U Siriji je izbio sukob između, s jedne strane, narodnih masa koje su ustale za slobodu i dostojanstvo te, s druge strane, represivnog diktatorskog režima koji vlada Sirijom već četiri desetljeća. Antagonizmi oko Sirije nisu prestali od stjecanja neovisnosti 1946. Dovoljno je podsjetiti da je današnja Sirija, ili Sirijska Arapska Republika, samo ono što je ostalo od Velike Sirije koja je Sykes-Picotovim sporazumom podijeljena između Britanije i Francuske početkom prošlog stoljeća. Od tada je prisutno ispreplitanje odnosa između Sirije i njezinih susjeda (Libanona, Iraka, Pakistana i Jordana), kao i egipatsko-saudijska borba za utjecaj u Siriji. Imperijalistički projekti i savezi, od kojih su najpoznatiji Eisenhowerov plan i Bagdadski pakt, su nastojali obuzdati to stanje. Ovi pokušaji su postali sve brojniji u posljednjem desetljeću, osobito poslije američke invazije na Irak, pojave osovine Teheran-Damask i nastojanja Sjedinjenih Američkih Država da okruže Iran pod izgovorom nuklearnog programa.

Zapravo, strana intervencija ili njen izostanak ovisi samo o interesima zapadnih zemalja i njihovim unutarnjim, regionalnim i međunarodnim uvjetima koji u ovom trenutku nisu pogodni za ovakav tip manevra. Mišljenje Sirijaca za njih predstavlja najmanji problem, jer oni ne trebaju ničiji pristanak da bi izveli intervenciju i, kada to budu željeli učiniti, naći će dovoljno opravdanja i izgovora, makar i one najispraznije. U konačnici – pozicija sirijskog režima, njegova narav, situacija u državi na određenom stupnju razvoja revolucije čine ključne – zapravo jedini – faktor koji određuje uvjete i izgovore za vojnu intervenciju.

Sirijska opozicija

Nekoliko mjeseci nakon što je sirijski narod ustao protiv režima i suočio se s njegovim represivnim aparatom protiv revolucije – koji se počeo širiti vertikalno i horizontalno dovodeći do tisuća mrtvih i desetaka tisuća uhićenja – uspostavljeno je Sirijsko nacionalno vijeće sastavljeno od raznih političkih, religijskih i liberalnih struja, od kojih su uvjerljivo najbrojnije prve. Pokret masa je pozdravio ovu inicijativu i izrazio svoju podršku ovom Vijeću. Ne zato što se slagao s načinom njegova osnivanja i unutrašnjim ustrojem, nego zato što je u početnim mjesecima revolucije bilo potrebno ujediniti i centralizirati napore unutar strukture koja predstavlja sve struje kako bi pokret dobio više elana, snage i potpore.

No, umjesto da se orijentira na davanje potpore, aktiviranje i ujedinjavanje pokreta masa, Nacionalno vijeće mu je okrenulo leđa. Bacilo se u trgovanje iluzijama okrećući se utjecajnim međunarodnim snagama, tražeći inspiraciju u libijskom iskustvu, ne uzimajući u obzir razlike i suprotnosti.

Od zahtjeva za zračnim embargom, pa do neprestanog traženja tampon zone, uključujući i neodlučan stav prema Slobodnoj sirijskoj vojsci i njihovom zahtjevu za zaštitom civila i sigurnih ruta, Nacionalno vijeće se pokazalo nesposobnim ponuditi smislenu orijentaciju za revoluciju.

Usporedno s osnivanjem Nacionalnog vijeća osnivala se još jedna opozicijska grupacija Nacionalna koordinacijska komisija (NCC). Okuplja stranke i pojedince protivnike režima, te žrtve represije i uhićivanja koje je trajalo nešto više od tri desetljeća. Ipak, u svim fazama revolucije ona se nije približila masama. Od svog osnutka NCC se usredotočila na vojnu intervenciju – a ovo pitanje nije bilo, i danas još uvijek nije, postavljeno – umjesto da se usredotoči na pad režima. Čini se da su više bili zaokupljeni sukobom s Nacionalnim vijećem nego borbom protiv režima. Diskurs NCC-a je zapravo više izraz onog sloja Sirijaca koji su bili  zastrašeni, neodlučni i tihi, nego pobune na ulicama.

