HS Produkt sa svojih otprilike 1.200 zaposlenih spada među najveće kompanije Karlovačke županije. Također, spada i među najveće izvoznike kako županije, tako i države. Ovo posljednje niti ne čudi s obzirom na to da je riječ o kompaniji koja se bavi proizvodnjom oružja (pištolji, puške). Naime, vojna industrija u Hrvatskoj, uz farmaceutsku, ostvaruje izrazite stope rasta posljednjih godina. Već više godina HS ima potpisan ugovor s američkom tvrtkom Springfield Armory, a od nedavno i s hrvatskim Ministarstvom obrane. Kako je to jedina kompanija koja proizvodi oružje s visokom razinom kvalitete i velikom potražnjom za istim, ona je u poziciji monopoliste. To joj omogućuje snažnu pregovaračku poziciju u odnosu na državu, županiju, kao i dodatnu moć u odnosu na radnika. Sama priroda vojne industrije omogućuje neprestan rast (naime, oružje spada među one proizvode kojih se tržište rijetko zasiti), pa dok ostale grane industrije propadaju zbog velike konkurencije izvana ili zbog promjene ekonomske politike u državi, vojna industrija polako ostaje usamljena. Postaje jedini ili jedan od nekoliko glavnih poslodavaca u Karlovačkoj županiji. Radnici, koji više ne rade (zbog propasti drugih grana industrije), kao i oni koji završavaju srednje škole, sve se više okreću upravo HS-u. Ovo im je najbolja šansa. Većina ostalih kompanija kasni s plaćama, koje su ionako na razini minimalne plaće, pred neizvjesnom su budućnošću itd. Ovi razlozi utječu na to da je u odnosu rad – kapital ovaj potonji stekao još veću moć nego inače. Situacija je, dakle, s jedne strane jedan poslodavac koji iz godine u godinu ostvaruje profite, a s druge strane su nezaposleni. Čim kapital ostvaruje visoke stopa profita i pripada propulzivnoj grani industrije, znači da mu i raste potražnja za radnom snagom. Međutim, njegova potražnja ipak je daleko manja od ponude radne snage. Na taj način kapital je u poziciji da može birati upravo one radnike koji mu odgovaraju u njegovoj izgradnji infrastrukture u pogonu, kao i što je u nadmoćnoj poziciji da drži najamninu na nižem nivou nego inače (zato što za radnu snagu, kao i svaku drugu robu, vrijedi zakon ponude i potražnje).

Tako vidimo da je od svih zaposlenih u HS-u većina radnika u pogonu izvan grada Karlovca, odnosno sa sela. Kapital ne poznaje diskriminaciju s obzirom na mjesto prebivališta, ali u ovom slučaju on je vrlo racionalno postupio. Tako što je zaposlio radnike iz različitih okolnih mjesta, on u startu ide za tim da onemogući bilo kakvo zbližavanje radnika poslije posla. Naime, čim je posao završen, oni radnici koji su sa sela, nemaju vremena još drugi dio popodneva ići na druženje s kolegama iz grada. Nemaju vremena jer imaju posla oko zemlje i svega popratnog što ide s njom. S druge strane, tendencija je da ljudi na selu ranije ulaze u brak. Drugim riječima, radnik se više ne brine samo o sebi, već i o ženi, djeci. Uz tradicionalnu predanost radu, zbog raznih ekonomskih i socijalnih uvjeta ovaj radnik je i discipliniraniji. Međutim, navedeno ne znači da su gradski radnici totalna suprotnost radnicima sa sela. I oni se bore za preživljavanje u gradu u kojem je sve manje posla. Sve ove činjenice sagledavaju i direktori u HS-u kad razmatraju stotine, tisuće prijavnica za posao.

Pitamo se: je li čudno što u ovoj kompaniji koja zapošljava tisuću radnika u proizvodnji, ne postoji sindikat? Ako se uzme u obzir navedeno, nije čudno. Svi uvjeti postoje za sindikat, međutim dobar dio radnika nije zainteresiran za njega, svjesno ili nesvjesno. U prvom slučaju ne žele sindikat kako se ne bi zamjerili direktorima i dobili otkaz, kao i zato što su oni među rijetkima u županiji koji imaju redovnu plaću i da je i to već dovoljno. U drugom slučaju ne žele sindikat jer zapravo ni ne znaju koja je njegova uloga niti da na to imaju pravo. Ovo je posljedica toga da radnici među sobom o tome niti ne pričaju, kao i toga da većina radnika ima obiteljske obveze zbog kojih se također ne žele zamjerati. Vrlo malo njih je nezadovoljno svojom plaćom i radnim uvjetima. Glavni prigovor radnika HS-a upućen je državi koja nije osigurala radnička prava i veći minimalac. Radnici ne trebaju zamjerati državi zbog toga; zbog same činjenice što je ona instrument klase kojoj pripadaju i vlasnici kompanije u kojoj oni rade. Drugim riječima, zadaća države u kapitalizmu nije da bi štitila radnike, već da bi, što je više moguće, otupila oštricu radničke borbe, a time branila interese kapitala.

