Principi historijskog materijalizma

Postavljanje temelja koncepcije historijskog materijalizma započeto je od strane Marxa i Engelsa u periodu njihovog oštrog odvajanja od mladohegelovske škole. Radikalni obrat, u kojemu je filozofija samosvijesti, koja je duhovnu kritiku promatrala kao temelj razvoja cjelokupnog društva, zamijenjena postavljanjem povijesnog kretanja na osnovicu načina proizvodnje, dogodio se kod Engelsa u svom oštrom obliku nešto ranije nego kod Marxa. Engelsa je boravak u tada najrazvijenijoj industrijskoj zemlji, Engleskoj, upoznao sa ogromnim socijalnim razlikama, te oštrom klasnom borbom u njezinim različitim ekonomskim, socijalnim i političkim manifestacijama, kao i ogromnim utjecajem ekonomskih zbivanja na čitav društveni život. Engels je tada u vrlo jasnim crtama u društveno-ekonomskoj areni shvatio industrijsku radničku klasu kao materijalnu snagu čije su težnje usmjerene protiv principa društva u kojemu se razvija, odnosno koja u sebi utjelovljuje negaciju kapitalističkog načina proizvodnje. Engels je u tom periodu snažno utjecao na Marxa. No, upravo će Marx nešto kasnije, kao što je to vrlo skromno mnogo kasnije priznao Engels u predgovoru Manifestu komunističke partije, igrati primarnu ulogu u postavljanju historijskog materijalizma na čvrste temelje i povezivanju temeljnih teza u zaokruženu cjelinu. Intenzivan rad na izgradnji historijsko-materijalističke interpretacije povijesnog kretanja bio je svojstven prvenstveno ranijem periodu Marxovog i Engelsovog stvaralaštva. Kasnije će se oboje posvetiti uglavnom političkom radu, te podrobnoj analizi samog kapitalističkog načina proizvodnje. Međutim, historijski materijalizam će u potpunosti prožimati sva njihova dijela, a Engels će se kasnije u više navrata vraćati objašnjavanju njegovih temeljnih principa, kako u svojim radovima, tako i u nizu pisama prijateljima i suradnicima.

Polazna točka historijskog materijalizma je pokušaj postavljanja analize društvenih procesa i historijskog kretanja na znanstvenu osnovu. To u prvom koraku znači apstrahiranje od svih potencijalno proizvoljnih pretpostavki, ma koliko se one mogle činiti razumnima, te kretanje od činjenica koje su neposredne, neoborive i izvjesne.[i] Kao takva činjenica pokazuje se konstatacija da društvo, struktura koju čine međusobni odnosi između pojedinaca, realno postoji. To znači da moraju biti ispunjeni nužni uvjeti za njegov opstanak, odnosno zadovoljena minimalna razina materijalnih potreba većine članova društva. Tek tada je moguće zadovoljavanje svih ostalih potreba i društveni razvoj. Na ovoj jednostavnoj i elementarnoj činjenici, od koje su neopravdano do tada apstrahirale sve interpretacije društva i povijesti (i od koje velika većina i danas, još manje opravdano, bježi) Marx i Engels su zasnovali koncepciju historijskog materijalizma. ”Moramo započeti s konstatacijom prve pretpostavke svake ljudske egzistencije, a prema tome i cijele historije, naime s pretpostavkom da ljudi moraju imati mogućnost da žive da bi mogli ‘stvarati historiju’. Ali za život su prije svega potrebni hrana i piće, stan, odijelo i još štošta drugo. Prvo historijsko djelo jest, dakle, proizvodnja sredstava za zadovoljenje tih potreba, proizvodnja samog materijalnog života, i to je uistinu historijsko djelo, osnovni uvjet cijele historije, koji mora biti ispunjavan svakog dana i svakog sata, danas kao i prije tisuću godina, da bi se ljudi samo održali na životu[ii].” Te potrebe mogu biti ispunjene samo pod pretpostavkom uređenog sustava proizvodnje i raspodjele materijalnih dobara, odnosno postojanja razvijene ekonomske baze društva. Drugim riječima, prilikom ispitivanja društvenog života i razvoja polazišna točka nam treba biti ekonomska sfera na kojoj se temelji cjelokupni društveni život, koja ga drugim riječima uvjetuje.

Odnos ekonomska baza – nadgradnja, načini proizvodnje i društveno -ekonomske formacije, klase i klasna svijest, vladajuće ideje kao ideje vladajuće klase

Do sada smo istaknuli tezu o uvjetovanosti cjelokupnog društvenog života ekonomskom sferom stvarnosti. Sljedeći nužan korak sastojao bi se u analizi samih ekonomskih odnosa i njima svojstvenog kretanja, pobližeg utvrđivanja međuovisnosti ekonomske i ostalih sfera društvenog života, razmatranja različitih oblika društveno-ekonomskih formacija, te konačno izučavanja različitih oblika i proizvoda svijesti -ideja, ideologija itd. u ovisnosti od oblika i razvoja ekonomske strukture. To je zadaća koja do danas u potpunosti nije završena ni od strane samih teoretičara koji polaze od historijsko-materijalističkih premisa, a okviru jednog kraćeg rada mogu biti istaknute samo određene osnovne crte ove analize.

