Napisana u februaru 1938. godine, brošura Lava Trockog „Njihov i naš moral“, kao i njen prirodan dodatak „Sikofanti“, godinu dana kasnije, nesumnjivo nosi pečat najmračnijih godina XX. stoljeća.  Ako se izuzmu ratne godine 1914.-1918. i 1940.-1945., godine totalnog posrnuća i rušenja, obilježene milijunima stradalih,  godine koje prethode II svjetskom ratu su godine poraza španjolske revolucije – posljednje nade naspram očigledne Hitlerove pripreme za rat – i masovnog likvidiranja komunista u SSSR-u od strane Staljinove vrhuške. Aparat prve radničke države postao je najsurovije sredstvo progona revolucionara širom Evrope, među kojima su trockisti zauzimali najistaknutije mjesto, već samim tim što su jedini imali jasan politički program naspram termidorske reakcije.

Nad Europom nebo je postalo mračno. Pomutnja u lijevim krugovima radničkog pokreta je na vrhuncu. Ubrzo će doći do pakta Staljin-Hitler, koji je Victor Serge označio kao „ponoć stoljeća“,  komunisti će masovno pribjegavati samoubojstvu.  Tito će prijetiti Krleži fizičkom likvidacijom. Lijevo orijentirana inteligencija, socijalno nemoćna i politički kolebljiva, počela je teoretizirati ovu reakciju  tako što će uporno tražiti „prvobitni grijeh“ u djelima Lenjina i Trockog, od liberala i socijaldemokrata do anarhista i drugih ultraljevičara. Na ovu duboku intelektualnu reakciju Trocki će odgovoriti neskrivenim moralnim prezirom, pronicljivom političkom računicom i filozofskom mudrošću. Za njega nema sumnje: naspram toliko historijskih poraza treba barem sačuvati idejno dostojanstvo za budućnost.

Samo godinu dana prije nego što će napisati ovaj tekst, u jeku prvih moskovskih procesa, kada su se Lenjinovi suborci i sumnjive protuhe u sudskom amalgamu teretili kao „agenti fašizma“, „saboteri“, „Mikadovi špijuni“  u „trockističkoj zaveri“,  Trocki je u socijaldemokratskoj Norveškoj držan u kućnom pritvoru, sa zabranom da se javno brani od ovih teških optužbi, jer Staljin je pretio Oslu da će bojkotirati njen izvoz suhe haringe.  GPU je u Španjolskoj masovno proganjao revolucionare iz POUM-a i lijeve anarhiste kao „trockiste“ i time presudno doprinio Frankovoj pobjedi. Šest mjeseci ranije Ignjat Rajs, poljski komunist koji je radio za IV. odjeljenje vojne obavještajne službe  SSSR-a, i koji je javno raskinuo sa Staljinom i prišao IV. internacionali, nađen je mrtav tjedan dana kasnije u okolini Lausanne. Najzad, dok je pisao ovu brošuru Trocki saznaje da mu je sin i suborac Lav Sedov preko noći stradao u jednoj pariškoj bijelogardijskoj bolnici posle bezazlene operacije slijepog crijeva! Kasnije se saznalo da je njegov najbliži suradnik Mark Zborowski , koji ga je odveo u ovu bolnicu, bio Staljinov agent.

Zar je potrebno još nešto a da se čovjeku sve ne smrkne? Pa ipak, dosljedan marksizmu i onoj čuvenoj Spinozinoj krilatici – „Niti plači, niti se smij – nego razumi!“ Trocki nalazi snage da teorijski razborito i intelektualno pošteno razotkrije moralnu bijedu ljevičarskih i socijaldemokratskih negacija boljševizma i trockizma. Politički imperativ je bio unijeti duh samopouzdanja u mladu generaciju pristalica Četvrte internacionale, što je nesumnjivo bilo od koristi i nama, trideset godina kasnije, kao što će biti od koristi i danas, osamdeset godina kasnije, novim mladim pristalicama Lenjina i Trockog.  Sila moralnog gnjeva naspram malograđanskih kukavica pred staljinističkim zločincima i književnih  vitezova obračuna s trockistima, koje staljinisti progone na svakom koraku Evrope, ravna je filozofskoj dubini razmatranja ideoloških struja s kojima je marksizam svojevremeno raskrstio (idealizam, utilitarizam), pa čak i onih pravaca koji su nastali posle  rata, kao egzistencijalizam (Merleau-Ponty).

Radoslav Pavlović

NJIHOV I NAŠ MORAL

U spomen na Lava Sedova

Moralna isparenja

U epohama trijumfalne reakcije, gospoda demokrati, socijaldemokrati, anarhisti i drugi predstavnici ‘lijevog’ tabora počinju iz sebe izlučivati dvostruke količine moralnih isparenja, slično onome kad se ljudi u strahu dva puta više znoje. Prepričavajući svojim riječima deset zapovijedi ili propovijed na gori, ovi moralisti se ne obraćaju toliko trijumfalnoj reakciji koliko revolucionarima koje ova progoni, i koji svojim ‘ekscesima’ i ‘amoralnim’ principima ‘provociraju’ reakciju i daju joj moralnu opravdanje. Međutim, postoji jednostavno, ali ispravno, sredstvo da se izbjegne reakcija: treba se napregnuti i moralno preporoditi. Obrasci moralnog savršenstva dijele se besplatno svima koji to žele u svim zainteresiranim redakcijama.

Klasna osnova ove lažne i nadmene propovijedi je intelektualna sitna buržoazija. Njena politička osnova je nemoć i pomutnja pred nastupanjem reakcije, a psihološka težnja da se prevlada osjećaj vlastite podčinjenosti pomoću lažne proročke brade.

