Sarkozy je poražen. Ovo je poticajan rezultat i radujemo mu se. Trebamo analizirati odnos snaga koji odražava i situaciju koju otvara.

Širom Europe vlastodršci su poraženi. Grčki, španjolski i portugalski socijaldemokrati su poraženi. Ovdje, autoritarna desnica je poražena. Kriza destabilizira političko predstavništvo u cjelini. Uvođenje brutalnih politika štednje uništava potporu i povjerenje naroda u stranke na vlasti, kako desne, poput UMP-a (Savez za narodni pokret, stranka bivšeg predsjednika Sarkozya, op.prev.) u Francuskoj, tako i lijeve, poput socijaldemokrata u Španjolskoj, Portugalu ili Grčkoj.

Na ovim izborima ljevica je zabilježila blagi napredak, no odnos snaga lijevo – desno iz prvog kruga predsjedničkih izbora ostaje izraženo u korist desnice (56% prema 44%). Hollande je pobijedio više zbog neuspjeha Sarkozya nego vlastite dinamike. Uz to, Nacionalna fronta Marine Le Pen je postigla nezapamćen uspjeh. Politički život je previše određen snagom krajnje desnice. UMP riskira imploziju, razapet između jednog sektora, koji je polarizirala Nacionalna fronta, i drugih sektora tradicionalne desnice, koji odbacuju populistička ili fašistička skretanja.

Za razliku od izbora 1981. ili 1988., ovaj predsjednik ljevice je izabran bez masovnog pomaka glasača u lijevo. Njegov dolazak na vlast je rezultat podjele na desnici. Podjele koju je dodatno ojačala potpora koju je François Bayrou dao Hollandeu.

Odmah nakon ovih izbora, svjetska, a posebno europska, kriza će dominirati ekonomskom, društvenom i političkom situacijom. Agencije koje određuju kreditni rejting su jasno rekle kako će biti nužno daljnje rezanje socijalnih izdataka i ukidanje javnih usluga. Europska unija zahtijeva primjenu ”zlatnog pravila” unošenjem zabrane bilo kakvog deficita državnog proračuna u Ustav. Već znamo koji će biti rezultat takvog pravila – daljnje poniranje Europe u recesiju, s više nezaposlenosti, manje kupovne moći i još manje javnih usluga.

Zbog svih ovih politika, predlažemo da se u središte javne rasprave stavi plan hitnih protukriznih mjera. Ovaj socijalni štit bi uključivao povećanje plaća za 300 € neto, minimalnu plaću od 1.700 €, stvaranje stotina tisuća radnih mjesta u javnom sektoru, zabranu otpuštanja i skraćivanje radnog tjedna na 32 sata kako bi se suzbila nezaposlenost.

François Hollande je tijekom svoje kampanje prozivao nevidljivog neprijatelja: financijski sektor. Kako će oduprijeti pritisku financijskih tržišta bez napada ne banke i bankare? Kako će pritisak duga i špekulacija biti umanjeni dozvoljavanjem bankarskom sektoru da djeluje u skladu s neoliberalnim pravilima? Bez eksproprijacije banaka, i bez njihove nacionalizacije pod društvenom kontrolom, niti jedna vlada neće imati sredstva za financiranje politika koje će odgovarati društvenim potrebama.  Kako bi se dao prioritet javnim uslugama nužno je napasti dug – organizirati javnu reviziju za poništavanje nezakonitog duga i kamata na njega. Nova fiskalna politika koja će ograničiti davanja bogatima i oporezivati najbogatije i profite kapitalista će biti u srži naših prijedloga. No dubina krize, njen globalni karakter zahtijeva ne samo otpor štednji, već i preusmjeravanje gospodarstva u skladu s društvenim i ekološkim potrebama, završetak ovisnosti o nuklearnoj energiji, reorganizaciju energetskog, transportnog i stambenog sektora u velike javne sektore koji izbjegavaju logiku kapitalističkog profita.

Daleko od donošenja radikalnih odluka protiv krize, Hollande je vjeran općenitim orijentacijama Europske unije, želeći ”dati smisao najgorem slučaju” odnosno razvijanju vlastite politike štednje. Ovo ilustrira rizik razvoja situacije u stilu Grčke. A potpora koju je Hollande dobio od Bayroua, gorljivog zagovornika ”zlatnog pravila”, za uvođenje politike nacionalnog jedinstva nije dobar znak. Iz suočavanja s diktatima Europske unije proizlazi prvi zadatak – odbiti novi Europski pakt, i u tu svrhu, raspisati referendum na kojem će suveren narod još jednom reći ”ne” ovoj neoliberalnoj Europi.

