Pravo na pobačaj je u Turskoj došlo pod napad premijera Erdoğana koji je ponavljao: ”Smatram pobačaj ubojstvom.”  Nakon toga je skandalozno usporedio pobačaj sa Uludereom, selom na tursko – iračkoj granici, gdje su  prije nekoliko mjeseci u zračnom napadu vojske ubijena 34 kurdska civila. Nakon ovih izjava premijera, ministar zdravstva je naveo da rade na novom zakonu koji bi zabranio pobačaj i carski rez, dodajući da bi se država pobrinula za djecu rođenu u slučaju silovanja.

Ništa od ovoga nas ne iznenađuje jer vladin prijedlog o pobačaju ne dolazi iz vedra neba, već kao nastavak njene politike i izjava u vezi žena posljednjih 10 godina i Erdoğanova dugotrajnog zahtjeva da žene moraju imati bar 3 djeteta kako bi održale radnu snagu zemlje mladom i energičnom: nametnuti majčinstvo kao primarni zadatak žena, poistovjetiti žene s obitelji te inzistirati na drugorazrednoj, podređenoj ulozi žena.

Iako članovi vlade i premijer, zbog potpore javnosti, uvjete rasprave postavljaju iz moralne i religijske perspektive, znamo da su zabrana pobačaja i kontrola nad tijelima žena na koje smjeraju u pitanjima postavljenim sa neokonzervativnog stajališta vlade zajednički svim neoliberalnim vladama svijeta i u skladu sa zahtjevima kapitala. Od žena se traži da se vrate kući kako bi obavljale svoju reproduktivnu funkciju u svom dualnom značenju, brinuti se o obitelji i domaćinstvu kako bi se smanjili socijalni izdaci, ali i raditi slabo plaćene, fleksibilne poslove bez ikakve socijalne sigurnosti za prehraniti svoje obitelji. Kontrola nad tijelima žena je suštinski dio neoliberalne politike podržane od njene neokonzervativne ideologije koja se oslanja na patrijarhat.

Pobačaj je u Turskoj legalan od 1983., do 10 tjedana nakon začeća. Međutim, legalizacija nije uvedena jer se pobačaj smatrao pravom žena da imaju kontrolu nad svojim vlastitim tijelima, već kao dio objektivizacije tijela žena radi kontrole populacije i, samo malim dijelom, problema javnog zdravstva zbog smrti žena uslijed pobačaja u nesigurnim uvjetima. Shvaćena na ovaj način, legalizacija nije mnogo donijela ženama. Njihove odluke su ostale podređene muškoj dominaciji i neoliberalnim redukcijama usluga javnog zdravstva. Kao što nisu mogle slobodno i naširoko ostvariti kontracepciju u nedostatku politike kontracepcije za muškarce, isto tako nisu mogle ostvariti niti jeftin, siguran pobačaj.

Protiv patrijarhalne dominacije nad tijelima žena, protiv kontrole države, kapitala i moderne medicine nad reproduktivnim funkcijama žene, branimo pobačaj kao neotuđivo socijalno pravo žena za njihovo društveno oslobođenje. Protivimo se postavljanju bilo kakvih moralnih i religijskih uvjeta raspravi o pobačaju u ime ”prava na život” embrija. Također smatramo pobačaj ne kao pitanje pojedinačnog izbora žena, već kao neumanjivo socijalno pravo za oslobođenje žena.

Zbog ovoga ponavljamo ”to je moje tijelo, moja odluka, pobačaj je pravo.” Ne stavljamo naše pravo na pobačaj pod diskusiju. Zabrana pobačaja je sama po sebi ubijanje žena. Kažemo ne bilo kakvoj kontroli muškaraca, države i kapitala nad našim tijelima, nad našim reproduktivnim funkcijama, nad našom seksualnošću. Zahtijevamo:

• Besplatan, siguran, jednostavan i dostupan pobačaj. Država je dužna osigurati ove uvjete.
• Besplatnu, rasprostranjenu, sigurnu kontracepciju za muškarce i žene. Država treba osigurati kontracepcijske usluge za muškarce i žene, uključujući i njihovu spolnu edukaciju.
• Neodgodive mjere za zaštitu zdravlja, reproduktivnih prava i prava na život žena.

Carigradski feministički kolektiv

Izneseni stavovi osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Radničke borbe.