Omiljena metoda moralizirajućeg filistra je poistovjećivanje načina djelovanja reakcije i revolucije. Efekt ove metode postiže se formalnim analogijama. Carizam i boljševizam su – blizanci. Blizance je također moguće otkriti u fašizmu i komunizmu. Moguće je sastaviti i spisak zajedničkih obilježja katolicizma, ili još bolje : jezuitizma, i boljševizma. Sa svoje strane, Hitler i Mussolini, koristeći se savršeno istom metodom, dokazuju da liberalizam, demokracija i boljševizam predstavljaju samo različite oblike jednog istog zla. Najšire priznanje dobiva danas mišljenje da su staljinizam i trockizam ‘u suštini’ ista stvar. U tome su suglasni liberali, demokrati, bogobojažljivi katolici, idealisti, pragmatici, anarhisti i fašisti. Ako staljinisti nemaju mogućnost da se priključe tom ‘Narodnom frontu’, to je samo zato što su slučajno zauzeti istrebljivanjem trockista.

Osnovno obilježje ovih analogija i uspoređivanja je u tome da one u potpunosti ignoriraju materijalnu osnovu raznih struja, tj. njihovu klasnu prirodu, a samim tim i njihovu historijsku ulogu. Umjesto toga, one ocjenjuju i klasificiraju razne struje prema nekoj vanjskoj ili drugorazrednoj oznaci, najčešće prema njihovom odnosu naspram ovog ili onog apstraktnog principa, koji za dotičnog klasifikatora ima osobitu profesionalnu vrijednost. Tako za rimskog papu masoni, darvinisti, marksisti i anarhisti predstavljaju blizance, pošto svi oni bogohulno poriču bezgrešno začeće. Za Hitlera blizanci su liberalizam i marksizam, pošto ignoriraju ‘krv i čast’. Za demokrata fašizam i boljševizam su dvojnici jer se ne klanjaju pred općim izbornim pravom. I tako dalje.

Neke zajedničke crte kod gore grupiranih struja nesumnjivo postoje. Međutim, suština je u tome da se razvitak čovječanstva ne iscrpljuje ni općim izbornim pravom, ni ‘krvlju i časti’, ni dogmom o bezgrešnom začeću. Historijski proces znači prije svega borbu klasa, pri čemu različite klase u ime različitih ciljeva mogu u izvjesnim slučajevima primjenjivati slična sredstva. Drugačije, u suštini, i ne može biti. Vojske koje se bore jedna protiv druge uvijek su više ili manje simetrične, i kada u njihovim metodama borbe ne bi bilo ničega zajedničkog one ne bi mogle jedna drugoj nanositi udarce.

Kada se neuki seljak i trgovac, ne shvaćajući ni smisao ni ishodište borbe između proletarijata i buržoazije, nađe između dvije vatre, on će se odnositi s podjednakom mržnjom prema oba zaraćena tabora. A što su svi ti demokratski moralisti? Ideolozi srednjih slojeva koji su se našli ili se plaše da će se naći između dvije vatre. Glavne crte proroka ovog tipa su : otuđenost od velikih historijskih pokreta, okorjeli konzervativizam mišljenja, samozadovoljstvo ograničenosti i najprimitivniji politički kukavičluk. Moralisti žele iznad svega da ih historija ostavi na miru, s njihovim knjigama, časopisima, pretplatnicima, zdravim razumom i moralnim propisima. Ali historija im ne da mira. Čas s lijeva, čas s desna ona im zadaje udarce. Jasno je : revolucija i reakcija, carizam i boljševizam, komunizam i fašizam, staljinizam i trockizam – sve su to blizanci. Tko u to sumnja, može opipati simetrične kvrge na glavama samih moralista, i na lijevoj i na desnoj strani.

Marksistički amoralizam i vječne istine

Najpopularnija i najupečatljivija optužba protiv boljševičkog ‘amoralizma’ zasniva se na tzv. jezuitskoj maksimi boljševizma: ‘cilj opravdava sredstva’. Odatle već nije teško izvući daljnji zaključak: pošto trockisti, slično svim boljševicima (ili marksistima), ne priznaju moralne principe, to između trockizma i staljinizma i nema ‘principijelne’ razlike. A to je i trebalo dokazati.

Jedan američki tjednik, sasvim vulgaran i ciničan, proveo je o moralu boljševizma jednu malu anketu koja je, kao što je običaj, u isto vrijeme trebala poslužiti ciljevima etike i reklame. Neponovljivi H. G. Wells čiju je neobuzdanu maštu nadmašivalo samo njegovo homersko samozadovoljstvo, nije propustio solidarizirati se s reakcionarnim snobovima iz Common Sense-a. Tu je sve na svom mjestu. Međutim, i oni učesnici ankete koji su smatrali za potrebno da uzmu boljševizam u zaštitu, čini li su to, u većini slučajeva, ne bez stidljivih ograda (Eastman): principi marksizma su doista loši, ali među boljševicima ipak ima sasvim valjanih ljudi. Zaista, neki ‘prijatelji’ su opasniji od neprijatelja.

Ako bismo htjeli ovu gospodu razotkrivatelje uzeti za ozbiljno, morali bismo ih, prije svega, upitati što su njihovi vlastiti moralni principi. Na to pitanje teško da ćemo dobiti odgovor. Prihvatimo da ni osobni ni socijalni ciljevi ne mogu opravdati sredstva. Očito je da se onda moraju tražiti neki drugi kriteriji, izvan historijskog društva i onih ciljeva koji se postavljaju njegovim razvitkom. Gdje? Ako ne na zemlji, onda na nebu. Popovi su još davno otkrili nepogrješive moralne kriterije u božanskom otkrivenju. Svjetovni popići govore o vječnim moralnim istinama ne navodeći svoj izvor. Imamo pravo da zaključimo: ako su te istine vječne, onda znači da su morale postojati i prije nego što se na zemlji pojavio čovjekoliki majmun, pa i sve prije nastanka sunčevog sustava. Pa odakle onda dolaze? Teorija vječnog morala nikako ne može opstati bez boga.

