Njemačka revolucija započela je direktnom djelatnošću radničkih vijeća koje su u ilegalnim uvjetima organizirali mornari njemačke ratne mornarice u ratnoj luci Kiel. Koristeći svoju ulogu tradicionalne radničke partije, zavedenost dijela radnika, te nepostojanje dovoljno snažne revolucionarne organizacije njemačka socijaldemokracija je uspjela uspostaviti svoju kontrolu u radničkim vijećima, te ih likvidirati u korist kapitalističkog parlamenta, ujedno onemogućujući socijalnu revoluciju. Još u toku Prvog svjetskog rata od socijaldemokracije, koja je podupirući rat i imperijalističke težnje njemačke vlade, te odbacujući borbu za ukidanje kapitalizma, degenerirala u oportunizam i šovinizam, odvojilo se revolucionarno krilo radničkog pokreta – Spartakov savez. U tekstu kojega donosimo Rosa Luxemburg, jedna od njegovih najistaknutijih članova uz Karla Liebknechta, predstavlja politički program ove revolucionarne organizacije. Usprkos tome što je tekst nastao u veoma specifičnim povijesnim okolnostima, te se stoga sve njegove poruke ne mogu direktno preslikavati na sadašnji trenutak, smatramo da razlozi za njegovo čitanje nisu samo historiografske naravi. Kao i sva značajna djela kroz specifična pitanja se otvaraju i ona od općeg značaja, vezana uz temeljna određenja kapitalističkog društva i putove njegovog prevladavanja. Od posebnog su interesa dijelovi u kojima se opisuju osnovne karakteristike radničke vlasti, te mjere za njezino ostvarivanje i provođenje; kao i upozorenje o zločinima i užasima koje je kapital spreman napraviti u cilju očuvanja profita, te bezgraničnom izdajstvu na koje su spremni oportunisti i izdajice radničkih interesa koji nominalno pripadaju radničkim predstavnicima – izdajstvu koje je okrunjeno ubojstvima Rose Luxemburg i Karla Liebknechta po narudžbi socijaldemokracije.
I.
Devetog studenog radnici i seljaci razbili su stari režim u Njemačkoj. Na bojnim poljima Francuske nestala je krvava tlapnja o svjetskom gospodstvu pruske sablje. Zločinačka banda koja je potpalila svjetski požar i Njemačku utjerala u more krvi više nema kuda. Narod koji su četiri godine varali, koji je u službi Moloha zaboravio svoju kulturnu obavezu, osjećaj časti i čovječnost, koji se dao zloupotrijebiti za svaki sramni čin, probudio se iz četverogodišnje obamrlosti – nad ponorom.
Devetog studenog digao se njemački proletarijat da zbaci sramni jaram. Hohenzollerni su protjerani, izabrana su radnička i vojnička vijeća.
Ali Hohenzollerni nikada nisu bili drugo do izvršilaca naloga imperijalističke buržoazije i junkerstva. Građanska klasna vladavina – to je glavni krivac za svjetski rat, jednako u Njemačkoj kao i u Francuskoj, u Rusiji kao i u Engleskoj, u Europi kao i u Americi. Kapitalisti svih zemalja – to su pravi podstrekači umorstva nad narodima. Međunarodni kapital – to je nezasitni Baal u čije se krvavo ždrijelo bacaju milijuni i milijuni još živih ljudskih žrtava.
Svjetski rat stavio je društvo pred alternativu : ili dalje trajanje kapitalizma, novi ratovi i najskorija propast u kaosu i anarhiji, ili uklanjanje kapitalističkog izrabljivanja.
S ishodom svjetskog rata građanska je klasna vladavina proigrala svoje pravo na opstanak. Ona više nije kadra da društvo izvede iz strahovitog privrednog sloma koji je za sobom ostavila imperijalistička orgija.
