Prema stručnjaku za Siriju Joshui Landisu: ”Sirijci su napustili režim duhom, iako tek trebaju prebjeći tijelom.”
”Sirijci suniti i dalje odlaze na posao i pojavljuju se u svojim uredima ujutro, no mrze Assadov režim u svojim srcima. Assadovu vojsku preuzimaju shabiha i sigurnosne snage kojima upravljaju alaviti. Masakri ne ostavljaju sumnju u to.”
Čak i glavnom gradu, Damasku, gdje je Assadova kontrola najjača, trgovci su uprizorili sedmodnevni štrajk kako bi prosvjedovali protiv masakra više od 100 ljudi u Huli 25. svibnja, koji je izvela vojska i prorežimske alavitske sektaške milicije.
Dugotrajna pobuna eskalira u sporadični građanski rat.
Mnogo više 10.000 ljudi je poginulo, a agencije za pomoć navode kako najmanje 1,5 milijun raseljenih ljudi u Siriji – pored onih koji su pobjegli preko granice u Tursku – treba pomoć.
Neki ljudi na ljevici odbijaju solidarnost sa sirijskom pobunom, navodeći dva argumenta. Kažu da je pobuna oruđe SAD-a i savezničkih snaga koje žele svrgnuti Assada, ili, u najmanju ruku, da je najvažnija stvar voditi kampanju protiv intervencije velikih sila i da solidarnost s pobunjenicima može samo zamutiti glavnu poruku.
Također govore da su pobunjenici sektaši jednako krivi za zvjerstva kao i režim ili više.
Istina je da ima sve više izvještaja o sunitskim sektaškim milicijama u pobuni. Takav element je vjerojatno neizbježan, uzimajući u obzir nedostatak široko priznatog vodstva pobune i dugotrajne manipulacije vjerskim manjinama (muslimani alaviti, kršćani) od Assadova režima sa svrhom vlastita jačanja.
Ne može se isključiti da će sunitski sektaški elementi u konačnici prevladati. Financial Times piše da su ”neki ultrakonzervativni islamistički salafi šeici u Saudijskoj Arabiji osumnjičeni zbog vođenja vlastite mreže pomoći pobunjenicima.”
No, sagledavanje cijele povijesti pobune ne ostavlja sumnju da je izvorna pokretačka sila bilo zgražanje nad Assadovom tiranijom, potaknuto primjerima Egipta i Tunisa te usmjereno na mjere demokracije i slobode. Solidarnost ljevice i međunarodnog radničkog pokreta s pobunom i njenim demokratskim, sekularnim i standardima radničke klase je najbolji protuotrov opasnosti islamističke ili sunitske sektaške diverzije.
Prema većini izvještaja, Slobodna sirijska vojska, s bazom u pograničnim područjima s Turskom gdje su mnogi Sirijci pobjegli, je još uvijek prevladavajuće sekularne orijentacije. Glavni vojni dobavljač pobunjenika je … sirijska vojska, s mnogo časnika Assadova režima koji rado ostvaruju profit od opskrbljivanja pobenjenika oružjem po visokim cijenama.
Iako samo prijatelj diktature može prigovoriti mjerama protiv međunarodne imovine Assadove obitelji, u mnogo slučajeva trenutne sankcije više štete siromašnim Sirijcima nego režimu, koji i dalje nema problema s nabavom oružja.
Velike sile više na isključuju vojnu intervenciju tako čvrsto kao prije, no prevladavajuće buržoasko mišljenje je da bi im intervencija stvorila više problema nego koristi. Ako dođe do intervencije, njen karakter će morati biti usuglašen i koordiniran s turskom vladom, koja očito želi odlazak Assadova režima, no šuti o planovima, koje zasigurno ima, utjecanja na opoziciju i oblikovanja budućeg režima.
Odbiti podržati vojnu intervenciju je jedna stvar; prepoznati mogućnost intervencije SAD-a kao glavnu opasnost, dok Assad ubija tisuće, znači izdati sirijski narod.
Rhodri Evans
Izneseni stavovi osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno službene stavove Radničke borbe.
Sirijski ustanak je protiv tiranije,
16 lipnja, 2012 at 13:53
Usprkos činjenici da se ovdje pronose neobjektivni i zlonamjerni tekstovi bilo koga tko svoje ime ukrasi pridjevom “radnički”, a upravo zbog toga što se ovdje većinom ipak okupljaju progresivni i dobronamjerni ljudi, smatram da treba kao argument bar pokušati ponuditi alternativne izvore – nitko se ozbiljan ne može oslanjati na tvrdnje kako “Asad/režim ubija tisuće” – bez ikakvih dokaza. Osnove dokaznog postupka nalažu da treba govoriti ne samo o zločinu, nego i o njegovom počinitelju. Osloniti se pritom na glasine znači izdaja načela potrage za istinom. Trenutno ni jedna druga tema nije toliko važna za radničku borbu, trenutno ni jedna borba nije tako dobar lakmus test za poštenje lijevih aktivista, kao što se to prelama na slučaju Sirije. Podržati zapadne socijaldemokrate u bjesomučnoj propagandi, u njihovim napadima na sirijski koliko-toliko progresivni režim, znači danas ništa drugo nego izdati lijevu ideju, bez obzira na sve drugo što se tvrdi i način kako se to pokuša opravdati. To uopće nema nikakve veze s ljubavi ili mržnji prema osobi “diktatora”, što god ta riječ značila. Unatoč žestokoj propagandi i snažnim filterima koji sprečavaju objektivno izvještavanje s terena, čak se i u zapadne izvore ponekad zna probiti i druga strana priče, naličje brižljivo konstruirane medijske slike:
http://www.nationalreview.com/corner/302261/report-rebels-responsible-houla-massacre-john-rosenthal
http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=31184
https://www.youtube.com/watch?v=0iRhXMTLMBk&list=FLAigwC0oO0vpCpgjavYDrDw
16 lipnja, 2012 at 14:14
Progresivni antikapitalisti bi se trebali paziti obje anti-socijalističke krajnosti:
– pristajanje uz zapadnu propagandu i podpupiranje zapadne intervencije
– pristajanje uz Asadov režim nasuprot pobuni širokih slojeva protiv njega, samo zbog toga što je u jednom trenutku suprotnih interesa nego imperijalisti.