Proučavanje suštine ekonomskih odnosa koje teži biti strogo ne može krenuti od postojećih ekonomskih odnosa, pretpostaviti njihovu samorazumljivost i vječnost, te iz toga izvlačiti zaključke o tome kakvi su ekonomski odnosi uopće. Početi se može jedino od analize njihovog historijskog razvoja uz jasno uočavanje konteksta u kojemu se pojavljuju. Taj kontekst je u ovom slučaju priroda. Temeljni moment koji se nalazi u suštini svih oblika ekonomskih odnosa – rad, prikazuje se u skladu s time kao poseban oblik odnosa između čovjeka i prirode. Nije suviše teško uočiti da je rad vid razmjene materije između čovjeka i prirode. No, on predstavlja sasvim poseban i jedinstven oblik procesa razmjene: “U prvom redu, rad je proces između čovjeka i prirode, proces u kojem čovjek vrši svoju razmjenu materije s prirodom i ovu razmjenu omogućava, uređuje i nadzire vlastitom djelatnošću. Prema prirodnoj materiji on istupa kao prirodna sila. On pokreće prirodne snage svog tijela, ruke i noge, glavu i šaku da bi prirodnu materiju prilagodio obliku upotrebljivom za njegov život. Time što ovim kretanjem djeluje na prirodu izvan sebe i mijenja je, on ujedno mijenja i svoju vlastitu prirodu[iii].” Upravo po tome što taj proces čovjek omogućava, uređuje i nadzire vlastitom djelatnošću on se razlikuje od svih drugih oblika razmjene materije između prirode i nekog njezinog posebnog dijela kao što su npr. prolazak hranjivih tvari kroz staničnu membranu, upijanje vode i mineralnih tvari kroz korijen, disanje, hranjenje plodovima iz prirode itd. Dakle, upravo se u radu čovjek potvrđuje kao čovjek; rad se prikazuje kao njegova bit koja ga razdvaja od ostalih bića; štoviše kroz njega se čovjek ostvaruje kao stvaralačko biće prakse, djelujući na prirodu izvan sebe i mijenjajući je – time ujedno mijenjajući i svoju vlastitu prirodu. Međutim, naglašava Marx u sljedećoj rečenici, ovakva definicija rada odnosi se na rad nezavisno od društvenih oblika u kojima se pojavljuje, te je u tom smislu apstraktna. Ti konkretni društveni oblici definirat će formu u kojoj se rad pojavljuje, ali isto tako i njegovu suštinu, dovodeći do pojave alijeniranog rada; rada koji degradira i unazađuje osobu, umjesto da je potvrđuje i ostvaruje – rada koji je svojstven epohi klasnog društva. No, ovdje ne možemo ulaziti u daljnje promišljanje ove problematike. Ova definicija je apstraktna u još jednom pogledu – ona razmatra odnos čovjeka i prirode promatrajući čovjeka kao jednu nedjeljivu cjelinu koja ulazi u navedeni odnos. Međutim čovjek, a pod time se podrazumijeva čitavo ljudsko društvo, se raspada na niz odnosa između različitih individua. Time se i proces rada zapravo raspada na dva dijela: izmjenu materija između čitavog društva i prirode, te izmjenu materija između sastavnih elemenata društva. Očito je da će u ovom odnosu onaj prvi moment biti primaran – on zadaje okvire u kojima se kreće drugi, te predstavlja nužnu pretpostavku za njegovo ostvarenje. S druge strane, također je očito da će ovaj drugi moment povratno djelovati na prvi, razvijajući ili unazađujući način organizirane razmjene materija između društva i prirode. Kvalitativne i kvantitativne razlike između raznih mogućih načina izmjene materija između prirode i ljudskog društva, uređene i nadzirane od strane društva, u prvom redu ovise o načinu organizacije navedene izmjene – o materijalnim, tehničkim, intelektualnim, organizacijskim itd. mogućnostima danima ljudskom društvu za njezino racionalno uređivanje, odnosno za vršenje procesa proizvodnje materijalnih dobara. Tako smo došli do vrlo važnog pojma kojega je u ovome obliku o kojemu govorimo prvi uveo Marx, makar ga nije igdje eksplicitno definirao. Radi se o pojmu proizvodnih snaga – ukupnosti subjektivnih i objektivnih (dakle kako tehničkih i znanstvenih, tako i npr. psihičkih) mogućnosti u društvu danih za obavljanje procesa proizvodnje. Popularna je zabluda (dosta raširena i u vulgarnim inačicama marksizma) kako je Marx pod proizvodnim snagama podrazumijevao samo njihovu materijalnu komponentu – odnosno strojeve i uz njih povezanu tehnologiju. To naprosto nije točno i jasno se vidi što on u svojim djelima podrazumijeva pod ovim pojmom – od prirodnih sila stavljenih pod vlast čovjeka, preko primjene kemije u zemljoradnji, prometa, pa sve do same ljudske civilizacije. U okviru zadanih proizvodnih snaga, a taj okvir je određen u prvom redu znanstvenim, tehnološkim i uopće civilizacijskim razvojem čovječanstva, uređuje se distribucija materija između sastavnih elemenata društva. Oblik te razmjene je prije svega određen konkretnom formom odnosa između individua koji sudjeluju u proizvodnom procesu, također zadanom u skladu s razvojem proizvodnih snaga. Ti odnosi, zahvaljujući činjenici da su uvjetovani stupnjem razvoja proizvodnih snaga koji se ne nalazi pod direktnom kontrolom ljudske volje i svijesti, također se nalaze van direktne kontrole pojedinačne ljudske volje i svijesti. Ljudi ulaze u proizvodne odnose i sudjeluju u njima bez obzira na svoje specifične želje i sklonosti.

Tako smo došli do dva osnovna sastavna elementa ekonomske, a time i primarne, razine društvene stvarnosti, od kojih prvi određuje konkretna kvantitativna i kvalitativna svojstva razmjene materija između društva i prirode, a drugi između sastavnih elemenata samoga društva: proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Iz toka našeg izlaganja jasno proizlazi sljedeće: proizvodne snage predstavljaju okvir u kojemu se razvijaju proizvodni odnosi, a s druge strane proizvodni odnosi najuže utječu na razvoj i dinamiku razvoja proizvodnih snaga, time povratno utječući na proizvodne snage i određujući ih (doduše, u manjem intenzitetu i manje direktno nego proizvodne snage njih); također jasno se vidi da proizvodne snage i proizvodni odnosi nisu nezavisni faktori koji bi se mogli promatrati razdvojeno, već da su najuže vezani i isprepleteni, te da čine nedjeljivu cjelinu. U isto vrijeme unutar te cjeline i proizvodne snage i proizvodni odnosi zadržavaju određenu razinu autonomije i nezavisnog kretanja – njihova pojedinačna dinamika razvoja, općenito govoreći, ima drugačiji tempo i drugačije oblike. Ova struktura nastala iz jedinstva proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga predstavlja određeni način proizvodnje – radi se o ekonomskoj bazi, odnosno o primarnoj razini društvenog života o kojoj smo govorili. Engels je u jednom pismu K. Schmidtu, London 5. kolovoza 1890. sažeto prikazao ovo što smo sada izložili: “U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi stupaju u određene, nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje koji odgovaraju određenom stupnju razvoja njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje čini ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti.[iv]” Sasvim je jasno kako se razvijaju stvari kada je razvoj proizvodnih snaga usklađen s razvojem proizvodnih odnosa, no pitanje je što se događa i kakvu posljedicu po cjelinu načina proizvodnje ima stanje u kojem se njihov razvoj nalazi u raskoraku? Marx i Engels odgovaraju na ovo pitanje u Njemačkoj ideologiji: “Ta proturječnost između proizvodnih snaga i oblika saobraćanja, koja je, kao što smo vidjeli, već više puta nastala u dosadašnjoj historiji, ne ugrožavajući ipak njezinu osnovu, morala je svaki put izbiti u obliku revolucije, pri čemu je istovremeni poprimala različite sporedne oblike, kao totalitet sukoba, sukoba različitih klasa, kao proturječnost svijesti, borba misli, politička borba itd[v].”

