Povijest Prvog maja, kao i mnogih drugih događaja u radničkom pokretu, predstavlja mnogo više od pukog prisjećanja na prošlost i odavanja počasti tradiciji – ona predstavlja poziv na akciju i djelovanje u sadašnjosti. Ove godine je, u skladu sa situacijom u kojoj se trenutno nalazi radnički pokret u Hrvatskoj, možda i više nego ikada ranije potrebno da se okrenemo prema pravim tradicijama ovoga međunarodnog praznika rada. Danas njihovo nastavljanje može značiti samo odlučnu pobunu protiv diktature krupnoga kapitala i političke elite.

Ne vjerujmo postojećim političkim strankama, ne čekajmo milost Vlade i kapitalista !

Organizirajmo otpor – zauzmimo ulice, pokrenimo generalne štrajkove, preuzmimo tvornice! Na prvom kongresu Druge internacionale[1] 1889. godine odlučeno je da se svake godine Prvog maja organiziraju masovne demonstracije kako bi se “toga dana istodobno u svim zemljama i svim gradovima od strane radnika državnim vlastima uputili zahtjevi da se uvede osmosatni radi dan”. Kao što je poznato, ovaj je datum odabran kako bi se odala počast radnicima Chicaga stradalima u krvoproliću koje se dogodilo tri godine ranije, pri kojem je policija ubila šest, ranila pedeset radnika, a državni represivni aparat na smrt osudio petoricu radničkih vođa. O sadašnjem stupnju izrabljivanja radnika u kapitalističkom sustavu možda najbolje govori činjenica kako i danas, 2011.godine, radno vrijeme i iznosi 8 sati, usprkos nevjerojatnom razvoju tehnologije i proizvodnih snaga, a što znači i nevjerojatnom smanjivanju realnog vremena potrebnog za proizvodnju roba u odnosu na početak 20.st. kada je taj zahtjev bio aktualan i kada se za njega počela voditi odlučujuća borba radničke klase.

No, već od samoga početka proslave Prvoga maja nisu imale samo karakter borbe za osmosatni radni dan, već su izražavale radničku solidarnost i borbu protiv kapitalističkog izrabljivačkog sistema, te su bile snažno socijalistički obojene. Već su od 1890. proslave Prvog maja širom Europe (Francuska, Mađarska, Austrija, Češka, Njemačka, Italija, Španjolska, Velika Britanija…) obilježene, nerijetko oružanim, sukobima sa državom, policijom i vojskom, te predstavnicima kapitala. Revolucionarni karakter Prvomajskih proslava potvrđen je i na kongresu Druge internacionale 1893 u rezoluciji u kojoj stoji : “Prvi maj treba biti manifestacija čvrste volje radničke klase da socijalnom revolucijom ukloni klasnu razliku i tako pođe putem koji vodi do mira unutar svakog naroda i do međunarodnog mira.”

Prvi maj se u Hrvatskoj počeo prosvjedno obilježavati već 1890. godine, pri čemu su radnici u Hrvatskoj ovome danu, sa (za te uvjete velikom) brojkom od oko 2 000 prosvjednika u Zagrebu, te nešto manje u Rijeci i Varaždinu, dali revolucionarni i borbeni karakter kao i u ostalim zemljama Europe. Kako se radnički pokret u Hrvatskoj razvijao, tako se povećavao i broj gradova u kojima se Prvi maj prosvjedno obilježavao, kao i brojnost radničke klase uključene u prosvjede. Tako je 1919. oko 200 000 radnika u Kraljevini Jugoslaviji stupilo u štrajk na poziv Nezavisne radničke partije Jugoslavije. U proglasu koji je za tu priliku bio priređen se nalazilo i sljedeće : “Ovogodišnji Prvi maj ima biti proslavljen u znak protesta protiv postojeće reakcije i terora nad radnicima, a to će se najbolje izvesti punom obustavom rada, manifestacijom i javnim sastankom sa parolama protiv reakcije, protiv poskupljenja, protiv rata i ratnih konvencija, borbe protiv zakona o zaštiti države…za osmosatni radni dan, za radničku kontrolu nad proizvodnjom i trgovinom, za međunarodni mir.” Od te godine pa nadalje, pod vodstvom Komunističke partije, Prvi maj se nastavljao obilježavati uz masovne prosvjede i mnogobrojne štrajkove, usprkos najžešćoj policijskoj i državnoj represiji koja je uključivala slanje na robiju, strijeljanja, te policijske napade i pucanja na demonstrante. Posebno su krvave bile Prvomajske manifestacije 1934. i 1939. u kojima dolazi do žestokih oružanih sukoba demonstranata sa policijom. Naravno, niti otvorena i krvava represija nije mogla slomiti radnički otpor i privrženost radnika idealima Prvoga maja, za čije će se ostvarivanje uskoro nastaviti boriti i u revoluciji u okviru Narodnooslobodilačke borbe.

[1] Druga internacionala je kao međunarodno radničko udruženje naslijedila Prvu internacionalu koja je prestala postojati ubrzo nakon poraza Pariške komune. Do raspada Druge internacionale došlo je početkom Prvog svjetskog rata, uslijed izdaje njezinih internacionalističkih principa i pristajanja oportunističkog krila socijaldemokracije (iz kojega proizlazi današnja socijaldemokracija) uz šovinizam i rat na strani buržoaskih vlada. Od pripadnike Druge internacionale koji su ostali vjerni principima internacionalizma i borbe za revolucionarno ukidanje kapitalizma, posebno zahvaljujući radu boljševika na čelu s Lenjinom i Trockim, formirana je Treća internacionala. Nakon degeneracije Oktobarske revolucije i staljinističke kontrarevolucije, te pretvaranja Treće internacionale u slugu birokratske politike Kremlja, od pripadnika Lijeve opozicije u SSSR-u i različitih opozicijskih grupa u ostalim Komunističkim partijama formirana je Četvrta internacionala.