U Siriji djeluju prave revolucionarne i socijalističke organizacije uključene u pokret protiv Asada, Naravno, u ustanku djeluju najrazličitije frakcije od kojih su neke i reakcionarne. Asad je oduvijek proganjao i zatvarao ljevičare, vidjeti rezolucije i intervjue sa stvarnim akterima događaja npr.:
http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article2637 (tekst člana komunističke organizacije u Siriji)
http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article2534
16 lipnja, 2012 at 15:02
pa zar vam je svima (miroslav&co) advance isprao mozak? u čemu je problem? tko podržava ”zapadne socijaldemokrate u bjesomučnoj propagandi”? ovdje se stalno govori protiv imperijalističke intervencije i to ne samo u siriji. ali, isto se tako, što je jedino ispravno, osuđuje i zločinački režim koji ti nazivaš ”koliko-toliko progresivnim”. jeli taj režim počinio baš ovaj pokolj? možda i nije, ali to nikako ne mjenja njegovu narav. što predlažeš? da se podrže ”istočni socijaldemokrati” i njihove imperijalističke pretenzije? tu se jednostavno radi o međusobnom sukobu imperijalista od kojih svaki širi svoju propagandu. svi su oni neprijatelji radničke klase protiv kojih se treba boriti, a ne navijački podržavati jednu stranu jer upravo to ”znači danas ništa drugo nego izdati lijevu ideju”. naravno, ako pod ”lijevom” smatramo ideju socijalističke revolucije, a ne staljinistička sranja s nazadnjaškog ”advancea” i sl.
16 lipnja, 2012 at 15:34
Da pokušam parafrazirati jednog poznatog nazadnjaka:
Onaj tko ostane potpuno hladan na spomen ideje panslavizma (i panarabizma), nema srca.
Onaj tko pak smatra da te ideje mogu biti konačni horizont ostvarenja radničkih prava i društvene revolucije, nema pameti.
Te ideje danas više nisu mlade – i na žalost – potpuno su diskreditirane od strane fiskalnih interesa koji su prevladali na našoj kugli. Netko naivan mogao bi ih nazvati samo nacionalizmom i staviti u čistu opreku s idejama socijalizma – ali kako nam govore čak i izvori koji su predmet obožavanja na ovom sajtu, to nikad nije tako jednostavno. Dakle, intervju iz, na ovom sajtu, “posvećenog” izvora, iako veoma neobjektivan, zrcali u sebi nešto povijesne istine:
http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article406
Možda netko to smatra nazadnim stavom, ali najvećom preprekom radničkom oslobođenju je danas intelektualna slabost ljevice, koja nije uspjela naći sintezu između ideje nacionalnog i socijalnog, kulturnog i klasnog, često se zadržavajući na sterilno zvučećim socijalnim analizama, koje, iako često ideološki dosljedne i točne, nisu dovoljne da privuku široke mase koje reagiraju najčešće emocionalno.
Čak i kad bi se stvarno radilo samo o sukobu dvaju imperijalizama (što ne odgovara istini i povijesti) – postavimo pitanje: u sukobu Davida i Golijata, pod uvjetom da ih smatramo podjednakim alternativama, a želimo održati ravnotežu, balans snaga, što moramo učiniti? ako kažemo samo čisto formalno : ne jednom, i ne drugom, jači će prevladati. Ako se pak podrška okupi oko slabije strane, ona će se možda uspjeti oduprijeti. i ravnoteža će biti sačuvana, a time i sužen prostor za hegemoniju jače strane nad cijelim svijetom.
Advance.hr može dobiti samo pohvale. Kamo sreće da smo ga imali u vrijeme rata protiv Iraka, kad je na kocki bio veoma sličan progresivni “režim”, možda bismo imali izbalansiraniju sliku u domaćim glavama. Advance je jedini portal kod nas koji vrijedi kontinuirano čitati, koji ima mogućnosti da šire mase obasja progresivnim idejama. Jedini su domaći portal čiji novinari su uspjeli odoljeti idejama sterilnog formalizma koji se i ovdje propagira ( “No to Bush, no to Saddam” ). Medij koji ima hrabrosti aktivirati se u teškoj situaciji i opredijeliti se u obranu Gadafija, u obranu Sirije, nazivaju sad neki nazadnim. To nije ništa drugo nego sektaštvo, protiv kojega se baš na ovom sajtu tako glasno i strastveno piše i poziva.