Sredstva za proizvodnju uništena su u golemim razmjerima. Poklana je milijunska radna snaga, najbolji i najvaljaniji sloj radničke klase. Preživjele očekuje pri povratku kući nacerena bijeda nezaposlenosti, glad i bolesti prijete da narodnu snagu unište u korijenu. Financijski bankrot države uslijed golemih tereta raznih dugova neminovan je.
Iz sve te krvave zbrke i tog razjapljenog ponora nema izbavljenja, nema izlaza, nema spasa osim u socijalizmu. Samo svjetska revolucija proletarijata može u taj kaos unijeti reda, može svima pribaviti rada i kruha, može učiniti kraj uzajamnom mrcvarenju naroda, može unakaženom čovječanstvu donijeti mir, slobodu, pravu kulturu. Dolje najamni sistem! – to je lozinka dana. Na mjesto najamnog rada i klasne vladavine treba da stupi zadružni rad. Sredstva za rad moraju prestati da budu monopol jedne klase, ona moraju postati općim dobrom sviju. Neka više ne bude izrabljivača i izrabljivanih! Proizvodnju regulirati i proizvode raspodjeljivati u interesu cijele zajednice. Ukinuti kako današnji način proizvodnje, koji je izrabljivanje i pljačka, tako i današnju trgovinu, koja je samo prijevara.
Na mjesto poslodavaca i njihovih najamnih robova slobodni združeni radnici! Neka rad ne bude nikome patnja, jer je dužnost sviju! Čovjeka dostojan opstanak svakome tko ispunjuje svoju dužnost prema društvu. Odsada glad neka više ne bude prokletstvo rada, nego kazna badavadžiji!
Tek će u takvom društvu biti iskorijenjena mržnja među narodima i ropstvo. Tek kada se ostvari takvo društvo, Zemlja se više neće sramotiti umorstvom ljudi. Tek tada će vrijediti: ovaj rat bio je posljednji.
Socijalizam je u ovom času jedini spasilac čovječanstva. Nad potonulim zidinama kapitalističkog društva plamte poput proročanstva opomene riječi “Komunističkog manifesta”:
Socijalizam ili propast u barbarstvu!
II.
Ozbiljenje socijalističkog društvenog poretka najzamašnija je zadaća što je ikada u svjetskoj povijesti pripala nekoj klasi i nekoj revoluciji. Ta zadaća iziskuje potpunu rekonstrukciju države i potpun prevrat u ekonomskim i socijalnim osnovama društva.
Tu rekonstrukciju i taj prevrat ne može dekretirati nikakvo nadleštvo, komisija ili parlament, njih može započeti i provesti jedino narodna masa.
U svim dosadašnjim revolucijama samo je mala manjina naroda rukovodila revolucionarnom borbom, davala joj cilj i smjer i iskorištavala mase samo kao oruđe koje će dovesti do pobjede njezine interese, interese manjine. Socijalistička revolucija prva je revolucija u interesu velike većine koju i do pobjede može dovesti jedino velika većina radnih ljudi.
Masa proletarijata pozvana je ne samo da jasnom spoznajom dade revoluciji ciljeve i smjer. I ona sama mora vlastitom aktivnošću korak po korak uvesti socijalizam u život.
Bit socijalističkog društva u tomu je što velika radna masa prestaje biti masa kojom vladaju, već ona, naprotiv, sama živi svoj čitavi politički i ekonomski život i upravlja njime svjesnim slobodnim samoodlučivanjem.
Stoga proleterska masa mora, počevši od najvišeg vrha države pa do posljednje općine, preuzete organe građanske klasne vladavine, federalna vijeća, parlamente, općinska vijeća zamijeniti vlastitim klasnim organima – radničkim i vojničkim vijećima, mora zauzeti sve položaje, nadzirati sve funkcije, sve državne potrebe mjeriti vlastitim klasnim interesom i zadaćama socijalizma. I samo uz neprestani, živi uzajamni utjecaj narodnih masa i njihovih organa, radničkih i vojničkih vijeća, njihova djelatnost može državu prožeti socijalističkim duhom.