Moralisti anglosaksonskog tipa, ukoliko se ne ograničavaju na racionalistički utilitarizam – etiku buržoaskog knjigovođe – istupaju kao svjesni ili nesvjesni učenici vikonta Shaftesburya koji je – još početkom 18.stoljeća! – izvodio moralne sudove iz posebnog ‘moralnog osjećaja’, ‘savjesti’, kao nekakvog apsoluta koji nije ništa drugo do filozofsko plašljivi pseudonim za boga. Moral nezavisan od ‘cilja’, tj. od društva – svejedno da li se izvodi iz vječnih istina ili iz ‘ljudske prirode’ pokazuje se na kraju kao varijanta ‘prirodne teologije’. Nebo ostaje jedina utvrđena pozicija za ratne operacije protiv dijalektičkog materijalizma.

U Rusiji je, krajem prošlog stoljeća, niknula cijela škola ‘marksista’ (Struve, Berdjajev, Bulgakov i drugi) koji su htjeli Marxovo učenje dopuniti samodovoljnim, tj. nadklasnim, moralnim načelom. Ti ljudi su, dabome, počeli od Kanta i kategoričkog imperativa. A čime su završili? Struve je danas ministar u ostavci krimskog barona Wrangela i vjeran sin crkve; Bulgakov je pravoslavni svećenik; Berdjajev na raznim jezicima tumači apokalipsu. Na prvi pogled tako neočekivana metamorfoza uopće se ne može objasniti ‘slavenskom dušom’ – Struveova duša je njemačka – nego razmahom socijalnih borbi u Rusiji. Osnovna tendencija te metamorfoze u suštini je internacionalna.

Klasični filozofski idealizam, ukoliko se svojevremeno trudio da sekularizira moral, tj. oslobodi ga religiozne sankcije, predstavljao je ogroman korak naprijed (Hegel). Ali, otrgnut s neba, moral je iziskivao zemaljske korijene. Naći te korijene i bio je jedan od zadataka materijalizma. Posle Shaftesburya živio je Darwin, a poslije Hegela – Marx. Apelirati danas na ‘vječne moralne istine’ znači pokušavati okrenuti kotač unatrag. Filozofski idealizam samo je etapa – od religije ka materijalizmu ili obrnuto – od materijalizma ka religiji.

‘Cilj opravdava sredstva’

Jezuitski red, stvoren u prvoj polovini 16.stoljeća radi otpora protestantizmu, nije nikada učio da je svako sredstvo, makar i kriminalno s točke gledišta kršćanskog morala, dopustivo samo ako vodi ‘cilju’, tj. trijumfu katolicizma. Takva unutrašnje proturječna i psihološki apsurdna doktrina bila je zlonamjerno pripisana jezuitima od strane njihovih protestantskih , a dijelom i katoličkih protivnika, koji nisu baš birali sredstva za postizanje svoga cilja. Jezuitski teolozi, koje je kao i teologe drugih škola zanimalo pitanje o osobnoj odgovornosti, zapravo su učili da sredstvo samo po sebi može biti indiferentno, a da moralno opravdanje ili osuda danog sredstva proistječe iz cilja. Tako je hitac sam po sebi neutralan, hitac u bijesnog psa koji ugrožava dijete je dobro, a hitac sa svrhom nasilja ili ubojstva je zločin. Bogoslovi ovog reda nisu htjeli kazati ništa drugo osim tih općih mjesta.

Što se tiče njihovog praktičnog morala, jezuiti nisu bili ništa gori od drugih monaha ili katoličkih svećenika, naprotiv, prije bi se moglo reći  da su se uzdizali iznad ovih drugih, no u svakom slučaju bili su dosljedniji, smjeliji i pronicljiviji od drugih. Jezuiti su bili borbena organizacija, zatvorena, strogo centralizirana, ofenzivna i opasna ne samo za neprijatelje, nego i za saveznike. Po psihologiji i metodama djelovanja jezuit ‘herojske’ epohe razlikovao se od prosječnog popa kao ratnik crkve od njenog sitnog trgovca. Mi nemamo razloga da idealiziramo ni jednog ni drugog. Ali ipak je nedostojno gledati fanatičnog ratnika očima tupog i lijenog trgovca.

Ostane li se u sferi čisto formalnih ili psiholoških analogija, onda se može reći da se boljševici prema demokratima i socijaldemokratima svih boja odnose kao jezuiti prema mirnoj crkvenoj hijerarhiji. Naspram revolucionarnih marksista socijaldemokrati i centristi izgledaju kao umno nedorasli ili kao nadriliječnici naspram liječnika: oni ni jedno pitanje ne promišljaju do kraja, vjeruju u moć zaklinjanja i strašljivo zaobilaze svaku poteškoću, uzdajući se u čudo. Oportunisti su sitni trgovci socijalističke ideje, dok su boljševici njeni uvjereni ratnici. Otuda mržnja prema boljševicima i kleveta protiv njih od strane onih koji imaju obilje njihovih historijski uvjetovanih nedostataka, ali nemaju nijednu od njihovih vrlina.