16 lipnja, 2012 at 17:29
Dakle nije bitno što režim hvata i zatvara ljevičare, što provodi nad njima represiju išto je diktatorski – ako je on slučajno s druge strane barikade prema kapitalistima na zapadu – trebalo bi ga podržati? Nekima je stalo do socijalizma i do revolucije, protiv diktature i nedemokratičnosti. Kako onda da takvi “zauzmu stranu” i stanu uz izrabljivače jednog tipa protiv izrabljivača drugog tipa? Takve ideje samo diskreditiraju ljevicu i u očima svakog normalnijeg pomažu širenju zabluda po kojima je ljevica nedemokratska, te se zasniva na raznim teorijama zavjera. Najbolji doprinos borbi protiv imperijalizma bio bi kada bi sirijske mase preuzele vlast u svoje ruke, kada bi socijalističke i progresivne struje prevagnule nad fundamentalističkima, a Asad bio strijeljan i kada bi bio zapriječen svaki put stranoj intervenciji.
Meni je žao što advance.hr-a nije bilo ranije jer bi po svojoj anti-marksisičkoj logici koju sada zauzima morao zastupati Slobodana Miloševića, he,he…Uglavnom, ono što sam tamo čitao bilo je silno jednostrano,propagandisički i na veoma niskoj teorijskoj razini, kao neki lijevi fast-food…malo sadržaja puno navijačke propagande
16 lipnja, 2012 at 18:42
Lav Trocki u “Trockizam protiv centrizma u Britaniji”:
“…
To these politicians it appears that this fact relieves the proletariat of the duty of making a choice between two dictators. They thus define the character of the war by the political form of the state, in the course of which they themselves regard this political form in a quite superficial and purely descriptive manner, without taking into consideration the social foundations of both “dictatorships”.
…
If Mussolini triumphs, it means the re-enforcement of fascism, the strengthening of imperialism and the discouragement of the colonial peoples in Africa and elsewhere. The victory of the Negus [Haile Selassie], however, would mean a mighty blow not only at Italian imperialism but at imperialism as a whole and would lend a powerful impulsion to the rebellious forces of the oppressed peoples. One must really be completely blind not to see this.”
Riječ Musolini slobodno možemo zamijeniti riječju Obama, Cameron, Hollande, itd.
Dadkle ovaj pasus važi i ako prihvatimo tezu da je režim nazadan, kako se uporno tvrdi ovdje.
Ostatak na: http://www.marxists.org/archive/trotsky/britain/v3/ch02i.htm
A tko misli da je sirijski režim jednostavno nazadan i “antikomunistički”, i da naoružana opozicija predstavlja nekakve progresivne težnje, spada u čistu političku naivu. Taj ne bi bio daleko da i Tita proglasi antikomunistom jer se borio prvo protiv antipatriotske ljevice, kao i kasnije protiv začetaka korozivne NVO “ljevice”, tzv. “aktivista”. Već i površan pogled na sastav vodeće sirijske političke snage, “Nacionalnog progresivnog fronta”, ukazuje da nema mjesta pojednstavljenjima koje guraju neki naivni ili neupućeni analitičari.
https://en.wikipedia.org/wiki/National_Progressive_Front
16 lipnja, 2012 at 23:02
anonimče, ima nešto što se zove princip konkretnosti koji govori da svaku pojavu treba ispitati u njenim konkretnim historijskim uvjetima. pa kada trocki 1936. govori da bi pobjeda hajle selasija značila zadavanje snažnog udarca talijanskom (i svakom drugom) imperijalizmu i dala poticaj ustaničkim snagama ugnjetenih naroda; on je u (tada) u pravu. kada ti danas želiš reći da bi pobjeda asada zadala snažan udarac američkom imperijalizmu i bila korisna za potlačene naroda onda nisi u pravu jer niti jedno od toga (u današnjim uvjetima) nije istina. a što se ”druga” tita tiče, on je osvjedočeni antitrockist (http://www.marxists.org/archive/tito/1939/x01/x01.htm), pa samim time i antikomunist.
16 lipnja, 2012 at 23:17
“a što se ”druga” tita tiče, on je osvjedočeni antitrockist”
ispričavam se što sam slučajno propustio navesti svoje ime.
navedeni citat unaprijed diskvalificira osobu pod imenom “Davor”, što se tiče relevantne diskusije. Nadam se da to nije i opći stav ovog sajta. Iako i sam Tita držim suodgovornim za raspad Jugoslavije, poglavito zbog davanja prevelike autonomije Kosovu, čak i usprkos tim greškama, nazvati tita antikomunistom je za mene krajnja izdaja, nakon toga se više uopće ne isplati zalagati se za išta, ako zbilja ovdje većina ima takav pogled na osobu koja je omogućila kulturno ujedinjenje južnih slavena na društveno pravednijim osnovama u konkretnim okolnostima. Ako netko Tita zbilja može vidjeti kao reakcioinarnu ličnost, onda je sve beznadno. Iako nikad nisam bio u Kumrovcu na fešti, i sama pomisao da bi netko mogao omalovažiti Titovu antistaljinističku borbu, Titovu borbu protiv “praksisovaca”, navodi me na pomisao da ćemo ideju društvenog progresa ipak trebati potražiti negdje drugdje, ako “progresivni front” funkcionira po metodi “lakšeg puta”. ako pristaje uz ideju da se isplati izdati lik i djelo druga Tita za račun apstraktnih ideja o formalnoj demokraciji. Nadam se da nisam usamljen u osudi antipatriotske ljevice, ljevice koja izdaje ideju jedinstva i borbenosti Južnih Slavena.