Susreli smo se sa dva temeljna pojma historijskog materijalizma: ekonomskom bazom i društvenom nadgradnjom, u čijoj se razradi snažno izražava misao o uvjetovanosti društva vladajućim načinom proizvodnje. Međutim, nigdje se kod Marxa i Engelsa ne može pronaći konstatacija kako je nadgradnja pasivni proizvod baze ili neka vrsta njezinog direktnog odraza. Štoviše, već je od strane ovih autora sasvim nedvosmisleno priznat i istaknut povratan učinak nadgradnje na bazu, kao i postojanje vlastite dinamike svojstvene nadgradnji. Engels u pismu Starkerburgeru, London, 25. siječnja 1894. piše: “Politički, pravni, filozofski, vjerski, književni, umjetnički itd. razvoj počiva na ekonomskom. Ali svi oni reagiraju i jedan na drugog i na ekonomsku osnovicu. Nije ekonomsko stanje jedino aktivan uzrok, a sve ostalo samo pasivna posljedica. Ne, nego postoji uzajamno djelovanje na osnovi ekonomske nužnosti koje se u posljednjoj instanci uvijek probije[vi].” Vjerojatno potpomognuta izrazima baza i nadgradnja široko se rasprostranila popularna i vulgarna slika odnosa između njih kao nekakve piramide čiju osnovicu čine ekonomski odnosi, a na koju su naslagani oblici ideologije – pravo, moral, religija, filozofija itd. Ova slika je izuzetno problematična na više razina: prije svega navedeni odnosi – unutar baze, unutar nadgradnje, te između baze i nadgradnje; predstavljaju dinamičke i međusobno prožimajuće odnose koji među sobom interagiraju na najsloženije moguće načine, te kao kompleksni odnosi u stalnom kretanju ne mogu biti predstavljeni jednostavnim statičnim modelom. U okvirima ovoga modela ostaje također sasvim nejasno kakva je dijalektika utjecaja baze na nadgradnju i nadgradnje na bazu. Konačno, u stvarnosti je sasvim nemoguće povući oštre rubove između pojedinih sfera, za razliku od ovoga modela. Istina je, međutim, da se u radovima utemeljitelja historijskog materijalizma ne može pronaći precizniji opis odnosa baza-nadgradnja od ovog Engelsovog, te je u skladu tako postavljenog shvaćanja moguće legitimno izložiti više vrsta modela koji će drugačije ulaziti u detaljnije određivanje ovog odnosa, te nadgradnji davati različite stupnjeve autonomije. Naravno, najlakše se rasprostrane oni jednostavniji, a time i vulgarniji, za koje je i sam Marx u nekim svojim popularizatorski pojednostavljenim konstatacijama, usprkos kasnijim jasnim ogradama njega i Engelsa, pružio poticaja. Neke od ovih konstatacija su se nažalost široko rasprostranjene i mnogi ih čak citiraju kao reprezentativne teze historijskog materijalizma. Npr. u Pogovoru drugom njemačkom izdanju prvog toma Kapitala Marx konstatira: “Kod njega (Hegela) dijalektika dubi na glavi. Moramo je okrenuti na noge da bismo u mističnom omotu otkrili racionalnu jezgru…Za Hegela je proces mišljenja, koji on pod imenom ideje pretvara čak u samostalan subjekt, demijurg stvarnosti koja sačinjava samo njegovu vanjsku pojavu. Kod mene je idejni svijet, naprotiv, samo materijalni svijet prenesen i prerađen u čovjekovoj glavi.” Iako citirane konstatacije sadržavaju bitan aspekt onoga što smatramo istinitim nipošto ne smatramo da se dijalektički materijalizam može dovesti u tako jednostavnu vezu spram Hegelove dijalektike kao što je postavljanje na noge nakon dubljenja na glavi ili da se idejni svijet može naprosto svesti na samo materijalni svijet prenesen i prerađen u čovjekovoj glavi. Navedeno možemo shvatiti samo kao vrlo pojednostavljenu i vrlo grubu popularizatorsku sliku za koju važi nešto što je Engels napomenuo kasnije: “Mi smo morali, nasuprot protivnicima, naglašavati glavni princip kojeg su oni negirali, a nije bilo uvijek vremena, mjesta i prilike da se u dovoljnoj mjeri uzmu u obzir i ostali momenti koji sudjeluju u tom uzajamnom djelovanju[vii].“ (Ovaj zanimljivi retrospektivni osvrt kasnije ćemo citirati u potpunosti.)

Mi smatramo da se odnos baza-nadgradnja može pojednostavljeno prikazati pomoću četiri osnovna momenta:

1. Ekonomska baza je primarna u smislu što njezin razvoj predstavlja nužan i neizostavan uvjet postojanja viših oblika društvenog života. To proizlazi iz toga što bez njezinog postojanja nije moguća izmjena materija između prirode i društva, a time ni samo društvo; štoviše, razni oblici nadgradnje svojstveni društvenom životu mogli su se razviti samo nakon postavljanja temelja ekonomske baze, pa makar i u najprimitivnijem obliku. Baza se, dakle, u razvojnom smislu pojavljuje kao primarna.
2. Predstavljajući nužan uvjet postojanja svog društvenog života ekonomska baza predstavlja strogi okvir u sklopu kojega se mogu pojavljivati određena globalna društvena kretanja. Baza stoga ima i omeđujuću ulogu u odnosu na nadgradnju. Naravno, revolucionarni periodi predstavljaju proces ukidanja postojeće ekonomske baze, no to se ne zbiva stoga što su fenomeni u društvenoj nadgradnji uspjeli spontano sami od sebe prerasti okvire baze i krenuti u njihovo uništenje, već zahvaljujući tome što se u krajnjoj liniji u samoj bazi pojavilo proturječno kretanje s tendencijom da ju ukine .
3. I baza i nadgradnja, usprkos tome što zajednički tvore cjelinu, posjeduju stanovitu vlastitu autonomiju i određeni stupanj vlastite dinamike razvoja. Nipošto se ne može govoriti o nadgradnji kao prostom odrazu baze.
4. Baza neprestano djeluje na nadgradnju, te direktno i indirektno utječe na stvaranje i razvoj niza različitih društvenih fenomena. Nadgradnja, pak, također neprestano djeluje na bazu. No, globalno gledano intenzitet i značaj tog djelovanja je daleko manji nego onaj baze na nadgradnju.