I ekonomski preobražaj može se odigrati samo kao proces koji nosi proleterska masovna akcija. Goli dekreti najviših revolucionarnih ustanova o socijalizaciji samo su prazne riječi. Jedino radništvo može riječ otjelotvoriti vlastitim činom. Da bi radnici preuzeli kontrolu nad proizvodnjom, i napokon stvarno upravljanje, hoće se žilava borba s kapitalom prsa o prsa, u svakom pogonu, neposrednim pritiskom masa, štrajkovima, stvaranjem svojih stalnih predstavničkih organa.
Proleterske mase moraju se učiti kako da one od mrtvih strojeva, koje kapitalist stavlja u proizvodni proces, postanu misaoni, slobodni, samostalni upravljači tog procesa. One moraju steći osjećaj odgovornosti aktivnih organa zajednice koja je jedini vlasnik svega društvenog bogatstva. One moraju razviti marljivost bez poduzetnikova korbača, najveći radni učinak bez kapitalističkog goniča, disciplinu bez jarma i red bez vlasti. Najviši idealizam u interesu zajednice, najstroža samodisciplina, istinska građanska svijest masa moralna su osnova socijalističkog društva, kao što su bezosjećajnost, egoizam i korupcija moralna osnova kapitalističkog društva.
Sve te socijalističke građanske vrline, zajedno sa znanjima i sposobnostima za vođenje socijalističkih pogona, radnička masa može steći jedino vlastitom djelatnošću, vlastitim iskustvom. Socijalizacija društva može se ostvariti jedino upornom, neumornom borbom radničke mase u svoj njezinoj širini, borbom na svim točkama gdje se rad i kapital, narod i građanska klasna vladavina gledaju oči u oči. Oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase.
III.
U građanskim je revolucijama krvoproliće, nasilje, političko umorstvo, bilo neizbježno oružje u rukama pobunjenih klasa.
Proleterska revolucija ne treba za svoje ciljeve teror, ona mrzi umorstvo i gnuša ga se. Njoj to sredstvo borbe nije potrebno jer se ona ne bori protiv pojedinaca nego protiv ustanova, jer ona ne stupa u arenu s naivnim iluzijama kojima bi se morala krvavo svetiti jer su je razočarale. Ona nije očajnički pokušaj manjine da silom oblikuje svijet prema svojem idealu, nego akcija velikih milijunskih masa naroda koja je pozvana da ispuni historijsku misiju i da historijsku nužnost pretvori u stvarnost.
Ali proleterska je revolucija istodobno i posmrtno zvono svakom ropstvu i tlačenju. Stoga se protiv proleterske revolucije kao jedan dižu u borbu na život i smrt svi kapitalisti, junkeri, malograđani, oficiri, svi korisnici i paraziti izrabljivanja i klasne vladavine.
Glupo je i ludo vjerovati da će se kapitalisti dobrovoljno pokoriti proklamaciji socijalizma od strane nekog parlamenta, neke narodne skupštine, da će se mirno odreći posjeda, profita, povlastice izrabljivanja. Sve vladajuće klase za svoje su se povlastice borile do kraja najžilavijom energijom. Rimski patriciji jednako kao i srednjovjekovno feudalno plemstvo, engleski džentriji kao i američki trgovci robljem, vlaški boljari kao i lijonski tvorničari svile – svi su oni prolijevali potoke krvi, laćali se ognja i mača, podjarivali građanski rat i veleizdaju, samo da bi obranili svoje povlastice i moć.