16 lipnja, 2012 at 23:33
miroslave, da ti objasnim kako funkcionira advance u terminima kapitalističke logike koja ti je očito bliža. dakle, na tržištu u uvjetima (imaginarne) potpune konkurencije nakon određenog vremena dolazi do toga da proizvodi postaju homogeni. to jasno neće odgovarati svim potrošačima i neki će željeti drugačije proizvode. ako broj takvih potrošača naraste na razinu dovoljnu da ih (barem) jedan proizvođač može opskrbljivati proizvodima koje traže usto ostvarujući profit tada imamo tržišnu nišu. konkretno: u rh smo godinama imali ”nezavisne” mejnstrim medije koji su nas, svi redom, opskrbljivali identičnom prozapadnom propagandom. s vremenom je rastao broj ljudi koji se nisu slagali s time što je uglavnom bilo praćeno mržnjom prema tim zapadnim silama i nekritičkim, navijačkim, simpatijama za onoga (tko god to bio) s druge strane. broj takvih ljudi je narastao na dovoljnu razinu tvoreći tako tržišnu nišu i nešto kasnije dolazi advance koji je proveo marketinško istraživanje kojime je utvrdio da se većina te potencijalne publike sastoji od ljudi bez teorijskog znanja i razvijenog kritičkog mišljenja, dakle idealna publika koja će pušiti sve što se ponudi dok god ide protiv zapada. pa nam sad prodaje priče kako se ovdje radi o sukobu povampirenih zapadnih sila konkvistadorskog imaperijalizma sa herojima radničkog pokreta koji se mogu svrstati uz bok marksa i lenjina (=staljina), koji prestavljaju čistu proletersku avangardu, riječ je jasno o veličinama tipa asada, sadama, gadafija i ost. čiji progresivni režimi predstavljaju posljednju liniju obrane tekovina socijalističkih revolucija. ako sam sektaš zbog toga što se suprotstavljam toj štetočini advancu onda sam ponosan na to.
17 lipnja, 2012 at 00:36
Da se vratim na osobno mi zanimljiviju temu – Trockog. Sitna se razlika sastoji samo u tome da se sada pitanje svodi na to da li poduprijeti pokret masa koje ustaju protiv Asada (čiji je buržoaski karakter diktature i više nego očit) ili Asada. Ranije se pitanje svodilo na to da li poduprijeti snagu protiv talijanksog imperijalizma kako bi se potaknuo ustanički pokret. O kakvom bi sada imaginarnom ustaničkom pokretu mogli govoriti osim o ovome koji je u toku? Podupiranje Asada znači održavanje postojećeg poretka koji nije u stanju da se ozbiljno odupre imperijalizmu, kao što nije bio niti Sadam. Najsigurnija zapreka imperijalizmu je svrgavanje Asada, povezivanje s ostalim revolucionarnim kretanjima u arapskom svijetu i stvaranje mreže međunarodne solidarnosti sa sirijskom revolucijom.
Jedan od značajnijih Titovih doprinosa je borba protiv praksisovaca? O bože…
17 lipnja, 2012 at 10:46
Miroslav:
“Tita držim suodgovornim za raspad Jugoslavije, poglavito zbog davanja prevelike autonomije Kosovu”
Dragi prijatelju, Jugoslavija nije razbijena 1974. kada je Tito počinio “ustavnu grešku”, već kada je Milošević bombardovao Vukovar 1991. kao što je bombardovana Guernica 1937.godine. Tito ima dovoljno grehova na duši da bi morao da odgovara za zločine srpskih nacional-socijalista – od bivših “praksisovaca” akademika Mihaila Markovića i Ljube Tadića, preko njihovog vodje Slobodana Miloševića, pa sve do njihovih fašističkih kreatura (Šešelj, Arkan i sličnih ratnih pasa, koji se nikada nisu borili s naoružanim protivnicima, već s nejakim civilima).
17 lipnja, 2012 at 14:31
Kad se ovlaš pogleda ovo što je zadnje napisano – lako je uočiti trend – način na koji događaje iz nedavne prošlosti analiziraju svi , od “liberala” iz EPH, pa do ljudi koji se postavljaju na lijeve pozicije. To znači prihvaćanje od “nevladinih udruha” nametnute humanitarne logike – dovoljno je navesti par jakih riječi, simbola, poput “Vukovar”, “Srebrenica”, “srpski zločinci su krivi za sve”, izvršvši taj obred, otklanja se bilo kakva mogućnost rasprave – sve pršti od snažnih riječi i emocija. Ipak nije sve tako jednostavno – Milošević je možda bio “sirov komunista” kako kaže pokojni Šuvar, i osoba koja je u toj povijesnoj sitauciji odigrala reakcionarnu ulogu, ali u njegovu obranu – je li tada i s prevladavajuće ekstremno-desnim raspoloženjem u narodu bilo i moguće izići na izbore s bitno drugačijim pozicijama? Mislim da je bila hrabra njegova ideja da se tada prihvati politike, jer je on ipak zaustavio neke žešće ekstreme, da su oni koji su mu tada bili opozicija bili na vlasti, vjerujem da bi zločini bili višestruko veći, barem sudeći prema pozicijama s kojih su tada nastupali i zazivali njegovo rušenje. On je prije svega bio činovnik, nikakav nacionalist. Osoba koja je s previše nadmenosti kročila u (geo)političke igre, a da situaciju i posljedice svojih poteza nije do kraja razumio. Staviti znak jednakosti između njega, i tipova kao što su Šešelj, Arkan, Drašković, Karadžić, Mladić…je neopravdano i po meni pokazuje neobjektivnu analizu onog što se tada događalo. Vukovar je sam po sebi strašan zločin i veliki promašaj s taktičke strane, ali ni po pravnom ni po moralnom načelu ne može se to usporediti sa značenjem Guernice. Kako možemo tako lako osuditi ljude poput Markovića ili Tadića – zapitajmo se što bismo mi učinili na njihovom mjestu, kad bismo mogli birati između nečeg lošeg i nečeg užasnog. A sjeme raspada Jugoslavije je ipak postavljeno vjerojatno i mnogo ranije od 1974. (kad je to samo formalizirano), odustajanjem jugoslavenskih komunista od formiranja jedne nacije, i vraćanjem svega na stav o prvenstvu autonomije pojedinih republika. Titova krivnja nije samo to što je potkopao temelje za očuvanje jugoslavenskog jedinstva – već i to što je raznim angažmanima i kompromisima, stalnim naglašavanjem opasnosti koja dolazi iz SSSR-a, a umanjivanjem one koja dolazi sa zapada, na neki način pripremio teren za sve što se događalo. Može se nagađati koliko je to bilo namjerno a koliko naivno. Usprkos svemu tome, to nimalo ne umanjuje veličinu njegova lika i djela, njegovo herojstvo, sva postignuća koja su pod njegovim vodstvom dosegnuta u NOB-u i poraću.