Društveno-ekonomska struktura predstavlja cjelinu koju tvore ekonomska baza i društvena nadgradnja. U skladu s dosada prikazanim tokom izlaganja pokazuje se prirodnim da nazive društveno-ekonomskih formacija određujemo u skladu s odgovarajućim načinom proizvodnje. Mogli bi reći da u skladu s dosadašnjim tokom povijesti postoje dvije snažno razdvojene epohe društveno – ekonomskih formacija: prvobitno besklasno društvo, te epoha klasnog društva. U epohi klasnog društva, u skladu s vladajućim načinom proizvodnje, razvili su se sljedeći oblici društveno -ekonomskih formacija: robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam. Da bismo mogli ukratko i vrlo pojednostavljeno opisati svaki od ovih oblika moramo se na trenutak vratiti unatrag, te pažnju posvetiti definiranju nekih dodatnih, prilično bitnih, pojmova. Kao jednu od komponenata proizvodnih snaga naveli smo onu materijalnu. Od njezinih sastavnih dijelova posebnu važnost u procesu proizvodnje imaju predmet rada i sredstvo za rad – njih se u historijsko-materijalističkoj tradiciji naziva sredstvima za proizvodnju. Konkretan oblik proizvodnih odnosa najbolje dolazi do izražaja u vidu odnosa koji različite društvene skupine zauzimaju spram sredstava za proizvodnju. Na taj način definiramo veoma bitan pojam društvenih klasa: klasa predstavlja skupinu pojedinaca koja ima jednak odnos prema sredstvima za proizvodnju. Prvobitna zajednica počiva na izrazito niskom stupnju razvoja proizvodnih snaga koji je zahtijevao opću radnu obavezu svih članova, u skladu s kojim nisu postojali značajniji proizvodni viškovi, te na temelju kojega nije postojala potreba za posredničkim i nadgledničkim funkcijama, odnosno za podjelom rada na fizički i intelektualni, a ni posebnom podjelom rada između članova društva. U skladu s navedenim nisu postojali ni roba, ni novac, ni tržište. Sredstva za proizvodnju, kao i ostala materijalna dobra materijalna dobra nalazila su se u rukama čitavog društva. To znači da su svi pojedinci zauzimali jednak odnos prema sredstvima proizvodnje, odnosno da još nisu postojale društvene klase. Međutim, s razvojem proizvodnih snaga sve se više povećavaju proizvodni viškovi, nastaje potreba za nadgledničkim i organizacijskim funkcijama (podjela na intelektualni i fizički rad), kao i posredničkim funkcijama (trgovina); dolazi do pojave novca i robe, čime se pojavljuju materijalne nejednakosti između pojedinaca, te se postepeno otvara put privatnom vlasništvu. Konačno, određeni sloj ljudi koji se razvio iz nadgledničkih i upravnih funkcija prisvaja sredstva za proizvodnju koja su se do tada nalazila u društvenom vlasništvu. Na taj način dolazi do nejednakih odnosa različitih skupina prema sredstvima za proizvodnju, odnosno do pojava klasa. U svakoj društveno-ekonomskoj formaciji u epohi klasnog društva postoje dvije osnovne klase: ona koja prisvaja sredstva za proizvodnju i na temelju te činjenice je lišena nužde neposrednog sudjelovanja u procesu proizvodnje, te ona koja je za održanje svoje egzistencije prisiljena na rad bez mogućnosti upravljanja proizvodnim procesom i kontrole nad sredstvima za proizvodnju. Uz ove dvije osnovne klase postoji cijeli niz prijelaznih slojeva, te specifičnih skupina. S obzirom na činjenicu da prva živi neproduktivno, prisvajajući proizvode i koristeći za sebe rad klase koja proizvodi nove vrijednosti, prva klasa se naziva eksploatatorskom, a druga eksploatiranom. U skladu s ranije prikazanim odnosom ekonomska baza-društvena nadgradnja, eksploatatorska klasa ne prisvaja samo ekonomske povlastice, već posebno i one ekonomske i političke – ona postaje povlaštena u svakoj sferi društvenog života – na temelju toga ju se naziva i vladajućom klasom, nasuprot onoj drugoj – potlačenoj.

S obzirom na to da su njihovi interesi suprotstavljeni i da se njihov odnos temelji na ugnjetavanju jedne klase od strane druge između njih postoji oštri antagonizam. On se manifestira u borbi između klasa koja se pojavljuje u najrazličitijim oblicima i sferama, od ekonomske i političke borbe, preko socijalne, intelektualne i kulturne, pa sve do otvorenog oružanog sukoba.

Robovlasništvu, feudalizmu i kapitalizmu zajednička su ova temeljna obilježja, no usprkos tome svaki od njih je karakteriziran drugačijim oblikom ekonomskih odnosa, odnosno načina proizvodnje, te na temelju toga u svakome od njih vladaju drugačije zakonitosti. Robovlasništvo se temelji na potpunom vlasništvu vladajuće klase ne samo nad sredstvima za proizvodnju, već i nad pripadnicima potlačene klase koji postaju samo oruđe koje ispušta zvukove, te u skladu s time za robovlasnike samo poseban vid sredstava za proizvodnju. Feudalizam se temelji na zemlji kao temeljnom sredstvu za proizvodnju, te strogoj vezanosti potlačene kmetske klase za zemlju, čiji dio proizvoda prisvaja klasa feudalaca. Do kapitalizma, pak, dolazi u trenutku u kojemu se susreću fizički slobodni ljudi (za razliku od robova i kmetova) lišeni ikakvih izvora primanja i ikakve imovine osim svoje radne snage, te pojedinci koji se nalaze u posjedu sredstava za proizvodnju. Prvi postaju najamni radnici, proletarijat prinuđen da fizičkim radom osigurava svoju egzistenciju; dok drugi postaju kapitalisti koji na temelju monopola nad sredstvima za proizvodnju neproduktivno prisvajaju profit na temelju neplaćanja dijela rada radnika.