Imperijalistička klasa kapitalista, kao posljednji izdanak izrabljivačke kaste, nadmašuje brutalnost, neskriveni cinizam, podlost svih svojih prethodnika. Ona će svoje najveće svetinje, svoj profit i povlastice, braniti zubima i noktima, onim metodama hladne zloće kojima se iskazala u čitavoj povijesti kolonijalne politike i u posljednjem svjetskom ratu. Ona će pokrenuti protiv proletarijata i nebo i pakao. Ona će mobilizirati seljaštvo protiv gradova, ona će huškati zaostale slojeve radništva protiv socijalističke avangarde, ona će s oficirima izazivati pokolje, ona će pokušavati da svaku socijalističku mjeru paralizira tisućama sredstava pasivnog otpora, ona će revoluciji natovariti na vrat dvadeset Vandeja (francuska pokrajina u kojoj je 1793. godine izbila kontrarevolucionarna pobuna), ona će kao spasioca pozvati u zemlju vanjskog neprijatelja, ubojito gvožđe Clemenceaua, Lloyd Gorgea i Wilsona – ona će radije pretvoriti zemlju u zadimljenu gomilu ruševina nego da se dobrovoljno odustane od najamnog ropstva.
Čitav taj otpor mora se na svakom koraku slamati željeznom pesnicom, bezobzirnom energijom. Sili građanske kontrarevolucije mora se suprotstaviti revolucionarna sila proletarijata. Nasrtajima, spletkama i rovarenju buržoazije – nepokolebljiva jasnoća cilja, budnost i vazda pripravna aktivnost proleterske mase. Prijetećim opasnostima kontrarevolucije – naoružavanje naroda i razoružavanje vladajućih klasa. Manevrima parlamentarne opstrukcije buržoazije – djelotvorna organizacija mase radnika i vojnika. Posvuda prisutnim tisućama sredstava moći građanskog društva – koncentrirana, zbijena, do maksimuma narasla moć radničke klase. Jedinstveni front čitavog njemačkog proletarijata, južnonjemačkog zajedno sa sjevernonjemačkim, gradskog zajedno sa seoskim, radničkog zajedno s vojničkim, živi duhovni dodir njemačke revolucije s Internacionalom, proširenje njemačke revolucije u svjetsku revoluciju proletarijata, jedino to može stvoriti granitnu bazu na kojoj je moguće podići zgradu budućnosti.
Borba za socijalizam najsilniji je građanski rat koji je vidjela povijest, i proleterska revolucija mora sebi za taj građanski rat prirediti oružje, naučiti se kako da ga upotrebljava – da se bori i pobjeđuje.
Takvo naoružavanje kompaktne radne mase naroda čitavom političkom vlašću za zadatke revolucije jest diktatura proletarijata i stoga prava demokracija. Ne tamo gdje u lažnoj jednakosti najamni rob sjedi pored kapitalista, seoski proleter protiv junkera, da bi parlamentarno raspravljali o svojim životnim pitanjima, već jedino ondje gdje milijunska masa proletera hvata u svoju žuljevitu pesnicu čitavu državnu vlast da bi je, kao bog Tor svoj malj, sručila na glavu vladajućim klasama, jedino je ondje prava demokracija koja nije prijevara naroda.
Da bi proletarijatu omogućio izvršenje tih zadataka Spartakov savez zahtijeva:
I. Kao neodložnu mjeru za osiguranje revolucije :
1. Razoružanje čitave policije, svih oficira i neproleterskih vojnika, razoružanje svih pripadnika vladajućih klasa.
2. Zapljenu svih zaliha oružja i municije kao i tvornica naoružanja od strane radničkih i vojničkih vijeća.
3. Naoružavanje čitavog odraslog muškog proleterskog stanovništva kao radničke milicije. Stvaranje Crvene garde sastavljene od proletera kao aktivnog dijela milicije za trajnu zaštitu revolucije od kontrarevolucionarnih napada i rovarenja.
4. Oduzimanje komandne vlasti oficirima i podoficirima. Zamjenu ropske vojničke poslušnosti dobrovoljnom disciplinom vojnika. Izbor svih starješina od strane sastava jedinica uz pravo opoziva u svako doba. Ukidanje vojnog sudstva.