Komunisti i revolucija

Sirijski politički spektar se razlikuje od ostalih jer nije bilo komunističkih partija osim one tradicionalne (staljinističke). Ona je stvorena u dvadesetima i održavala je jedinstvo sve do ranih sedamdesetih. Tada su počela frakcioniranja i razdvajanja te su do prvih godina ovog stoljeća nastale četiri stranke. Tri su ostale vjerne Moskvi i vezale se za diktaturu, ili priključivanjem vladajućem ”Frontu stranke Baath” ili formuliranjem bojažljivih kritika ekonomske politike režima izvana. Nakon izbijanja revolucije nisu uočile potrebu za radikalnom promjenom, iako su neki članovi ili simpatizeri sudjeluju u aktivnostima masa bez suglasnosti svojeg rukovodstva. Četvrta partija koja je nastala iz ovih podjela se od sredine sedamdesetih distancirala od režima i priključila opoziciji, čime se je izložila represiji i progonu tijekom narednih desetljeća. Početkom ovog stoljeća postala je liberalna stranka imena Demokratska narodna stranka i sada je dio Nacionalnog vijeća.

Krajem sedamdesetih osnovana je nova Komunistička stranka akcije (CAP). Okupljala je revolucionarne staljinističke struje, pa čak i trockističku struju. Pitanje pada režima postavljano je od 1979., izlažući stranku uzastopnim valovima represije, progona i stalnim uhićenjima što je do početka 1990.-ih dovelo do paraliziranja njene političke i organizacijske aktivnosti. Ponovo se čulo za nju početkom 2000.-ih kada su dijelovi njena vodstva pušteni iz zatvora (u kojem su neki proveli i više od 17 godina). Doživljava podjele i ideološke transformacije od liberalizma, preko staljinizma, pa  sve do revolucionarnih aktivnosti. Neki članovi su uspjeli obnoviti stranku i formirati koaliciju s ostalim organizacijama koje potječu iz komunističke tradicije – Pregrupacija marksističke ljevice – koja je danas jedna od sastavnica NCC-a. Tijekom revolucije pojavili su se i neki oblici lijevih organizacija u formi širokih pokreta, ali su njihove akcije i utjecaj ostali skromni.

Slobodna sirijska vojska

Unatoč intenzitetu represije i ubojstvima izvršenim od režima narodni pokret je u početnim mjesecima ostao pacifistički. Ukoliko je došlo do upotrebe oružja radilo se o pojedinačnim reakcijama izazvanim ubilačkim ludilom snaga sigurnosti, koje su vođe prosvjeda mogle kontrolirati.

Sigurnosne službe manevrirale su tjerajući pokret na naoružavanje, kako bi opravdale ubojstva miroljubivih revolucionara i uvjerile javnost da imaju posla s ”naoružanim bandama”. Da bi to učinili koristili su dva postupka: olakšavanjem dostupa jeftinom oružju građanima putem veza trgovaca oružjem i sigurnosnih službi te, mnogo opasnije za revoluciju, obezglavljivanjem civilnog i mirovnog pokreta likvidacijom njihova vodstva, ubojstvima za vrijeme prosvjeda, smaknućima u zatvoru i zatvaranjem vođa.

To je omogućilo pojavu novog vodstva koje je bilo sklonije oružanim sukobima sa snagama sigurnosti koje su beskrajno ubijale i širile nasilje. Pokret je mogao ostati nenasilan da elementi izvana nisu poticali oružani pristup i da nije bilo brojnih dezertiranja u redovima vojske koje su dovele do stvaranja Slobodne vojske.

Jedinice i komanda sirijske vojske bile su ustrojene kao u vrijeme Assada starijeg, otežavajući bilo kakvu bunu ili kolektivno nepokoravanje. Suočeni s ulogom koja im je dodijeljena – represija narodnih prosvjeda kako bi zaštitili režim, korištenje svih divljačkih oblika represije i diskriminacije protiv stanovništva – dijelovi sirijske vojske nisu imali drugog izbora nego pobuniti se kao pojedinci ili u malim grupama, uzimajući sa sobom oružje kad je to bilo moguće, što se događalo često.