Pojedinci se u klasnome društvu ne pojavljuju naprosto kao ljudi, već prije svega kao pripadnici određenih društvenih klasa. Dakle, kao što u potpunosti promašena svaka analiza koja raspravlja “o društvu” kao nekoj homogenoj cjelini, ne ulazeći u ispitivanje njezine strukture, odnosa između sastavnih elemenata, stalno prisutnog kretanja, razmatranja njegovih različitih razina i utvrđivanja primarne razine; tako je u potpunosti pogrešna i promašena svaka analiza koja polazi od stanovništva, ljudi, naroda itd. ne promatrajući disocijaciju individua na različite klase suprotstavljenih interesa. Činjenica da se društvo sastoji od međusobno suprotstavljenih klasa ima veoma bitne posljedice. To prije svega znači da će pripadnost određenoj klasi postavljati jasne okvire u kojima se, u društvenom prosjeku, mogu kretati čovjekovo mišljenje i djelatnost. To također znači da da će interesi određene klase postati pojedinačni interesi njezinih pripadnika. Taj klasni, ekonomski uvjetovani, impuls izvršit će određeni utjecaj na svijest pojedinaca, te je na taj način kako direktno, tako i indirektno, kako svjesno, tako i nesvjesno, modificirati. Vrlo često dolazi do sublimacije klasnog impulsa u momente prisutne u čovjekovim misaonim konstrukcijama – religiji, filozofiji, posebno u ekonomiji, sociologiji i politologiji, pravu itd., pa čak i manjim dijelom i u prirodnim znanostima (dobar primjer za to je pseudo-znanstvena teorija kreacionizma koja ima sasvim jasnu političku, a time i ekonomsku podlogu). Aspekt svijesti formiran na navedeni način obično se podrazumijeva pod pojmom klasna svijest. Uvijek treba imati na umu da ona predstavlja samo jedan dio svijesti nekog pojedinca, te da se ljudska svijest nipošto ne može svesti na klasnu svijest.

Vladajuća i potlačena klasa imaju izrazito nejednak položaj u odnosu na mogućnosti formiranja svoje klasne svijesti. Vladajuća klasa ima pod svojom kontrolom kako instrumente državne represije, tako i sredstva informiranja i sporazumijevanja, kao i obrazovni sustav. Ona je uz to oslobođena sudjelovanja u procesu proizvodnje, te joj je pruženo obilje slobodnog vremena, a time i mogućnost intelektualnog i umjetničkog stvaranja. Na taj načinje vladajuća klasa u mogućnosti da svoje vlastite ideje i interese predstavlja kao općedruštvene, odnosno da ih nameće kao vladajuće. Klasna svijest potlačene klase, dakle, ima dvije osnovne komponente: vlastitu klasnu svijest koja proizlazi iz njezinog položaja i njezinih interesa, te mistificiranu klasnu svijest vladajuće klase koja joj je, svjesno i nesvjesno, nametnuta.

Marx i Engels se o ovome izjašnjavaju u Njemačkoj ideologiji: “Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće misli, tj. klasa koje je vladajuća materijalna sila društva istovremeno je njegova vladajuća duhovna sila. Klasa kojoj stoje na raspolaganju sredstva za materijalnu proizvodnju raspolaže samim tim i sredstvima za duhovnu proizvodnju, tako da su joj zbog toga, uzevši u prosjeku, podređene misli onih koji su lišeni sredstava za duhovnu proizvodnju[viii].”

Zanimljiv primjer historijsko-materijalističke interpretacije Marx pruža u prvom poglavlju Kapitala, razmatrajući Aristotelovo proučavanje porijekla prometne vrijednosti robe. Naime, na samome početku Kapitala Marx razlaže pojam robe na njezina temeljna određenja. Prije svega roba mora posjedovati upotrebnu vrijednost, mogućnost da na ovaj ili onaj način zadovolji neku ljudsku potrebu. Također, svaka se roba mora na tržištu mora biti na tržištu razmijeniti za ekvivalent neke količine druge robe. Roba uz upotrebnu, dakle, mora imati i prometnu vrijednost – razmjer u kojemu se jedna vrsta robe razmjenjuje za neku drugu vrstu robe. Stvar lišena jedne od ove dvije vrijednosti (kao npr. zrak) ne može biti roba. S obzirom da različite robe predstavljaju sasvim različite kvalitete koji su na prvi pogled nesumjerljivi, postavlja se pitanje na koji ih je uopće način moguće staviti u međusobni odnos i njega izraziti na kvantitativan način. Očito je da u svim različitim vrstama roba postoji neka temeljna zajednička veličina zahvaljujući kojoj je moguće različite vrste roba svesti na „zajednički nazivnik”. Marx ga pronalazi u činjenici da svaka roba predstavlja vid utjelovljenja apstraktnog ljudskog rada – ljudske energije, mišića i živaca. Stoga prirodna mjera vrijednosti robe postaje kvantitativna mjera za uloženi rad – to je vrijeme tijekom kojega je trajala proizvodnja neke robe (to naravno ne znači da će neka roba vrijediti više ako je njezin proizvođač nastoji duže proizvoditi – radi se o društveno potrebnoj količini radnog vremena : količini vremena potrebnoj za proizvodnju robe u skladu s postojećim stupnjem razvoja proizvodnih snaga na razini društva). Ovim pitanjem se bavio već i Aristotel, no njega je ovo razmatranje navelo na potpuno drugačiji zaključke. Marx nakon svojega prikaza problema vrijednosti robe analizira Aristotelov pokušaj, te ukazuje na to kako su Aristotelova shvaćanja određena tada vladajućim načinom proizvodnje. Marx ukazuje na to kako je Aristotel ispravno zaključio da je izražavanje robe novčanom vrijednošću samo razvijeniji oblik izražavanje neke robe bilo kojom drugom robom. ”5 postelja = 1 kuća” ne razlikuje se od ”5 postelja = toliko i toliko novca”. U daljnjoj analizi Aristotel uviđa kako mogućnost takvog kvantitativnog određivanje jedne vrste robe drugom ukazuje na neku zajedničku suštinu utjelovljenu u robama, a nezavisno od konkretnih kvalitativnih svojstava pojedine robe. Marx prenosi riječi Aristotela: ”Bez jednakosti ne može biti razmjene … a jednakosti nema bez sumjerljivosti”. Međutim, Aristotel ne uspijeva pronaći ovaj ‘zajednički nazivnik’. Zbog toga odustaje da u ovim odnosima između roba traži neku racionalnu jezgru: ”ali doista je nemoguće da ovako raznorodne stvari budu sumjerljive, tj. kvalitativno jednake. Ovo izjednačenje može biti samo nešto što je samoj prirodi stvari tuđe[ix] …” Sada se postavlja zanimljivo pitanje: radi čega Aristotel, koji je krenuo od istih premisa kao i Marx, nije bio u stanju da izvede isti zaključak i spozna ljudski rad kao izvor vrijednosti? Ni jedno čisto akademsko razmatranje koje bi se zadržavalo samo u sferi problema o kojemu je riječ ne može odgovoriti na navedeno pitanje. Marx daje vrlo precizan i jasan odgovor kojega ćemo u potpunosti prenijeti: ”A da su u obliku robnih vrijednosti svi radovi izraženi kao jednak ljudski rad, pa time kao i radovi jednake vrijednosti, Aristotel nije mogao pročitati iz samog oblika vrijednosti, jer je grčko društvo počivalo na robovskom radu, uslijed čega mu je nejednakost ljudi i njihovih radnih snaga bila prirodna osnovica. Tajna izraza vrijednosti, jednakost i jednako važenje svih radova jer su i ukoliko su ljudski rad uopće, ta se tajna može odgonetnuti tek kada pojam jednakosti ljudi postane čvrstom narodnom predrasudom. A ovo je moguće tek u društvu u kome je robni oblik opći oblik proizvoda rada, gdje su dakle i uzajamni odnosi ljudi kao proizvođača roba vladajući društveni odnosi. Genije Aristotelov pokazuje svoj sjaj baš u tome što je otkrio odnos jednakosti u izrazu vrijednosti roba. Jedino ga je historijski okvir društva u kojemu je živio spriječio da iznađe u čemu se taj odnos jednakosti ‘doista’ sastoji[x].”