Razumijem da motiv osnivača portala kao što je advance.hr ne mora biti nužno plemenit. Međutim, ako to kažemo upadamo u klopku – jer nitko nije objasnio kako je uopće moguće djeovati u kapitalističkom sistemu, a da se bar djelomično ne prihvati njegova logika. Npr. Lenjin je shvaćao načelnu vezanost ideje države za ideju kapitalističke represije – pa ipak je bio dovoljno mudar da shvati kako radnička klasa nema izbora – da radničkoj klasi ne treba država ni za što drugo, nego upravo da se odupre sili i pritiscima uperenim protiv nje. U vremenu kad kapitalizam u svoju logiku uključuje sva moguća oruđa ili oružja, jednostavno nema izbora nego da se njegovom logikom poslužimo protiv njega ako znamo kako to izvesti. A mase nije moguće pridobiti savršenim i teorijski dotjeranim analizama nego nečim što će djelovati na njihove emocije, pa tek kad ih se privuče, može se pokušati obrazovati u njima ideju klasne svijesti/svjesnosti.
Postoje također i doba kad progresivna politika nije moguća – tako je bilo devedesete, tako je uvelike i sada. Čini mi se da se mudrost preživljavanja progresivnih ideja sastoji u tome da zna kad napredovati ,a kad treba samo braniti već stečeno, kad biti konzervativan. Meni se čini da je još uvijek vrijeme defenzive, još uvijek se nisu stekli uvjeti da ljevica krene u ofenzivu na kapitalističke utvrde: još uvijek se može samo pokušati obraniti one slabe ostatke, ne kročiti naprijed. Zato treba biti vrlo oprezan i ne nasjesti pričama medija kako se u Libiji, Siriji, radi o pokretu koji nosi nešto progresivno. Po svemu što ja vidim i po tome koje snage prevladavaju među njima, oni nose samo opasnost da te zemlj vrate u ekonomski i etički srednji vijek, ekonomski zavisne i servilne prema sjevernim silama.
19 lipnja, 2012 at 13:47
U gore iznesenim stavovima sve pršti od netočnosti i pogrešnih interpretacija. Milošević nije bio naprosto pasivni birokrat kojega je ponila bujica nacionalizma, nego birokratski “vodž” koji je igrao veoma istaknutu ulogu u eksploziji srpskog nacionalizma – rast njegove moći podudara se s poticanjem i aktivnim jahanjem na valu nacionalističkog orgijanja – “antibirokratskom revolucijom”, nacionalističkim mitinzima gdje se pjevala “Slobo Srbine Srbija je uz tebe”, počelo govoriti o Jugoslaviji kao tamnici srpskog naroda, te koji je na govoru na Gazimestanu prvi puta spomenuo i mogućnost rata – “„Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.” On je stoga pustio na svijet luđake kao što su Šešelj i Arkan i koristio ih u svome interesu, zbog čega je i naravno odgovoran.
Uloga istinskog socijalista nije da bira manje zlo i u vremenu rekacije prelazi na barikadu reakcije nego da se svim raspoloživim sredstvima bori protiv reakcije i za revoluciju, ma kakav trenutni odnos snaga bio – jer odnos snaga će se promijeniti u samoj borbi kada pridobijemo mase. Izricanje takvih stavova jasno govori o tvojoj anti-marksističkoj i anti-revolucionarnoj perspektivi. Budući da je za to odgovoran advance-hr barem djelomično jasno je da je on, kao što reće netko gore, štetočina i da radi protiv cilja klasne svjesnosti.
I za kraj, Lenjin nipošto nije govorio da je radnicima potrebna buržoaska država, već da istu treba uništiti i da je ne mogu preuzeti za svoje ciljeve, već organizirati radničku državu – državu u odumiranju.
