Nova vlada brzo je opravdala svoju neoliberalnu ulogu. Bacila se na provođenje programa štednje, rezanja troškova, punjenja proračuna pomoću većih poreza i većih cijena struje, plina, a možda i cestarina, kako je krenulo. Struja i plin su otišli gore za 20% odnosno 22%, nova stopa PDV-a je 25%, a inflacija će biti 3.5% ove godine. Također možemo konstatirati da je prošle godine (prosinac 2011.prema prosincu 2010.) prosječna neto plaća isplaćena u pravnim osobama pala za 2.3%. Ove godine se očekuje minimalno stagnacija realne plaće, ako ne i pad. 

Prema tome, ono što je na sceni jest konstantan pad životnog standarda većine stanovništva. To što neki ‘nezavisni ekonomisti’ tvrde da toj većini nikad nije bilo bolje u životu  dokazuje na čijoj su zapravo strani. Duboki jaz, koji se širi iz godine u godinu, između onog što radnik zaradi i onog što može kupiti pokriva se kreditima banaka. Naravno to pokriće košta, pa su radnici sve zaduženiji i sad se postavlja pitanje koliko je njima zapravo bolje. Kao i većinu stvari u kapitalizmu, radnici i u slučaju svoje umjetne (na kreditima temeljene) potrošnje imaju dojam da im se standard ne urušava. Naime, mogu si priuštiti stan, auto i druge stvari. Međutim, ta stvarnost vrlo se brzo urušava kad dođe kriza i kad više nema kredita, tj. kad banke počnu naplaćivati još više one ‘usluge’ koje su pružale tijekom prosperitetnog razdoblja.

Sada se postavlja pitanje zašto i kako se ostvaruje ovaj pad standarda? Priča koju nude kapitalisti i njihovi sluge, političari, jest sljedeća: ‘zadnjih godina smo trošili više nego što smo zarađivali i ovako više ne ide. Moramo se svi žrtvovati jer, napokon, svi smo trošili više. Da bi zarađivali moramo biti konkurentni na tržištu, a da bi to postigli bitno je smanjiti troškove te s tim pokazati Europi i rejting agencijama da u našoj zemlji postoji čelična volja za racionalizacijom’.

Dragi radnici, ovakvim besmislicama i lažima kapitalističkih apologeta, ne vjerujte! Što se zapravo događa? Ruši se cijena rada, a to nije nešto što se događa prvi put u kapitalizmu. Naravno da se plaća neće dekretom smanjiti za 10 ili 20 %. Narod bi se pobunio. Stoga se situaciji prilazi suptilno, onako kako je savjetovao još davno glavni teoretičar državnog intervencionizma i spašavanja kapitalizma. Povećavaju se životni troškovi, a u isto vrijeme nominalna plaća stagnira ili raste sporije od troškova. Na taj način se ruši realna plaća, time i trošak rada koji je kapitalistu izuzetno bitan u pokretanju svog posla. Iz ove kapitalističke krize misli se izaći isto onako kako se i dosad izlazilo. Cijenu rada dovoljno srušiti kako bi kapitalu bilo prihvatljivo, odnosno ekonomski isplativo, taj rad iskoristiti. Naravno sve je ovo uvod u službeni dio priče, a on se tiče zakona o radu kojim će se rad učiniti ‘fleksibilnijim’.

Ovo političari i priznaju kad kažu da se jedino pomoću štednje, rezanja troškova može pokrenuti gospodarski rast. Naravno, znamo što podrazumijeva taj rast. To je rast profita, akumuliranje kapitala koji, kao što vidimo, ide na ruku jedino kapitalu. I to na način da se od radnika, koji je u ovom sistemu roba, traži da se što bolje uredi kako bi se što bolje prodao.

Čitava situacija nepromjenjiva je lijepim riječima i vikanjem opozicije dok god kapitalisti imaju monopol na sredstva za proizvodnju. Ako smo dosad vidjeli da su iza cijele priče upravo oni, onda se stvar može promijeniti upravo ako se udari po njima. Da, stopa PDV je podignuta na 25% i time je dodatno (svojim regresivnim učinkom) osiromašila već siromašne. Međutim, neće pomoći puno ako se predloži njeno smanjenje ili neke diferencirane stope. Pomoći će visoke stope poreza na kapitaliste, zahtjevi za smjenom Vlade, revizija sve nepravilno stečeno imovine u privatizaciji (na temelju koje su kapitalisti i stekli monopol na sredstva za proizvodnju), radnička kontrola u tvornicama te stavljanje banaka pod nadzor naroda.

S druge strane, izračuni sindikata o potrošačkoj košarici, gdje mjere što se sve za prosječnu plaću četveročlane obitelji može kupiti, nisu dovoljni. Bitno je da se stvori više udruga radnika koje će pratiti rast cijena ali ga i dovoditi u vezu s padom plaća, rastom profita te konačno s podrivanjem radničke pozicije u društvu. Da bi se to moglo, radnici okupljeni u takve udruge moraju znati kako i zašto cijene rastu. Ne mogu više vjerovati kapitalu i političaru na riječ. Moraju im se pokazati poslovne knjige. Ovo nas dovodi do radničke kontrole koja je neophodan uvjet za djelovanje tih udruga. Kapitalist će smisliti tisuću načina kako da prevari radnika. Reći će mu da se drugačije ne može jer i njemu su troškovi veći, da je velika borba na tržištu i da ako želi dugoročno zaposliti još više radnika, mora sada učiniti neke žrtve itd. itd.

Međutim, kad postoji radnička kontrola onda ne može biti mazanja očiju. Dakle, borba protiv poskupljenja mora se voditi barem na tri fronta. Prvi je borba protiv kapitala u vidu zahtjeva za ekstremno progresivnim oporezivanjem, zahtjeva za revizijom privatizacije i oduzimanjem nepravilno stečene imovine, stavljanjem banaka pod nadzor društva i uvođenjem radničke kontrole. Druga je borba protiv Vlade u vidu zahtjeva za rušenjem iste jer je dokazala da je njen gazda, kapital. Treća borba je neposrednija od prve dvije, a u vidu je pojava koje se manifestiraju kao posljedica suradnje kapitala i Vlade. Ona se treba voditi u vidu zahtjeva za organiziranjem radnih ljudi koji će pažljivo pratiti svako poskupljenje i kojime će se morati dokazati opravdanost tih poskupljenja. Ali ne riječima, već djelima, ne statistikom, već otvorenim poslovnim knjigama.

Jedno se dosad iskristaliziralo, a to je da ne postoji nikakvo zajedništvo između kapitala i radnika. Stoga ne vjerujte i čvrsto odbacite sve one tvrdnje koje imaju za cilj pokazati kako smo svi previše trošili, kako sada svi moramo štedjeti i kako ćemo, konačno, svi imati koristi od gospodarskog rasta.

D.B.