzeća, a što je najopasnije, posljednju predodžbu mogu stvoriti i sami radnici.

D. B.