19 lipnja, 2012 at 15:26
Iako volim Hrvatsku, kao i sve jugoslavenske narode, iako mi se gadi svaka etnička ekskluzivnost na ovim prostorima i hvaljenje svog naroda kao povijesnog nevinašca i žrtve, ipak sam dovoljno skroman da znam da postoji vrijeme kad takva retorika jednostavno postaje uvjet za bilo kakav politički aktivizam. Tada nije pitanje treba li ili ne treba izricati takve rečenice, nego već i uspješna kontrola uzburkalih pučkih strasti predstavlja uspjeh, pogotovo ako se prenese i u izbornu pobjedu. Znam da se tada u Srbiji govorilo svašta, ali mnogo više su o Slobi kao o “četniku” govorili drugi nego on sam. Tko još jednom posluša njegov govor na Gazimestanu, može se lako uvjeriti da to nije govor nacionalista, nego možda osobe lijevo-liberalnih pogleda s natruhama patriotizma. To što mase tada ostaju hladne na spomen socijalizma, a uzbuđeno kliču na spomen srpske povijesti i junaštva, ne govori toliko loše o Slobi, nego o atmosferi histerije, mržnje i kompleksa žrtve koji su dugotrajnim procesom i potaknuti gospodarskom krizom nabujali u narodnim masama Srbije. Bilo tko da je tada bio na vrhu, ne bi mogao govoriti drugačije. Dovoljno je pogledati transkripte sa kasnijih sjednica vrha vlasti SRJ, na (inače zlonamjernom) portalu “e-novine.com”, pa da se uvjerimo u to da se ne radi o tome što vi govorite. Rečenica da samo “opet pred bitakama” može se shvatiti i pozitivno – ja sam to shvatio da smo opet pred bitkom za jedinstvo Jugoslavije, baš kao i pred pedesetak godina prije toga, u NOB-u. To što se dogodila izdaja Jugoslavije, izdaja partije, što se dogodio Račan i njegova izdaja na zadnjem partijskom kongresu, što se dogodio Vuk Drašković i romantiziranje četništva, HDZ sa ustaškim simbolima u Hrvatskoj i organiziranje ilegalnih paravojnih formacija, što komunisti nisu bili sposobni izolirati buržuje i nacionaliste i ostvariti jedinstveni front koji bi nas poveo u borbu protiv nacionalizma, ne može biti krivnja samo srpske strane, nego u najmanju ruku obje podjednako.
Nemamm pretenzije nikome sugerirati prihvaćanje mog mišljenja.Samo vam mogu poručiti da prozivanjem drugih kao antimarksista i apriornim odbacivanjem drugačijih pogleda na situaciju (mislim na analize advance.hr), da se tako ne može daleko stići. Jer ako stvarno mislite da je bilo nešto pozitivno u tome što su u Srbiji 1999. pobijedili Đinđić, DOS i kapetan Dragan, ako tvrdite da je baš svaka pobuna masa (potencijalna) radnička revolucija, ako tvrdite da ne postoji opasnost da se u većem broju slučajeva to upravo prometne u histeriju i od naroda podržanu kontrarevoluciju, to što kažete neće postati istina, ostat će uvijek naivno romantična ideja. Pa čak i nakon što tu svoju verziju neispravne primjene Marksovih ideja na modernu stvarnost brendirate kao “marksizam”. Na to svakako imate pravo.
19 lipnja, 2012 at 17:02
A “One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene” – dio valjda onda znači da će možda trebati i pucati po narodima Jugoslavije u cilju “sačuvanja Jugoslavije”. Inače dostupna je zbirka dokumenata, pisama, govora i prikaza događaja – Stipe Šuvar – nezavršeni mandat, izdana negdje početkom devedesetih, iz kojih se veoma jasno vidi reakcionarna, nacionalistička i razbijačka uloga onih čiji djelovanje ti gore relativiziraš. Krivnja je partijskog rukovodstva/partijske birokracije što je uvela društvo u takvu situaciju, želeći se petvoriti u novu vladajuću klasu.
Logika po kojoj se mora samo onako djelovati kako je u skladu s prevladavajućom atmosferom je beskrajno smiješna – to je parola nedosljednosti, oportunizma i potčinjavanja postojećem, u potpunosti strana svemu što bi se moglo i trebalo nazivati kao “lijevo”. Već sam rekao “Uloga istinskog socijalista nije da bira manje zlo i u vremenu rekacije prelazi na barikadu reakcije nego da se svim raspoloživim sredstvima bori protiv reakcije i za revoluciju, ma kakav trenutni odnos snaga bio – jer odnos snaga će se promijeniti u samoj borbi kada pridobijemo mase.”
A tko je sada rekao da su ovi liberalni kriminalci Đinđić i co. nešto progresivno, pobogu? Marksist bi trebao težiti ostvarenju radničke vlasti i provedbi revolucije nasuprot svim strujama u taboru buržoazije i sasvim nezavisno od njih. Đinđić i Milošević npr. su bili samo dvije različite frakcije vladajuće klase i neprijatelja radničkih interesa, kao uostalom i balkanskih naroda. Nisam ja onaj koji u raznim buržoaskim režimima pronalazi zrnca “socijalizma” i zato ih podupire i govori kako se treba oduprijeti pobuni protiv njih, već sam za revoluciju protiv svakog oblika kapitalizma i političku nezavisnost radnika.
Ja sam samo rekao da su tvoji stavovi koje si iznio gore anti-marksistički, to ne znači opet da si u cjelini anti-marksist. Problem je u tome da se mnoštvo pojedinaca, a i neki portali, predstavljaju kao lijevi i socijalistički, a barataju na osnovi nepoznavanja elementarne teorije i njeznog konceputalnog razumijevanja, servirajući u svojem pseudo-ljevičarenju sve vrste teorija zavjera, jednostranosti, kapitalističkih ideologija, reformističkih rješenja, sporazumaštva s vladajućim skupinama itd.itd.
Nije svaka pobuna radnička revolucija, ali svaki ustanak masa, izazvan nezadovoljstvom životnim standardom i razinom demokratskih prava, uslijed progresivnog i revolucionarnog vodstva može priječi u radničku revoluciju. Da bi rekao da neispravno primjenjujem Marxove ideje moraš to najprije dokazati, a da bi ih dokazao moraš ih najprije znati i razumijeti..
