Ima već desetak dana od kad su nesretni radnici splitskih tvrtki ‘Monter Split’ i ‘Monter Projekt’ započeli štrajk zbog devet neisplaćenih plaća i neuplaćenih doprinosa. Ovi posljednji im nisu uplaćivani čak četiri godine! Bijesni radnici su tako odlučili prvo štrajkati, a zatim su i zabranili ulaz vodstvu tvrtke u zgradu. Radnici su uvidjeli da im drugo ne preostaje zasad te su spremni nastaviti štrajk i poduzeti sve što mogu kako bi došli do svojih devet plaća. Nakon tih poteza, radnike je pozvao na razgovor direktor Katura. Nakon silnog razgovora, Katura im nije rekao ništa što bi ih smirilo ili što bi ih potaknulo da prekinu štrajk. Drugim riječima, rekao im je da nema novca za njihove plaće trenutno i da se strpe dva do tri mjeseca. Vjerojatno je išao logikom, ako su čekali devet mjeseci, što ne bi mogli čekati još tri mjeseca. Većina radnika otišla je na taj razgovor sa sumnjom i očekivanja su im bila ispravna. Stoga su nastavili štrajkati, a pedesetak radnika svaki dan dežura u prostorijama tvrtke.

Inače tvrtke ‘Monter Split’ i ‘Monter Projekt’ bave se ugradnjom instalacija (za struju, vodu, centralno grijanje) u graditeljstvu. Splitska tvrtka Monter postoji već šezdeset i četiri godine te je također radila i po Europi. Prije su imali tisuću radnika,  a danas su ostala šezdeset i dvojica. ‘Iznenađenje’ jest da je vlasnik tvrtki Bruno Orešar, tenis partner Tuđmana koji je iza sebe ostavio ‘uspješne priče’, Uzor i  Jadrankamen. Poput ostalih tvrtki, Orešar je i ovu zadužio preko glave stoga nije čudno što novca nema. Priča Orešara je nešto drugačija. On tvrdi da nije vlasnik tvrtke, no radnici su ga ubrzo demantirali pokazavši dokumentaciju iz koje je jasno vidljivo da je ipak on vlasnik.

Svako malo se pojavljuju očajni radnici koji tvrde iste stvari, a da nitko ne reagira. Razlika je u tome što je nekoliko posljednjih tvrtki pripadalo Bruni Orešaru, koji očigledno ima dobro zaleđe. Iste stvari koje radnici traže su: isplata zaostalih plaća (one variraju od tri do deset, pa i više) te uplata doprinosa (oni također variraju od nekoliko mjeseci pa do nekoliko godina). U ovom slučaju radnicima doprinos nije uplaćivan četiri godine. Četiri godine državne institucije nisu zabilježile da netko ne uplaćuje doprinose za radnike. A to je samo jedna tvrtka, možemo zamisliti koliko je još takvih. Međutim, puno je jasnije zašto nitko nije reagirao, pogotovo otkad je bivši predsjednik porezne uprave rekao da postoje određeni ljudi koji imaju tu pogodnost da ne podmiruju svoje obveze prema državi i prema radnicima. Za čitavo ovo vrijeme dok radnici raznih poduzeća nisu dobivali svoje plaće, a tu se radi o Uzoru, Jadrankamenu i Monteru, njihovom vlasniku i njegovim kolegama nije ništa nedostajalo. Radnici su očajni od mozganja što učiniti. Naime, ukoliko ga prijave, od toga neće biti ništa, a što je vidljivo iz dosadašnjeg iskustva. Oni to znaju, stoga bi najradije vidjeli prvo svoje zaostale plaće te nastavili s poslom kojeg imaju dovoljno za neko vrijeme.

U slučaju Orešara i njegovih tvrtki vidjeli smo dosada niz nezadovoljnih radnika koje je Orešar doveo na prosjački štap i koji su se pobunili. Ipak, nisu dobili ono što su tražili, plaće, doprinose te nastavak samostalne (u njihovim rukama) proizvodnje. Čini se da je problem bio (i dalje je) taj što su radnici protiv zajedničkog neprijatelja išli nedovoljnom suradnjom ili čak odvojeno. Oni moraju shvatiti da ono što se dogodilo jednima, dogodit će se i drugima. Ono što se dogodilo radnicima jednog kapitaliste, dogodit će se radnicima koji rade kod drugog kapitaliste. Ukoliko se ujedine u svojim zahtjevima, a kapitalizam se u liku Orešara za to pobrinuo, bili bi nezamislivo jači. Štoviše, kada bi se radnici svih njegovih tvrtki povezali međusobno i počeli samostalno djelovati, tako da njega isključe iz procesa, on bi bio potpuno nemoćan. Vjerojatno bi se obratio državnim institucijama, a tek bi se tada pokazao pravi karakter države koji je u latentnom stanju. Kad su radnice Uzora prosvjedovale, radnici Jadrankamena ne samo da su trebali dati punu podršku već su se trebali s njima povezati te početi djelovati u zajedničkom interesu. Slično i za radnike Montera. Kad su radnici Jadrankamena prosvjedovali, osim radnica Uzora, i radnici Montera su se trebali povezati s njima te početi djelovati u zajedničkom interesu. Zašto? Pa svi su oni doživjeli sličnu sudbinu ovih drugih.

Ova situacija bi trebala biti primjer iz kojeg će naučiti i onaj dio radnika koji još nije pogođen ovakvim događajima i onaj dio radnika koji smatra da se to njima ne može dogoditi. Trebaju se međusobno povezati jer razjedinjeni radnici slabi su kao i izolirani radnik. No, udruženi zajedničkim interesima već su na pola puta da te interese i ostvare. A oni se kreću od isplate neisplaćenih plaća do preuzimanja tvrtki i samostalnog organiziranja proizvodnje.

D.B.