Međutim, uspoređivanje boljševika s jezuitima ipak ostaje potpuno jednostrano i površno, više je literarno nego historijsko. U skladu s karakterom i interesima klasa na koje su se oslanjali, jezuiti predstavljaju reakciju, a protestanti progres. Granice tog ‘progresa’ našle su , sa svoje strane, direktni izraz u moralu protestanata.  Tako gradskom buržuju  Lutheru njegovo ‘pročišćavanje’ Kristovog učenja nimalo nije smetalo da poziva na istrebljenje pobunjenih seljaka kao ‘bijesnih pasa’. Očito, doktor Martin je smatrao da ‘cilj opravdava sredstvo’, i to još prije nego što je ova maksima bila pripisana jezuitima. Jezuiti su se pak, sa svoje strane, u suparništvu s protestantizmom sve više prilagođavali duhu buržoaskog društva, te od tri zavjeta – siromaštva, čednosti i poslušnosti – sačuvali samo ovaj treći, i to u krajnje ublaženoj formi. S točke gledišta kršćanskog ideala, moral jezuita je padao sve niže ukoliko su više oni prestajali da budu jezuiti. Ratnici crkve postajali su njeni birokrati i, kao i svi birokrati, uhljebljeni nitkovi.

Jezuitizam i utilitarizam

Ovaj kratki pregled možda je dovoljan za to da se pokaže koliko je neznanja i ograničenosti potrebno da bi se uzimalo za ozbiljno suprotstavljanje ‘jezuitskog’ principa – ‘cilj opravdava sredstvo’ – nekom drugom, tobože višem moralu u kome svako sredstvo ima vlastitu moralnu etiketu, kao robe u prodavaonicama s utvrđenim cijenama. Veoma značajno je to kako zdravom razumu anglosaksonskog filistra polazi za rukom da se zgražava nad ‘jezuitskim’ principom i u isti mah nadahnjuje moralom utilitarizma, toliko karakteristično za britansku filozofiju. Jer, kriterij Benthama i Johna Milla: ‘najveća moguća sreća za najveći mogući broj ljudi’ znači: moralna su sredstva koja vode općem dobru kao najvišem cilju. U svojoj općoj filozofskoj formulaciji anglosaksonski utilitarizam se na taj način u potpunosti podudara s ‘jezuitskim’ principom ‘cilj opravdava sredstva’. Kako vidimo, empirizam postoji na ovom svijetu samo da bi oslobodio od nužnosti da se dva kraja jedne misli povežu.

Herbert Spencer, u čiji je empirizam Darwin ucijepio ideju ‘evolucije’, onako kako se daje cjepivo protiv boginja, učio je da u sferi morala evolucija ide od ‘osjećaja’ ka ‘idejama’. Osjećaji podliježu kriteriju neposrednog zadovoljstva, dok ideje dozvoljavaju se vodimo kriterijem budućeg, dugotrajnijeg i uzvišenijeg zadovoljstva. Na taj način moralni kriterij je i ovdje ‘zadovoljstvo’ ili ‘sreća’. Ali sadržaj tog kriterija proširuje se i produbljuje zavisno od stupnja ‘evolucije’. Tako je i Herbert Spencer, metodama svog ‘evolucijskog’ utilitarizma, dokazao da princip ‘cilj opravdava sredstva’ nema u sebi ničeg nemoralnog.

Međutim, bilo bi naivno očekivati da ovaj apstraktni ‘princip’ pruži odgovor na praktično pitanje: što se može, a što ne može činiti? Uz to princip ‘cilj opravdava sredstva’ prirodno rađa pitanje: a što opravdava cilj? U praktičnom životu, kao i u historijskom kretanju cilj i sredstva neprekidno mijenjaju mjesta. Mašina koja se gradi je ‘cilj’ proizvodnje, da bi, stigavši u drugu tvornicu, postala njeno ‘sredstvo’. U izvjesnim periodima demokracija je ‘cilj’ klasne borbe, da bi potom postala njeno ‘sredstvo’. Mada u sebi ne sadrži baš ništa nemoralno, takozvani ‘jezuitski’ princip ipak ne rješava problem morala.

Spencerov evolucijski utilitarizam također nas ostavlja bez odgovora na pola puta, pošto, idući za Darwinom, pokušava konkretni historijski moral rastvoriti u biološkim potrebama ili u ‘socijalnim instinktima’ karakterističnim za životinje koje žive u krdu, dok sam pojam morala nastaje tek u antagonističkoj sredini, tj. u društvu podijeljenom na klase.

Buržoaski evolucionizam nemoćno se zaustavlja na pragu historijskog društva pošto neće priznati glavnu pokretačku snagu evolucije društvenih oblika: klasnu borbu. Moral je samo jedna od ideoloških funkcija te borbe. Vladajuća klasa nameće društvu svoje ciljeve i privikava ga da nemoralnim smatra sva ona sredstva koja proturječe njenim ciljevima. To je glavna funkcija službenog morala. On ide za ‘najvećom mogućom srećom’ ne većine, nego male i sve manje manjine. Takav režim se ni tjedan dana ne bi mogao održati samo na nasilju. Njemu je neophodan cement morala. Izrada tog cemente čini profesiju sitnoburžoaskih teoretičara i moralista. Oni se poigravaju svim duginim bojama, ali na kraju ostaju apostoli ropstva i podčinjavanja.

‘Općeobvezujuća moralna pravila’

Onome tko ne želi vraćati se Mojsiju, Kristu ili Muhamedu, niti se hoće zadovoljiti eklektičkom papazjanijom, preostaje da shvati da je moral proizvod društvenog razvitka; da su ti interesi proturječni i da više od bilo koje druge forme ideologije ima klasni karakter.