19 lipnja, 2012 at 18:50
Što ima sporno u tome da “ni oružane bitke nisu isključene”? Nitko tada još nije mogao predvidjeti katastrofe koje su kasnije došle, sad vi govorite jezikom teorija zavjere. Nećete valjda reći da je i u NOB-u trebalo pismom poglavniku apelirati na ukidanje NDH, da bi se izbjegli oružani sukobi? Tadašnja vlast je zagovarala ideju jedinstva armije i naroda, pa i ideju otpora naoružanog naroda unutarnjem ili vanjskom neprijatelju, općenarodne obrane. Ako se država nalazi pred ozbiljnim prijetnjama da bude pretevorena u koloniju, ne spomenuti i mogućnost oružanog otpora bio bi kukavičluk…sad to izvrnuti da je netko povampiren htio iz čista mira “pucati po narodu” dostojno je lukave retorike kakvom se danas služe aktivisti za ljudska prava”. O tome koliko je bilo pametno Slobino udvaranje nacionalistima može se govoriti, ali iz svega što sam ja pročitao moj je čvrsti dojam da je njegov osobni stav uvijek bio lijevo-liberalan – ideja zaštite ljudskih prava i nekih ostataka socijalne države, usprkos njegovoj štetnoj politici privatizacije. Čini mi se da je kod njega najveći problem to što je postao socijaldemokrat i izdao ideale. Ljudi poput Mihajla Markovića tu su odigrali pozitivnu ulogu, uz sve kompromise uključivši se u stvaranje tadašnje politike, moderirajući ekscese SPS-a.
Stipe Šuvar je za mene moralna ikona i uzor, ali ni on nije ponekad znao izbjeći nacionalnoj pristranosti, i nije do kraja razumio kosovski problem i često čak i rasističku mržnju Albanaca prema Slavenima, pa tako ni postupke srpskog vodstva po tom pitanju. Njegova analiza čini se razumna u većini drugih pitanja, iako mi je s jedne strane uvijek bio sumnjiv jer se klonio potpuno otvorenog raskrinkavanja destruktivne uloge Stipe Mesića u svemu tome, osobe koja je sama priznala da je imala zle namjere uperene na razbijanje zajedničke države.
Tvrdnja da se jedan dio samo nekih, a ne svih partija, koliko god one bila progresivne, neće pokušati izdići i postati “nova vladajuća klasa”, isto spada u neku vrstu teorije urote, Baš svaka organizacija koja ima društveni značaj ima u sebi slične centrifugalne sile, a mehanizmi njihovog obuzdavanja su tu ključno pitanje.
Marx je, čini mi se, ponudio savršeno dosljednu analizu, dijagnozu stanja i smjera društvenog razvitka i opasnosti koje on nosi. Divim se načinu kako je to izveo istovremeno integrirajući i nadvladavajući Hegelovu dijalektiku. Ali te su se ideje u mnogo čemu pokazale kao nedovršene baš što se tiće budućnosti radničkog pokreta – zato je dobro poslužiti se idejama mislioca kao što je Gramsci – on je promatrao radnike u svakodnevnom životu, i vidio da često naivno nasjedaju na buržoasku štampu, propagandu, da sami financiraju one koji stvaraju antiradničku klimu. Zato je bio svjestan da nikakva spontana revolucija koja bi proizašla iz samih klasnih suprotnosti, a bez svjesnog i organiziranog djelovanja prema tom cilju, nije ostvariva. Smatrao je da je štetno da se radnici iscrpljuju u manjim, izoliranim sukobima. Prije svega je tvrdio da treba ostvariti kulturnu hegemoniju, na neki način ovladati društvenim diskursom koji omogućuje kulturnu hegemoniju buržoazije. Isto je znao da se revolucionarno društva ne može temeljiti samo na sindikalnoj borbi za ostvarenje uskih ekonomskih interesa.
Jedina druga alternativa koju mogu zamisliti bila bi privremena vojna diktatura partije kao avangarde radničke klase, koja kroz nasilno preuzimanje vlasti u kontekstu svjetskog sukoba, zatim kroz formu transformiranih obrazovnih institucija, obrazuje radnike kao klasno svjesne – to je možda i naivna ideja, iako mi se i dalje čini dobra alternativa ako ne uspije “dugi marš kroz institucije”, ili ako se pokaže da za njega nema više vremena. Nažalost, to zahtijeva posebne okolnosti, a možda i više discipline nego što je ikad moguće očekivati od političara i aktivista.
Dakle jedino ako se prvo na neki način pripremi teren, moguće je nešto napraviti iz radničke klase i za nju, a za to je potreban dugotrajan rad na kulturnom, sindikalnom, medijskom polju (danas je tu najaktivniji advance.hr), ne glasno zazivanje revolucije bez podloge ili nazivanje grupe plaćenih gangstera revolucijom. Nisam nigdje napisao da se treba samo prilagoditi vremenu, već treba taktički znati kako postupiti u skladu sa svim pritiscima, u skladnu s razinom klasne svijesti, ne iscrpljivati se uzaludno, polagano gomilati snagu i dotjerivati zgradu idejne nadgradnje za konačni revolucionarni udar. Dobronamjerni bi trebali shvatiti da uspješno održavanje novog svjetskog/lokalnog poretka nije moguće, ako se ne zadovolje i ljudske metafizičke potrebe – ako se to na neki način ne nadomjesti, ljudi će opet posegnuti za starim religijskim formama, a tada restauracija starog režima neće biti daleko.