Ovdje se bez sumnje radi o historijsko-materijalističkoj interpretacije Aristotelovog razmišljanja u kontekstu kritike njegovog promišljanja jednoga od bezbrojnog mnoštva problema kojima se taj veliki antički um bavio. Očito je daje ova kratka Marxova analiza lišena tragikomičnog postupka svođenja Aristotela na puki proizvod tada vladajućih ekonomskih odnosa. Marx priznaje Aristotelovu posebnost i njegov geniji, a time i određeni stupanj autonomije njegove ličnosti u odnosu na utjecaj ekonomskih tendencija. Na ni jednom mjestu svojega izlaganja Marx ne pokušava prikazati cjelinu razmišljanja i stavova Aristotela kao neku vrstu odraza kretanja prisutnih u ekonomskoj bazi. Sve što Marx čini, ali to zato čini s velikom samouvjerenošću, jest ukazivanje na to kako odnosi izrasli na bazi robovlasničkog načina proizvodnje formiraju jasan okvir u kojemu se Aristotelovo mišljenje kretalo.

Marxu je kao netrivijalnom i nedogmatskom umu bilo sasvim jasno da Aristotela kao Aristotela čini upravo ono što ga razdvaja od aspekata njegove ličnosti nastalih uslijed utjecaja društveno-ekonomske strukture u kojoj je živio, s obzirom na to je upravo zahvaljujući tome bilo moguće njegovo razdvajanje od svih ostalih, odnosno njegova individualnost. Međutim, ra/pzpvoju individualnosti u klasnom društvu postavljene su ipak određene granice – ‘zidovi’ koji definiraju obrise društveno-ekonomske strukture koja počiva na određenom načinu proizvodnje. Oni se gledano na globalnom, općedruštvenom planu, ne probijaju.

O našem mišljenju o upotrebljivosti historijsko-materijalističkog pristupa u analizi individalnog ponašanja i konkretnih individualnih stavova govorit ćemo podrobnije u sljedećem odjeljku. No, već zada možemo naglasiti naše shvaćanje, koje je u skladu s gore prikazanom Marxovom analizom, po kojemu se na razini koju možemo nazvati mikroskopska razina društvene stvarnosti (‘svijet individue’), ekonomske tendencije prvenstveno manifestiraju u smislu definiranja jasnih okvira djelovanja, usko povezanih sa pretpostavkama na kojima počiva postojeća ekonomska baza, odnosno u krajnjoj liniji suprotstavljenim klasnim interesima.

Kritika vulgarne interpretacije historijskog materijalizma i relevantnost historijskog materijalizma danas