Ali zar ne postoje elementarna moralna pravila koje je stvorio cjelokupni razvoj čovječanstva i koja su neophodna za život svakog kolektiva? Nesumnjivo da postoje, ali djelokrug njihove moći je krajnje ograničen i nepostojan. ‘Općeobvezjuće’ moralne norme utoliko su manje djelotvorne ukoliko klasna borba poprima oštriji karakter. Vrhunac klasne borbe je građanski rat, koji raskida sve moralne veze među neprijateljskim klasama.

U ‘normalnim’ prilikama ‘normalan’ čovjek se pridržava zapovijedi: ‘ne ubij!’. A ako ubije u samoobrani, suci će ga osloboditi. Ako padne kao žrtva ubojstva, ubojicu će ubiti sud. Neophodnost suda, kao i samoobrane proizlazi iz antagonizma interesa. Što se tiče države, ona se u mirnim vremenima ograničava na legalizirana ubojstva pojedinaca, da bi u periodima ratova ‘općeobvezujuća’ zapovijed ‘ne ubij!’ preokrenula u njenu suprotnost. I ‘najhumanije’ vlade –  one koje se u mirnim vremenima ‘gnušaju’ rata – u vrijeme rata proglašavaju za najvišu dužnost svoje vojske da uništi što je moguće više ljudi.

Takozvane ‘općepriznate’ moralne norme imaju u biti algebarski, tj. neodređen karakter. One samo izražavaju činjenicu da je čovjek u svom pojedinačnom ponašanju vezan izvjesnim općim pravilima, koja proizlaze iz njegove pripadnosti društvu. Najviša generalizacija tih normi je Kantov kategorički imperativ. No usprkos visokom mjestu koje zauzima na filozofskom Olimpu, ovaj imperativ nema u sebi ničeg kategoričkog, pošto ne sadrži ništa konkretno. To je ljuska bez sadržaja.

Uzrok praznine općeobvezujućih normi je u tome što u svim važnijim pitanjima ljudi osjećaju svoju pripadnost klasi mnogo dublje i neposrednije od pripadnosti ‘društvu’. Norme općeobvezujuća morala u stvarnosti dobivaju klasni, tj. antagonistički sadržaj. Moralna norma postaje utoliko više kategorička ukoliko je manje općeobvezujuća. Solidarnost radnika, posebno štrajkača ili boraca na barikadama, neusporedivo je ‘više kategorička’ od ljudske solidarnosti uopće.

Buržoazija, koja daleko prevladava proletarijat dovršenošću i nepomirljivošću svoje klasne svijesti, životno je zainteresirana za to da svoj moral nametne eksploatiranim masama. Upravo radi toga konkretne norme buržoaskog katekizma se prikrivaju moralnim apstrakcijama, koje se stavljaju pod pokroviteljstvo religije, filozofije ili onog hibrida koji se naziva ‘zdravim razumom’. Apeliranje na apstraktne norme nije nekoristoljubiva filozofska zabluda, nego je neophodan element mehanike klasnog obmanjivanja. Raskrinkavanje tog obmanjivanja, obmanjivanja koje iza sebe ima tisućgodišnju tradiciju, prva je obveza proleterskog revolucionara.

Kriza demokratskog morala

Da bi osigurale trijumf svojih interesa u ključnim pitanjima, vladajuće klasu su prinuđene da u drugorazrednim pitanjima idu na ustupke, naravno samo dotle dok se ti ustupci mire s njihovim računovodstvom. U periodu kapitalističkog uspona, naročito u posljednjim desetljećima uoči rata, ti ustupci su, bar što se tiče gornjih slojeva proletarijata, imali sasvim realan karakter. Industrija tog perioda napredovala je skoro bez prekida. Bogatstvo civiliziranih nacija, a dijelom i radnih masa, bilo je u porastu. Činilo se da je demokracija neprikosnovena. Radničke organizacije su rasle. Paralelno s njima rasle su i reformističke tendencije. Odnosi među klasama, u krajnjoj mjeri, bar naizgled su se ublažili. Tako su se u socijalnim odnosima, usporedo s normama demokracije i navikama socijalnog mira, ustanovila neka elementarna pravila. Stvarao se dojam sve slobodnijeg, pravednijeg i humanijeg društva. Uzlazna linija napretka izgledala je ‘zdravom razumu’ kao da je beskonačna.

Međutim, umjesto toga izbio je rat praćen potresima, krizama, katastrofama, epidemijama, divljanjima. Ekonomski život čovječanstva zašao je u slijepu ulicu. Klasni antagonizmi su se zaoštrili i ogolili. Sigurnosni mehanizmi demokracije počeli su pucati jedan za drugim. Elementarna moralna pravila pokazala su se još krhkijim od demokratskih ustanova i iluzija reformizma. Laž, kleveta, potkupljivost, korupcija, nasilja, ubojstva – dostigli su neviđene razmjere. Zapanjenim naivčinama činilo se da su sve te neprilike privremeni rezultat rata. U stvarnosti, one su bile i ostaju fenomen imperijalističke dekadencije. Truljenje kapitalizma znači truljenje suvremenog društva s njegovim pravom i njegovim moralom.

‘Sinteza’ imperijalističke odvratnosti je fašizam kao direktan plod bankrota buržoaske demokracije suočene sa zadacima imperijalističke epohe. Ostaci demokracije još se održavaju samo u najbogatijim kapitalističkim aristokracijama: na svakog ‘demokrata’ u Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji dolazi izvjestan broj kolonijalnih robova; demokracijom Sjedinjenih Američkih Država zapovijeda ’60 porodica’ itd. Uz to, u svim demokracijama ubrzano rastu elementi fašizma. Staljinizam je, sa svoje strane, proizvod imperijalističkog pritiska na zaostalu i izoliranu radničku državu, svojevrsna simetrična dopuna fašizmu.