5. Odstranjivanje oficira i kapitulanata iz svih vojničkih vijeća.
6. Zamjenjivanje svih političkih organa i nadleštava prijašnjih režima povjerenicima radničkih i vojničkih vijeća.
7. Uspostavu revolucionarnog tribunala pred kojim treba osuditi glavne krivce za rat i njegovo produživanje, oba Hohenzollerna, Ludendorffa, Hindenburga, Tirpitza i njihove sukrivce, kao i sve zavjerenike kontrarevolucije.
8. Neodložnu zapljenu svih živežnim namirnica radi osiguranja prehrane naroda.
II. Na političkom i socijalnom području :
1. Ukidanje svih zasebnih država; jedinstvena njemačka socijalistička republika.
2. Uklanjanje svih parlamenata i općinskih vijeća i preuzimanje njihovih funkcija od strane radničkih i vojničkih vijeća, njihovih odbora i organa.
3. Izbor radničkih vijeća po cijeloj Njemačkoj od strane sveukupnog odraslog stanovništva oba spola u gradu i na selu, po pogonima, kao i vojničkih vijeća od strane vojnika, uz isključenje oficira i kapitulanata. Pravo radnika i vojnika da u svako doba opozovu svoje zastupnike.
4. Izbor delegata radničkih i vojničkih vijeća u čitavom Reichu za Centralno vijeće radničkih i vojničkih vijeća, koje treba da izabere Izvršno vijeće kao najviši organ zakonodavne i izvršne vlasti.
5. Sastajanje Centralnog vijeća za sada najmanje svaka tri mjeseca – svaki put uz ponovni izbor delegata – radi neprestane kontrole nad djelatnošću Izvršnog vijeća i radi uspostavljanja živog dodira između mase radničkih i vojničkih vijeća u Reicha i njihovim najviših vladinih organa. Pravo lokalnih radničkih i vojničkih vijeća da u svako doba opozovu i zamjene svoje predstavnike u centralnom vijeću ako oni ne rade prema namjerama svojih naredbodavaca. Pravo Izvršnog vijeća da imenuje i smjenjuje narodne povjerenike i centralna nadleštva Reicha s njihovim činovnicima.
6. Ukidanje svih staleških razlika, razreda i titula. Potpuno pravno izjednačivanje spolova.
7. Socijalno zakonodavstvo koje zasjeca u dubinu. Skraćenje radnog vremena radi svladavanja nezaposlenosti, uzimajući u obzir tjelesnu oslabjelost radništva uslijed svjetskog rata; najviše šestosatni radni dan.
8. Neodložno reorganiziranje prehrane, stanovanja, zdravstva i odgoja u smislu i u duhu proleterske revolucije.
III. Neposredni ekonomski zahtjevi :
1.Konfiskacija svih dinastičkih imanja i dohodaka u korist zajednice.
2. Poništenje državnih i drugih javnih dugova i svih ratnih zajmova izuzevši upise počev od određene visine koju treba da utvrdi Centralno vijeće radničkih i vojničkih vijeća.
3. Izvlaštenje zemljišta svih velikih i srednjih poljoprivrednih gospodarstava, stvaranje socijalističkih poljoprivrednih zadruga u čitavom Reichu pod jedinstvenim centralnim rukovodstvom; seljačka sitna gospodarstva ostaju u posjedu njihovih vlasnika do njihova dobrovoljnog priključenja socijalističkim zadrugama.
4. Izvlaštenje svih banaka, rudnika, talionica, i svih velikih poduzeća u industriji i trgovini od strane vijeća Republike.
5. Konfiskacija svih posjeda počev od određene visine vrijednosti koju treba odrediti Centralno vijeće.
6. Preuzimanje cjelokupnog javnog saobraćaja od strane vijeća republike.
7. Izbor vijeća u svom poduzećima, koja u suglasnosti s radničkim vijećima treba da vode sve unutrašnje poslove poduzeća, da reguliraju radne odnose, da kontroliraju proizvodnju, i napokon da preuzmu upravljanje poduzećem.
