Štrajk studenata u Quebecu, sada u svom 16. tjednu, je postao simbol i točka okupljanja opozicije mjerama štednje koje se uvode na svim razinama vlasti i od svih stranaka elite širom Sjeverne Amerike.

Propast posljednjeg pokušaja liberalne pokrajinske vlade da prisili studente na pokoravanje lažnim pregovorima ovoga tjedna i masovno protivljenje vladinu drakonskom zakonu protiv prosvjeda, Zakonu 78, koje je izbilo, trebaju bi pozdravljeni.

Središnje je pitanje: što je put naprijed?

Liberalna vlada, potaknuta od kanadske korporativne elite, je odlučna sprovesti povećanje školarina unatoč masovnom protivljenju. Kako bi to učinila, bezobzirno je gazila osnovna demokratska prava, kriminalizirala štrajk studenata, nametala opsežne zabrane prava na prosvjedovanje i nadzirala policijsko nasilje bez presedana.

Stajalište prosvjeda samo o jednom pitanju koje su zastupale studentske organizacije, a koje razdvaja borbu studenata protiv povećanja školarina od šireg protivljenja programu štednje liberalne vlade  Quebec i savezne konzervativne vlade, nije samo bilo neuspješno. Dovelo ih je i u izravni sukob sa studentima koje predstavljaju.

Početkom prošlog mjeseca studentske udruge su prihvatile izdajnički dogovor – kasnije premoćno odbačen od studenata – koji je uveo vladino povećanje školarina  u cjelosti te učinio studente usputnim žrtvama kampanje za drastično reduciranje proračuna sveučilišta. Tijekom ovotjednih pregovora, odustale su od svog poziva za ukidanje dijelova Zakona 78 – zakonodavstva koje postavlja zastrašujući presedan u ograničavanju demokratskih prava diljem Kanade i šire – i prihvatile reakcionarna fiskalna ograničenja liberalne vlade.

U konačnici, njihovo neslaganje s vladom se svelo na to kako zapakirati povećanje školarina. Odlučna učiniti svoj reakcionarni princip ‘korisnik plaća’ normom u Quebecu po pitanju javnih usluga, vlada je inzistirala da se školarine povećavaju svake godine sedmogodišnjeg dogovora. Studentske udruge su, kao odgovor, predložile dvogodišnji moratorij na školarine, koje bi bile otplaćene ukidanjem poreznog odbitka sveučilištima za školarine, te su pristale na godišnja povećanja od 254 $ u narednih pet godine (od rujna 2014. nadalje).

Što se tiče studentskih skupina, ova formula je povezana s njihovim zahtjevom – eksplicitnim, u slučaju FECQ-a ili FEUQ-a, ili implicitnim u slučaju CLASSE-a – kako je u interesu mladih da na sljedećim izborima liberale zamijeni Kvebečka stranka (Parti Québecois – PQ). U stvarnosti, PQ je stranka krupnih kapitalista, dokazana kao instrument buržoaske vlasti jednako kao i premijer Quebeca Jean Charest i njegovi liberali ili kanadski premijer Harper i njegovi konzervativci. Uistinu, upravo zbog svoje povezanosti sa sindikalnom birokracijom i iluzija da je PQ ‘bliže narodu’, često je služila kao bolje oruđe vladajuće klase za provođenje svojih desničarskih planova.

Borba protiv povećanja školarina i za obranu obrazovanja koja socijalnog prava zahtijeva okretanje radničkoj klasi – jedinoj društvenoj snazi sposobnoj za, i čiji interesi kao klase leže u reorganizaciji ekonomskog života kako bi društvene potrebe, a ne profit, postale vodeći princip.

Studenti će naći svoje najbolje saveznike među radnicima kako frankofonske, tako i anglofonske Kanade, SAD-a i širom svijeta. Mjere štednje koje uvodi  Charestova liberalna vlada – rezanje socijalnih izdataka, privatizacija, regresivno oporezivanje i porast cijena usluga – dio su globalnog napada na radničku klasu, usmjereni na uništavanje svih preostalih socijalnih prava pridobivenih masovnim ustancima u prošlom stoljeću. Javno zdravstvo i obrazovanje, mirovine i prava kolektivnog pregovaranja su pod napadom.