Dok idealistički filistri – naravno, anarhisti u prvom redu – neumorno u svojoj štampi raskrinkavaju marksistički ‘amoralizam’, dotle američki trustovi, po riječima Johna Louisa iz CIO (američki sindikati –op.prev.), u isto vrijeme potroše ne manje od osamdeset milijuna dolara godišnje na špijunažu, korupciju radnika, montirane optužbe i naručena ubojstva. Na putu do svoje pobijede, kategorički imperativ ponekad izabire prilično zaobilazne staze!

Pravednosti radi, primijetimo da najiskreniji i u isti mah najograničeniji sitnoburžoaski moralisti još i danas žive od idealiziranih uspomena na prošlost i u nadi da se ona vrati. Oni ne shvaćaju da je moral funkcija klasne borbe, da je zaoštravanje klasne borbe u našoj epohi konačno u bespovratno srušilo taj moral i da je on zamijenjen moralom fašizma, na jednoj, i moralom proleterske revolucije, na drugoj strani.

‘Zdrav razum’

Demokracija i ‘općepriznati’ moral nisu jedine žrtve imperijalizma. Treći mučenik je ‘općeljudski’ zdrav razum. Ova najniža forma intelekta ne samo da je neophodna u svim prilikama, nego je u izvjesnim i dovoljna. Osnovni kapital zdravog razuma sastoji se od elementarnih zaključaka iz općeg ljudskog iskustva: ne stavljaj prste u vatru, idi po mogućnosti ravnom linijom, ne razdražuj opasnog psa … i tako dalje. U stabilnoj socijalnoj sredini zdrav razum se pokazuje kao dovoljan za trgovinu, liječenje, pisanje članaka, rukovođenja sindikatom, glasanje u parlamentu, osnivanje obitelji i rađanje djece. No kad ovaj isti zdrav razum pokuša izaći izvan svojih prirodnih granica u arenu složenijih uopćavanja, on se razotkriva kao okorjeli sloj predrasuda određene klase i određene epohe. Već obična kapitalistička kriza dovodi ga u pomutnju, a suočen s takvim katastrofama kakve su revolucije, kontrarevolucije i ratovi, zdrav razum se pokazuje kao potpuni tupoglavac. Za razumijevanje katastrofalnih poremećaja ‘normalnog’ toka stvari neophodne su više intelektualne kvalitete, do sada filozofski izražene samo dijalektičkim materijalizmom.

Max Eastman, koji sa uspjehom nastoji da ‘zdravom razumu’ da što privlačniji literarni oblik, napravio je sebi od borbe protiv dijalektike neku vrstu profesionalnog zanimanja. Konzervativne banalnosti zdravog razuma, kombinirane s dobrim stilom, Eastman ozbiljno uzima za ‘nauku revolucije’. Podržavajući reakcionarne snobove iz Common Sense-a, on s neponovljivim uvjerenjem uči čovječanstvo da Trocki – da se rukovodio zdravim razumom umjesto marksističkom doktrinom – ne bi izgubio vlast. Ona unutrašnja dijalektika, koja se do danas pokazala u smjeni etapa u svim revolucijama, za Eastmana na postoji. Nastupanje reakcije poslije revolucije po njemu je uslijedilo zbog nedovoljnog uvažavanja zdravog razuma. Eastman ne razumije da se upravo Staljin, u historijskom smislu, pokazao kao žrtva zdravog razuma, tj. njegove nedostatnosti, pošto vlast koju je osvojio služi ciljevima suprotnim boljševizmu. Nasuprot tome, marksistička doktrina je nama omogućila da se svojevremeno odvojimo od termidorske birokracije i nastavimo služiti ciljevima međunarodnog socijalizma.

Svaka nauka, pa i ‘nauka revolucije’, provjerava se iskustvom. Pošto Eastman dobro zna kako se održava revolucionarna vlast u uvjetima svjetske kontrarevolucije, onda on zna – nadamo se – i kako se vlast može osvojiti. Bilo bi veoma poželjno da on konačno otkrije svoju tajnu. Najbolje bi bilo kad bi to učinio u obliku jednog nacrta programa revolucionarne partije, pod naslovom: kako osvojiti i zadržati vlast. Bojimo se, međutim, da će upravo zdrav razum navesti Eastmana da se suzdrži od tako riskantnog pothvata. Ovog puta zdrav razum će biti u pravu.

Marksistička doktrina koju, nažalost, Eastman nikada nije shvatio omogućila nam je da u određenim historijskim okolnostima predvidimo neizbježnost sovjetskog termidora, sa svim njegovim pratećim zločinima. Ista doktrina odavno je predvidjela neizbježnost propasti buržoaske demokracije i njenog morala. Nasuprot tome, doktrineri ‘zdravog razuma’ pokazali se potpuno iznenađeni pred fašizmom i staljinizmom. Zdrav razum operira nepromjenjivim veličinama u svijetu u kome je samo promjenjivost nepromjenjiva. Dijalektika, naprotiv, uzima sve pojave, ustanove i norme u njihovom nastajanju, razvoju i raspadu. Dijalektički odnos prema moralu, kao podređenom i prolaznom proizvodu klasne borbe, izgleda zdravom razumu kao ‘amoralizam’. Međutim, nema ničeg bezdušnijeg, skučenijeg, samozadovoljnijeg i ciničnijeg od morala zdravog razuma!

Moralisti i GPU

Povod za križarski pohod protiv boljševičkog ‘amoralizma’ dali su moskovski procesi. Međutim, pohod nije pokrenut odmah. Stvar je u tome što moralisti u većini bili, direktno ili indirektno, prijatelji Kremlja. Kao takvi oni su dugo pokušavali sakriti svoju zapanjenost, čak su se pravili kao da se nije desilo ništa naročito.