8. Uspostavljanje centralne komisije za štrajkove koja uz neprestanu suradnju sa savjetima poduzeća treba da započelim štrajkačkim pokretima u čitavom Reichu osigura jedinstveno vodstvo, socijalističko usmjerenje i najjaču podršku političke vlasti radničkih i vojničkih vijeća.
IV. Međunarodne zadaće
1. Neodložno uspostavljanje veza s bratskim partijama u inozemstvu, kako bi se socijalistička revolucija postavila na međunarodnu osnovu i stvorio i osigurao mir putem internacionalnog bratimljenja i revolucionarnog ustanka svjetskog proletarijata.
V. To hoće Spartakov savez!
I stoga što to hoće, što opominje i nuka, što je socijalistička savjest revolucije, mrze ga, progone i kleveću svi otvoreni i potajni neprijatelji revolucije i proletarijata.
Raspnite ga! Viču kapitalisti koji drhte nad svojim kasama.
Raspnite ga! Viču malograđani, oficiri, antisemiti, buržoaski lakaji iz štampe koji drhte nad zdjelama građanske klasne vladavine.
Raspnite ga! Viču Scheidemanni koji su poput Jude Iskariota proletarijat prodali buržoaziji i drhte nad srebrnjacima svoje političke vlasti.
Raspnite ga! Još uvijek ponavljaju poput jeke razočarani, prevareni, zloupotrebljeni slojevi radništva i vojnika koji ne znaju da bjesneći protiv Spartakova saveza bjesne protiv svoje krvi i mesa.
U mržnji, u kleveti, protiv Spartakova saveza ujedinjuje se sve što je kontrarevolucionarno, što je protiv naroda, antisocijalističko, dvolično, mračnjačko, mutno. To samo potvrđuje da u njemu kuca srce revolucije, da njemu pripada budućnost.
Spartakov savez nije partija koja hoće doći do vlasti nad radničkom masom ili pomoću radničke mase.
Spartakov savez samo je cilja najsvijesniji dio proletarijata koji čitavoj širokoj masi radništva na svakom koraku pokazuje njezine historijske zadaće, koji u svakom pojedinom stadiju revolucije zastupa krajnji socijalistički cilj, a u svakom nacionalnom pitanju zastupa interese proleterske svjetske revolucije.
Spartakov savez odbija da sa slugama buržoazije, sa Scheidemannom – Ebertom dijeli vlasti u vladi jer u takvoj suradnji vidi izdaju nad temeljnim postavkama socijalizma, vidi jačanje kontrarevolucije i paraliziranje revolucije.
Spartakov savez isto će tako odbiti da dođe na vlast i samo zato što je sa Scheidemannom – Ebertom svršeno i što su Nezavisni, surađujući s njima, dospjeli u ćorsokak.
Spartakov savez nikada neće preuzeti vlast drugačije nego jasnom, nedvosmislenom voljom velike većine proleterske mase u cijeloj Njemačkoj, nikada drugačije nego snagom njezina svjesnog pristajanja uz poglede, ciljeve i borbene metode Spartakova saveza.
Proleterska revolucija može se probiti do potpune jasnoće i zrelosti samo postepeno, idući korak po korak Golgotom vlastitih gorkih iskustava iz poraza i pobjeda.
Do pobjede Spartakova saveza neće doći na početku nego na kraju revolucije : ona je identična s pobjedom velike milijunske mase socijalističkog proletarijata.
Ustajte, proleteri! Na borbu! Valja jedan svijet osvojiti i s jednim svijetom započeti borbu. U toj posljednjoj klasnoj borbi svjetske historije za najviše ciljeve čovječanstva, za neprijatelja vrijedi: koljeno na prsa i nož pod grlo!
Što hoće Spartakov savez, Rosa Luxemburg Izabrani spisi
Što želi Spartakov savez ?,