20 lipnja, 2012 at 22:50
Nemojmo se šalit,i veoma je jasno što u onom kontekstu nacionalističkih divljanja koja će prerasti u luđački rat znači spominjanje oružja, govor je održan u veoma konkretnom trenutku s vrlo jasnim političkim ciljem – dodatno zajahati na val nacionalizma kako bi se učvrstio na vlasti. Ne vidim više mnogo smisla u tome da se objašnjava zašto je navedeni nacionalistički zločinac uz Tuđmana najodgovorniji za masovna ubijanja i uništavanja na ovim prostorima. Ne samo da je osoba čiju ti otvoreno reakcionarnu ulogu relativiziraš svojom politikom, politički i oružano pomagala nacionalističke pobune nego je i otvoreno sudjelovala u restauraciji kapitalizma.
Slažem se s potrebom stvaraja protu-hegemonije. No zbog toga je od presudne važnosti da se u radničkoj politici raskristi najpotpunije i najdosljednije sa svim zaostacima buržoaske politike, da se pokaže kako su npr. Putin, Gadafi, Assad, Milošević i Co. neprijatelji radničkih interesa i ništa više od toga, kako je jedini smisleni program onaj organiziranja naroda i revolucije, nasuprot malograđanskoj binarnoj logici prema kojoj je nešto dobro čim je protiv Zapada.Odgajanje u tom duhu znači potpuno odbacivanje suradnje s bilo kojom frakcijom vladajuće klase – bilo da se radi o liberalima, socijaldemokratima ili diktatorima. Uz to da se rasčisti sa svim oblicima šovinizma i koncepcija koje se zasnivaju na ovaj ili onaj način na krvi i tlu (bilo da se radi samo o jednom narodu ili se to proširuje samo na sve Slavene) – rekao si “mržnja Albanaca prema Slavenima” i bilo je još nekih gluposti o Slavenima ranije, a to ti nije baš neki ozbiljni aparat političke analize. Također stvaranje protu-hegemonije znači inzistiranje na radničkom internacionalizmu…ali i na na stvaranju demokratskih organa radnika i potrebi radničke kontorle i vlasti (nasuprot svim staljinističkim koncepcijama jednopartijskih diktatura. )Da ne nabrajam dalje – moj je stav da ti i taj advance radite protiv razvijanja radničke (samosvijesti) i stvaranja ozbiljne alternative, odnosno protiv stvaranja protu-hegemonije o kojoj sam govoriš. I to dosta…
21 lipnja, 2012 at 15:36
“…da se rasčisti sa svim oblicima šovinizma i koncepcija koje se zasnivaju na ovaj ili onaj način na krvi i tlu (bilo da se radi samo o jednom narodu ili se to proširuje samo na sve Slavene)…”
Gospodine Stankoviću, nisam znao da posjećujete forume opasne po vaš liberalni senzibilitet. Niste nam već dugo doveli Igora Mandića u emisiju…
Šalu na stranu, pod pan(jugo)slavizmom ne podrazumijevam koncepciju zasnovana na krvi i tlu, nego na jezičnoj i tradicijskoj srodnosti, srodnosti po kolonijalnom iskustvu, na želji za pokušajem definicije, obrane i daljnje izgradnje na tome utemeljene literarne, muzičke, arhitektonske i druge kulture. Genijalnost bi značila pronaći naćin da se dogodi sinteza sa onim univerzalnim, općeljudskim u socijalizmu, bez grubih šavova, uz nužno zadržavanje i poželjno jačanje imuniteta prema unilateralnom globalizmu. Chavezov bolivarijanizam i hrabra vanjska politika (pomaganje prijatelju u nevolji, Siriji, ne samo riječju nego i materijalno; čije neprijatelje ne oklijeva pošteno prokazati kao fašiste) – uz podosta nezavisno držanje vođa kao Correa, Morales i drugih – danas je na zapadu plemenit putokaz, pokazuje da sve nade u takvo kretanje nisu izgubljene.
O tragičnom primjeru nedovršene i slomljene revolucije kazuju i ovi dokumenti: http://www.marxists.org/history/iraq/baath/
Za daljnje promišljanje aktualnije, sirijske teme – bolje nego što bih ja ikad mogao sročiti:
http://english.al-akhbar.com/content/syrian-crisis-three%E2%80%99s-crowd
Upravo činjenica da su hajekovci/fridmanovci ostvarili kulturnu hegemoniju na planetarnom nivou, umjesto onih kojima je to bila misija plemenitosti, je i razlog zašto ovi moderni patriotski vođe (+ Sadam i mnogi drugi znani i neznani borci, u manjem dijelu s ogradom od Slobe i, bar zasad, bez Putina na popisu) nemaju i nisu imali mnogo manevarskog prostora za radikalniji lijevi stav, a neki od njih su baš kao u literarnoj tragediji svoju uspravnost pred Strojem požrtvovno platili i svojim životima. U predvorju vječnosti, dok ne zacijele bar neke predrasude i nesporazumi – valjda će se, uz sve te strelice i metke, bar na Parnasu ili Olimpu netko pokojom epskom pjesmom sjetiti da im se zahvali štu su kao obični ljudi preuzeli na sebe zadaće i rane divova.
22 lipnja, 2012 at 01:14
ovo je gore, nadam se, bilo ironično…jer takva količina nemilosrdne kičaste melodramatičnosti nije za osjetljive stomake.