Već i pri letimičnom pogledu na povijesnu sudbinu koncepcije historijskog materijalizma, čiji su temelji ugrađeni u samu srž onoga što se obično podrazumijeva pod pojmom marksizma[xi], uočavamo da se ona u najvećoj bila osuđena na dvije vrste suprotstavljenih pristupa : osporavanja ili omalovažavanja sjedne strane, te niza trivijalnih interpretacija i pretvaranja u dogmu određenih konstatacija njezinih osnivača i interpretatora, s druge strane. Vjerujemo da za to postoji nekoliko snažnih razloga. Prije svega, isticanjem primarnosti ekonomskih odnosa, sagledavanjem istih kroz povijest klasnih borbi, razmatranjem razvoja društva u formi različitih i međusobno nepomirljivih društveno – ekonomskih formacija koje se ukidaju i prelaze jedne u druge, te dijalektičkom metodom kojom je prožet, historijski materijalizam se pokazuje kao nespojiv s nizom popularnih i prevladavajućih koncepcija iz područja filozofije i političke teorije: npr. svim oblicima idealizma, racionalizma, liberalizma itd. Također, zahvaljujući snažnoj ulozi kojoj kod njega igraju ideja progresa (ne u vulgarnom smislu linearnog progresa), kao i težnji za strogim i znanstvenim pristupom društvenim pitanjima historijski materijalizam se također pokazuje u nepomirljivom sukobu sa popularnim postmodernim koncepcijama. Od pozitivizma ga, pak, strogo razdvajaju njegova dijalektička interpretacija stvarnosti, te kritička analiza postojećeg društva i postojećih odnosa. Međutim, vjerojatno je odlučujući razlog široko rasprostranjenom protivljenju historijskom materijalizmu onaj druge prirode. Naime, više nego ijedna druga koncepcija u povijesti historijski materijalizam ne predstavlja naprosto akademski vid interpretacije povijesti i analize društva – on ujedno predstavlja i kritiku postojećih odnosa, istovremeno predstavljajući i poziv na društvenu akciju, nastojeći pružiti teoriju prevladavanja postojećega. Drugim riječima, historijski materijalizam znači ujedno ukidanje filozofije, prelazak misaone konstrukcije u političku i društvenu praksu, te pretpostavlja svoje vlastito mijenjanje uslijed razvoja i iskustva koji tim kompleksnim procesom nastaju. (Dovoljno je uočiti npr. u djelu Građanski rat u Francuskoj koliko je pojava Pariške komune utjecala na daljnji razvoj i razradu određenih Marxovih koncepcija). Time se po prvi puta u povijesti ostvario zadatak koji je Marx, tada raskidavši sa mladohegelovskom školom, zadao filozofiji u svom tekstu Prilog kritici hegelove filozofije prava – filozofija je postala materijalna snaga : organizirajući štrajkove, pobjeđujući na izborima, vodeći revolucije i nadahnjujući milijune ljudi. Upravo je to jedan od najsnažnijih uzroka pokušaja njegovog potpunog diskreditiranja – motivacija za sukob s historijskim materijalizmom vjerojatno češće leži u protivljenju njegovim političkim i ekonomskim posljedicama, te političkom pokretu koji je njime u većoj ili manjoj mjeri inspiriran, nego u neprihvatljivosti njegove teorijske komponente. S druge pak strane, postajući nezaobilazan dio masovnog političkog pokreta historijski materijalizam je često bivao stavljan u sluganski položaj u odnosu na političke interese njegovih ‘službenih interpretatora’, vulgariziran, šabloniziran, te pretvoren u svoju vlastitu karikaturu. Nerijetko se od strane vladajućih skupina koristio kao apologija suštinski nehumanih i povremeno barbarskih političkih odnosa. Niti ne sluteći kakva će biti sudbina koncepcije historijskog materijalizma Engels je već 1890. pisao Josephu Blochu: ”Prema materijalističkom shvaćanju historije, određujući moment u historiji u posljednjoj instanci jest produkcija i reprodukcija materijalnog života. Ni Marx ni ja nismo nikada tvrdili nešto više. Kada pak netko to izvrće u smislu da je ekonomski moment jedini koji određuje , onda on pretvara taj stav u apstraktnu apsurdnu frazu koja ništa ne kaže… Mora da smo Marx i ja sami djelomično krivi što mlađi katkada pridaju ekonomskoj strani veću važnost nego što joj pripada. Mi smo morali, nasuprot protivnicima, naglašavati glavni princip kojeg su oni negirali, a nije bilo uvijek vremena, mjesta i prilike da se u dovoljnoj mjeri uzmu u obzir i ostali momenti koji sudjeluju u tom uzajamnom djelovanju[xii].“ Zanimljivo je pitanje što li bi tek Marx i Engels rekli kada bi se imali prilik upoznati sa službenim verzijama historijskog materijalizma u Istočnom bloku, posebno za vrijeme Staljina?

Sagledavajući spomenutu vulgarizaciju historijskog materijalizma ukratko bi mogli konstatirati da se ona provodila na sljedećim razinama: zanemarivanjem neekonomske dimenzije društvenog života i precjenjivanjem uloge ekonomske baze, jednostranim i simplificiranim svođenjem različitih oblika svijesti na različit položaj pojedinca u mreži proizvodnih odnosa, odvajanjem pojedinih aspekata historijskog materijalizma koji čine cjelinu, zanemarivanjem kompleksnosti društveno-ekonomskih procesa, te konačno upotrebom specifične mješavine vulgarnog materijalizma i određenih formaliziranih postavki dijalektičkog mišljenja (što bi gotovo mogli označiti formulom: ‘tri zakona dijalektike’ plus vulgarni materijalizam). Štoviše, takva karikatura historijskog materijalizma nalazila se u vrlo uskoj svezi s drugim tipično grubim, mehanicističkim, te sterilnim pseudomarksističkim koncepcijama kao što su književna teorija socijalističkog realizma, te teorija odraza koja ljudsku svijest u suštini shvaća kao prerađeni odraz vanjskog svijeta, time se direktno suprotstavljajući koncepciji čovjeka kao bića prakse, razrađenoj u Marxovim Tezama o Feuerbachu, te Ekonomsko – filozofskim rukopisima (temelj za nju bi se mogao, doduše, potražiti u nekim ne suviše sretno sročenim Marxovim popularizatorskim i pojednostavljenim konstatacijama, kao stoje ona o razlici njegove i Hegelove metode pružena u predgovoru prvog toma Kapitala). Rezimirajući do sada rečeno o vulgarnoj varijanti historijskog materijalizma možemo konstatirati daje ona ne samo neodrživa uslijed ozbiljnije znanstvene kritičke analize, već i da je nerijetko služila kao instrument opravdavanje totalitarističke, te nehumane društvene i političke prakse sasvim strane izvornoj revolucionarno – humanističkoj misli utemeljitelja historijskog materijalizma, te da je, naposljetku, i sama u proturječju s osnovnim pristupom i duhom djela Marxa i Engelsa.

Odgovarajući na pitanje o relevantnosti historijskog materijalizma danas pružit ćemo dva moguća pristupa navedenoj problematici.