Međutim, moskovski procesi nisu bili nikakva slučajnost. Slijepo pokoravanje, licemjerje, službeni kult laži, podmićivanje i svi drugi oblici korupcije počeli su cvjetati u Moskvi još od 1924.-1925. godine. Budući sudski falsifikati otvoreno su pripremani naočigled cijelom svijetu. Nisu izostala ni upozorenja. Ali ‘prijatelji’ nisu htjeli ništa primijetiti. Nikakvo čudo: većina ove gospode, u svoje vrijeme nepomirljivo neprijateljski nastrojena prema Oktobarskoj revoluciji, pomirila se sa Sovjetskim Savezom tek u mjeri u kojoj se on termidorski izrođivao: sitnoburžoaska demokracija Zapada prepoznala je u sitnoburžoaskoj birokraciji Istoka srodnu dušu.

Jesu li ti ljudi stvarno povjerovali moskovskim optužnicama? Vjerovali su samo oni najgluplji. Ostali nisu htjeli da se uznemiravaju provjeravanjem. Vrijedi li narušavati laskavo, lagodno i ne rijetko unosno prijateljstvo sa sovjetskim diplomatima? Povrh toga – ah, to oni nisu zaboravljali! – neoprezna istina može okrnjiti prestiž SSSR-a. Ti ljudi su prikrivali zločine utilitarnim razlozima, tj. otvoreno su primjenjivali principi ‘cilj opravdava sredstvo’.

Inicijativu bez srama preuzeo je na sebe kraljevski savjetnik Pritt, koji je svojevremeno imao prilike da zaviri pod skute staljinističke Temide, pa je utvrdio da je tamo sve u najboljem redu. Romain Rolland, čiji je moralni autoritet visoko ocijenjen u računovodstvu sovjetskih izdavačkih kuća, požurio je da istupi s jednim od svojih manifesta, u kojima se melankolična liričnost spaja sa senilnim cinizmom. Francuska Liga za ljudska prava, koja je 1917. grmjela na ‘amoralizam Lenjina i Trockog’, kada su oni raskinuli ratni savez s Francuskom, pohitala je 1936. da prikrije Staljinove zločine u interesu francusko-sovjetskog sporazuma. Kao što je poznato, patriotski cilj opravdava svako sredstvo. Nation i New Republic zatvarali su oči pred Jagodinim podvizima, pošto je ‘prijateljstvo’ sa SSSR-om postalo zalog njihovog vlastitog autoriteta. Ne, još samo prije godinu dana ta gospoda uopće nisu govorili da su staljinizam i trockizam jedno te isto. Oni su javno stajali iza Staljina, njegovog realizma, njegovo pravosuđa i njegovog Jagode. Na toj poziciji su se držali sve dok su to mogli.

Do trenutka kada su pogubljeni Tuhačevski, Jakir i drugi krupna buržoazija je s naslađivanjem, makar i uz prikriveno gađenje, promatrala istrebljenje revolucionara u SSSR-a. U tom smislu Nation i New Republic , a da i ne govorimo o Durantyu, Louisu Fischeru i drugim prostitutkama pera, u potpunosti su išli u susret interesima ‘demokratskog’ imperijalizma. Ali pogubljenje generala uznemirilo je buržoaziju, natjeralo je da shvati da poodmakli raspad staljinističkog aparata može olakšati posao Hitleru, Mussoliniju i Mikadu. New York Times je počeo oprezno ispravljati vlastitog Durantya. Pariški Temps malo po malo odškrinuo je svoje redove za prikaz stvarne situacije u SSSR-u. Što se tiče sitnoburžoaskih moralista i sikofanata, oni nikad nisu ni bili ništa drugo do ulizice kapitalističkih klasa. Povrh toga, nakon što je Komisija Johna Deweya izrekla svoju presudu, za svakog iole mislećeg čovjeka postalo je jasno da inzistirati u zaštiti GPU-a znači riskirati političku i moralnu smrt. Tek od tog trenutka ‘prijatelji’ su se odlučili da na svijetlo dana iznesu vječne moralne istine, tj. da zaposjednu drugu rovovsku liniju.

Preplašeni staljinisti ili polustaljinisti nikako nisu među moralistima na posljednjem mjestu. Eugene Lyons je godinama živio s termidorskom klikom u najboljoj slozi, sebe je čak smatrao skoro boljševikom. Kada je raskinuo s Kremljom –  svejedno kojim povodom – odmah se, naravno, našao u oblacima idealizma. Liston Oak je donedavno uživao takvo povjerenje Kominterne, da mu je bilo povjereno vođenje republikanske propagande na engleskom jeziku u Španjolskoj. Razumije se, to mu nije smetalo da s ostavkom na ovu dužnost da i ostavku abecedi marksizma. Valter Krivicki, koji je prebjegao na Zapad raskinuvši sa GPU-om, odmah je prišao buržoaskoj demokraciji. Po svemu sudeći, istu metamorfozu je doživio u prestarjeli Charles Rappoport. Bacivši u vodu svoj staljinizam, ljudi ovog tipa – a ima ih mnogo – ne mogu, a da ne potraže u razlozima apstraktnog morala nadoknadu za razočarenje ili idejno poniženje koje su doživjeli. Upitajte ih : zašto su iz redova Kominterne i GPU-a prešli u tabor buržoazije? Njihov odgovor je spreman: ‘trockizam nije bolji od staljinizma’.