Prosječna plaća u HS-u (naravno govorimo o proizvodnji jer su u administraciji puno veće – čudno, te plaće su tajna) jest oko četiri i pol tisuće kuna. Plaća je negdje u razini prosjeka grada Karlovca (ali opet, znamo što je prosjek …), no za nekih tridesetak posto manja od prosječne plaće u državi. Formira se na temelju minimalne plaće koje je oko dvije tisuće i dvjesto kuna, na koju se dodaju putni troškovi, topli obrok te stimulacija. Stimulacija se svodi na ispunjavanje normi i na minimiziranje proizvodnje škartova. Ukoliko se određena granica za škartove prijeđe, tada se stimulacija skida. Naravno, cilj je stimulacije da radnik što više daje od sebe kako bi ostvario veću plaću. Međutim, s tom stimulacijom može se nešto više postići u okviru posla koji radnik obavlja. Dakle, ne može zaraditi dvije plaće iz stimulacije. Također, radnicima se isplaćuje trinaesta plaća u obliku regresa, božićnica i uskrsnica, a što iznosi nekih tri tisuće kuna, tj.za pedeset posto manje od regularne plaće. Četrnaesta plaća ne dolazi u obzir. S druge strane, kad god radnici traže povećanje plaća, direktori im odgovaraju kako je to nemoguće zbog raznih izračuna koji pokazuju da bi to kasnije štetilo kompaniji. Problem je i taj da radnici ne traže plaću zajedno, organizirano i odlučno, a što je posljedica nepostojanja sindikata, već pojedinačno ili u manjim skupinama (obično skupine koje rade na jednom dijelu proizvodnje). Naravno da je rezultat takvih nastojanja radnika mršav. Međutim, izračuni direktora ne spominju kakve štete za budućnost kompanije imaju vozni parkovi vlasnika koje čine najluksuzniji automobili.

Radni uvjeti su dobri u odnosu na ono što se radi. A što se to radi? Radnik koji radi na određenoj liniji proizvodnje, radi na određenom stroju. Njegov je zadatak da stroj uposli ubacujući u njega dijelove buduće puške ili pištolja, te čeka da ih on obradi. To može trajati pola minute, a može trajati i više minuta. Ovisi o kompleksnosti radnje i dijela proizvoda. Uz jednog radnika, za strojem rade još tri radnika. Dakle, na jedan stroj dolaze četiri radnika. Uvijek je jedan radnik slobodan dok ostali rade u tri smjene. Radnik ima u tjednu dva dana slobodna, ne nužno vikend. Znači jedan tjedan ima slobodan ponedjeljak i utorak, drugi tjedan ima slobodnu srijedu i četvrtak itd. Kad se zaposli novi radnik, da bi se naučio raditi na stroju, potrebna je obuka od otprilike dva tjedna koju provodi stari radnik, a za što ne dobiva nikakvu naknadu. Tih dva tjedna je potrebno da se novi radnik akomodira u dovoljnoj mjeri kako ne bi prekoračio granicu za škartove.