Konzervativna  savezna  i liberalna vlada Ontaria uvode vlastite programe sveobuhvatnih mjera štednje, uključujući ogromno rezanje socijalnih izdataka, povećanje dobi umirovljenja i ukidanje naknada za nezaposlene. U Grčkoj, Španjolskoj i širom Europe vlade uništavaju javne usluge, drastično smanjuju minimalne plaće te uklanjaju sva ograničenja otpuštanjima. U SAD-u, predsjednik Obama se hvali ‘oživljavanjem’ automobilske industrije – tj. da je ponovo profitabilna za investitore – uvođenjem drakonskih rezanja plaća i povlastica, uključujući dramatično niže plaće za novozaposlene radnike.

Ovaj globalni napad je usmjeren na primoravanje radničke klase da plati za najveću krizu svjetskog kapitalizma od Velike depresije 30-ih godina. I kao u 30-ima, kapitalistička elita pribjegava autoritarnim metodama vladanja kako bi nametnula svoj program štednje i rata. Tijekom posljednjih godina, kanadska konzervativna vlada je više puta koristila hitno zakonodavstvo kako bi slomila štrajkove protiv ustupaka, uključujući one radnika Air Canade, Canada Posta i, prošlog tjedna, Kanadskih pacifičkih  željeznica.

Okretanje radničkoj klasi znači pretvaranje studentskog štrajka u katalizator za nezavisnu političku mobilizaciju radničke klase u Quebecu te širom Kanade i Sjeverne Amerike protiv svakog rezanja socijalnih izdataka, plaća i protiv otpuštanja, kao dio sve jače borbe svjetske radničke klase protiv kapitalizma.

To znači pomaganje radnicima u oslobađanju od političkog i organizacijskog stiska prokapitalističkih sindikata. Te organizacije ne govore u ime radničke klase niti ju predstavljaju. Desetljećima su potiskivale klasnu borbu, namećući otpuštanja i smanjenja ugovornih prava. Kad su se predsjednici triju najvećih sindikalnih federacija u Quebecu  udružili sa Charestom u prisiljavanju studentskih vođa da prihvate prošlomjesečni izdajnički dogovor, reprizirali su ulogu koju su nebrojeno puta odigrali tijekom proteklih četvrt stoljeća.

NDP, stranka sindikata u anglofonskoj Kanadi, je otvoreno djelovala na porazu studenata, kao dio svojih nastojanja da uvjeri kanadsku vladajuću elitu da može nadomjestiti liberale kao njihova ‘lijeva’ vladajuća stranka. Odbila je dati potporu studentskom štrajku ili osuditi drakonski Zakon 78. Iako se je izjašnjavala kao ‘neutralna’ u bitci studenata i liberalne vlade krupnih kapitalista, omogućila je usvajanje proračuna opsežne štednje manjinske liberalne vlade Ontaria, suzdržavajući se glasovanja o proračunu u presudnom trenutku.

Studentski štrajk je pokazao da borba za bilo koju važnu društvenu potrebu ili demokratsko pravo dovodi mlade i radničku klasu u izravan sukob s vladom, državom, njenom policijom i njenim sudstvom te cijelim kapitalističkim društvenim poretkom. Radnička klasa se suočava s političkom borbom i potrebom izgradnje masovne revolucionarne socijalističke partije koja bi ju vodila.

Socijalistička partija jednakosti se bori za formiranje nezavisnih odbora studenata i radnika kako bi se organizirao sustavan otpor Zakonu 78, borba za razvoj protuofenzive radničke klase protiv ustupaka koje poslodavci zahtijevaju i vladinih mjera štednje širom Kanade i svijeta te pripremilo akciju radničke klase za rušenje Charestove liberalne i Harperove konzervativne vlade.

Ovi postupci, koliko god vitalni bili, mogu služiti stvaranju zajedništva, borbenosti i snage radničke klase samo ako su shvaćeni od radničke klase i organizirani kao dio nastojanja za njenu nezavisnu političku mobilizaciju u borbi za radničke vlade i socijalističku reorganizaciju društva.

Keith Jones