Politički raspored figura

‘Trockizam je revolucionarna romantika, a staljinizam realna politika’. Od ovog banalnog proturječja, kojim je prosječan filistar još koliko jučer pravdao svoje prijateljstvo s termidorom protiv revolucije, danas nije ostalo ni traga. Trockizam i staljinizam se više uopće ne suprotstavljaju, oni se poistovjećuju. Izjednačavaju se po formi, ali ne i po suštini. Povukavši se na meridijan ‘kategoričkog imperativa’, demokrati nastavljaju štititi GPU, samo prikrivenije i perfidnije. Onaj tko kleveta žrtvu, taj pomaže krvniku. I u ovom, kao i u drugim slučajevima, moral služi politici.

Demokratski filistar i staljinistički birokrat, ako i nisu blizanci, braća su po duhu. U svakom slučaju, politički pripadaju istom taboru. Današnji sistem vlade u Francuskoj zasnovan je na suradnji staljinista, socijaldemokrata i liberala, a u republikanskoj Španjolskoj i uz učešće anarhista. Britanska Nezavisna radnička partija djeluje tako jadno samo zato što godinama nije izlazila iz zagrljaja Kominterne. Socijalistička partija Francuske isključila je iz svojih redova trockiste upravo u trenutku kad se spremala za organsko ujedinjenje sa staljinistima. Razlog zašto do tog stapanja nije došlo nije u principijelnim razilaženjima – što je od toga ostalo? – već u strahu socijaldemokratskih karijerista da ne izgube položaje. Kad se vratio iz Španjolske, Norman Thomas je izjavio da trockisti ‘objektivno’ pomažu Francu, pa je tom nesuvislošću učinio ‘objektivnu’ uslugu krvnicima GPU-a. Taj pravednik je isključio američke ‘trockiste’ iz svoje partije upravo u vrijeme kad je GPU strijeljao njihove istomišljenike u SSSR-u i u Španjolskoj. U mnogim demokratskim zemljama staljinisti, bez obzira na njihov ‘amoralizam’, ne bez uspjeha prodiru u državni aparat. U sindikatima se odlično slažu s birokratima svih drugih boja. Doduše, staljinisti se suviše olako odnose prema kaznenom pravu i time unose strah među svoje ‘demokratske’ prijatelje u mirnim periodima, ali zato u izvanrednim okolnostima, kako pokazuje primjer Španjolske, oni utoliko sigurnije postaju vođe sitne buržoazije protiv proletarijata.

Druga i Amsterdamska Internacionala, naravno, ne preuzimaju na sebe odgovornost za sudske zločine: one su taj posao prepustile Kominterni. One su same, pak, šutile. Neslužbeno su objašnjavali da s moralne točke gledišta oni jesu protiv Staljina, ali da su s političkog gledišta – za njega. Tek kada su se u Narodnom frontu Francuske pojavile nepopravljive pukotine i natjerale socijaliste da počnu misliti na sutra, Leon Blum je pronašao na dnu svoje mastionice neophodne formule moralnog negodovanja.

Ako Otto Bauer blago osuđuje pravosuđe Višinskog, to je samo zato da bi ‘nepristranije’ podržao Staljinovu politiku. Sudbina socijalizma, prema nedavnoj Baurovoj izjavi, vezana je za sudbinu Sovjetskog Saveza. ‘A sudbina Sovjetskog Saveza’ – nastavlja on – ‘je sudbina staljinizma sve dok (!) unutrašnji razvitak samog Sovjetskog Saveza ne prevlada staljinističku fazu razvitka’. U ovoj velebnoj frazi je sav Bauer, sav austromarksizam, sva laž i trulež socijaldemokracije! ‘Sve dok’ je staljinistička birokracija dovoljno jaka da istrijebi progresivne predstavnike ‘unutrašnjeg razvitka’, sve dotle će Otto Bauer ostati sa Staljinom. A kada revolucionarne snage usprkos Baueru sruše Staljina, Bauer će tada velikodušno priznati ‘unutrašnji razvitak’ – najviše za deset godina zakašnjenja.

Iza starih Internacionala šlepa se i centristički Londonski ured, koji u sebi sretno objedinjuje obilježja dječjeg vrtića, škole za zaostale odrasle osobe i doma za invalide. Fenner Brockway, sekretar Ureda, počeo je izjavom da istraživanje oko moskovskih procesa može ‘nanijeti štetu SSSR-u’, pa umjesto toga predložio da se ispita … politička djelatnost Trockoga, i to od strane jedne ‘nepristrane’ komisije sastavljene od pet nepomirljivih neprijatelja Trockog. Brandler i Lovestone su se javno solidarizirali s Jagodom, a povukli tek pred Ježevom. Pod očigledno lažnim izgovorom Jacob Walcher je odbio svjedočiti pred Komisijom Johna Deweya, jer bi morao svjedočiti na štetu Staljina. Truli moral ovih ljudi samo je produkt njihove trule politike.

Najžalosniju ulogu, međutim, možda imaju anarhisti. Ako su staljinizam i trockizam jedno te isto, što oni tvrde u svakom retku, zašto onda španjolski anarhisti pomažu staljinistima da se obračunaju s trockistima, a zajedno s njima – i s revolucionarnim anarhistima? Oni iskreniji teoretičari bezvlašća odgovaraju: to je cijena za isporuku oružja. Drugim riječima: cilj opravdava sredstva. A što je njihov cilj? Anarhizam? Socijalizam? Ni jedno, ni drugo, nego spas upravo te buržoaske demokracije koja je pripremila uspjeh fašizma. Niskom cilju odgovaraju niska sredstva.

To je stvarni raspored figura na svjetskoj političkoj pozornici!

Nastavlja se …

Prilagodba: Radnička borba

Lav Trocki : Njihov i naš moral - prvi dio, 5.0 out of 5 based on 2 ratings