Nakon ovog kratkog opisa, možemo provjeriti jesu li zaista radni uvjeti dobri kao što se čini radnicima i imaju li uvjeti veze s atmosferom među radnicima. Ovdje vidimo na djelu podjelu rada u tvornici. Nećemo razmatrati genezu podjele rada i značaj koji ona ima u kapitalizmu, već ćemo pokušati pojasniti kakve posljedice ona ima po radnika. Podjela rada, dakle, u HS-u, je temeljena na dvadesetak strojeva u svakoj od proizvodnih linija. Kao što smo rekli, četiri radnika rade na jednom stroju, tj. upošljavaju ga. Međutim, stvari nisu onakve kakvima se čine. Iako se čini da je radniku lakše raditi jer ima stroj, realnost je da stroj nije ovdje zbog njega, da njemu olakša posao, već obrnuto. Dakle, radnik je zaposlen kako bi ‘olakšao’ stroju. Naime, stroj netko treba pokrenuti i, što je bitnije, održavati u pogonu.  Stoga nije radnik taj koji bira kad će raditi, već je stroj taj koji određuje radno vrijeme. Stroj mora dobiti punu pažnju svake pola minute i to cijeli dan, cijelu godinu. Prema tome, radnik mora uz taj stroj čitavo radno vrijeme stajati i stavljati u njega dijelove proizvoda. Osim toga, radnik mora biti uz stroj i u noćnoj smjeni, a kako se radnik ne bi do kraja iscrpio, ima dva dana slobodno. Međutim i ti slobodni dani nisu oni koje on želi, već oni koje mu stroj naređuje. Iz ovog proizlazi da je radnik u procesu rada u kapitalizmu, samo privjesak stroju, njegova produžena ‘ruka’. Ne upravlja on strojem, već stroj upravlja njim. Ne pripada stroj radniku, već radnik stroju. U isto vrijeme ga degradira kao čovjeka jer stroj zahtijeva jednostavnije operacije, ali s beskonačno mnogo ponavljanja. Ova radnja ne iziskuje veći fizički napor, međutim itekako iziskuje strahoviti psihički napor jer je monotona i ubitačna. Time što radnik ponavlja milijun puta jednu te istu radnju on postaje sve više ograničen, on je samo jedna od karika u lancu proizvodnje. Što se događa s ukupnim proizvodom, nije njegova briga, on je samo zadužen za jedan dio. Njegov radni dan se svodi na jednostavna i tupa ponavljanja.

Time što obuka za stroj traje relativno kratko i relativno je jednostavna, implicira nekoliko pojava. Učinivši posao koji radnik treba obavljati jednostavnijim, prostim i laganim, kapital je uvelike povećao konkurenciju među radnicima. Ono što je prije znao raditi manji broj radnika, danas zna raditi višestruko veći broj. Što je veća ponuda neke robe, cijena joj pada. A što je veća ponuda radne snage, konkurencija među istom se intenzivira, a to daje kapitalu ogromne prednosti u određivanju najamnine, kao i ostalih radničkih prava. Međutim, kapital ide dalje. Obuku za novog radnika provodi stari radnik, možda potencijalni bivši radnik. Sve, naravno bez naknade. Prema tome, kapital dobiva radnika koji već zna svoj posao i koji mu od početka može donositi čisti profit. Ali i taj radnik zna da njegov posao može obavljati gotovo svatko te da nije nezamjenjiv.

Glavno pitanje koje se postavlja pred radnike HS Produkta jest pitanje sindikata. Međutim, to pitanje nije lako. Očita je namjera vlasnika da učine sve što mogu da sindikat ostane izvan tvornice. Radnicima je potrebna organizacija koja će zastupati njihove interese u odnosu na kapital, u odnosu na njihove poslodavce. Kapital je, na njihovu nesreću, organiziran i prema njima nastupa upravo tako, organizirano, čvrsto, disciplinirano. S druge strane, radnici su u svemu neorganizirani i nedisciplinirani. Poboljšanje radnih uvjeta oni traže, kao što je već spomenuto, pojedinačno, sporadično. Time ništa ne dobivaju. Ukoliko bi nastupili pred kapital kao organizirana snaga koja, ako se ne ispune njihovi zahtjevi, može istovremeno zaustaviti većinu proizvodnje, tada bi rezultati njihovih napora bili kudikamo veći. Zasada kapital pobjeđuje jedino zato što ima jednu razjedinjenu masu radnika nasuprot sebe. Radnici HS-a moraju shvatiti da oni imaju zajednički interes u odnosu na kapital. Nisu ti interesi došli iz nečijeg uma kao što ni osnova za sindikat (odnosno osnovnu organizaciju radnika) nije pala s neba. Materijalne postavke za nju postoje i prisutnije su više nego ikada. Trećinu svog dana ovi radnici provode zajedno i to intenzivnije nego u druge dvije trećine dana. Sama tvornica sa svojim pogonima ih je, zapošljavanjem, udružila. Sad je samo na radnicima da tog udruženja postanu svjesni, da ga formaliziraju i da ga počnu koristiti za sebe. U protivnom, time što ga nisu svjesni, idu nesvjesno protiv sebe i svojih interesa.

Radnici HS-a, za vaša radnička prava morate se izboriti! Kapital vam neće ništa pokloniti, a ako vam nešto i ustupi samovoljno to je zato što će vam kasnije višestruko uzeti. Prvi korak je da se organizirate. Samo tako ćete moći artikulirati svoje zahtjeve i samo tako ćete moći ostvariti svoje zahtjeve!

D.B.