Kad bi ostala samo na dezerterima (čiji se broj najoptimističnije procjenjuje na nekoliko tisuća), Slobodna vojska ne bi bila sposobna predstavljati prijetnju režimu. Ali jezgru odreda Slobodne vojske sada čine civili koji su se priključili ili iz entuzijazma prema revoluciji ili zato što su ih snage sigurnosti tražile zbog sudjelovanja u protestima. Većina civilnih volontera u Slobodnoj vojsci dolazi iz marginaliziranih društvenih slojeva.

Veličina Slobodne vojske se sada procjenjuje na desetke tisuća i treba naglasiti da režim svakoga dana gubi povjerenje u svoju vojsku i prisiljen je pojačavati svoje postrojbe pouzdanijim elementima, od kojih su neki u potpunosti podređene sigurnosnom aparatu. Treba također pridodati i da se vojnici zatvoreni zbog simpatija prema revoluciji broje u tisućama, većina njih su časnici. To pruža uvid u stanje režimske vojske na razini mobilizacije i borbenog morala.

Društveni slojevi povezani s režimom ekonomskim interesima sve se više udaljavaju od njega. Neki prelaze na drugu stranu suočeni s ubrzavanjem međunarodne blokade, drugi s jedne strane podržavaju režim, a s druge revoluciju. Uskoro će režim počivati samo na svojim izravnim klijentima i instrumenta represije. To su strukture koje po svojoj strukturi više nalikuju na paravojne formacije, nego na redovnu vojsku. Te strukture mogu predstavljati problem revoluciji, ako se režim odluči za ”Samsonovu opciju”.

Ostaje opasnost koju predstavlja Slobodna vojska. Njezin značaj u revoluciji trenutno ostaje ograničen. No, ukoliko bude poduprta i naoružana od vanjske sile, igrala bi vrlo važnu ulogu u padu režima.

Režim prelazi iz napada u obranu

Vojna kampanja pokrenuta zadnjih dana u gradovima i selima čini se da predstavlja napad usmjeren prema gušenju revolucije. No, u stvarnosti režim, suočen sa širenjem revolucije na nove gradove i regije (Damask, Aleppo), želi održati status quo gušenjem revolucije tamo gdje je najprije izbila (Homs, Deraa, Hama), nastojeći zastrašiti regije koje su se priklonile revoluciji i podignuti moral svojim borcima, čija je vjera u mogućnost opstanka poretka poljuljana. Također se radi i o ostvarivanju bolje pozicije u pregovorima sa saveznicima (osobito Rusijom). Riječi predsjednika Assada, tijekom sastanka s kineskim zamjenikom ministra vanjskih poslova 19. 02. 2012., o građanskom ratu i cijepanju koje prijeti Siriji, samo su prvi znaci toga.

Danas možemo vidjeti da je revolucija prešla Rubikon i da nema povratka nazad. Režim koji je upravljao Sirijom više od četiri desetljeća bliži se kraju. Kada i kako? Teško je reći točno, pošto su takvi ili slični režimi iznenadili promatrače u pogledu uvjeta svoga pada (Šahov Iran, Istočna Europa).

Još jedna opasnost za revoluciju i njenu budućnost je da Sirija bude pretvorena u zonu borbe utjecaja i interesa velikih sila. Po mom mišljenju, okolnosti to ne dozvoljavaju, barem što se Rusije tiče, unatoč činjenici da politika SAD-a žarko želi produžiti sukob, ne kako bi uništila režim, nego kako bi uništila Siriju, naročito u interesu Izraela. To je ono što sirijska opozicija mora razumjeti i spriječiti jer rušenje režima moraju izvršiti snage sirijskog naroda. To je najkraći put – koliko god dug bio – i najbezbolniji, čak i ako cijena situacije u Siriji raste na tržištu međunarodnih snaga.

Munif Mulhem

Munif Mulhem je sirijski revolucionarni marksist koji je proveo više od 15 godina u zatvoru pod diktaturom obitelji Assad, počevši od njegova uhićenja u kolovozu 1981. Bio je član Komunističke stranke akcije.

Članak je dovršen 21. veljače 2012. i objavljen u arapskom magazinu Struje revolucionarne ljevice.

Izneseni stavovi osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno službene stavove Radničke borbe.