Prije svega, smatramo da je, da parafraziramo poznatu Hegelovu konstataciju o filozofiji, krajnje vrijeme da se analiza društva i povijesti, kao i njihova interpretacija, postave na razinu znanosti. To u prvom redu znači napuštanje neznanstvenog subjektivističkog pristupa, te gubljenja fenomena historije kao takve u nizu partikularnih razvoja koji se promatraj izolirano i apstrahirano od konteksta; odnosno napuštanje svođenja povijesti na povijest ideja, ratova, razvoja samosvijesti, ostvarenja slobode, borbe za neovisnost, velikih umova i državnika, pronalazaka ili u hermetično-akademističkim akrobacijama ‘povijesti umobolnica’ itd (od kojih se svaka razvija u potpunome vakuumu ili u najboljem slučaju u nekakvom polu-vakuumu). Znanstveni pristup problemu historije može krenuti jedino od shvaćanja društva kao dinamičke strukture, jasnog razlikovanja globalnih tendencija (uz zasnivanje analize prvenstveno na njima) i određenih partikularnih fenomena kao i analize njihove međuovisnosti; uočavanja različitih sfera društvenog života i određivanja primarne razine društvene stvarnosti (‘baze’) uz izučavanje složenih međusobnih odnosa ove temeljne razine sa svim ostalim razinama, nezanemarivanja subjektivnog faktora ljudske svijesti i djelovanja, no uz isticanje njegove određenosti postojećim odnosima[xiii].  Također, veliku pozornost treba svratiti na neprestano promjenjivi sukob i prožimanje međusobno nepomirljivih tendencija društvenog života – odnosno na nezadrživo kretanje društveno-ekonomske strukture, bilo u cjelini, bilo u svojim određenim sastavnim dijelovima. Smatramo da jedino historijski materijalizam pruža osnovu za ozbiljno rješavanje ovakve zadaće, a da su dokazi za primarnost ekonomske baze u odnosu na sav društveni život istovremeno elementarni i neoborivi. Međutim, skloni smo mišljenju da kao i svaka općenita metoda u prirodnim i društvenim znanostima historijski materijalizam ima određeni režim u kojemu je njegova primjena od presudne važnosti, a izvan kojega njegovo korištenje može eventualno pomoći u određivanju sekundarnih tendencija koje se pojavljuju, no ne i biti primarni izvor tumačenja. Historijski materijalizam koji opisuje izrazito kompleksnu strukturu  prinuđen je da u skladu sa svojim predmetom temeljno težište stavi na isticanje globalnih tendencija uz niz nužnih aproksimacija koje se uglavnom sastoje u zanemarivanju fenomena na ‘mikrorazini’ društvene stvarnosti. Na sličan način kao što termodinamika opisuje stanje plina pomoću globalnih parametara tlaka, volumena i temperature i statističke raspodjele, ne ulazeći u opis stanja gibanja pojedinih atoma i molekula . U suprotnome, zbog izrazite složenosti sustava o kojima je riječ, odnosno ogromnog broja parametara ne bi bilo moguće postići ikakve zaključke. No, to znači i strogo povlačenje granice u kojemu primarnu ulogu u tumačenju događaja može imati historijski materijalizam. Na razini pojedinca, njegovog konkretnog djelovanja i konkretnog odnosa spram drugih pojedinaca u intelektualnom i emotivnom životu, u prvom približenju odlučujuću ulogu igraju drugi faktori, a ne toliko značajno kao ranije utjecaj ekonomskih odnosa na svijest.

Značaj historijskog materijalizma na ovoj razini dolazi do izražaja prvenstveno zadajući osnovne obrise okvira u kojima se ti odnosi u društvenom prosjeku kreću kao i objašnjenjem ekonomskih momenata koji i dalje direktno djeluju, no sada igrajući često ulogu popravaka našeg prvog približenja. No, vjerujemo da je čak i u ovako suženom djelokrugu historijsko-materijalističke interpretacije potrebno istaknuti neka dodatna ograničenja. Posebno treba istaknuti da smatramo da analiza može biti ozbiljna prvenstveno za društveni prosjek, odnosno daje njezin značaj ne apsolutne, već statističke prirode. Svakako je moguće da neki određeni pojedinac svojom djelatnošću izađe izvan okvira određenih vladajućim načinom proizvodnje, no takav fenomen je statistički zanemariv u kontekstu čitavog društva.

Kao što bi bilo potpuno besmisleno (makar se to neprestano pokušava) izvesti historijska kretanja iz zakonitosti čovjekovog psihičkog života, a ujedno potpuno tumačenje zahtjeva uzimanje psihičkog faktora u obzir kao sekundarnog momenta i popravka „prvog približenja; na jednak način bi bilo besmisleno čovjekove psihičke procese pokušati izvesti iz historijsko-materijalističkog pristupa, no jednako je tako potrebno da se momenti nastali djelovanjem ekonomske baze, za čije nam tumačenje ključeve daje historijski materijalizam, uvrste kao dodatni članovi računa.

Čini se da bi se takvim pristupom mogla zadržati znanstvena točnost, a s druge strane izbjeći vulgarizacija, te neopravdani redukcionizam svih fenomena na samo jednu sferu stvarnosti. Uz to zacrtani pristup mogao bi omogućiti otvoreno i konzistentno priznavanje određene sfere značajne autonomije ljudskoj svijesti i djelatnosti, te izbjegavanje njihovog zanemarivanja; uz njihovo stavljanje u kontekst određen materijalnim odnosima.

Sljedeće pitanje koje se postavlja jest pitanje mogućnosti verifikacije koncepcije historijskog materijalizma. Smatramo da se u tom smislu koncepcija historijskog materijalizma prikazuje kao teorija koja je u zaista začuđujućem stupnju za društvenu teoriju može smatrati «dobrom znanstvenom teorijom» čak i u pozitivističkom smislu tog izraza. Mnogi teoretičari koji su polazili od premisa historijskog materijalizma do začuđujuće su točnosti predvidjeli buduća društvena kretanja. Navedimo samo nekoliko izoliranih primjera.

Lav Trocki je već krajem 1905. predvidio mogućnost pobjede radničke revolucije u Rusiji koja će nastupiti dvanaest godina kasnije, polazeći od razmatranja svjetskih ekonomsko-političkih odnosa i njezinog specifičnog položaja u njihovoj mreži. Nikolaj Buharin je polazeći od analize razvoja monopolitičkog kapitalizma i njegove postepene integracije s državnim aparatom predvidio nastanak fašističkih režima i to više od deset godina prije njihovog pojavljivanja. Navedimo i analizu Lava Trockog iz 1934. godine, u okviru njegovog djela Izdana revolucija, u kojoj je zapanjujući točno predvidio i opisao osnovne crte pada Istočnog bloka koji se dogodio tek početkom devedesetih. Nismo upoznati s time da je ijedna druga koncepcija interpretacije društva i historije uspjela pružiti rezultate koji bi se mogli mjeriti s ovima.

Drugi aspekt odgovora na pitanje o relevantnosti historijskog materijalizma danas jest sljedeći: postojeće globalno društveno, ekonomsko i političko stanje koje je obilježeno periodičkim krizama koje sustavno uništavaju živote milijune zaposlenih, rastućom nezaposlenošću, konstantnim pojavama fašizma i primitivizma u različitim formama, rastućom nejednakošću između kapitalističkog centra i periferije – « sjevera i juga», nizom osvajačkih ratova, ozbiljnim narušavanjem ekološkog sustava itd. naprosto zahtjeva prevladavanje. Promjena je nemoguća bez teorije promjene, a ona zahtjeva produktivan i kritičan dijalog sa svim ranijim pokušajima njezinog formiranja.

Ognjen

/p