Štednja desnice ili štednja ljevice? Naši vođe ne predočuju nikakvu drugu alternativu. I sve je više zabrinjavajuće što Nacionalna fronta promatra sa strane. Marine Le Pen je već rekla da želi biti desna opozicija. Što je ulog za njenu stranku? Stvaranje uvjeta u 2017. ili čak ranije, za sukob između desnice/krajnje desnice i ljevice, iz kojeg će njena stranka izaći kao pobjednica. Doista, nema garancija da se Hollandeova vlada može nositi s ubrzavanjem krize. U ovom kontekstu će se razviti polarizacija između Nacionalne fronte i radikalne te antikapitalističke ljevice. Ova polarizacija je sažeta u grčkim parlamentarnim izborima dobrim rezultatom radikalne ljevice, posebno SYRIZA-e, s jedne strane i lošim vijestima o ulasku neonacista u parlament s druge. Ne smijemo dopustiti Marine Le Pen da predstavlja opoziciju. Predlažemo stvaranje jedinstvenog širokog pokreta društvene i političke ljevice protiv Nacionalne fronte.

Tijekom kampanje smo promicali perspektivu jedinstvene lijeve opozicije vladi koja bi provodila politiku ‘lijeve’ štednje. Ne kroz nestrpljivost, već analizom socijalno-liberalnih politika u Francuskoj i Europi i potrebom obrane interesa većine stanovništva. Predlažemo okupljanje, na radnim mjestima i u gradskim četvrtima, radnika, mladih i njihovih organizacija kako bi zahtijevali ”promjene, sada”, kako bi se stvorili uvjeti mobilizacije za zahtijevanje povećanja plaća, sprječavanja otpuštanja, primanja u puni radni odnos svih radnika s nesigurnim poslom u javnom sektoru i uvođenja umirovljenja s 60 godina. Nema sumnje da će ispunjavanje ovih zahtijeva dovesti do sukoba s financijskim tržištima i velikim bankarskim grupacijama.

Ovi početni prijedlozi su suprotstavljeni svakoj politici štednje i najogoreg slučaja u ”Hollandeovu stilu”. Zbog toga ne možemo u isto vrijeme braniti ove hitne mjere i, izbliza ili izdaleka, podupirati  Hollandeovu vladu. Vođe Lijeve fronte će odlučiti o svome sudjelovanju u vladi nakon parlamentarnih izbora. U ovoj fazi, čini se da odbacuju izravno sudjelovanje i predviđaju ”potporu bez sudjelovanja”, staru formulu iz prošlosti koju je koristila PCF (Komunistička partija Francuske, op.prev.). Na predstojećim parlamentarnim izborima, biti će potrebno ponovno suzbiti desnicu i krajnju desnicu, no jedina jasna politika je odbiti bilo kakvu štednju, bilo od desnice bilo od ljevice. Trebamo lijevu opoziciju vladi. NPA je spremna da to bude. A vođe Lijeve fronte?

Nalazimo se na raskrižju. Kriza sustava je globalna, ekonomska svakako, no također i ekološka i politička. U ovim uvjetima, političko oruđe u izgradnji ne može zanemariti pitanja produktivnosti ili internacionalizma, kao niti ona prave demokracije i samoorganizacije.

U suočavanju s krizom pozivanje na ”republiku”, prozivanje ”financijskog sektora”, institucionalne kombinacije sa socijalnim liberalizmom, nemaju nikakvu težinu. U izbornoj situaciji obilježenoj socijalnim porazima, diskurs Lijeve fronte je uspio uvjeriti milione glasača. Međutim, smatramo da niti vodstvo PCF-a niti retorika Mélenchona neće biti dorasli izazovu krize. Reformistički projekti, kao i oni lijevi, mogu u početku okupiti prvi otpor krizi. Sada se treba pripremati za sukob s kapitalistima i odbijanje ‘lijeve’ štednje vlade. Cilj, koji ne krijemo, je pripremiti novi svibanj 1968. ili novi lipanj 1936. koji će dovesti do radikalne transformacije društva. Spremni smo koračati zajedno s Lijevom frontom i svima onima koji se protive politikama štednje, raspravljati o modalitetima bloka protiv štednje, protiv Nacionalne fronte, bloka koji je lijeva opozicija Hollandeovoj vladi.

No socijalni i politički odabiri koji predstoje zahtijevaju, više nego ikad, nezavisnost antikapitalista. Suočeni s nesigurnim politikama lijeve fronte i njenom orijentacijom da je ”jednom nogom unutra, a drugom vani”, u odnosu na novu većinu, predlažemo savez na osnovi potpune nezavisnosti od PS (Socijalistička stranka, op-prev.) svih antikapitalističkih struja i snaga, snaga koje moraju osigurati nastavak i povijesni kontinuitet revolucionarne struje, libertarijanaca, radikalnih ekologa, aktivista društvenih i sindikalnih pokreta itd.

To podrazumijeva izgradnju istinski nezavisnog oruđa. To je dvojni izazov za NPA (Nova antikapitalistička partija, op.prev.): uspostavljanje regrupacije antikapitalista i jedinstvena protukrizna politika, pogotovo s Lijevom frontom, ali i sa svim onima koji se protive politikama štednje.

Christine Poupin

François Sabado